Daniel Paris-Clavel

Već u svojem sutonu, vestern je 1960-ih dobio snažan impuls revitalizacije u obliku špageti-vesterna. Njegova specifična podvrsta, Zapata-vestern, posvećen je prikazu borbi seljačkih masa u Meksiku, najčešće protiv korumpirane marionetske vlasti i stranih eksploatatora. Taj eksplicitni politički ton oficijelna je kritika rijetko pozitivno vrednovala čime je politički potencijal pretvarala u egzotičnu autorsku ekshibiciju

Nakon stilske revolucije koju je pokrenuo Sergio Leone filmom Za šaku dolara 1964. godine, talijanski vestern kreće u uporno probijanje i traži svoje mjesto između političke parabole i narodne razbibrige. Godine 1966. kada Italija, podijeljena razlikama u bogatstvu između sjevera i juga, slavi 100 godina od svoga ujedinjenja i kreće prema “olovnim godinama”,1 na ekranima se pojavljuje matrica filma koji ćemo naknadno znati pod nazivom Zapata-vestern. Film Zlatni metak u režiji Damiana Damianija pripovijeda o susretu predvodnika skupine bandita El Chuncha (Gian Maria Volonte) i novajlije jenkija El Niña (Lou Castel) za vrijeme meksičke revolucije 1910. godine. Drugi potiče prvoga da se dodatno angažira za revoluciju, ali uz skriveni cilj: približiti se i ubiti generala, a sve po narudžbi nesmjenjivog diktatora Porfiria Diaza.

Osim aludiranja na ubojice meksičkih revolucionarnih prvaka Emiliana Zapate i Pancha Ville, ovaj film ukazuje na američki utjecaj na Latinsku Ameriku (i šire). Jedan pobunjeni seljak napominje kako su Sjedinjene Države podržavale revoluciju, potom i kontrarevoluciju, sukladno vlastitim interesima. Isti taj sluga u trenutku kada ga zemljovlasnik upita “Želiš me ubiti jer sam bogat?”, odgovara “Ne, señor, nego jer smo mi siromašni… vašom krivicom.” Ton je jasan. Usporedba američkog i talijanskog sjevera i juga postaje jasnija. Najavama o redistribuciji zemlje koju drže veliki zemljoposjednici, i Latinoamerikancima i Talijanima s juga zemlje puno je toga obećano, a gotovo ništa od toga nije ostvareno. Usporedbu dodatno osnažuje sličnost meksičke i talijanske zastave.

Između brojnih napada na vlak i revolucionarnih juriša pokrenutih u Andaluziji protiv Francova režima, Zlatni metak postavlja kanon žanra – seljak/bandit se zatiče u situacijama u kojima osvještava svoje klasno mjesto, a borba za narodne interese polako nadjača njegovu pohlepu. Gringo će ili skrivati svoju igru (Zlatni metak ili Tepepa, redatelja Giulija Peronija), ili će biti ciničan i potkupljiv (Plaćenik i Pajdaši redatelja Sergia Corbuccija), u najboljem slučaju razočaran (Za šaku dinamita, redatelja S. Leonea), ali uvijek manipulativan. Kao dobar strateg on oduševljava Meksikanca, sve dok ovaj ne shvati da ga je pridobio. To omogućuje ne samo upotrebu starog narativnog i dijalektičkog recepta o suparnicima koji postaju suradnici u akciji, nego i suprotstavljanje dviju različitih vizija svijeta i klasne stvarnosti – stvarnosti potlačenih koji nemaju drugog izbora osim kolektivne borbe i stvarnosti “turista” koji provodi samo svoje planove. Ovaj potonji “ne voli Meksiko” – ponavlja El Niño u Zlatnom metku i Englez Price u filmu Tepepa.

Politička dimenzija filma Zlatni metak očita je i nalazimo je i u sastavu filmske ekipe: tu je član talijanske komunističke partije Gian Maria Volonte, koji će se pojaviti u nemalom broju eksplicitnih trilera poput filma Istraga nad besprijekornim građaninom redatelja Elija Pietrija iz 1970. ili filma Slučaj Mattei redatelja Francesca Rosija iz 1972. godine, dobitnika Zlatne palme u Cannesu. Odmah do njega nalazi se Lou Castel, aktivist ekstremne ljevice koji će 1972. biti protjeran iz Italije. Prije toga glumit će u filmovima Šake u džepu redatelja Marca Bellocchija iz 1965. i Requiescant Carla Lizzanija iz 1967. godine, u još jednom vesternu s parabolom u kojem Pier Paolo Pasolini tumači ulogu svećenika revolucionara.

I najvažnije, iza filma Zlatni metak skriva se djelo iznimnog scenarista Franca Solinasa. Solinas, komunistički aktivist, rođen na Sardiniji, radnik, student pa novinar i pisac, pisao je za Gilla Pontecorva scenarij za film Bitka za Alžir (1968.) koji je bio zabranjen u Francuskoj, ali je osvojio Zlatnog lava u Veneciji te za film Queimada: Otok u plamenu iz 1969. godine, koji prikazuje kolonijalizam na Karibima. Pontecorvo je imao želju napraviti djelo koje bi bilo “potpuno javno”, a u ovom slučaju to je bio vestern. Tako je nastao Plaćenik, kojeg također potpisuje Solinas, a najzad je snimljen pod Corbuccijevom palicom 1968. U njemu Franco Nero glumi Poljaka, plaćenika koji prodaje svoje talente po visokoj cijeni pobunjenim seljacima. Kao i u Zlatnom metku, prezreno ponašanje gringa osvještava Paca (Tony Musante), koji se buni protiv uvjeta rada u rudniku, o vrijednostima svoje klase. Kada ga Poljak upita “Što je za tebe revolucija?”, Paco odgovara “Vrebati gazde i uzeti im novac!” – ingeniozno rješenje za utaju poreza. Nakon što je uhvaćen po upadu i prekidu buržujskog banketa, zaključuje kako “uzimati bogatima i davati siromašnima nikada nije popularno… među bogatima.”

Tko bi mogao zaboraviti scenu u kojoj Paco, u krevetu s golom usnulom Meksikankom, putem Poljakovih riječi shvaća socijalnu polarizaciju: “Zamisli da su bogataši superioran dio tijela, glava, a siromašni inferioran dio tijela, guzica. Revolucija je pokušaj stavljanja i glave i guzice na istu razinu. Ali to je nemoguće jer između glave i guzice imaš leđa.” Paco, filozof, prelazi dlanom preko guzova svoje ljubavnice izjavljujući: “E pa, ako treba birati, ja ostajem uz siromašne!”

Razočaranje i farsa

Corbucci se u igru vraća s vrlo smiješnim Pajdašima (1970.) u kojem Nero glumi švedskog prodavača oružja koji upravo stiže među skupinu revolucionara koje predvodi stanoviti Tomas Milian, koji izgledom podsjeća na Che Guevaru. Ikona Zapata-vesterna, taj svestrani kubanski glumac, bolje je od ikoga utjelovio snalažljivog i čupavog lumpenproletera, osobito u trima vesternima redatelja Sergia Sollime koji će od Miliana napraviti “zvijezdu Trećeg svijeta”. Osim uloge seljaka Cuchilla u filmovima La resa dei conti iz 1966. i Saludos Hombre iz 1968. on utjelovljuje i frustriranog bandita u sukobu s profesorom kojeg glumi Gian Maria Volonte, a koji bezakonje uzima kao izgovor za svoje sadističke porive u filmu Faccia a faccia iz 1967. godine. U ovom filmu Sollima iskazuje gorku refleksiju o fascinaciji i fašizaciji koja može pratiti upotrebu nasilja.

A to je fašizacija protiv koje su se često borili, baš doslovno, talijanski redatelji. Sollima je bio dio Pokreta otpora, kao i Petroni. Godine 1969. ovaj drugi režira vrlo mračan film Tepepa čiji scenarij potpisuje Franco Solinas, u kojem Tomas Milian glumi Tepepu, gerilca koji podržava Francisca I. Maderu. On će postati predsjednik Meksika i biti na vlasti od 1911. do 1913. godine, prije nego ga general Huerta zbaci i ubije. Od seljaka je tražio se prihvate oružja u zamjenu za zemlju; Tepepa ubrzo shvaća da je slogan “Zemlja i sloboda” daleko od istine te se vraća borbi protiv okrutnog pukovnika kojeg utjelovljuje Orson Welles!

Nakon obnove vesterna dekonstrukcijom holivudskih varki radi postizanja sirovog i dokumentarnog realizma, Sergio Leone se, paradoksalno, suprotstavlja političkom optimizmu svojih kolega filmom Za šaku dinamita iz 1971. godine. Sean (James Coburn) član Irske republikanske armije u egzilu i stručnjak za eksplozive, mami Juana (Rod Steiger) i njegovu obitelj obećanjima o fantastičnoj pljački banke. Ne znajući da u banci nema novca nego da ondje vojska zatvara političke zatvorenike, oslobađajući ih Juan postaje priznat kao revolucionarni vođa. Leone ovom alegorijom slijepo slijedi kanon Zapata-vesterna, film je pun raznolikih referenci o fašizmu kao što je karikatura njemačkog oficira ili scena pogubljenja koja ukazuje na Ardeatinski masakr od 24. ožujka 1944. u kojem je kraj Ardeatinskih jama pogubljeno 335 civila.

Na manje nasilan način od onoga iz filma Zlatni metak, seljak i ovdje poučava gringa: “Ne možeš mi ti, pobogu, govoriti o revoluciji, dobro znam kako to bukne! (…) Vidiš, oni koji znaju čitati knjige sretnu one koji ne znaju čitati knjige, siromašne, i viču: ‘Ovdje je potrebna promjena!’ I onda siromašne hulje rade na toj promjeni. Nakon toga najspretniji od onih koji znaju čitati sjedaju oko stola, pričaju, jedu (…) a za to vrijeme, što rade siromašne hulje?! Mrtve su!” Ova scena, stvorena improvizacijom tijekom snimanja, pokazuje redateljevo političko razočaranje: “Moja generacija je slušala previše obećanja. Imali su snove, sada im ne ostaje ništa… do žaljenja.”2

Prijateljstvo koje na kraju spaja meksičkog bandita i irskog pirotehničara dovest će do emancipacije prvoga i nihilizma drugoga, kojemu na kraju ostaje samo eksplozivom utopiti svoj spleen. U njemu možemo vidjeti kritiku bijega određenih skupina ekstremne ljevice (Crvene brigade se osnivaju 1970.) i jeku političkog konteksta u kojem se našla Italija: prodiranje države putem tajnih mreža poput projekta Gladio kojim je upravljala CIA; smrtonosni bombaški napad na trgu Fontana u Milanu koji su izvele neofašističke skupine; štrajkove i nemire na jugu Italije…

Nakon što je Leone zazviždao za kraj, žanr je kliznuo prema manje ili više suptilnom vicu. U filmu Viva La Muerte… tuya! redatelja Duccia Tessarija iz 1971., Franco Nero i Eli Wallach ponovno igraju uloge s kojima su postali slavni. U filmu Che c’entriamo noi con la rivoluzione?, Corbuccijevoj parodijskoj farsi iz 1972. godine, jedan komičar (Vittorio Gassman) i jedan svećenik (Paolo Villagio) nađu se usred revolucionarnog prevrata.

Na kraju treba reći da su različitim ostvarenjima Zapata-vesterna redatelji poput Solinasa, Sollime ili Corbuccija uspjeli spojiti kritiku društva i zabavu u formi svojevrsne dijalektike. Unoseći razne političke aluzije u akcijske scene i čineći narod herojima žanra, njihovi filmovi utjecali su na brojnu publiku, nešto čime se aktivistička kinematografija ne može pohvaliti. Usprkos svim navedenim uspjesima, filmska je kritika prezrivo gledala na žanr, zamjerajući mu komercijalnost, nasilje, drugorazrednost i, općenito, preozbiljne teme. Ili, umjesto neke manihejske karikature i bez paternalističke pretenzije podučavanja puka, Zapata-vestern u osnovi obrađuje proces narodne samo-emancipacije. U tom smislu, nimalo nije izgubio na aktualnosti.

S francuskoga prevela: Barbara Ferk

1 Period 1960.-1980. obilježen ustancima i državnim terorom.
2 Noël Simsolo, Conversations avec Sergio Leone, La Petite Bibliothèque, Cahiers du cinéma, Paris, 1999.