Igor Lasić

Oblik koji je drugi stup obaveznog mirovinskog osiguranja poprimio u Hrvatskoj velikim je dijelom rezultat nekritičkog preuzimanja snažnih sugestija inozemnih institucija i aktera. Komodifikaciju i financijalizaciju mirovinskog osiguranja brojni su kritičari opisali kao eksploatacijsku polugu i prije izbijanja krize 2008. godine. U Hrvatskoj tome treba dodati oligopolističku strukturu bankarskog sektora i raširenu klijentelističku logiku poslovanja

Povrh brojnih i raznolikih načina privatničkog uzurpiranja javnih vrijednosti u Hrvatskoj, mirovinski sustav u svom obaveznom te komodificiranom dijelu svakako predstavlja elitnu manifestaciju aktualnog društvenog uređenja, neku vrstu neokapitalističkog tour de forcea po izvjesnim posttranzicijskim krajolicima. Ipak, nije riječ o antisocijalnome modelu koji bi bio patentiran i apliciran tek na prijelazu tisućljeća i samo u Europi, kao što navodimo i u okviru uz ovaj tekst; mogućnost njegove primjene zavisi u prvom redu o stupnju egzistencijalne ucijenjenosti i, simultano, političke urušenosti zajednice.

Širokopojasni obuhvat toga modela sukladan je njegovoj razmjerno visokoj tehnološkoj složenosti, donekle usporedivoj s hermetičnim novodobnim asortimanom derivatnih financijskih proizvoda. Onih istih što su prije koju godinu bacili svijet na koljena, međutim prije negoli se u najširim društvenim slojevima uopće počelo razabirati o kakvom se ekonomsko-alkemijskom čudu zapravo radi. Nešto sličnoi događa se u Hrvatskoj s tzv. drugim stupom obaveznog mirovinskog osiguranja u individualnoj štednji, koji okuplja četvrt ukupnog izdvajanja svih radnika za buduće njihove penzije ili preko četiri milijarde kuna godišnje u totalu. Za razliku od nekapitaliziranoga prvog stupa, novac u njemu namijenjen je prvenstveno obrtanju na tržištu po nahođenju bankovnih društava kojima je povjeren na upravljanje.

Za razliku od trećeg stupa, dobrovoljnog te kapitaliziranog, iz drugog stupa – otkako je usklađen u sadašnjem vidu – nema samostalnog bijega ni za jednog radnika. Bez obzira na evidentnu štetu po svakog osiguranika i javni budžet općenito, a koju će nastojati predočiti ovaj članak, ta je obligacija, među ostalim, protumačena kao spasonosno rješenje za demografski uzdrman mirovinski sustav i ujedno kao navodni zamašnjak čitave privrede. No umjesto generalne renesanse, vrli novi model počeo je iskazivati patološke simptome već nekoliko godina nakon puštanja u pogon 2002.; otkrit će se da tržište nije umjelo da pjeva kao što su sužnji samoupravnog socijalizma pjevali o njemu.

Putanja financijalizacije hrvatskih mirovina

Radi boljeg razumijevanja predmeta, vratimo se još nekoliko godina unazad. Odmah nakon rata i pretvorbe ranijega društvenog vlasništva u državno i privatno, na političkom vrhu dogovoreno je formiranje okvira za stratešku prevlast financijskog sektora – dakako, ubrzo privatiziranog – te je simultano izvršena temeljita sanacija banaka javnim novcem i dovršena projekcija budućeg modela kapitaliziranog mirovinskog osiguranja. Smjernice za financijalizaciju Hrvatske dala je Svjetska banka, s paketom daljnjih uputa iz Vašingtonskog sporazuma.ii U tom zacijelo najopsežnijem i dugoročno ekonomski najutjecajnijem poslu, zajednički su sudjelovali eksperti obaju formalno suprotstavljenih polova hrvatske stranačke scene, primjerice Borislav Škegro iz tada vladajućeg HDZ-a i Dragan Kovačević iz oporbenog HNS-a.

Nije slučajno što se tako i svršetak prodaje banaka – inače, po višestruko nižoj vrijednosti od troška sanacije – vremenski poklapa s pokretanjem drugog stupa i predajom istog u ruke netom stasalog financijskog sektora, iz kojeg se država gotovo sasvim povukla. Uz te momente stoji jedan koji danas relativno često odjekuje javnim prostorom, naime državnim vlastima apsolutno nedodirljiva monetarna politika centralne banke, s domaćom valutom tečajno prikovanom uz euro. Ona takva profitno odgovara prvenstveno trgovcima i uvoznicima roba i novca, odnosno bankama-kreditorima i velikim prodajnim lancima kao svojevrsnom kartelu na malenom, ali tada još neiscrpljenom hrvatskom tržištu, koje će se neminovno širiti do pucanja uslijed vlastite zaduženosti.

Navedene tri činjenice o financijskom sektoru osvjetljavaju državni odnos prema njemu kao najstabilniju konstantu privatizacijski određene ekonomske politike kroz posljednja dva desetljeća. One zaokružuju i bit situacije u kojoj je 2002. pokrenut drugi stup, a koji će – jedanaest godina kasnije – u raznim formama sadržavati oko 45 milijardi kuna. Rečena alkemija, što i tu određuje čitav proces, sastoji se u faktu da tih 45 milijardi ili gotovo polovina hrvatskog javnog proračuna, danas tek veoma uvjetno pripada radnicima-osiguranicima, izuzev u prigodnim riječima pobornika same te makinacije. Da bi se to pojasnilo, valja nam ući u tehniku djelovanja obaveznog kapitaliziranog mirovinskog osiguranja po individualnoj štednji, od trenutka transferiranja novca – koji je dotada uplaćivan u javnu blagajnu – u sistem bankovnih društava koja upravljaju mirovinskim fondovima. Propisanih najmanje pola iznosa pretvara se momentalno u državne obveznice koje su fondovi dužni uzeti na deset godina, a ostatak se ulaže na burzi dionica, uplaćuje u investicijske fondove i korporativne obveznice ili zadržava u bankovnim depozitima. Problematična su sva četiri oblika pohranjivanja vrijednosti radničke štednje za mirovinu, što nije čudno znamo li da su pravila igre otpočetka prilagođena interesu banaka i da radnike pri nastanku aranžmana nitko nije izravno predstavljao. Redom, obveznice nisu ništa doli način državnog zaduživanja za dio nekoć proračunskog – a svakako namjenskog – mirovinskog novca. Njega banke dijelom odmah vraćaju državi od koje uzmu obveznice, pa se paradoksalni kreditni krug zatvara u vidu naročitoga državnog sponzoriranja banaka, koje će doći do izražaja otplatom kamata i dospijećem naplate obveznica.

Uz plaćanje usputnih milijardi za kamate na obveznice, država od istih banaka uzima primjerice kratkoročne kredite s većim kamatama. Radnici-štediše koji su nominalno vlasnici obveznica u fondovima, plaćaju te kamate fondovima i bankama kroz stalna proračunska rezanja i općenito zaoštrenu fiskalnu politiku. Umjesto da se paralelno uplaćivanje u prvi i drugi stup, nazvano po svojim kreatorima i tranzicijskim troškom, isplati radnicima i državi, ono se pokazuje korisnim jedino bankama. U državnim proračunima i dalje ostaju veliki deficiti uslijed rastućeg broja umirovljenika, te se zbog pogodovanja bankama otvaraju nove rupe koje dalje generiraju nova zaduženja.

Uostalom, najbolji pokazatelj isplativosti fondovskog ulaganja u obveznice za same banke – za razliku od (ne)isplativosti po državu zbog tranzicijskog troška i po štediše zbog manjih mirovina, odnosno porezne obveznike zbog povećanja poreza – jest činjenica da su one u njima dosada pohranile pune dvije trećine štednje, dok je za dionice iskorištena petina iznosa. Veoma je moguće da je i to navelo bivšeg potpredsjednika Vlade Radimira Čačića da jednom prilikom – nažalost, samo jednom – javno izjavi kako bi minimalni zagarantirani prinos mirovinskih fondova u korist štediša trebao biti u najmanju ruku jednak kamati što je banke ubiru na državne obveznice, a ne znatno manji kao što jest i kao što je otpočetka bio.

Zatvoreni krugovi klijentelizma

Što se tiče ulaganja na tržištu kapitala, znano je da se prilike na Zagrebačkoj burzi kroje uvelike s obzirom na poslovanje mirovinskih fondova po drugom stupu, no to se može nazvati baš svime osim slobodnim tržištem koje inače zagovaraju (i) privatnici. Njegova idealistički zamišljena, samoregulativna sloboda nemoguća je uz banke i slične privatno-poslovne krugove koji uvelike oligopolistički utječu na funkcioniranje realno postojećih kapitalističkih ekonomija. Zapravo je riječ o špekulativno-dogovornoj ekonomiji, ali ne uz državu kao aparat razmjerno demokratske vlasti koja regulira društvenu i ekonomsku situaciju, nego uz privatni financijski sektor.

Banke u srcu hrvatskoga mirovinsko-osiguravateljskog sustava trguju dionicama poduzeća koja s druge strane kreditiraju, i kreditiraju poduzeća čijim dionicama trguju u ime fondova. Prioriteti vezanih privatnih interesa prerastaju kriterij objektivnih poslovnih i tržišnih svojstava subjekata na burzi, čija vrijednost ovisi ponajprije o klijentelističkom pristupu banaka. Mirovinski fondovi tako su se više puta zatekli u nezavidnom položaju s dionicama posrnulih velikih kompanija poput Ingre i Nexe grupe, o čemu je u više navrata izvijestio unezvjereni domaći tisak.iii

Konkretno, spominjala se intervencija mirovinskih fondova koji su konverzijom komercijalnih zapisa u dionice – štetnom po osiguranike – spašavali banke u čijem su vlasništvu, jer se bankama nije isplatilo da to naprave same. Naposljetku, sredstva transferirana mirovinskom fondovima završavaju – preko rizičnih investicijskih fondova ili direktno – u bankovnim depozitima s minornim kamatama. Banke s umjetno, tj. politički potaknutom likvidnošću taj novac dalje plasiraju po visokim kamatama, nerijetko i Ministarstvu financija, radi gore iznesenih obaveza. Ipak, postoji u ovome mehanizmu još iznenađujućih pogodnosti za banke.

Ponajprije je riječ o jeftinom novcu kojim banke operiraju preko svojih računa, bez plaćanja primjerene kamate vlasnicima – osiguranicima, tj. štedišama. Četiri mirovinska fonda u rukama su četiriju najvećih banaka (Zagrebačka banka, Privredna banka Zagreb, Erste & Steiermärkische Bank i Raiffeisen Bank Austria) na hrvatskom financijskom tržištu, a daljnje dvije po veličini su tzv. banke-skrbnice (Splitska banka i Hypo banka), koje imaju funkciju zadržavanja novca prije negoli ga fondovi preuzmu za investiranje ili depozitiranje. Znajući kako figurira državna Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA)iv, teško je ne pretpostaviti da je tih šest banaka često u napasti da protuzakonito usklađuju svoje djelovanje. Radi zaštite zajedničkog interesa osnovale su i udrugu društava za upravljanje mirovinskim fondovima pri Hrvatskoj gospodarskoj komori.

Pored suštinski nepostojeće kontrole kvaziinvesticijskog bankarstva u koje se upuštaju fondovi, ostavljeni zajedno s novcem osiguranika na milost i nemilost bankama, sljedeće ključno svojstvo drugog stupa jest frapantan zakonski odnos prema tzv. minimalnom zagarantiranom godišnjem prinosu fondova na štednju, a koji favorizira komfornu vlasničku poziciju banaka nad fondovima u odnosu na interes radnika-štediša. Tu dolazimo do primarnog smisla mirovinskih fondova i kapitalizirane individualne štednje, no banke uopće nemaju čvrstu obavezu da tu štednju oplode i nadograde, već mogu i s tržišnim neuspjehom oko prinosa štediša i kompatibilnim profitnim uspjehom za sebe računati na brojne benefite po svoje poslovanje, poput ovdje već navedenih, te na zaradu od raznih naknada i svakako na notorne menadžerske bonuse.

Garantirana bankarska dobit

Bankama zadani garantirani prinos izračunava se kao prosjek triju posljednjih godina minus šest posto, a to znači da u praksi za mnoge godine ni ne moraju biti u plusu; u godinama kada posao dobro ide, njima je čak bolje da ne pretjeruju s prinosom, kako se ne bi obavezivale na uspjeh u budućnosti. U posljednje vrijeme prinos u Hrvatskoj tako jedva pokriva nekoliko postotaka realne inflacije, dok se u marketinški vješto prezentiranim izvještajima o rastu ukupnog iznosa imovine ne navodi jasno kako isti ovisi i o spomenutih preko četiri milijarde kuna bivšega godišnjega proračunskog izdvajanja, koji se sada uplaćuje fondovima.v Drugim riječima, razumno oročavanje novca na duži rok u bankama koje upravljaju fondovima – ovo samo za usporedbu – bilo bi osiguranicima isplativije i manje rizično od njegova držanja u drugom stupu.

Banke se zasigurno ne bi složile s tim sve dok se njih pita, a razlozi za takav stav kriju se dalje u posebnim mirovinsko-osiguravajućim društvima (MOD), kao trećem ključnom svojstvu drugog stupa. Riječ je o posebnim društvima kojima su također vlasnici banke, a zasad je samo jedna od njih (Raiffeisen Bank Austria) osnovala svoj MOD, no samo zbog toga što ionako još nije na naplatu dospjela prva generacija osiguranika u drugom stupu. Naravno, banke će se itekako okoristiti i MOD-ovima, već uzme li se u obzir da će novac koji tamo bude prebačen iz fondova za konkretne osiguranike, biti pohranjen dijelom i u obliku krajnje neisplativog a vista depozita.

Uza sve to MOD-ovima je za njihovo poslovanje propisano enormnih deset postotaka naknade od iznosa kojim upravljaju. Ni to nije sve, jer glavna svrha postojanja tih društava počiva u propisu da nitko od umirovljenih radnika nema pravo na isplatu čitave ušteđevine iz drugog stupa, nego samo na doživotni anuitet koji se isplaćuje u visini koju MOD-ovi izračunavaju uzimajući za Hrvatsku nerealno dugačak prosječni životni vijek. U slučaju da umirovljenik iznevjeri takve prijetvorne i cinične projekcije te umre relativno brzo, čitav preostali iznos prebacuje se u tehničku pričuvu, ostajući u posjedu banke koja crpi njegovu vremensku vrijednost, kutni kamen svih novčarskih špekulacija.

Ovako zaokruženo, čini se logičnim jedino očekivanje da hrvatske vlasti čim prije odbace i nacionaliziraju drugi stup, te prestanu zaduživati zemlju obveznicama čija je vrijednost narasla do preko 30 milijardi kuna, ne računajući kamate, i da liše privatne banke golemih naknada i svježeg novca za ekstraprofit. Ali prošle su godine pojedini sektorski ministri najavili povećanje izdvajanja u drugi stup, a zatim i konačno njegovo izjednačavanje s prvim stupom, nalazeći da svi problemi upravljanja mirovinskim sustavom i uza nj vezanim poslovima proistječu iz premale količine pritom kapitalizirane, tj. komodificirane vrijednosti.

Iscrpljivanje narodnog bogatstva

Tome nasuprot, u posljednje doba ipak lagano raste otpor protiv drugog stupa, s boljim razumijevanjem onoga što on zaista jest – fatalni mehanizam za iscrpljivanje narodnog bogatstva i radničkih egzistencija ponaosob. Čak su i određeni primjeri ranijeg površnog i nekritičkog, doduše tek implicitnog povlađivanjavi projektu od pojedinih ekonomskih stručnjaka, u međuvremenu prerasli u njihovu oštru kritikuvii na istu temu, uslijed čega drugi stup ostaje sve razotkriveniji u svojoj štetnosti. Svejedno, zacijelo će trebati još dosta vremena da Hrvatska odustane od diktata gore spomenutih centara svjetske financijske moći, o čemu je na jednom nedavnom skupu ekonomista u Opatiji posvjedočio i bivši ministar financija Ivan Šuker, kazavši da drugi stup treba ukinuti, ali to zasad nije moguće jer u Hrvatskoj postoje snage jače od Ministarstva financija. Na kocki se u protivnom nalazi ekonomski opstanak zemlje, budući da je drugi stup očito jedan od najvećih generatora krize i rasta zaduženosti, u kontrastu sa sve manjim radničkim i socijalnim pravima, kao i općenito standardom građana.

S tim i takvim centrima moći u vezi, upada u oči paradoksalno držanje agencija koje određuju kreditni rejting i nalažu hrvatskoj Vladi oštar zaokret u ekonomskoj politici. One rejting određuju prema ekonomsko-političkoj spremnosti za smanjenje proračunskog deficita, a jedan od najvećih uzročnika rasta toga deficita je drugi stup mirovinsko-osiguravateljskog sustava. I umjesto da se rejting-agencije okome na drugi stup, tražeći njegovo ukidanje, one uslijed zamjene teza postupaju suprotno, indirektno prijeteći daljnjim smanjenjem rejtinga u slučaju njegova ukidanja. Takva politika odaje strateški plan osiguravanja zarade privatnim bankama, po cijenu svaljivanja tereta krize na najšire društvene slojeve.

Potonji su već oštećeni startnim napuštanjem sistema međugeneracijske solidarnosti u mirovinskom osiguranju, dok projekcije penzijskih primanja za nadolazeće generacije otkrivaju sve goru perspektivu. Sociološki je šteta još veća od materijalne, uslijed promocije kapitaliziranja individualne štednje namjesto modela koji počiva na društvenoj solidarnosti i tripartitnom upravljanju države, radnika i banaka. I dok se oko nas ruše nacionalne privrede i transnacionalni financijski sistemi, narodno pravo u obličju financijskog vlasništva pretvara se politički te ideološki u dug države i zaradu banaka pod njihovom apsolutnom kontrolom, kao i rizik u privatnim poduzećima.

i Snježana Andrijašević, Planiranje umirovljenja i obratna hipoteka, magistarski rad, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2010., str. 139; http://bs.scribd.com/doc/89126098/76/%C5%BDIVOTOPIS

iii Vidi:http://www.vecernji.hr/biznis/nexeu-prijeti-slom-a-tu-su-ulozeni-milijuni-kn-mirovinskih-fondova-clanak-478142

iv Vidi: http://www.novossti.com/2011/11/ozakonjeni-sistem-pljacke-mirovina/

v Vidi: http://www.tportal.hr/biznis/novaciulaganje/208385/Erste-Plavi-i-AZ-fond.html#.UUW5KjeyGDt

vi Usp. Guste Santini i Sandra Bebek, Vodič za razumijevanje osobnih financija, Rifin, Zagreb, 2005., poglavlje 3.4.

vii Vidi: http://www.novossti.com/2012/04/iz-supljeg-u-porazno/

Povijest komodificiranog mirovinskog osiguranja

Svrha i posljedice liberalne reforme mirovinskog sustava u Hrvatskoj teško mogu biti u potpunosti jasne ako se u obzir ne uzme i njihov međunarodni te povijesni kontekst. Prvi put u obliku kakvim ga prepoznajemo i danas, obavezna te kapitalizirana individualna štednja nametnuta je u Čileu pod ravnanjem Pinochetai, a s notornim mentorstvom ekonomsko-politički radikalne Čikaške škole. Iako je u toj zemlji potom neslavno propao više ili manje cjelokupni projekt ekonomske liberalizacije, svjetski centri financijske moći kroz predstojeća desetljeća nisu odustali od privatnički nastrojene komercijalizacije mirovinskog sustava. I to u sklopu znatno šireg programa tzv. sekurizacije, uz politički zacrtano interesiranje mirovinskih fondova za fatalne kreditne derivative iz osiguravateljskog sektora. Naročito je to bilo omogućeno američkim Zakonom o modernizaciji financijskih servisa (Gramm-Leach-Bliley) iz 1999. godine, kada se uklanja njudilovsko zakonsko ograničenje (Glass-Steagall) bankama o prihvatljivom investiranju u tržište osiguranja – do deset posto ukupnog poslovanja. Ekonomsko-politički to je moguće objasniti reprodukcijskom potrebom kapitalističkog sistema, uslijed visoke akumulacije vrijednosti, za širenjem u daljnja te neminovno špekulativna područja. Mjehur koji se tada stao ubrzano napuhivati prsnuo je u kataklizmičkim okolnostima svega devet godina kasnije. Ipak, mirovinski fondovi nastavili su – već i prije javno financirane sanacije velikih financijskih kuća u svijetu – s istim rizičnim ponašanjem koje i dovelo do krize.ii

Govoreći o krizi, nju su svakako najbolje pretrpjeli mirovinski sustavi koji su se u vrijeme najvećega globalnog sekurizacijskog pritiska uglavnom oduprli liberalnim reformističkim iskušenjima, primjerice oni Njemačke i Češke.iii Njihovim mirovinskim fondovima i sustavu kapitalizacije s ozbiljnijim redukcijama i nadzorom prinosi su najmanje pali, za razliku od sustava jače izloženih tržišnim rizicima, koje će na koncu platiti umirovljeni radnici. Socijalnije nastrojeni mirovinski sustavi zemalja kontinentalne Europe, ukorijenjeni na supstratu koji se uobičajeno naziva bizmarkovskim modelom tekuće raspodjele, zahvaljujući takvoj tradiciji pokazali su najveći otpor prema komercijalizaciji i konačno najveću stabilnost u kriznim godinama. Zanimljive su i reakcije pojedinih postsocijalističkih europskih zemalja, među kojima su Slovenija i Češka odbacile sugestije Svjetske banke i tako izbjegle efekte drugog stupa, dok su recimo Poljska, Slovačka i Mađarska naknadno – kada su ih veliki gubici uvjerili u socijalnu nekvalitetu projekta komodifikacije mirovinskog sustava – smanjile izdvajanja u nj ili ga sasvim ukinule. U budućnosti Europe na izuzetnoj će kušnji biti zemlje koje to još nisu učinile ili one koje tek ulaze u model, poput istočnijih zemalja sljednica SFR Jugoslavije.

i Vidi: http://www.novossti.com/2011/07/malthus-stanuje-u-hrvatskoj/

ii Usp. Susanne Soederberg, Cannibalistic capitalism: The paradoxes of neoliberal pension securization, u: Socialist Register 47, 2011.

iii Vidi: Vlado Puljiz, Kriza, reforme i perspektive mirovinskih sustava u europskim zemljama i u Hrvatskoj, u: Privredna kretanja i ekonomska politika, Zagreb, 2011.