Ashraf Khan

Karachi je grad u kojemu djeluju mnoge centrifugalne društvene sile. Politička ubojstva, međuetnički sukobi, porast kriminala i vjerskog ekstremizma simptom su i posljedica preklapanja višestrukih kriza koja potresaju i Pakistan i širu regiju – ekonomske, političke, humanitarne. Nemoć službenih vlasti raste, dok grad sve dublje tone u kaos

Priča je to na kakvu često nailazimo u Karachiju. Prepunim cestama tog grada, s ogromnim predgrađem od dvadeset milijuna stanovnika, Laik Husein kružio je na motoru, sa svojim prijateljem na stražnjem sjedalu, dok ga nije nanišanio strijelac iz zasjede. Metak mu je probio desnu sljepoočnicu i iskopao oba oka. “Mislio sam da su me pogodili u glavu oštrim kamenom”, prisjeća se Husein. Njegov prijatelj je odmah shvatio što se događa, ali to ga nije spasilo: “Rekao mi je da recitiram svete stihove iz Kurana; u tom sam trenutku osvijestio da su za nama pucali s prigušivačem.” Husein, član ureda Ahle Sunnat Wal Jamaat (ASWJ), radikalne sunitske skupine, danas je slijep. Njegov prijatelj Mufti Saud Rahmen postao je jedan od 2.400 stanovnika Karachija koji su tijekom 2012. godine ubijeni nasred prepune ulice ili oteti i nasmrt mučeni.

U ekonomskoj prijestolnici Pakistana, ono što mediji i policija zovu “ciljana ubojstva” postalo je svakodnevna noćna mora stanovništva, žrtve galopirajuće nesigurnosti i policijske malodušnosti. “Baš smo bili gledali vijesti o posljednjim ‘ciljanim ubojstvima’ misleći s tugom na roditelje koji su izgubili svoju voljenu djecu”, govori Tanveer Fatima, majka obitelji zavijene u crno. “U tom trenutku”, nastavlja dok joj glas podrhtava, “netko je pokucao na naša vrata da nas obavijesti da je naš sin jedna od žrtava. Trebao se oženiti za koji mjesec.”

“Val ubojstava kojemu trenutno svjedočimo najčešće se objašnjava povećanjem vjerskog nasilja”, potvrđuje Zohra Yusuf, predsjednica Komisije za ljudska prava u Pakistanu (HRCP), “mada se ostali motivi, politički ili primjerice pijanstvo, nadograđuju na njih i pogoršavaju fenomen.” No čini se da su vlasti kao taktiku odabrale poricanje. Ako ćemo vjerovati službenim statistikama, radi se tek o kapi vode u oceanu uobičajenog kriminala. “Od više od 2.000 umorstava, policija je tek 370 njih označila kao ‘ciljana ubojstva'”, uvjeravao je ministar informiranja provincije Sindh, Sharjeel Memon, na medijskoj konferenciji u studenome 2012. godine.

Što god bio motiv kriminalaca, ovdje se svatko ili skoro svatko, neovisno o svojoj vjerskoj, etničkoj ili političkoj pripadnosti, boji za svoj život ili za život svojih bližnjih u trenutku kada se usudi izaći iz doma. Huma Habib, 45-godišnji službenik za ljudske resurse u jednom privatnom poduzeću, nije lakom za “snovima o budućnosti” za svoju dvojicu sinova studenata. “No moje srce stane svaki put kada izađu iz kuće. Život je potrošna roba u ovom gradu.” Jedan od najsigurnijih načina da se izgubi život, govori, jest ne dati novčanik lopovu koji ga se želi dočepati: ubojica ubije svoj plijen prije nego što pobjegne u divljinu.

Ekonomija na koljenima

Mnogi u nesigurnom okruženju vide neki oblik prosvjeda, obećanje socijalne revolucije. “Prolazimo kroz najgore ekonomske i političke okolnosti u našoj povijesti, ali ne vidim da se ikakva revolucija pomalja iz te lude kuće”, zamjećuje ekonomist Shahid Hasan Siddiqui, ravnatelj Research Institute of Islamic Banking and Finance.

Kaos mrvi ekonomski život, a posljedično se zatvaraju mnoga poduzeća, zbog čega stotine tisuća radnika i njihovih obitelji ostaju lišeni sredstava za opstanak. Napetost ne popušta. “Ovdje se tijekom skoro šest mjeseci u godini odvijaju okupljanja kao odgovor na pozive na štrajk ove ili one političke stranke”, brine se Amjad Ali, 65-godišnji radnik koji u svojim kolicima od jutra do sutra prevozi brda tereta na bazar Judia, najveću tržnicu u zemlji. Sve to za 200 do 300 rupija na dan (1,5 do 2,3 eura), kako bi prehranio sedmeročlanu obitelj. A opet se može smatrati sretnim u zemlji u kojoj, prema Siddiquijevoj procjeni, 40 posto stanovništva zarađuje manje od 100 rupija na dan (0,76 eura). Međutim, ekonomist procjenjuje da obitelj s dvije odrasle osobe i dvoje djece koja živi u jednoj sobi treba najmanje 12.000 rupija mjesečno (9,2 eura) da bi preživjela s dostatnim unosom kalorija. “U ovoj zemlji ne postoji srednja klasa”, objašnjava Siddiqui. “Ljudi žive ili u ekstremnom siromaštvu ili, prstohvat njih, u ekstremnom izobilju.” Nezavisni ekonomisti procjenjuju da svega dva posto najbogatijih Pakistanaca drži sve najvažnije poluge ekonomske moći u svojim rukama.

No čak se i najimućniji sjećaju boljih dana. Zbog rastućeg jaza između energetske potražnje i kapaciteta opskrbe, Pakistan pati zbog kronične nestašice električne energije. Svakodnevni prekidi struje remete cijeli industrijski aparat. Posljedice nestanaka struje naročito su pogubne po tekstilnu industriju, velikog pružatelja slabo plaćenih poslova i dragocjenih deviza. “Kriza električne energije dovela je do gubitka od oko jedne milijarde dolara za naša izvozna poduzeća”, tužno govori Ahsan Bashir, predsjednik All Pakistan Textile Mills Associationa (APTMA), udruge poslodavaca tekstilnog sektora. To predstavlja velik gubitak s obzirom na 13,5 milijardi dolara koje se industrija nadala ubrati od prodaje u inozemstvu. Godine 2012. tekstilni sektor je predstavljao više od pola pakistanskog izvoza te je zapošljavao 38 posto radno aktivnog stanovništva.i Zaključak je da pad aktivnosti ima teške posljedice po radnike koji će, krivnjom sindikata koji ih nisu kadri obraniti, završiti na ulici.

Ne iznenađuje da je koloplet društvene nestabilnosti i prekida struje prouzrokovao val premještanja tekstilne industrije u Bangladeš i Maleziju. Pakistanska država nije škrtarila na financijskim poticajima kako bi povratila tvornice i kapital, no bez većeg uspjeha, što su priznali i industrijalci. “Jest, bilo je premještanja, ali zbog poreznih i carinskih koristi koje su nam ponudili”, priznaje Jasin Siddique, nadležan za jug Pakistana u APTMA-u. Ali potrebno je daleko više da bi se odobrovoljili njegovi kolege. “Kada vaša egzistencija, vaša dobra i vaši poslovi nisu sigurni, izlažete se riziku ekonomske smrti, što vam ne ostavlja drugi izbor no da potražite rješenje promjenom.”

Porast kriminala

Poduzetnici koji ne raspolažu “rješenjem promjenom” privlačnim poput bangladeške radne snage, nailaze na drugu zapreku: reket organiziranog kriminala. Radi se o još jednom pakistanskom fenomenu u punom cvatu, ponajviše u lučkoj četvrti Lyari koja se nalazi na rubu industrijski najrazvijenijeg područja u zemlji. Trgovci i šefovi poduzeća koji ne žele platiti bhattu – plaćanje ispod stola koje iznuđuju bande – žive u strahu od brutalne odmazde, koja seže od običnog ubojstva, pa sve do otmice za kojom slijedi mučenje. Nije neuobičajeno da tvrdoglavi završe u jutenoj vreći, držeći ravnotežu uz rub ceste. Uslijedila su okupljanja, prosvjedi i štrajkovi poslodavaca kako bi natjerali administraciju da nešto poduzme, no uzalud.

“Mnogi kolege morali su prihvatiti mjesečno plaćanje vlastite sigurnosti bandama kako bi preživjeli”, priča Atiq Mir, predsjednik Udruženja trgovaca Karachija. “Vlada nas nimalo nije uspjela zaštititi. Sve ide u smjeru toga da će cijeli grad pasti u ruke bandita, koji već kontroliraju više četvrti.”

Taj porast kriminala predstavlja nesavladiv izazov za vlasti, čiji manjak kompetentnosti, sredstava i volje nikada nije bio očitiji. “Ubojstva iz 2012. slijede drugačiji plan od onih prethodne godine”, zamjećuje Zohra Yusuf. Dok je 2011. bila obilježena međuetničkim sukobima koji su bili ograničeni na nekoliko četvrti, poput Katti Pahari, pozornicu krvavih obračuna između Paštuna i Muhadžira koji govore urdu, današnje nasilje se širi na cijeli grad i na svaki društveni milje. Sharfuddin Memon, savjetnik za sigurnost vlade provincije Sindh, govori o “ubojstvima u više smjerova”, u kojima su se preplitali “motivi svake vrste: politički, etnički, vjerski ili iz pijanstva”. Takva zbrka, uvjerava on, stvorila je zgodnu priliku koja je nekim ubojicama omogućila da se “okoriste trenutnim trendom kako bi sredili svoje osobne račune”.

Usprkos liberalnoj reputaciji koju grad čuva pred stranim posjetiteljima, ekstremističke vjerske skupine igraju važnu ulogu u tom valu. Istina je da sektaške organizacije nisu prisutne samo u Karachiju: doživljavaju procvat u cijeloj zemlji i oslanjaju se na dugu tradiciju. Upravo je etničko sektaštvo 1971. dovelo do podjele zemlje, kada je istočna regija naseljena Bangladešanima proglasila nezavisnost i postala Bangladešom. Vođe koji su se zaredali za kormilom Pakistana zaboravili su izvući pouke iz povijesti, pustivši da etničke podjele uhvate korijena.

Etnički sukobi

Muhadžiri (izbjeglice na jeziku urdu) potječu iz Indije, iz koje su pobjegli 1947. nakon dobivene borbe za nezavisnost: U Pakistan su donijeli obučenu i kvalificiranu radnu snagu koja je snažno doprinijela razvoju zemlje. Zahvaljujući kvotama koje je odredila vlada, tijekom godina su dobili privilegiran pristup javnim službama i profesijama u obrazovnom sektoru. Zatim su započele kobne tenzije s autohtonim stanovništvom, naročito sa Sindhijima i Paštunima, koji su se okupili pod stijegom stranke Awami National Party (ANP).

Sukobi su se udvostručili 1972. zbog svađe oko jezika između Muhadžira i Sindhija, koji su odbili priznati urdu kao službeni jezik provincije Sindh. Sredinom 1980-ih, nastanak Nacionalnog pokreta izbjeglica (MQM) koji je želio ujediniti muhadžirsko stanovništvo, pokrenuo je novi niz masakra, ovoga puta na podstrek paštunskih narkobosova. To je nasilje još više produbilo već postojeći jaz između dviju glavnih zajednica u Karachiju.

Tenzije su nastavile ključati tijekom narednih godina, obilježenih novim sukobima između Sindhija i Muhadžira – 1988. i 1990., zatim 1992. i 1995. – i valom vojne i policijske represije protiv MQM-a, što Muhadžire očito nije spriječilo da uberu glasove i izvan svoje etničke skupine – muhadžirska je stranka dobila 69,2 posto glasova u Karachiju na parlamentarnim izborima 2008. godine.

Za tih se godina lučki grad pretvarao u ratište desetak kriminalnih skupina koje su uključene u reket, trgovinu drogom, prodaju oružja i trgovanjem ljudima. Etnička i politička neslaganja opet su metastazirala u nasilje. U Lyariju, četvrti koja je većinski naseljena Baludžima, koncentracija mafijaških bandi dovela je do teritorijalnih ratova koji su često degenerirali u međuetnička sukobljavanja. K tome, organiziranim kriminalom često manipuliraju političke stranke, a u različitim je stupnjevima povezan i s terorističkim pokretima koji tako učvršćuju svoj stisak nad društvenim tkivom i ekonomskim životom. Bande Lyarija raspolažu nerazmjernom moći: mogu zaustaviti bazar Jodia, kao i cijelo središte grada u slučaju da, primjerice, trgovcima dojadi plaćati reket.

Rastuća prisutnost talibana

Situacija je postala još zapaljivija nakon što je krajem 2007. došao novi val paštunskih izbjeglica. Izbačeni na ulice zbog vojne operacije protiv talibana u plemenskim regijama Swat i Vaziristanii, njih milijun je dospjelo u predgrađa Karachija, a pogotovo u slamove koji okružuju metropolu od istoka do zapada. Vlasti su se nadale da će ublažiti žar islamističkih boraca pruživši im relativan mir, liječničku skrb i mogućnost da organiziraju prikupljanje priloga. No to “učenike vjere” nije uspjelo spriječiti da se potuku sa svim laičkim organizacijama u Karachiju, ponajprije s onima unutar MQM-a, ali i s njihovim glavnim rivalom, ANP-om. ANP, koji inače čine gotovo isključivo Paštuni, talibani smatraju izdajnikom zbog zauzimanja stavova naklonjenih sekularizmu i sudjelovanju u vladi u Islamabadu. Policijski izvori priznaju da su islamistički napadi znatno oslabili ANP čak i u njihovim dojučerašnjim uporištima.

Chaudry Muhamed Aslam, policajac koji je vodio brojne operacije protiv talibana, priča o njihovom načinu djelovanju na temelju jednog primjera. Krajem prošle godine, dvije osobe koje su se predstavljale kao propovjednici regrutirale su sedam adolescenta iz Karachija. Obećali su im školsko obrazovanje u Tablighi Jamaatu, cijenjenom vjerskom pokretu koji se smatra nenasilnim i posvećuje se isključivo učenjima islama. Tečajevi se izvode u Lahoreu, rekli su, relativno mirnom gradu na istoku zemlje. Puni povjerenja, roditelji su pustili svoju djecu da odu.

Dvojica muškaraca tako su odvela novake u Miranšu, administrativno središte sjevera Vaziristana, smješteno u plemenskom području na granici s Afganistanom. Umjesto da proučavaju Kuran, dječaci su se našli pod komandom istaknutog talibanskog vođe Walija Muhameda Mehsuda, zatočeni u kampu za obuku što je trebala služiti kao priprema za bombaška samoubojstva. Potom su američki dronovi počeli bombardirati kamp, a među dvadeset i sedmero mrtvih našli su se i unovačeni dječaci. Preživjeli su otkrili sve detalje svog prisilnog novačenja, što je dovelo i do uhićenja odgovornih. Ispred suca koji je prikupljao njihova svjedočanstva kazali su: “Nismo htjeli samo napasti, nego masakrirati policajce, vojnike i druge snage zakona jer su svi su oni američki agenti.”

To nije bila samo prazna prijetnja. Sto pedeset policajaca i sudskih činovnika ubijeno je u Karachiju tijekom 2012. I zaista se čini, u većini slučajeva, na poticaj talibana. Jezik kojim govore uvijek je nejasan: prema njihovom glasnogovorniku Ehsanullahu Ehsanu, ne pokazuju “nimalo sažaljenja za izdajice i tiranine Karachija”. “Dosta je vremena prošlo otkada smo zadnji put upozorili vlasti na rastuću prisutnost talibana, a one se prave gluhe”, gunđa Wasay Jalila, predstavnik MQM-a. “Rat se spustio sa sjevera.” Ustvari, njihovo etničko-političko rivalstvo s Paštunima izaziva sumnju da žele doliti ulje na vatru.

Ugledavši se na mafijaške organizacije, talibani su započeli s reketarenjem i ne oklijevaju u bacanju granata na trgovce koji se premišljaju. Pored toga pružaju potporu i prenose iskustva sunitskim ekstremističkim skupinama koje napadaju šijitsku manjinu. U određenim paštunskim četvrtima grada zabranjuju frizerima da briju brade i naređuju ženama da ostanu u kući. Policija nema podataka o tome, no promatrači smatraju da se u grad infiltriralo između četiri i pet tisuća talibanskih boraca. S obzirom na to da je luka Karachi jedina ulazna luka za materijale NATO-a na putu za Afganistan, tolika koncentracija bi mogla zadati brige ne samo stanovnicima Karachija, već i Amerikancima i njihovim saveznicima.

Država koja je zakazala

Prema Aslamu, četrnaest bombaških napada počinjenih 2011. pripisano je talibanima. U siječnju 2013., zaplijenio je sto kilograma eksploziva u četvrti Mangopir. “Vrijeme je da se uzme bika za rogove, bez čega grad riskira da potone u dosad neviđenom moru krvi”, pribojava se politolog Tauseef Ahmed Khan. “Bio bi to nenadoknadiv gubitak za sekularan i progresivan Karachi kakav poznajemo.” No taj Karachi već posrće pod političkim nasiljem kojemu se prepuštaju strane što se natječu za moć, a kojima se talibanski pokret naprosto pridružio. “Ovdje su političke podjele nerazmrsive, a financijski ulozi visoki”, kaže Zohra Yusuf. “Mafijaši, talibani, politički akteri ili zabranjene ekstremističke organizacije – ima mnogo kandidata za preuzimanje grada vatrom i krvlju.”

Kriminolog i doajen Odsjeka za sociologiju na Sveučilištu u Karachiju, Fateh Muhamed Burfat, procjenjuje kako su “stope kriminaliteta posljedica toga što sudske osude ne prelaze pet posto, dok devet od deset zatvorenika u pakistanskim zatvorima još uvijek čeka sudski proces”. Sharfuddin Memon ukazuje na “institucionalnu nesposobnost koja je posljedica malobrojnosti policije i sve slabijeg i slabijeg obavještajnog aparata”.

Ima li mjesta strahu od urušavanja sustava? “Treba otvoreno reći da je pakistanska država kukavno podbacila”, sa žaljenjem govori Burfat. “Prije no što se obvežu na bilo što pred narodom, političke stranke bi trebale odmah priznati tu bolnu stvarnost.” Nešto optimističniji, ekonomist Siddiqui podsjeća da Pakistan raspolaže “manjim proračunom za obrazovanje od Etiopije”, kao i “najmanjim proračunom za zdravstvo na svijetu”. Kojoj se revoluciji ili samo skromnoj promjeni u pravom smjeru možemo nadati s takvim temeljima?

S francuskog prevela: Marija Ćaćić

Dodatak: Igrač kriketa protiv tradicionalnih stranaka

Donji dom pakistanskog parlamenta 15. je ožujka ove godine prvi put došao do kraja svog mandata, a da ga puč ili politički cunami nisu prijevremeno raspustili. Od dobivanja nezavisnosti 1947. u Pakistanu su se dogodila tri vojna državna udara, što je dovelo do političkog kaosa i ustavnih zastranjenja. “Molim se da nas bog blagoslovi, da se održi demokracija i da sljedeći saziv također dođe do kraja svog zasjedanja”, uskliknula je nakon zadnje sjednice Yasmeen Rehman, zastupnica vladajuće Pakistanske narodne stranke (lijevi centar)i i zamjenica predsjednika Nacionalne skupštine.

Vojska je tri tjedna ranije umirila strahove obećavši da se neće uplitati u naredne parlamentarne izbore koji su predviđeni za 11. svibnja. “To će biti pet godina da održavamo normalan tijek političkog kalendara”, uvjeravao je general Asim Saleem Bajwa, šef vojne komunikacije, tijekom tiskovne konferencije u vojnom garnizonu Rawalpindi 21. veljače. Vojska pozdravlja “slobodne, pravedne, nepristrane i pravovremene izbore”, inzistirao je.

Ta pomirljiva poruka pobudila je nadu. Dosta Pakistanaca ponovno je počelo vjerovati da će se održati izbori koji bi mogli donijeti promjenu, makar i skromnu. “Sljedeća vlada se mora suočiti sa siromaštvom koje je u porastu, kao i s nezaposlenošću u kontekstu velike vanjske i unutarnje zaduženosti, povišenog proračunskog deficita i slabog investiranja”, komentira Noman Khan, analitičar u brokerskom poduzeću Topline. Nova vlast, dodaje on, “mora se smjesta obračunati s nestašicom električne energije”. Odmah po dolasku na vlast dočekat će ih sporazum između predsjednika Asifa Alija Zardarija i njegova iranskog kolege Mahmuda Ahmadinedžada, potpisan početkom ožujka o projektu naftovoda koji bi povezivao ove dvije zemlje.

Druga najmoćnija institucija u Pakistanu nakon vojske, Vrhovni sud, pokazala je svoju odlučnost. “Nećemo nikome dopustiti da razmišlja, pa ni u snu, o tome da se izbori ponište ili da ih se odgodi”, javnosti je 28. veljače dao na znanje predsjednik Vrhovnog suda Iftikhar Muhamed Chahudry. Nekoliko dana kasnije, odbio je molbu profesora islamskog prava Maulana Tahira ul-Qadrija, koji je živio u Kanadi ali se vratio u Pakistan, da se raspusti i povuče izborna komisija zadužena za pripremu rezultata parlamentarnih izbora.

Qadrijev je zahtjev glasno odjeknuo pakistanskom političkom scenom te je u siječnju predvodio “mirni prosvjed” protiv korupcije i vlade, koji je pobudio veliku pažnju. Tisuće žena, muškaraca i djece čine njegovu sljedbu, koja je iz uporišta u Lahoreu, udaljenom 400 kilometara od Islamabada, došla prosvjedovati pet dana na ledenoj hladnoći pod prozorima parlamenta. Taj neplanirani podvig, koji je bio savršeno organiziran, začeo je sumnju da se Qadri, poznat jedino po svojoj internetskoj prodaji Kurana, okoristio prešutnom potporom vojske za ometanje izbora. No skup se, prije pregovora, raspršio na miru, a Qadri je nestao u gužvi s odbijenicom Vrhovnog suda.

Ostaje pitanje privremenog vodstva: vladi i Nacionalnoj skupštini mandat je istekao 15. ožujka. Imenovanje privremenog premijera kojega bi odobrile sve stranke pokazalo se težim no što se očekivalo, što je ponovno oživjelo strah od kaosa. Isto tako, situacija u provincijama Khyber Pakhtunkhwa i Baludžistan ne pobuđuje optimizam. Eksplozija koja je ubila pedeset ljudi u Karachiju početkom ožujka i atentat na Reweena Rehmana, uvaženog voditelja jedne nevladine organizacije, kojega ponekad zovu i “svecem iz Karachija”, ostavili su duboke traume u zemlji. Dio izbornog tijela računa na Izbornu komisiju Pakistana (ECO) kojom predsjeda Fahrudin G. Ebrahim, umirovljeni sudac poznat po svom integritetu, kako bi se osigurala regularnost izbornih rezultata.

Koje su snage prisutne? Osim Pakistanske narodne stranke koja je 2008. ostvarila 124 od ukupno 272 mjesta u Skupštini, tu je prije svega Muslimanska liga Pakistana Nawaza Sharifa (PML-N, liberala po pitanju ekonomije i konzervativca po svemu ostalome), koja je odnijela 91 mjesto. Pored njih još je i Pokret za pravdu (PTI), sasvim mlada nacionalistička tvorevina, bilježio određeni uspjeh. Njegov osnivač Imran Khan, nekadašnji šampion kriketa, preplavio je promidžbenim spotovima privatne televizijske lance i eksploatirao rastuću nepopularnost dviju obitelji, Bhutto i Sharif, koje dominiraju pakistanskim političkim životom. “Okončat ćemo nasljednu vladavinu i političke dinastije koje je osnovalo nekoliko pakistanskih obitelji”, izjavio je 10. ožujka, za vrijeme jednog sastanka u Pešavaru. Pored toga, profitirao je i od Qadrijeva povlačenja koji je međutim ionako bio pozivao na bojkot izbora i pozvao svoje pristaše na protestni sit-in na dan objave izbornih rezultata.

U tom napetom kontekstu, tijekom jedne medijske konferencije u Dubaiju 1. ožujka, bivši predsjednik Pervez Musharraf koji je 2007., između ostalog, optužen za atentat na Benazir Bhutto, odlučio je najaviti svoj povratak u zemlju. Ako opet bude imao oslonac u vojsci, bivši diktator ne isključuje sklapanje saveza s Qadrijem, o kojem je rekao da “cijeni” njegovo djelovanje, ili možda čak s Khanom. Zar ti diskretni apeli ne daju naslutiti preslagivanje političkog krajobraza? U svakom slučaju, čini se da je jedan dio pakistanskih elita već stao uz mutikaše.

i Vidi Jean-Luc Racine, “Au Pakistan, un président sous influence”, Le Monde diplomatique, studeni 2008.

i Ministarstvo tekstilne industrije, “Overview”, 2013., www.textile.gov.pk

ii Vidi Jean-Luc Racine “Au Pakistan, un président sous influence” i Muhammad Idrees Ahmad “Le Pakistan fabrique ses propres ennemis”, Le Monde diplomatique, studeni 2008. i prosinac 2009.