Jordy Cummings

Dok predsjednik iz neposrednog susjedstva u svojim medijskim istupima niže gafove koji neprestano nailaze na kritike i žestoke reakcije, kanadski premijer Justin Trudeau uživa u ulozi njegova antipoda. Nekoliko dana nakon Trumpovog zatvaranja granice za državljane sedam muslimanskih zemalja, Trudeau im je poslao poruku ohrabrenja i dobrodošlice. Pitanje je ipak, što se skriva iza vješto izgrađene slike kanadskog mira i blagostanja te što je zapravo kanadski kapitalizam s ljudskim licem

Mediji obožavaju kanadskog premijera Justina Trudeaua, lidera Liberalne stranke Kanade (LPC) koji je odnio pobjedu na federalnim izborima u listopadu 2015. godine. New York Times iznenada želi imati posebnu rubriku posvećenu Kanadi, francuski Courrier International proglašava ga “čovjekom godine”, španjolski El Pais “prijateljskim licem Amerike”, a The Economist Kanadu ističe kao “primjer za ostatak svijeta”. On je mlad i zgodan, ima tetoviran amblem urođeničkog plemena Haida na svome bicepsu, a na Facebooku ga prati čak tri i pol milijuna ljudi.

Kombinira nastup filmske zvijezde s karizmom Baracka Obame i otvorenošću i pristupačnošću svoga oca Pierrea Trudeaua, premijera u razdobljima 1968.-1979. i 1980.-1984. Pozirao je fotografima sa sirijskim izbjeglicama i rekao publici u džamiji u Ottawi da je Kanada “snažnija zbog doprinosa njezine muslimanske zajednice”. Deklarira se kao feminist i posvećen je borbi kanadskih urođenika. Percipira ga se kao cool osobu jer podržava legalizaciju marihuane za rekreativnu upotrebu. Poput bivšeg talijanskog premijera Mattea Renzija ili aktualnog kandidata za francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, Trudeaua njegovi obožavatelji vide kao liberala za 21. stoljeće, kao antitezu njegova konzervativnog prethodnika Stephena Harpera ili Therese May i Donalda Trumpa.

Dok ksenofobija preplavljuje Sjedinjene Države i Europu, Trudeau iskazuje svoju privrženost multikulturalizmu i različitosti. Korisnici društvenih mreža, kao i mediji, hvale njegov kabinet zbog rodnog pariteta i činjenice da uključuje četvero Sikha, dvoje pripadnika kanadskih autohtonih naroda, jednog muslimana i jednog Židova. S druge strane, tu je 45 posto profesionalnih političara, 19 posto javnih i privatnih službenika i 13 posto odvjetnika.

Trudeau je ponosan na svoj tim, osobito na ministra obrane Harjkita Sajjana, Sikha kojega je predstavio kao primjer “prekrasne raznolikosti” Kanade. No u pričama o Sajjanu rijetko se spominje činjenica da je u vrijeme kada je radio za obavještajne službe u Afganistanu bio odgovoran za predaju zarobljenika koje su uhvatile kanadske snage afganistanskim vlastima koje su ih potom izložile torturi i silovanjima. Također, asistirao je Amerikancima u njihovim ilegalnim operacijama poput ciljanih otmica i transfera zarobljenika. Dakle, moguće je nositi turban, bradu i brkove i istovremeno služiti interesima Pentagona.

Osim zbog svoje privrženosti multikulturalizmu, Trudeau je izabran na temelju osuđivanja mjera štednje, ekonomske nejednakosti i ekološke devastacije. Zagovornik je onoga što naziva “pozitivnom politikom” kojom treba raskinuti s prevladavajućom tmurnom atmosferom. “Borili smo se protiv straha nadom, protiv cinizma napornim radom, protiv negativne politike pozitivnom i ujedinjujućom vizijom… Osunčani putevi, osunčane ceste, to je ono što pozitivna politika može otvoriti”, rekao je na večer svoje pobjede. Svojim najavama javnog investiranja u infrastrukturu i raskida s mjerama štednje došao je do pozicije lijevo od Nove demokratske stranke (NDP), tradicionalne partije radničke klase, koja je postala znatno umjerenija nakon smrti njezina karizmatskog vođe Jacka Laytona 2011. i preuzimanja vodstva od strane bivšeg člana Liberalne stranke Quebeca Thomasa Mulcaira. Zbog toga su se mnogi sindikalci koji su dosad podržavali NDP okrenuli Trudeauovim liberalima.

Raj i za poslodavce i za radnike?

“Postoji osjećaj optimizma u radničkom pokretu”, govori Hassan Yussuff, lider najveće kanadske sindikalne središnjice, Kanadskog radničkog kongresa, u rujnu prošle godine. Ova izjava, dana svega nekoliko dana nakon (privremenog) rješavanja spora između Kanadskih pošta i snažnog i borbenog Kanadskog sindikata poštanskih radnika, svjedoči o sniženim očekivanjima sindikalnog lidera.

Što se tiče premijera Trudeaua, on je svoju privrženost radnicima demonstrirao time što je pustio da dođe do kolektivnih pregovora, umjesto da je, poput svoga prethodnika Harpera, iskoristio zakonsku mogućnost da prisili radnike na povratak na radna mjesta. Istovremeno dok je Yussuff hvalio Trudeaua, njegov sindikat Unifor Kanada potpisao je novi kolektivni ugovor s “velikom trojkom” iz automobilske industrije (General Motors, Ford, Chrysler-Fiat), kojim je pristao dati ustupke po pitanju plaća i mirovina, u zamjenu za maglovita obećanja o budućim investicijama.

Ključni sindikalni lideri, koji su prihvatili ideju “progresivne kompetitivnosti”, podržali su Trudeaua, uvjereni da je upravo on najsposobniji za privlačenje investicija. “Sa svojom ekonomskom, fiskalnom, političkom i socijalnom stabilnošću, Kanada je izuzetno privlačna zemlja za poslovanje”, rekao je premijer. Usprkos tome, mnogi radnički aktivisti se opiru njegovoj politici. Kada se 25. listopada pojavio na Forumu mladih radnika, nekoliko prisutnih je osudilo njegovu podršku Transpacifičkom partnerstvu (TPP), dok je njegova opaska o tome kako je prekarnost “životna činjenica” dočekana zvižducima.

Želja za održavanjem kompetitivnosti pretače se u njegovu bezrezervnu podršku TPP-u i CETA-i. Dok su se mnogi politički lideri i ekonomisti nedavno okrenuli različitim formama protekcionizma, on ostaje apologet slobodne trgovine, držeći se argumenata znanih nam iz devedesetih godina: sloboda trgovine će proizvesti otvorenost i bratstvo među ljudima, kako to sumira ovaj mezimac The Economista.

Razdvajanje riječi od dijela Trudeauu nikada nije predstavljalo pretjeran problem. Primjerice, dok pozira kao zaštitnik ljudskih prava, njegova zemlja povećava obujam trgovine oružjem s raznim diktaturama. Kanada se 2014. nalazila na šestom mjestu najvećih izvoznika oružja na Bliski istok, da bi se do danas uspela na drugo mjesto, zahvaljujući izdašnim ugovorima sa Saudijskom Arabijom.

Ovo unaprjeđenje trgovačkih veza s vehabijskim režimom, ministar vanjskih poslova Stéphane Dion predstavio je kao sredstvo za vršenje blagotvornog utjecaja na taj režim. No ugovorima sa Saudijcima morala je prethoditi promjena zakonske regulative. Izvoz oružja ranije je bio uvjetovan organiziranjem “širokih konzultacija” od strane federalnih vlasti, kako bi se procijenile implikacije eventualnog izvoza za međunarodnu sigurnost i ljudska prava. Takve konzultacije više nisu potrebne.

Tijekom Hladnog rata, Pierre Elliott Trudeau je nastojao balansirati između dva dominantna ekonomska modela te istovremeno održavati dobre odnose s SAD-om s jedne strane, i s Kinom i Kubom s druge. Izgradio je snažnu socijalnu državu i nije oklijevao intervenirati u ekonomiju, primjerice nacionalizacijom naftne industrije. Njegov sin se također upustio u popravljanje odnosa s Kinom, završavajući tako razdoblje napetosti među ovim dvjema zemljama, koje je obilježilo Harperov mandat.

Dok je Harper 2008. odbio pojaviti se u Pekingu povodom Olimpijskih igara, Trudeau je u kolovozu 2016. vrlo toplo dočekan u kineskoj metropoli, pri čemu ga je milijarder Jack Ma, vlasnik stranice za online-trgovinu Alibaba.com, nazvao “budućnošću Kanade”. Tri tjedna nakon ovog posjeta, prilikom kojega su sklopljeni ugovori u vrijednosti od 1,2 milijarde dolara, kineski premijer Li Keqiang pojavio se u Ottawi. Na press konferenciji dva su čelnika objavila svoju namjeru da otvore pregovore o sklapanju ugovora o slobodnoj trgovini. Ta najava je oduševila kanadske multinacionalne kompanije u rudarskom, prehrambenom i financijskom sektoru, kao i sino-kanadsku poslovnu zajednicu koja igra važnu ulogu unutar Liberalne stranke.

Iako ovo zatopljavanje kanadsko-kineskih odnosa može biti razlog za brigu novom američkom predsjedniku, koji je najavio upuštanje u trgovinski rat s Kinom, Trump bi mogao naći zajednički jezik s Ottawom po nekim pitanjima. Trudeau također podržava intenzivnu eksploataciju nafte iz bitumenskih pijesaka kao i projekt Keystone XL naftovoda protiv kojega se bore ekološki aktivisti i autohtone zajednice. Pored toga, održava bliske odnose s argentinskim konzervativnim predsjednikom Mauricijem Macrijem, čiji je otac poslovao s Donaldom Trumpom još 1980-ih godina.

Što se tiče vanjske politike, tu je još nekoliko zabrinjavajućih elemenata. Kanada nastavlja participirati sa stotinama svojih vojnika u NATO-ovoj misiji u Istočnoj Europi, čime je nastavljena Harperova rusofobna vanjska politika, koja je predstavljala radikalan zaokret u odnosu na rusofiliju Trudeauova oca. Nadalje, usprkos obećanjima za vrijeme kampanje, Trudeau nije raskinuo s Harperovom desetogodišnjom proizraelskom politikom.

U veljači 2016. konzervativci su predložili da se osudi svako promoviranje globalne kampanje Boycott, Divestment and Sanctions, usmjerene protiv izraelske okupacije, uz izliku da se “demonizacijom i delegitimacijom” Izraela podupire jačanje antisemitizma. Dok je lider NDP-a na odlasku Tom Mulcair s pravom upozorio kako se ovim prijedlogom narušava sloboda izražavanja, liberalni zastupnici su poslušali svoga premijera te su gotovo jednoglasno podržali prijedlog. Kao posljedica toga, u kolovozu je učitelj iz Mississauge u Ontariju suspendiran zbog toga što je održao govor na skupu podrške pravima Palestinaca.

Ipak, Trudeau je izrazio brigu zbog “kolonizacije”, ako ne one u Palestini onda barem one u samoj Kanadi: “Konstantno smo marginalizirali [urođeničko stanovništvo], pristupali smo mu na kolonijalni, destruktivni, asimilacijski način, što i dalje stvara probleme velikom dijelu stanovništva Kanade koji je autohtonog podrijetla”, rekao je pred studentima Sveučilišta u New Yorku u travnju 2016. godine. Nakon Harperova negiranja postojanja kolonijalizma, formiranje vlade koja barem deklarativno želi pomoći autohtonim narodima djeluje kao korak naprijed.

No formulacija koju koristi Trudeau je problematična jer urođeničko stanovništvo nisu tek “ljudi koji žive u Kanadi” ili manjine (poput Židova ili Koreanaca). Pripadnici tih skupina, još od prvih ugovora s europskim kolonizatorima u 17. stoljeću, bili su prepoznati kao “nacije” koje kao takve vode pregovore s kanadskom državom. Slično tome, nakon što je uzrujao brojne pripadnike frankofone zajednice na nacionalni praznik 1. srpnja, govoreći o Kanadi kao domu “jedne nacije”, premijer je morao priznati da Kvebečani jesu nacija, sukladno rezoluciji donjeg doma parlamenta iz 2006. godine.

Pored problema s rječnikom koji koristi – suprotnog njegovom obećanju o obnovi odnosa s urođeničkim stanovništvom kao odnosa između dviju nacija – Trudeau ne čini previše da promijeni stvari. U listopadu 2015., nekoliko dana prije izbora, u emisiji emitiranoj na jednoj urođeničkoj televizijskoj mreži, rekao je da urođeničke zajednice trebaju imati pravo veta na rudarske projekte na njihovoj zemlji. To je sukladno deklaraciji Ujedinjenih naroda o urođeničkim populacijama iz 2007. godine, u kojoj stoji: “Države se trebaju konzultirati i surađivati u dobroj vjeri s urođeničkim narodima preko njihovih vlastitih reprezentativnih institucija kako bi zadobile njihov slobodan i informiran pristanak, prije usvajanja i implementacije zakonskih ili administrativnih mjera koje na njih mogu utjecati”.

Usprkos tome, Trudeau je dao zeleno svjetlo za po okoliš štetna seizmička istraživanja kojima se protive Inuiti iz Nunavuta kao i za izgradnju naftovoda Trans Mountain protiv kojeg se bore pripadnici naroda Tsleil-Waututh iz okolice Vancouvera. Kao opravdanje ovoga zaokreta u odnosu na predizbornu retoriku, ministar prirodnih bogatstava Jim Carr je objasnio kako njihova vlada pokušava razviti “kanadsku verziju” UN-ove deklaracije koju ni Harper ni Trudeau nisu potpisali.

Pored svega toga, kanadski premijer i dalje brani migrante, manjinska prava i otvorenost. Pored Donalda Trumpa, Vladimira Putina, Viktora Orbána, Narendra Modija ili Therese May, ne iznenađuje da su Kanađani odahnuli nakon Trudeauove pobjede. No upravo u tome leži opasnost. Trudeau se sa svojim novim “progresivizmom” dobro uklapa u novu konfiguraciju političkih podjela. Tako klasičnu konfrontaciju između ljevice i desnice zamjenjuje nova opozicija između zagovornika ekonomskog i identitetskog nacionalizma i branitelja ekonomske i kulturne globalizacije. Tako Trump i Trudeau predstavljaju tek dvije strane istog novčića. Nije li vrijeme da promijenimo valutu?

S engleskog preveo: Krešimir Zovak

*Jordy Cummings predaje na Sveučilištu York u Torontu.