Alban Werner

Dobar dio ljevice u Njemačkoj sklon je prepuštanju euforiji pri svakom uspjehu lijevih stranaka i pokreta u drugim zemljama. Nužnost upuštanja u konkretne i teške borbe u svom vlastitom dvorištu time supstituira nerealnim projiciranjem svojih utopijskih snova na aktere koji često djeluju u znatno nepovoljnijem političkom kontekstu. Megalomanska očekivanja stavljena na leđa Sirize i Podemosa, samo su posljednji primjeri na dugačkom popisu takvih zabluda

Tko se još sjeća Barneyja Stinsona? Točno, to je ženskaroš iz sitcoma Kako sam upoznao vašu majku kojeg glumi Neil Patrick Harris. Smisao Barneyjevog života sastoji se u tome da u što manjoj jedinici vremena zavede što je moguće više žena, i u tome je prilično uspješan. Kako se serija razvija, postaje jasno da ga to tek djelomično usrećuje. Iza njegovih urnebesno smiješnih zavodničkih replika te često uljepšanih osvajačkih priča krije se praznina nastala zbog predugog nedostatka očinske figure, kao i uporne nemogućnosti vezivanja. U one Barneyeve talente kojima se nije pridavala posebna pažnja tako se uvijek ubrajaju sposobnost totalnog potiskivanja kao i izbjegavanja bivših ljubavi, sve kako bi umakao muci ponovnog susreta.

Mnogi me na njemačkoj ljevici podsjećaju na Barneyja Stinsona. Oni projekcijsku plohu za svoja većinom prilično nerealistična očekivanja, neobično često transferiraju na ono što bi lijeva politika u današnjim uvjetima mogla postići. Sjeća li se itko više Nove antikapitalističke partije u Francuskoj, Huga Cháveza, Arapskog proljeća, pokreta “Occupy Wall Street”, krvavih dana prosvjeda protiv projekta “Stuttgart 21” ili pak vremena kad je Siriza morala zastupati sva nadanja njemačkih ljevičara kritičnih prema kapitalizmu? Iznevjere li se – ne posve nenadano – ta očekivanja antikapitalističkog oslobođenja, karavana lijevih projekcija jednostavno se preseli dalje, na svoj sljedeći objekt žudnje. Podsjeti li se ljevičare na njihove bivše projekcijske plohe i na ono što je od njih nastalo, učas nastane nelagodna šutnja.

Ne žele da im gorak okus ometa oduševljenje novim junacima i junakinjama na horizontu, kao što je primjerice Podemos. Dosad je postojala samo jedna konstelacija koja odolijeva svim konjunkturama, protuudarcima i razočaranjima te se uvijek iznova ukazuje kao projekcijska površina: riječ je, naravno, o izraelsko-palestinskom sukobu. Tu imamo posla (doduše, ne samo u Njemačkoj) s tako radikalno pretjeranom identifikacijom ili s Izraelom ili s Palestincima/kama, da Peter Ullrich sasvim primjereno govori o “posuđenim identitetima”, koji se stalno međusobno potiču. Razračunavanja njemačkih ljevičara u ovom području spadaju u najžešća općenito, iako njihovo ponašanje gotovo da nema nikakvih posljedica po stvarni sukob na terenu. Ostali sukobi i socijalne nepogode, poput onih u Africi, Indiji ili Istočnoj Aziji, većinom se bezuspješno natječu za pažnju mnogih ljevičara, budući da onima koji na svijet gledaju isključivo iz njemačke perspektive ne mogu ponuditi ni prikladne slike neprijatelja, ni identifikacijske figure koje bude nadu.

Projekcijsko ponašanje tolikih njemačkih ljevičara ljuti me iz barem dva razloga. Kao prvo, ono je licemjerno-shizofreno, a kao drugo, odvlači pažnju od vlastitih zadataka, uspjeha i neuspjeha. Projekcijska ljevica je shizofrena jer nikad ne propušta najoštrije kritizirati vladajuće odnose i moćne elite, što joj je uostalom zajedničko s ljevicom iz većine zemalja. Iz kojeg drugog razloga ljevica tako samorazumljivo koristi pojmove poput “postdemokracije”, ako ne zato kako bi rekli da je čitav sistem pokvaren, da tamo vani nema nikakvog manevarskog prostora niti partnera/ica za saveze? Iz kojeg bi drugog razloga ljevica njegovala govor o nužnim “raskidima”, upravo s tim sistemom, s vladajućom elitom itd.? Ne želim ostaviti ni najmanju sumnju u to da u najvećoj mogućoj mjeri i sâm dijelim tu kritiku – to vrijedi kako za ustrojstvo EU i Europske monetarne unije, tako i za politički sistem SAD-a koji je, po mom mišljenju, uvelike nedemokratski izobličen te pogoduje oligarhiji. Ali: ako su prilike tako loše, kao što ljevičari tvrde, kako se onda istodobno od njihovih uvijek najnovijih junaka/kinja (Occupy, Siriza, Podemos itd.) smjesta može očekivati da sa svim konačno raskrste, i to najbolje odmah sutra? Nije li onda to što se očekuje od uvijek najnovije junakinje, ako se dosljedno promisli, nemoguć herkulovski zadatak?

Tu projekcijska ljevica postupa apsolutno licemjerno – jer ako svoja očekivanja hoće prodati kao realistična, morala bi, umjesto da prihvaća njihovu očitu pretjeranost, u osnovi ublažiti svoju kritiku. Pa ipak, ako više ne smije bjesniti na postdemokraciju, na “sistem”, onda brzo otpadaju i razlozi ne samo za vlastitu pobunu, nego često i za vjeru u vlastitu političko-moralnu nadmoć. Ispitajmo dosljedno i do kraja, kao misaoni eksperiment, što to očekivanja projekcijske ljevice zapravo traže: jedina mogućnost da prilično apsolutna ljevičarska kritika društvenih prilika s jedne strane, ali i visoka očekivanja od pokreta i partija koji služe kao projekcijske plohe s druge strane, budu opravdana, bila bi u slučaju da Siriza, Podemos i dr. ili provedu stvarnu revoluciju ili da teško zamislivom strateškom dovitljivošću uspiju nadmudriti sve ranije naznačene proturječnosti sistema, sve dosadašnje pokvarene političke i ekonomske elite, sve polulijeve ili “sa sistemom usuglašene” ljevičare i tako reformistički provedu svoje ciljeve. Ne treba predugo razmišljati kako bi se na samom ishodištu obiju ovih spomenutih varijanti nazrela znatna naivnost i/ili katastrofalno loša analiza društvenih odnosa moći (zapravo samog društva).

Drugarski savjeti

Kao drugo, mišljenje i djelovanje uzduž projekcijskih ploha ljevicu odvraća od toga da svoju pažnju i energiju usmjeri na političke ciljeve na koje bi zaista mogla i morala utjecati. Na primjer, u nekim lokalnim podružnicama stranke Die Linke ima drugarica i drugova koji u dlaku poznaju koje struje u Sirizi zastupaju koji koncept po pitanju scenarija Grexita, koji su pročitali sve tekstove o Podemosu u lijevim medijima i imaju izgrađen stav o svakom međunarodnom sukobu, ali ne bi mogli izvijestiti o tome tko je u njihovom okrugu nadležna sindikalna tajnica ver.di-ja1 za poštansku službu, špedicije i logistiku ili za općinu ili pak koji učinak na njihovu saveznu pokrajinu ima tzv. “dužnička kočnica”.2

Dakle, solidarnosti za aktiviste/ice, koji su daleko, u drugim zemljama i vjerojatno imaju malo koristi od simboličke politike u ovoj zemlji, ima, ali očito nedostaje one za razračunavanja pred vlastitim vratima. Da ne govorimo o tome kako njemačka projekcijska ljevica adresatima svoje solidarnosti odmah isporučuje dobronamjerne savjete o tome kako na pravi način preuzeti vlast, prevladati krize ili voditi pregovore s “Trojkom”. Nije li neobično da se ne možete obraniti od priloga o Sirizi, Podemosu ili Occupyju u ljevičarskim novinama i časopisima, na blogovima, u knjigama i brošurama, a da pritom ni kap iz mora te tinte nije prolivena za tekstove o prvoj crveno-crveno-zelenoj koaliciji3 na razini pokrajinskog parlamenta u Tiringiji? Je li to samo stoga što je Tiringija naprosto “provincija”, kako to prvi lijevi pokrajinski premijer Bodo Ramelow i sâm rado priznaje? Ili je to stoga što Ramelow, kao u osnovi obični bivši sindikalni tajnik (k tome još i deklarirani vjernik), nije tako “seksi”, kao što su to Aleksis Cipras, Janis Varufakis, Pablo Iglesias Turrión ili Olivier Besancenot?

Vjerojatno je to barem dijelom stoga što pogled na Tiringiju ipak jasno upućuje na trezvenost, s kojom projekcijska ljevica malo što može. Tiringija podsjeća, kao prvo, da manevarski prostori ustvari nisu širom otvoreni, ali da, kao drugo, birači stranke Die Linke usprkos tome očekuju da se stranka organizira i da, kao treće, stoga mora uprljati ruke, to jest ne izbjegavati sjedanje za isti stol s ne strogo antikapitalističkim ljevičarima te (bože sačuvaj!) još i s dvojbenim antineoliberalima iz SPD-a i Saveza zelenih. Stvarno ne moramo doći do zaključka kako je sudjelovanje u vladi u Tiringiji spasonosno rješenje za njemačku ljevicu. Ali ta savezna pokrajina barem donekle reprezentira probleme koji su drugdje na čekanju, kako na pokrajinskoj, tako i na saveznoj razini. Onaj tko tamošnji pristup stranke die Linke smatra pogrešnim, trebao bi barem srednjoročno ponuditi bolju strategiju, kao i moći je obraniti pred biračima stranke. U svakom slučaju, i antineoliberalna i antikapitalistička ljevica u starim saveznim pokrajinama može i u pozitivnom i u negativnom smislu naučiti više od Tiringije, a i od crveno-crvene koalicije u Brandenburgu, nego od ljevice u Egiptu, Španjolskoj, šatorista Occupy pokreta u Zuccotti parku ili ljevice u Grčkoj, koje tako rado zaštitnički usrećuju svojim savjetima.

Kako samo drsko mora da izgledaju ti dobronamjerni savjeti ljudima kojih se i tiču, jer oni naposljetku dolaze od one njemačke ljevice koja nijednom nije bila kadra zaustaviti produljenje mandata Angele Merkel, unatoč tome što je toj tako katastrofalnoj premijerki nedostajala većina. Ne bi li njemačka ljevica trebala biti prilično suzdržanija u savjetima, u najmanju ruku zbog znatno povoljnijih uvjeta vlastita djelovanja od većine aktera koje naizmjenično idolizira? Kao podsjetnik: u Njemačkoj nema izbornog sustava relativne većine (kao u Velikoj Britaniji), nema nadmoći liberalno-konzervativnih snaga (kao u Republici Irskoj ili Poljskoj), nema prijeteće, uspješne desno-populističke stranke (kao u Francuskoj), nema dubokog raskola prema etničkoj pripadnosti (kao u Belgiji), nema korumpiranog, politiziranog medijskog krajolika (kao u Italiji), nema nasilne represije uz deficit pravne države (kao u Turskoj), a nadregionalna relevantna stranka lijevo od socijaldemokracije i Zelenih ne mora se po prvi put zasnovati (kao u Austriji ili mnogim zemljama Istočne Europe).

Solidarnost mnogih njemačkih ljevičara je u najboljem slučaju prepolovljena solidarnost jer radije slijedi potrebu vlastite projekcije nego stvarne potrebe ljudi koji na licu mjesta, u Grčkoj, Irskoj, Španjolskoj, SAD-u ili drugdje, vode dijelom egzistencijalne političke borbe. Sjećam se kako mi je prije dosta godina jedan drug pričao o tome kako je pomagao irskoj ljevici u uspješnoj referendumskoj kampanji protiv Lisabonskog ugovora. Najavljivao je da bi pomagao kampanju protiv i pri drugom referendumu, čak i ako bi ona, nažalost očekivano, doživjela neuspjeh. “Pa ne može biti da solidarnosti uvijek imamo samo s pobjednicima, a nikad s gubitnicima”, tako je razmišljao. Bilo je to zaista jedini put u 17 godina političkog aktivizma da sam od jednog ljevičara čuo takvu stvarno uvjerljivu misao. Nešto je trulo u državi Danskoj.

Inače, mnogi gledatelji/ice slažu se u jednom: Kako sam upoznao vašu majku nije uspjela održati visoku razinu kvalitete kakvu je imala na početku. Serija je ako ne prije, a onda najkasnije u zadnjoj trećini, poprilično razočaravajuća, između ostalog i stoga što su glavni likovi postali klišeizirane preslike sebe samih, pa tako i Barney Stinson. Bilo bi otužno kad bi ljevicu snašla slična sudbina. Možda je izbjegne, ako bude manje projicirala i samu sebe jače konfrontirala, i to s kontradikcijama politike u realnim okolnostima. U konačnici, projekcija je nepolitična. Onaj tko neće da govori o Abdel Fatah al-Sisiju, neka se ne zanosi ni sljedećim narodnim ustankom u arapskom svijetu; onaj tko nerado govori o problemima Nicolása Madura Morosa u Venecueli, neka se suzdrži od oduševljenih izjava pri sljedećoj izbornoj pobjedi ljevičara u Južnoj Americi; onaj tko ne želi čuti da je Tea Party nesumnjivo bila puno uspješnija od konkurentnog pokreta, neka ne veliča ni pokret Occupy; a onaj tko ne želi govoriti o slabosti ljevičara u Njemačkoj, neka šuti i o Sirizi.

S njemačkoga prevela: Vesna Vuković

* Preuzeto iz: prager frühling – Magazin für Freiheit und Sozialismus (Praško proljeće – časopis za slobodu i socijalizam)


1 ver.di je kratica za Vereinte Dienstleistungsgewerkschaft (Ujedinjeni sindikat uslužnih djelatnosti). Taj njemački sindikat broji čak 2,2 milijuna članova. (op. prev.)
2 “Dužnička kočnica” (njem. Schuldenbremse) označava ustavnopravnu odluku koju je početkom 2009. donijela Federalna komisija (tijelo sastavljeno od članova Gornjeg i Donjeg doma njemačkog parlamenta s ciljem reguliranja financijskih odnosa savezne države i pojedinih pokrajina) kako bi ograničila državno zaduživanje i propisala precizne mjere za smanjenje proračunskog deficita. (op. prev.)
3 Koalicija između SPD-a, stranke Die Linke i Bündnis 90/Die Grünen (Savez 90/Zeleni). Savez je prvi put uspostavljen nakon izbora za pokrajinski parlament u Tiringiji 2014. godine na čelu s Bodom Ramelowom iz stranke Die Linke.