François Cusset

Bliski međuljudski odnosi pokazali su se savršeno uklopljivim u neoliberalizam. Pored idiličnih obiteljskih odnosa i romantičnih ljubavnih veza iz kojih se crpi materijal za prodaju i marketing, istoj svrsi služi i prijateljstvo. Ipak, takvi odnosi ne idu na ruku samo napredovanju tržišnih odnosa, oni dolaze i kao dobra zamjena za raspadnute kolektivne veze među radnicima i ostalim društvenim skupinama iz kojih malo po malo nestaje solidarnost kao sredstva koje je održavalo njihovu koheziju

Nekoć je prijateljstvo evociralo plemenitu vezu između grčkih heroja (Ahilej i Patroklo) ili pisaca koji imaju zajedničke ideale (Montaigne i La Boétie). Danas je tek banalnost vezana za naše komunikacijske kanale i prolaze velikih supermarketa koji ispunjavaju naš svijet. Danas je ono posvuda i nigdje, cijelo vrijeme, prisutno u svim našim transakcijama, ali odsutno iz međuljudskih odnosa. Pretjerano naglašeno u svim našim razmjenama, ali rijetko kada iskreno. Prijateljstvo je ono što intenzivno promoviraju društvene mreže i televizijske serije, a podrazumijevano je u svim mogućim odnosima, čak i kad se radi o susretu kolega ispred automata za kavu.

Prijateljstvo je simulirano suučesništvo, prilagođeno neformalnosti modernih tržišnih odnosa, ugodnih, kooperativnih i uberiziranih. Pretpostavlja se da ćemo iznajmiti automobil ili kuću preko Airbnb-a frendovima, makar nam oni bili nepoznati. Neoliberalni buzz promovira prijateljstvo posvuda. Ono je savršeno tržišno iskoristivo: kako bi se bilo što prodalo, treba ponuditi simuliranu povezanost, ljudsku toplinu, suučesništvo. Prijateljstvo postaje neophodno za stvaranje ludičkog, srdačnog ambijenta, lažno intimnog i toplog kakav je potreban infantilnom kapitalizmu i društvu u šaci terminalnog narcizma. Prednost tog dekorativnog prijateljstva je što prikriva, koliko god kratkotrajno, bilo kakvu naznaku neprijateljstva ili sistemskog nasilja. U svijetu promjenjivih raspoloženja, prijateljstvo je naizgled jedina konstanta.

No prijateljski odnos ne služi samo podmazivanju tržišnih odnosa: otkako su šefovi poduzeća odlučili, neposredno nakon svibnja 1968., dodati dozu druželjubivosti i kreativnosti u svoje upravljanje radnom snagom, “prijateljstvo” je paraliziralo radnike čiji ugovori o radu omogućuju njihovo lako otpuštanje, dok plaće ostaju zamrznute. Odasvud nam ponavljaju da situacija jest sve gora, ali da to nije razlog da se razljutimo: u takvom neprijateljskom okruženju moramo raditi zajedno kako bismo pronašli rješenje, kompromis u ime navodno zajedničkog interesa, prinudni savez u ime prijateljstva. Tako glasi fatalističko opravdanje sindikalnog uzmaka i ustupaka fleksigurnosti tržišta rada. Otud proizlazi iluzija o zajedništvu interesa među socijalnim “partnerima” dok se istovremeno, nasuprot pričama o druželjubivosti, umnažaju otvoreno neprijateljski socijalni planovi.

Vjerovali u nju ili ne, iluzija uvelike funkcionira. Nismo otuđeni jedni od drugih ako možemo imati na stotine prijatelja na Facebooku ili ganutljiva sjećanja sa starim školskim kolegama na nekom forumu, ili ako možemo živjeti život u kojem sve podsjeća na alegorijsku TV-seriju Prijatelji, prikazivanu na NBC-u od 1994. do 2004, s nepromijenjenim dekorom, zajamčenim dobrim raspoloženjem i uvijek novim tračevima.

Prijateljstvo posvuda kamuflira raspadanje kolektivnih veza i opću anomiju, sve do točke u kojoj se slika društvenog sistema okreće naglavačke: eksproprijacija se maskira u dijeljenje, individualizam u zajednicu, principijelno rivalstvo u afinitete među principima. Ne zaboravimo ni historijske vrline prijateljstva koje, uz obitelj i ljubavni odnos, čini treći pol: ono je jedina kontingentna, slobodna veza koja će nas emancipirati od nekih drugih veza – srodničkih ili obiteljskih, ljubavničkih ili bračnih – koje većinom ne traju toliko koliko traje odanost prijatelju.

U svijetu apriornog nepovjerenja, prijateljstvo je snaga najpoduzetnijih koja pogoduje njihovom uspjehu. U poduzetničkoj mitologiji u SAD-u i drugdje, succes-stories sve pričaju istu priču o neraskidivom ortaštvu nastalom u srednjoškolskim klupama, studentskoj razonodi ili u kvartovskim okršajima – također priču o savršenoj komplementarnosti, često između inženjera i trgovca, izumitelja i komunikatora, ili genija i njegova menadžera. Mit o dobitničkom dvojcu, mit je o pobjedničkom i produktivnom prijateljstvu kao protuotrovu usamljenosti: smješta se na liniju normativne srdačnosti, na drugom kraju spektra u odnosu na obvezni osmijeh koji treba uputiti blagajnici u trgovini. Suučesništvo koje se ovdje zagovara je ono koje se uzdiže iznad zajedničkog otuđenja, koje omogućuje da se umakne dominantnoj hijerarhijskoj strukturi. Ukratko, prijateljstvo za iskakanje iz kolotečine skromnog života na koji smo osuđeni. Ono koje stvara priče o uspjesima koji su predmet globalne zavisti. Što je Steve Jobs (osnivač Applea) bez svoga Stevea Wozniaka, Bill Gates (Microsoft) bez Paula Allena, Jerry Baldwin (Starbucks) bez Zeva Siegla ili Henry Lucea (osnivač časopisa Time) bez Britona Haddena – čak i ako se ti vrli vitezovi uvijek na kraju raziđu, a tek jedan od njih pokupi vrhnje.

Takvo poopćeno prijateljstvo nije ograničeno na odnose među ljudskim subjektima. Ono je također moralno prijateljstvo za samo čovječanstvo, ekološko prijateljstvo za prirodu koju treba zaštititi i za životinje koje naša industrija maltretira (ili samo za tih “trideset milijuna prijatelja” koji su naše domaće životinje), čak i fetišističko, projektivno prijateljstvo za različitu informatičku i elektroničku opremu koja organizira naše živote – poput pametnih telefona i automatskih kućanskih aparata, koji su najednom user-friendly, kako kažu njihovi američki promotori, prijatelji korisnika. Upravo tako živa bića, prizori i strojevi nastanjuju jedan sve-prijateljski svijet koji kao da realizira stari koncept, tako drag engleskim ekonomistima i filozofima iz 18. stoljeća – od Adama Smitha do Davida Humea – koncept koji se naziva general sympathy, što u engleskom označava i empatiju i druželjubivost: iz pera Smitha ili Humea, veliko ljudsko tržište zadobiva značajke elastične mreže skladno isprepletenih prijateljskih veza.

Međutim, prijateljstvo se također stvara na suprotnom polu, s druge strane barikada. Ondje gdje će biti nešto potpuno suprotno: manje artefakt a više afektivno oružje, manje prijetvorni ambijent više otočić povjerenja. Jer ono igra jedinstvenu ulogu u srcu današnjih socijalnih borbi i svakog antikapitalističkog čina. Poznata je tradicija borbene ljevice, tijekom dva zadnja stoljeća, prožeta starim raskolom između strategije održivih organizacija i spontanizma pobunjenih grupa, između historijskog materijalizma i revolucionarnog romantizma, između postupne formacije organiziranih grupa i impulzivnog stvaranja prijateljstava u borbi.

Čitava politika prijateljstva koja je i na ljevici stvorila sentimentalni i melankolični oblik političke borbe reaktivirana je prije nekoliko godina kada ju je utjelovio novi subjekt: pobunjeni narodi “arapskog proljeća”, ustanici pod kapuljačama koji žive u istim kvartovima i koji su se bunili po europskim predgrađima ili getoiziranim središtima gradova Sjeverne Amerike; španjolski Indignadosi i kamperi pokreta Occupy Wall Street; južnokorejski divlji štrajkaši ili odlučni prosvjednici iz Notre-Dame-des-Landes.

Čak su i veliki francuski sindikati koji su krajem proljeća 2016. godine mobilizirali svoju bazu u borbi protiv “zakona o radu”, zapalili tu i tamo, od okupacije do okršaja, vatre drugarstva i uzajamne pomoći na terenu. U sjeni raspadnutih kolektiva, velikih diskreditiranih organizacija, upravo difuzna struktura lojalnosti i sentimenata okupira prazno mjesto formalnih političkih struktura. Ta čvrsta mreža borbenih prijateljstava, prijateljstava svakodnevnog opstanka i solidarne egzistencije, čini cijelu jednu afektivnu infrastrukturu, komunizam misli, osjećajni otpor. Ukratko, stvarni, živi prijatelji nasuprot lažnim prijateljima.

S francuskog prevela: Milena Ostojić

* François Cusset je profesor američkih studija pri sveučilištu Paris-Ouest Nanterre. Tekst je prilagođena verzija članka koji je objavio u zborniku Imaginaires du néolibéralisme, La Dispute, Pariz, 2016, kojega je, uz Thierryja Labicu i Véronique Rauline, i urednik.