Andrea Radak

Nekoć zbog multietničnosti poznat kao “Jugoslavija u malome”, Vukovar je danas prije svega grad-simbol katastrofalne povijesti regije posljednjih desetljeća. Još krajem osamdesetih mjesto snažnih multietničkih radničkih mobilizacija protiv strukturnih reformi tadašnje jugoslavenske vlasti, svega nekoliko godina poslije postaje poprištem ekstremnog ratnog razaranja i zločina. Danas ga karakteriziraju podjednako ekstremne posljedice tranzicijskog uništenja ekonomskih kapaciteta, ali i povlaštena uloga u populističkim igrama desnice

Prije početka rata 1991. godine, zvali su ga “Jugoslavijom u malom”: od nekoliko industrijskih giganata, najveći i najpoznatiji bio je Jugoslavenski kombinat gume i obuće Borovo, koji je širom tadašnje države zapošljavao oko 22 tisuće radnica i radnika; u gradu i okolici živjeli su pripadnici 27 naroda i narodnosti – ovamo su dolazili na školovanje i rad. U takvim okolnostima, u Vukovaru “nacionalistički projekt nije bilo lako sprovesti: bilo je potrebno izvršiti masovno nasilje da bi se postiglo razdvajanje”.1

Kraj 1980-ih posebno je važan za tumačenje kasnijih događaja. Pišući na svom blogu o propagandnim falsifikatima iz 1990-ih koji su preživjeli sve do današnjih dana, a od kojih je naročito žilav onaj da su radnici potkraj prethodnog desetljeća, dakle neposredno pred rat 1991. – 1995., pristali da budu više Hrvati, Srbi itd. nego radnici, Pavluško Imširović2 opisuje jedan događaj iz 1988. koji se tiče upravo Vukovara. Val štrajkova, izazvan velikim rastom nezaposlenosti i realnim padom dohodaka zbog provođenja mjera Međunarodnog monetarnog fonda 1980-ih u SFR Jugoslaviji, kulminirao je u ljeto 1988. godine, “kada su radnici Vukovara došli kamionima u Beograd, održali svoj miting pred Saveznom skupštinom, na juriš zauzeli Saveznu skupštinu i od Savezne vlade iznudili znatne ustupke. Prva briga te vlade bila je da policijskom silom spreči svaki kontakt beogradskih radnika sa vukovarskim. Trasa prolaska vukovarske štrajkačke kolone, od ulaska u Beograd pa do Savezne skupštine i prostor ispred Savezne skupštine, od Terazija i Nušićeve ulice do glavne pošte, Andrićevog venca i duž Kosovske ulice, bili su ograđeni gustim kordonima policije pod punom ratnom spremom. Danas to možda zvuči nadrealno, ali ondašnjem režimu je uspelo da u potpunosti fizički izoluje manifestaciju skoro 10.000 vukovarskih radnika u najstrožem centru Beograda”.3 “Verujem da je ta kulminacija talasa štrajkova u Jugoslaviji u vukovarskom štrajku i okupaciji Savezne skupštine zapečatila kasniju sudbinu Vukovara, njegovo surovo uništenje četveromesečnim neprekidnim avijacijskim i artiljerijskim bombardovanjem i granatiranjem. Vukovar nije osvojen, nego je uništen zajedničkim nastojanjima Slobodana Miloševića, vrhova JNA i Franje Tuđmana, uz prećutan, ali veoma jasan i delotvoran blagoslov ‘međunarodne zajednice’. Predrag Matvejević je s pravom ubistvo Vukovara nazvao ubistvom Jugoslavije. Jugoslovenski štrajkački pokret i njegov razvoj ka generalnom štrajku nisu zaustavljeni nikakvim masovnim nacionalističkim euforijama i ludilima, nego nametanjem jednog prljavog bratoubilačkog rata, rata imperijalizma i domaćih mafijaških birokratija protiv svih naroda Jugoslavije, a pre svega protiv jugoslovenskih radnika čiji je štrajkački pokret ugrožavao same temelje vlasti totalitarne birokratije.”4

Isti događaj i isti mehanizam okretanja, pod pritiskom rastućeg radničkog pokreta, republičko-partijskih birokracija i menadžerskog sloja nacionalističkoj ideologiji, opisuje i sociolog Jake Lowinger: “Radnici iz Vukovara u Beogradu su primljeni kao heroji (…). Vukovarski radnici doživljavani su kao tipični Jugoslaveni i dobri titoisti, koji su predstavljali sveopće negodovanje zbog posvemašnjeg gubitka udobnosti i autonomije. (…) Vojne organizacije s obje strane u tom su gradu, smještenom u jugoslavenskoj žitnici, bližem Beogradu negoli Zagrebu i s velikim udjelom mješovitog stanovništva, morale počiniti niz zvjerstava ne bi li uvjerile javnost da je suživot nemoguć. Ukazao sam da su upravo gradovi koji su bili čvrsta uporišta multietničkog radničkog pokreta doživjeli disproporcionalno snažno međuetničko nasilje – Sarajevo, Mostar, Kosovska Mitrovica itd.”5

Četvrt stoljeća kasnije, Vukovar je “Hrvatska u malom”: industrijski giganti više ne postoje, Borovo je u postupku predstečajne nagodbe i zapošljava samo devetstotinjak radnica i radnika; u gradu i okolici žive pripadnici većinskog hrvatskog i pripadnici nekoliko manjinskih naroda, uglavnom bez posla, strogo identitetski odvojeni – odatle nastoje otići odmah po završetku škole. Ni etnonacionalistički projekt ni tranziciju iz socijalizma u kapitalizam nije bilo lako sprovesti. Kao indikator toga može poslužiti i činjenica da se pozivi na njihov konačni dovršetak perpetuiraju ad infinitum, već prema ideološkim potrebama trenutka. To je dodatno zaoštreno krizom, koja nije samo pokazala da se kapitalizam opet našao u situaciji ugroze zbog inherentne “nesposobnosti da privredni proces održava sredstvima samoregulacije i parlamentarne demokracije”6, nego i to da je ovdašnja politička elita time zatečena i paralizirana: sadašnja vlast, predvođena nominalnim socijaldemokratima, jedva se nosi s njezinim posljedicama.

Nastup novih-starih faktora

U takvim uvjetima, na političku scenu stupa tzv. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, osnovan u siječnju 2013., kao istureni dio jednog pokreta proizašlog iz udruga branitelja, uz pozadinsko djelovanje – manje ili više javno priznato i prepoznato – HDZ-a pod vodstvom Tomislava Karamarka i Katoličke crkve. U početnim fazama svoga postojanja, Stožer se prikazivao više kao neka vrsta kulturne policije na istočnim granicama zemlje koja je, eto, zabrinuta oko lingvističkih i filoloških pitanja zbog uvođenja ćirilice. Zatim su svoj cilj – da se u Vukovaru ne provede pravo srpske nacionalne manjine na dvojezičnost – počeli ostvarivati na ulici, razbijanjem latinično-ćiriličnih natpisa postavljenih na pročelja državnih institucija. Potom su se prebacili na područje lokalnosamoupravne i ustavnopravne procedure – u Gradskom vijeću Vukovara i putem instituta referenduma za koji se upravo skupljaju potpisi, a na kojemu bi se građani trebali izjasniti jesu li za to da se “ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje na području jedinice lokalne samouprave, državne uprave i pravosuđa kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje polovicu stanovnika takve jedinice”, za razliku od sada predviđene trećine stanovništva. Zadnjim akcijama demonstriraju još neke ambicije: 18. studenoga, na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991., gradom je de facto uredovao Stožer a ne regularne snage policije: formirane su dvije kolone sjećanja, a državnom vrhu Hrvatske, uključujući premijera Zorana Milanovića, predsjednika države Ivu Josipovića i predsjednika Sabora Josipa Leku, članovi Stožera zapriječili su pristup “svojoj” koloni, nakon čega su se ovi povukli.

Ima u tome i neke poetske pravde. Jer ista ta politička elita, koja je u Vukovaru bila stjerana u “drugu kolonu”, posljednjih se tjedana do neukusa pokušavala dodvoriti Stožeru. Najbolji primjer kooptacije nacionalističkog diskursa vidljiv je iz odgovora ministra branitelja Predraga Matića, koji je i sam bio vukovarski borac, na pitanje smeta li ćirilica i njega osobno. “Na državnim institucijama mi sasvim sigurno ne bi smetala. Osobno, imao bih problem samo sa žutom tablom na ulazu u grad jer još uvijek snažno evocira vukovarsku traumu. Ne bih čak ni s tim imao problem kad bih kod vukovarskih Srba prepoznao spremnost da se suoče sa ratnom prošlošću: da napokon počnemo dobivati informacije o mjestima grobnica, o počiniteljima ratnih zločina, o mjestima minskih polja. Ukratko, kada bih prepoznao elementarnu građansku i političku lojalnost Republici Hrvatskoj. Ja, recimo, želim da i Srbi navijaju za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Kad se to dogodi, onda možemo reći da je mirna reintegracija uspjela”, rekao je Matić.7 Dakle SDP-ov ministar jedno pravo uvjetuje lojalnošću etnonacionalističkom konceptu; način razlikovanja između onih kojima idu prava i privilegije, a kojima stigma i deprivacija, modelira se prema identitetskom kriteriju. No vrag leži u tome da “identitet nema fiksnih sastojaka”8, pa kada se jednom prihvati njegova logika, jednako arbitrarni kriteriji mogu zahvatiti ne samo pripadnike ostalih naroda u odnosu na onaj većinski, nego i same pripadnike većinskog naroda, razvrstavajući ih na “dobre” i “manje dobre” Hrvate, recimo na one u koloni za “vukovarsku Hrvatsku” i one u koloni za “nevukovarsku Hrvatsku”.

Mimo svih kolona, u Vukovaru smo bili neposredno nakon što su vijećnici HDZ-a i HSP-a dr. Ante Starčević (čelnica te stranke Ruža Tomašić ujedno je zastupnica u Europskom parlamentu) u Gradskom vijeću izglasali promjene statuta kojima je Vukovar proglašen “mjestom posebnog pijeteta”, zbog čega bi se, smatraju vijećnici, trebao izuzeti iz primjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, koji jamče ostvarivanje prava na ravnopravnu službenu upotrebu manjinskog jezika i pisma u onim lokalnim jedinicama gdje pripadnici manjina čine najmanje jednu trećinu stanovništva, što je u Vukovaru slučaj.

S druge strane, Akcijski plan za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina predviđa obavezu da se pravo na službenu i javnu upotrebu jezika i pisma nacionalnih manjina na državnoj i lokalnoj razini dosljedno provede do kraja ove godine. “Vlada je bila dužna postupiti po sili zakona što se tiče postavljanja dvojezičnih ploča na državne institucije”, ističe Ljubomir Mikić iz Centra za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć Vukovar, nevladine udruge aktivne od 1996. godine. Silu zakona često su spominjali i SDP-ov premijer i pojedini članovi Vlade, primjerice ministar Matić, kao motiv za svoje principijelno djelovanje. No koja li je onda sila natjerala osam vijećnika njihove stranke da pri glasanju o posljednjim izmjenama statuta u Gradskom vijeću ostanu suzdržani?

“Srećom, ovi događaju nisu bitno narušili međunacionalne donose – ljudi su privatno nastavili svoja prijateljstva, poznanstva ili druženja. Naravno da je situacija ovime zaoštrena, krenulo se s pričom koja nije iz Vukovara, odnosno to je samo jednim dijelom. No hrvatsko-srpski sukob ni u jednom trenutku nije postojao”, govori Branislav Tekić, pravni savjetnik u Centru za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć. Ono što se dogodilo prvi dan nakon postavljanja dvojezičnih ploča, kada su one razbijene, okarakterizirali su kao “napad na ustavnopravni poredak Republike Hrvatske”. “Napadnute su institucije, napadnuta je imovina, napadnuta su, na neki način, i državna obilježja. Dakle, to je problem koji postoji između neformalne ili više ili manje formalne grupe građana i s druge strane države, odnosno vladajućih struktura. Izravnog sukoba između dviju zajednica, srećom, nije bilo”, dodaje Ljubomir Mikić. Osobno smatra da “većina ljudi koji javno iskazuju nezadovoljstvo ili otpor zbog uvođenja službene dvojezičnosti ne spada u skupinu ekonomski ugroženih. Ne vidim poveznicu između lošeg ekonomskog stanja i pitanja ostvarivanja prava na dvojezičnost”.

Skup i bez radnih mjesta

Ružica Mandić, koordinatorica Udruge žena Vukovar, osnovane 1994., objašnjava kako je Vukovar među najskupljim gradovima u Hrvatskoj, premda je na granici dviju država, a ni treća, Bosna i Hercegovina, nije daleko. “Tko mi kaže zašto je tome tako, dobit će Nobelovu nagradu.” Priča kako su u Borovu, gdje je i sama radila, Vuteksu i drugim tvornicama prije rata mahom bile zaposlene žene, koje su njihovom propašću ostale bez posla. Ako su starije od 40 ili 50 godina, još ako su pripadnice manjina, osnove za njihovu diskriminaciju su višestruke. Osim toga, spominje podatak da dalmatinsko zaleđe i Vukovarsko-srijemska županija imaju najveći postotak obiteljskog nasilja.

“I nakon Drugog svjetskog rata je bilo ratnih heroja i ljudi koji su imali spomenice, ali oni su svi radili i uz redovan posao imali neke povlastice. Danas su branitelji većinom u mirovini i imaju dobra primanja. Sve su to ljudi od kojih 40 ili 50 godina, koji imaju vremena 24 sata dnevno. Nedavno sam na Facebooku dobila neku sliku na kojoj je bio drug Tito, kojeg pitaju za sadašnja dešavanja i zašto toga nije bilo u njegovo vrijeme. A on kaže: ‘Prvo, nisu smjeli; drugo, imali su posla.'”

Iako branitelji nisu materijalno marginalizirani i država im garantira velika prava, u čemu, prema nekim komparativnim analizama, Hrvatska čak prednjači pred Južnom Korejom i Izraelom, njihovo je društveno isključenje, ponajprije iz svijeta rada, postignuto prijevremenim umirovljenjem. “Pripadnici hrvatskih snaga koji su u Domovinskome ratu uspjeli obraniti zemlju i poraziti neprijatelja, potom su se našli u poteškoćama civilne resocijalizacije. Položaj ovih veterana bio je kompliciran time što je usporedno s ratom tekao proces zamašnih socijalnih, političkih i gospodarskih promjena koje su društvo iz socijalističko-komunističkog trebale preobraziti u kapitalistički i liberalno-demokratski sustav, pri čemu je smjer tih promjena išao prema smanjenju paternalizma odnosno skrbi države u zapošljavanju, stanovanju, zdravstvu i obrazovanju, pa se socijalna sigurnost svih građana naglo smanjila. Privatizacija, uvođenje striktne tržišne logike, ali i špekulacije kapitalom, doveli su do nestanka stotina tisuća radnih mjesta, tako da je prosječni hrvatski vojnik koji je otišao u rat 1991. godine na povratku kući 1995. godine zatekao bitno drugačije opće prilike te je specifične probleme svoje poslijeratne resocijalizacije morao rješavati u uvjetima dinamične kapitalističke restauracije.”9

U toj “dinamičnoj kapitalističkoj restauraciji” država, posve predana uključivanju u globalno tržište, kao suvišne isključuje cijele kategorije stanovništva i suprotstavlja ih onima koji (još) nisu isključeni (nezaposleni u odnosu na zaposlene, pripadnici manjina u odnosu na većinski narod, na kraju krajeva i branitelji u odnosu na one koji nisu sudjelovali u ratu…), dok s druge strane oni koji artikuliraju nezadovoljstvo masa nastoje eskivirati prave uzroke problema i preusmjeriti ih prema manjinskim grupama (danas homoseksualci i Srbi u Hrvatskoj, sutra netko drugi), čiji su pripadnici ionako izloženi većem riziku od socijalnog isključenja (primjerice, propisi kojima se regulira pozitivna diskriminacija pri zapošljavanju pripadnika manjina de facto znače priznanje postojanja diskriminacije u društvu).

Nije nevažno ni mjesto radnje: u Vukovarsko-srijemskoj županiji, prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011. godine, broj pripadnika srpske nacionalne manjine – njih 27.824 – najveći je od svih županija u Hrvatskoj (slijedi Osječko-baranjska županija s popisanih 23.657 pripadnika srpske manjine).10 Za razliku od krajeva u kojima su provedene vojnoredarstvene akcije “Bljesak” i “Oluja”, gdje je došlo do trajne promjene demografske strukture11, spomenute dvije najistočnije županije reintegrirane su u ustavnopravni poredak Hrvatske mirnim putem, temeljem Erdutskog sporazuma (UNTAES, dvogodišnju mirovnu misiju UN-a koja je bila zadužena za implementaciju tog sporazuma potpisanoga 12. studenoga 1995., UN svrstava među najuspješnije misije te vrste u svojoj povijesti; Erdutski sporazum, kao međunarodno priznati ugovor, verificiran je kao dokument trajnog karaktera).

“Situacija u posljednje vrijeme zna biti pomalo nadrealna: u jednom trenutku prosvjednici su bili ispred gradskog poglavarstva, dok u isto vrijeme ljudi pokušavaju normalno funkcionirati, govore da im je toga dosta. Dakako, osjeća se izvjestan pritisak, ljudi se uglavnom nelagodno osjećaju, ali prema komentarima koje sam čuo, pokušavaju nastaviti normalno živjeti. Dosta im je vraćanja na period od prije 20 ili 15 godina. Ono što im treba, to su radna mjesta”, kaže Branislav Tekić. A njih nisu u stanju osigurati ni SDP-ova neoliberalna politika ni eventualni budući savez nove radikalne desnice s vladajućom klasom.


1 Intervju s Jakeom Lowingerom, “Jugoslavija se raspala zbog mjera MMF-a, nacionalizmi su tek posljedica”, tjednik Novosti, broj 706.
2 Pavluško Imširović, “Povodom dva ‘još živa’ propagandna falsifikata iz 90-ih”, na blogu: pavlusko.wordpress.com
3 Ibid.
4 Ibid.
5 Intervju s Lowingerom vođen je u povodu njegove disertacije “Ekonomska reforma i ‘dvostruki pokret’ u Jugoslaviji: analiza radničkih nemira i etnonacionalizma 1980-ih”.
6 Reinhard Kühnl, “Oblici građanske vladavine, liberalizam – fašizam”, Izdavački centar Komunist, Beograd, 1978.
7 Intervju u Večernjem listu, “Neću ćirilicu na ulazu u Vukovar”, 4. studenoga 2013.
8 Sociolog Rastko Močnik za Novosti, “Srpska tradicija u svako hrvatsko selo”, broj 520.
9 Nada Begić, Mirjana Sanader i Ozren Žunec “Ratni veterani u starom Rimu i u današnjoj Hrvatskoj”, znanstveni rad, 2008.
10 Podaci Državnog zavoda za statistiku.
11 Generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak, koje je Haški sud na kraju oslobodio optužbi za zločine počinjene u i nakon “Oluje”, 18. studenoga pridružili su se koloni za “vukovarsku Hrvatsku”.

 

Pročitajte više:


Škole između interkulturalnosti i integracije

U Jugoslaviji je ćirilica bila dio redovnog obrazovnog programa u osnovnim školama svih republika. Nakon raspada SFRJ, Hrvatska i Slovenija ukinule su učenje ćirilice, čime su mlađe generacije u tim zapadnoslavenskim zemljama zapravo trajno zakinute za poznavanje jednog slavenskog pisma. Nijedna vlast u Hrvatskoj, ni HDZ-ova ni SDP-ova, nikada nije razmišljala o ponovnom uvođenju nekog oblika učenja ćirilice za sve učenike osnovnih škola.

Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na školovanje na svom jeziku i pismu. U Vukovaru to znači da roditelji učenika prilikom upisa djece u školu mogu odabrati hoće li njihovo dijete nastavu pohađati na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu ili na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Nastava se odvija u istim zgradama, ali u odvojenim razredima, a oba školska programa odobrila je hrvatska prosvjetna vlast. “Problem je što škole, odnosno nastavnici, imaju vrlo malo utjecaja na odgoj djece u kontekstu suživota, multikulturalnosti i razumijevanja različitosti. Poučavanje sadržaja koji bi bili važni za prevladavanje nekih naslijeđenih problema treba uvesti u redovni školski sustav”, smatra Ljubomir Mikić.

Obrazovanje djece (barem) za interkulturalne kompetencije država je prepustila civilnom sektoru, u konkretnom slučaju nevladinoj organizaciji Nansen dijalog centar iz Osijeka. Predmet Kulturna i duhovna baština zavičaja, koji provode već nekoliko godina, pohađa oko 400 učenika u 24 škole u Hrvatskoj, među kojima su i Osnovne škole Siniše Glavaševića i Nikole Andrića u Vukovaru. “Koliko znam, to je jedan od rijetkih sadržaja u Vukovaru gdje djeca različitih nacionalnosti – od petog do osmog razreda, njih četrdesetak – zajedno pohađaju nastavu, s tim da je taj predmet izvannastavna aktivnost. Djeca uče o identitetima, povijesti, kulturi i naslijeđu svih naroda koji tu žive. Istražuju svoju osobnu povijest, za što smo prepoznali da im je važno i da je to nešto čemu vjeruju, za razliku od službene povijesti u udžbenicima”, govori Ivana Milas, voditeljica projekta Nove škole Nansen dijalog centra. “Recimo, djeca su istraživala svoje obiteljsko stablo i koji sve narodi žive u njihovih zajednici, što su predstavila fotografijama. Izložba tih radova jako je pozitivno djelovala na njihovu sredinu, pokazala je koliko su zapravo ljudi zajedno radili na izgradnji pojedine zajednice. To je ono što želimo naglasiti kroz program osobne povijesti u multikulturalnom gradu/kraju.”

Cilj Nansena je otvoriti Novu školu, prvu integriranu školu u Vukovaru, čiji je kurikulum dovršen još 2007., ali tada nije bilo političke volje da se taj projekt realizira. Podršku im je dao najprije predsjednik Ivo Josipović, a zatim i ministar prosvjete, obrazovanja i sporta Željko Jovanović. Dogovoreno je da će školu osnovati lokalna zajednica, ali Gradsko vijeće taj prijedlog nije prihvatilo; nakon ljetošnjeg sastanka u Uredu predsjednika, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta tu je inicijativu preuzelo kao svoj projekt. “Kurikulum, sada na doradi u Ministarstvu, zagovara vrijednosti zajedništva, tolerancije, učenja jednih o drugima, čega dosad nije bilo. Učenici koji pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu učili su svoju povijest i kulturu, dok su učenici pripadnici manjina, ako su imali neki oblik manjinskog obrazovanja, učili o svojoj povijesti i kulturi”, kaže Ivana Milas. Nova škola trebala bi započeti s radom školske godine 2014/2015.

*Tekst je objavljen u 11. broju hrvatskog izdanja LMD-a (studeni 2013.)