Dunja Larise

Neoliberalna “modernizacijska” pripovijest poznaje samo jedno rješenje za svaki ekonomski i socijalni problem – ono tržišno. Revni sljedbenici tog katekizma i u Hrvatskoj zazivaju privatizaciju preostalih resursa u javnom vlasništvu, među njima i vodoopskrbnog sustava. Analizom iskustava u drugim zemljama, Dunja Larise upozorava na dalekosežne socijalno štetne učinke prelaska vodnih resursa u privatne ruke, u eklatantnom raskoraku s neoliberalnim obećanjima o efikasnosti i smanjenju troškova za krajnje korisnike

Nedavne izmjene i dopune Zakona o vodama i Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva te propratno prebacivanje nadležnosti vodoopskrbe s jedinica lokalne samouprave na Hrvatske vode ili javne neprofitne državne agencije na profitno trgovačko društvo, rasplamsali su u Hrvatskoj debate o pitanjima, već dugo aktualnima na svjetskom i europskom planu, kome pripada voda, kome i zašto bi trebala pripadati kontrola i moć nad njezinom distribucijom te treba li vlasništvo i, konzekventno, kontrolu nad vodom zadržati građanstvo ili ih treba prepustiti privatnim akterima? Većina historijskih civilizacija, iz kojih je proizašla i naša globalna civilizacija, eksplicitno je zabranjivala privatni posjed nad vodom. Štoviše, tijekom cijele povijesti čovječanstva voda je smatrana svetinjom, nečim što treba ostati nedodirljivim u smislu materijalnih ljudskih odnosa.

Tako Justinijanov kodeks o posjedu nad vodnim resursima kaže: “Po zakonu prirode, sljedeće stvari pripadaju čovječanstvu – zrak, tekuća voda, more, kao i obala mora.”i

Islamski šerijatski zakon stoljećima je štitio pravo općeg prilaza vodi, temeljeći se na Kuranu po kojemu je voda “izvor sveg života”, dok se u civilizacijama Indijskog potkontinenta voda tisućljećima smatrala općim dobrom, izuzetim, baš kao i zrak koji udišemo, od svih odnosa privatnog vlasništva. Prema Vedama, već i sama mogućnost postojanja života na zemlji vezana je uz boga kiše Indru i njegovu odluku da će rasuti nebeske vode k zemlji, što je postalo moguće tek njegovom pobjedom nad demonom kaosa Vritrom koji je, sa željom da vodu zauvijek zadrži u svom ekskluzivnom posjedu, eonima sprečavao nastanak života na zemlji. Stoga su vode rijeke Ganges, prema hinduističkoj tradiciji, oduvijek bile spona između svijeta ljudi i svijeta božanskog.

Urdski pojam abadi, koji obilježava ljudsko naselje, izvodi se iz riječi ab, što znači voda, izražavajući time neraskidivu povezanost ljudskog i društvenog života s tokovima i izvorima vode.

Za američke Indijance voda predstavlja jedan od najsvetijih prirodnih fenomena; ideja koja kontinuirano postoji do današnjih dana i ogleda se u aktualnim zahtjevima indijanskih zajednica u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Latinskoj Americi za tzv. ekološkom demokracijom, koja predstavlja antipod globalno dominantnom normativu liberalne demokracije, a implicitno uključuje opća prava nad vodom, ekološku održivost ekonomskog sustava i etiku pravedne raspodjele resursa.

Voda je isto tako jedan od centralnih elemenata svih tradicionalnih kineskih filozofija prirode.

Neoliberalna tržišna ekonomija premjestila je povijesno značenje vode iz općeg dobra u privatno vlasništvo, u robu kojom može i mora biti moguće trgovati po principima kapitalističke ekonomije, slično kao i sa svakom drugom robom. Svaka vrijednost može i mora biti prevodiva u monetarnu vrijednost izraženu u novčanoj cijeni. Komodifikacija svih ljudskih vrijednosti i njihovo konzekventno svođenje pod neopozivu logiku tržišta, trgovine i kapitala započinje, kako je 1944. primijetio Karl Polanyiii, već polovicom 19. stoljeća, uz još uvijek nesagledive posljedice. Ta logika utrke u grabeži općeljudskih dobara, sarkastično definirana još u rimskom pravu rečenicom Qui prior est tempore, potior est jure, ili u slobodnom prijevodu Tko prvi, njegova djevojka, postala je jedinim kompasom neoliberalnoga globalnog projekta, koji počinje dolaskom na vlast Ronalda Reagana i Margaret Thatcher. Neoliberalna doktrina fundamentalno pooštrava supsumciju svih ljudskih i društvenih vrijednosti pod logiku tržišta te diktira rušenje svih državnih i društvenih regulacija u korištenju vodnih, kao i svih ostalih općedruštvenih resursa. Nakon rušenja sustava iz Bretton Woodsa, Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka postaju centralne institucije neoliberalnog poretka, koje počevši od ranih 1980-ih zahtijevaju bezuvjetno stvaranje globalnog tržišta vode, uvjetujući razvojne kredite i sam pristup suverenih država i njihovih ekonomskih aktera svjetskim trgovinskim mrežama poslušnošću u odnosu na diktat privatizacije i deregulacije. Totalitarna logika tzv. slobodnih tržišta ne dopušta iznimke i strogo kažnjava neposluh, koristeći se u isto vrijeme i već spomenutom šibom ucjene i mrkvom mitologije o tome da su slobodna tržišta za ekonomski razvoj društva bezuvjetno bolja od reguliranih, te aksiomom da je privatno vlasništvo unutar kompetitivnog tržišta po definiciji efikasnije od društvenog ili javnog. Empirijske činjenice, međutim, pokazuju upravo suprotno. Naime, pokazuju da niti jedan slučaj privatizacije vode u posljednjih deset godina na globalnoj razini nije društvu donio ništa osim patnje, nesreće, bolesti, diskriminacije i socijalnih protesta koji su ponekad, kao u slučaju Bolivije, čak prerasli u revolucije. Međutim, iza apologetike neoliberalne ekonomije i njezine logike, koja je utemeljena u općoj spremnosti na akt vjere, usprkos svim nepobitnim činjenicama koje dokazuju suprotno, stoje moćni interesi, toliko moćni da se svaka borba protiv njih, a u cilju očuvanja golog opstanka individua i društva, čini poput one između Davida i Golijata.

Primjeri katastrofalnih posljedica neoliberalnog diktata privatizacije vode toliko su opsežni da nadaleko nadmašuju okvire ovog članka, stoga ćemo se ograničiti samo na one najrelevantnije.

Privatizacija vode u Velikoj Britaniji, koja je provedena nedugo po dolasku na vlast Margaret Thatcher, umnogome je paradigmatska za sve sljedeće primjere privatizacija vode širom svijeta tijekom 1990-ih i 2000-ih. Engleski parlament usvojio ju je 4. studenoga 1988. godine, a za rezultat je imala drastično pogoršanje kvalitete i opskrbe vodom, uz istovremeno znakovito povećanje njezine cijene. Održavanje infrastrukture za opskrbu vodom izuzetno je skupo i zahtijeva konstantna ulaganja. Ta ulaganja nekompatibilna su sa zahtjevom konstantnog rasta profita koji je raison d’être poslovanja privatnih kompanija. Valja podsjetiti da je profitna stopa na privatizaciji engleske vode u 1990-ima dosezala od 36 do 60 posto i da su plaće senior managementa u tim kompanijama od 1990. do 1998. rasle u omjeru od 200 posto.iii Dio dionica do tada javnog RWA Water Companyja očekivano je prešao u ruke institucija financijskog kapitala, koje su po logici stvari raspolagale najvećim potencijalom likvidnog kapitala za takva ulaganja, a koje su ih kupovale u svrhu financijskih špekulacija.

Potreba ulaganja u infrastrukturu vodoopskrbe privatne je aktere stoga dovodila u neizbježnu dilemu: ili pad profita ili drastično dizanje cijena potrošačima. Odgovor je, očekivano, bio ovo drugo, uz to da su usput izostala i obećana ulaganja u infrastrukturu, koja su na kraju služila samo kao alibi konstantnom rastu cijene vode. Manjkava ulaganja u infrastrukturu i odsustvo bio kakvih radova na njoj učinili su u sljedećoj konzekvenci 8500 zaposlenih u ovom sektoru viškom radne snage, koji je morao biti otpušten. Neodržavanje mreže vodoopskrbe dovelo je nadalje do enormnih gubitaka vode u sustavu, koji su se pokazali katastrofalnim za vrijeme suše 1995. godine.

Da bi se spriječili daljnji gubici i potencijalno nepredvidive posljedice zapuštanja infrastrukture vodoopskrbe, reparature na tom sustavu na kraju su opet financirane iz državnog budžeta, tako da su gubici pali na leđa poreznih obveznika, a profit se i dalje slijevao u privatne džepove. Taj je model i u samoj Velikoj Britaniji nailazio na ogorčeni otpor, pa je implementiran samo u Engleskoj i Walesu, dok je u Škotskoj i Sjevernoj Irskoj voda ostala u javnom vlasništvu.iv

Ovakav osnovni model, s manje ili više odstupanja, preslikavan je tijekom 1990-ih i 2000-ih na globalnoj razini, a po direktivama MMF-a i Svjetske banke. Od 276 kredita koje je Svjetska banka od 1990. do 2002. dodijelila za projekte vezane uz vodu širom svijeta, 84 su bila direktno uvjetovana privatizacijom, a u ostalim slučajevima krediti su dodjeljivani isključivo privatnim akterima. International Finance Corporation, direktni subsektor Svjetske banke, bio je često i sam dioničar u privatizacijama vode, kao što je to bio slučaj u Argentini i Boliviji (do 2002.).v Privatizacija vodnih resursa u Nepalu bila je neopozivim uvjetom bilo kakvih ulaganja Azijske banke za razvoj u toj zemlji.vi

Suprotno liberalnim bajkama o tome kako privatno vlasništvo nad ključnim ekonomskim sektorima i resursima dovodi do zdrave konkurencije, koja opet donosi spuštanje cijena za finalne konzumente, empirijski fakti pokazuju upravo suprotno – da privatno vlasništvo nad ključnim industrijama i resursima dovodi jedino do stvaranja oligopola i monopola, koji su u stanju diktirati cijene po vlastitom nahođenju. U globalnom biznisu s vodom u posljednjih deset godina etablirale su se dvije multinacionalne kompanije koje de facto drže monopol nad globalnim tržištem vodom: Suez Int. i Veolia Water, obje mješovite korporacije čiji spektar poslovanja uključuje multimediju, financijske špekulacije i vodne resurse. Više od dvije trećine privatnog posjeda nad vodom na planeti nalazi se u rukama ovih dviju kompanija i njihovih podjedinica koje međunarodno operiraju pod raznim imenima.

U rujnu 1999., Aguas del Tunari, potkompanija multinacionalnoga giganta Bechtela, dobila je od tadašnje vlade Bolivije ugovor za privatizaciju vode u toj državi na 40 godina. U manje od godinu dana, cijene vode narasle su za 400 posto. U zemlji u kojoj je prosječna profesorska plaća iznosila 80 dolara, cijena vode skočila je s pet na 25 dolara mjesečno.vii Masovni protesti za povrat vode u ruke države potresali su Boliviju od 2000. do 2002., da bi u lipnju 2002. kulminirali revolucijom koja je zbacila neoliberalnu bolivijsku vladu i vratila vodu u javni posjed. Pod sljedećom vladom, parlament Bolivije izglasao je novi ustav kojim se zabranjuje privatizacija osnovnih društvenih resursa, prije svega vode.

Na Filipinima i u Argentini, gdje vodom upravlja Suez Int., siromašnija kućanstva i četvrti moraju se miriti s konstantnim redukcijama vode, dok dobar dio ruralnog stanovništva uopće nema pristup tekućoj vodi, što za posljedicu, između ostalog, ima i visoku smrtnost djece u tim regijama, a sve zbog očekivanog nedostatka ekonomskog interesa privatne kompanije za opskrbu tih ljudi vodom.

Južnoafrička Republika jedna je od zemalja s najoskudnijom dostupnošću vode u odnosu na broj stanovnika. Nakon što je Suez Int. privatizirao, a zatim i poskupio vodu u toj zemlji, više od deset milijuna ljudi ostalo je odsječeno od pitke vode zbog nemogućnosti plaćanja astronomskih cijena koje je ta kompanija uvela potrošačima. Stanovništvo siromašnijih regija prinuđeno je vodu crpiti iz provizornih bunara, što u redovnim razmacima izaziva epidemije kolere, od kojih je najveća izbila u KwaZulu-Natalu 2000. godine. U urbanim centrima Suez Int. je uveo prepaid brojila za vodu, koja su slična prepaid karticama za mobilnu telefoniju i skuplja čak i od inače pretjeranih ugovornih cijena vode za male potrošače, ali za ljude koji nemaju redovita primanja i bankovne račune (a koji polako postaju većina, i to ne samo u Južnoafričkoj Republici) predstavljaju jedini način dolaska do tekuće vode. Za zaštitu tih satova, koji zaustavljaju dotok vode kada se plaćena suma potroši, od nasilnog otvaranja, Suez Int. zapošljava niz dubioznih privatnih zaštitarskih kompanija poznatih po brutalnim metodama zastrašivanja, a koje ne prezaju ni od fizičkog nasilja i ubojstava.viii

Europska unija jedan je od pokretača globalnog neoliberalnog ekonomskog sustava. Na svom teritoriju EU favorizira privatizaciju javnog sektora tako što zabranjuje subvencioniranje javnih poduzeća iz poreznih sredstava, što je u direktnom konfliktu s Lisabonskom poveljom, koja politike oporezivanja definira kao kompetencije pojedinih država članica. Europska komisija, de facto legislativno tijelo Europske unije, a koje ne podliježe nikakvoj demokratskoj kontroli, donosi svoje direktive na osnovu mišljenja eksternih ekspertnih komisija, koje se sastoje od privatnih firmi ili eksperata većim dijelom prisutnih na platnim spiskovima multinacionalnih kompanija, kojima konflikt interesa predstavlja pravilo a ne žalosnu iznimku. Okvirna direktiva o vodi (WFD) koja regulira politike managementa vode u EU-u nije u toj praksi nikakav izuzetak.

Za one koji misle da se katastrofalne posljedice privatizacije vode dešavaju samo u dalekim zemljama Trećeg svijeta, korisno je navesti primjer Estonije, zemlje po broju stanovništva, veličini i ekonomskoj situaciji donekle usporedive s Hrvatskom. U Estoniji je privatizacija vode provedena 2001. godine. Bilanca te privatizacije u 2005. bila je povećanje cijene vode za 50 posto plus dodatni računi potrošačima za održavanje vodovodne infrastrukture. Do 2010. voda je poskupila za dodatnih 54 posto, a od kapitala akumuliranog za vrijeme dok je vodoopskrba bila u javnom vlasništvu menadžerskim kadrovima privatnih firmi koje su je preuzele isplaćivani su astronomski bonusi.ix

Nezavisne istraživačke institucije u Velikoj Britaniji koja je, kao što smo vidjeli, bila pionir u neoliberalnoj privatizaciji javnih dobara, izračunale su da bi ponovno vraćanje vode u državno vlasništvo poreznim obveznicima u toj zemlji uštedjelo godišnje 900 milijuna funti.x

Vlasništvo nad vodom jedno je od centralnih pitanja za budućnost svake zemlje na svijetu i ne bi trebalo biti prepušteno administrativnim i menadžerskim elitama na odlučivanje. Odluka o tom pitanju obilježit će budućnost ne samo naše, nego i sljedećih generacija.

* Dunja Larise je rođena u Rijeci i odrasla u Sarajevu i Beču. Doktor je političke teorije i trenutno drži seniorske naučno-istraživačke pozicije na MacMillan Center for International and Area Studies na Univerzitetu Yale i na London School of Economics and Political Sciences. U proteklih pet godina bila je postdoktoralni naučni istraživač na Centre d’etudes et de recherches internationales Univerziteta Sciences Po u Parizu i Max Weber Fellow Europskog univerziteta u Firenci.

i Institues of Justinian 2.2.1

ii Karl Polanyi (1999.) Velika preobrazba. Politički i ekonomski izvori našeg vremena, Jesenski i Turk, Zagreb.

iii David Parker (2012.) The Official History of Privatisation 1987 – 1997, Vol. 2., Routledge, London.

iv Ibid.

v David Hall (2008.) Public Services International Research Unit (PSIRU), University of Greenwich, London.

vi Sjölander Holland (2005.) The Water Business: Corporations versus People, Zed Books, London.

vii Carlos Crespo (2003.) Water Privatisation Policies and Conflicts in Bolivia – Water War in Cochabamba 2000 – 2002, Oxford Brooks University, Oxford.

viii Jeremy Allouche i Matthias Finger (2004.) Water Privatisation: Trans-National Corporations and the Re-regulation of the Water Industry, Taylor & Francis, London.

ix Liotard Kartika i Steven P. McGiffen (2009.) Poisoned Spring: The EU and Water Privatisation, Pluto Press, New York.

xDavid Hall, 2008.