Edward Castleton

Digitalne valute poput najpoznatijeg Bitcoina, koji se temelji na razmjeni između aktera bez posrednika i tehnologiji otvorenog koda, izaziva jednak entuzijazam među ambicioznim startup poduzetnicima i društvenim reformatorima. No iako se digitalne valute temelje na novim tehnologijama, ideja “poštenijeg” novca nije nipošto nova. Iskustva “monetarnih radikala” iz prošlih dvaju stoljeća mogu nam poslužiti i da bolje razumijemo aktualni fenomen kojeg hrani šok posljednje financijske krize

Nakon industrije knjiga koju je potresao online prodavač Amazon, hotelijerstva koje je ugrozila platforma Airbnb, taksi-industrije pogođene uspjehom Ubera, digitalni tornado dolazi i do Wall Streeta. Kao što knjižara samo uspostavlja kontakt između izdavača i čitatelja, financije su naposljetku tek posrednik između zajmodavca i zajmoprimca: atraktivan plijen za mlade tvrtke koje kombiniraju financije i tehnologiju.

“Fintech”, skraćenica tih dvaju pojmova, nastoji zamijeniti tradicionalne banke digitalnim platformama za trgovanje dostupnim preko posebne aplikacije. Kako već biva u ovakvim slučajevima, miješaju se panika i entuzijazam. Konzultanti tradicionalnim akterima predviđaju propast prije svega zato što što uspon digitalnih procedura omogućava zaobilaženje standardnih procedura. Tisuće članaka detaljno objašnjava kako tehnologija na kojoj počiva virtualna valuta Bitcoin1 stubokom mijenja financijske transakcije.

Kao što na početku svoje tjedne radijske emisije “Breaking Banks” ponavlja američki poduzetnik Brett King, autor više bestsellera na tu temu, nove tehnologije financija “mijenjaju sve, od načina na koje se provode bankarski poslovi, sve do koncepta samog novca”. U Ujedinjenom Kraljevstvu, prihod sektora digitalnih financija je od bankrota Lehman Brothersa rastao prosječno 74 posto godišnje. Takve je impresivne rezultate omogućilo prije svega veliko nepovjerenje potrošača spram financijskog sustava.

Mladi talenti novih tehnologija pohrlili su odmah u sektor financija, ne samo zbog obećanja neposrednog profita već i iz reakcije na bankrot velikih banaka za vrijeme krize 2008. godine. Čini se kako eksplozija razmjene između privatnih osoba proizlazi iz iste frustracije koja je tisuće Amerikanaca natjerala da okupiraju Zucotti Park u New Yorku kako bi se suprotstavili pohlepi financijskog kapitalizma.

Na prvi pogled nema ništa zajedničko između elite iz Silicijske doline koja trlja ruke pri pomisli na pretvaranje odbojnosti prema bankama u profitabilnu aplikaciju za smartphone i aktivista okupljenih oko vegetarijanskog čilija koji zahtijevaju socijalnu pravdu te pad velikih financijskih institucija. Osim možda istog protivnika – Wall Streeta. Taj parazitski posrednik našao se pod unakrsnom paljbom dviju kritika suprotnih motivacija. Dok startup tvrtke sanjaju o izvlačenju profita od Goldman Sachsa zahvaljujući aplikaciji (koju će Goldman Sachs sa zadovoljstvom otkupiti), Occupy prosvjeduje protiv industrije koja se bogati trgujući novcem.

Riječ je o konfuziji koja nije novost. U prošlosti su brojni “monetarni radikali”, baš poput suvremenih promotora fintecha, nastojali eliminirati financijske posrednike. Većina nemarksističkih socijalista u svoju je kritiku konkurencije i tržišne ekonomije uključivala i šire promišljanje cirkulacije i distribucije (umjesto proizvodnje) dobara.

Kada se pojavio početkom 19. stoljeća, socijalizam u suštini nije bio neprijatelj financija. Saint-Simon (1760.-1825.), primjerice, bankare postavlja na vrh meritokratske hijerarhije industrijalaca pozvanih kako bi oduzeli moć bogatim “besposličarima” koji su zavladali zahvaljujući prihodima od svog nasljedstva. Po njemu, “novac je u političkom tijelu ono što je krv u ljudskom”.2 Njegovi utjecajni sljedbenici prihvatili su taj slogan fokusirajući svoje napade na zemljovlasnike i rentijere, koje su optuživali za oduzimanje sredstava za proizvodnju “radnicima” – u tu kategoriju su trpali i “aktivne” kapitaliste.

Njihov program (porez na nasljedstvo, razvoj željeznica, socijalizacija sredstava za proizvodnju) kao ključnu stavku promiče stvaranje jedinstvene banke, s državnim monopolom, zadužene za izdavanje kredita prema potrebama industrije. Besposlica bogatih nasljednika time bi bila srušena te bi oni bili prisiljeni svoje bogatstvo preko banke staviti u službu proizvodnje. Na teorijskom planu, te težnje pretpostavljaju koncept novca koji prelazi običnu obračunsku jedinicu: kao agens povjerenja i kredita, novac bi trebao biti sredstvo uspostave jedinstva radnika, s bankarima na čelu.

Iako je projekt jedinstvene banke propao, uspjeh braće Emilea i Isaaca Péreirea, saint-simonskih financijera koji su 1852. godine osnovali banku Crédit Mobilier, svjedoči o važnosti koju su socijalni reformatori pridavali odnosu između modernizacije društva i mobilizacije kapitala u službi industrije. Budući da se u Francuskoj u to vrijeme razvijaju socijalističke ideje u raznim oblicima, borba protiv “besposlenih” kapitalista pretvorila se, naposljetku, u borbu protiv kapitalista. No ta radikalizacija nije značila i prestanak razmišljanja o novcu.

Monetarni “socijalizam”

Želja da se novac-simbol (bez inherentne vrijednosti, poput bankovne novčanice) zamijeni robnim novcem (koji sam po sebi ima vrijednost, poput zlata, i razmjenjuje se poput robe) jača tijekom cijelog 19. stoljeća. Suočen s financijskom krizom koju je 1848. godine izazvao odljev kapitala, Pierre-Joseph Prudhon (1809.-1865.) traži mehanizme koji bi omogućili pretvorbu proizvoda rada u tekuću valutu. Tako potiče uvođenje mjenica osiguranih na robne proizvode drugih članova banke kojima je određena točna cijena. Zalaže se i za opće smanjenje kamatnih stopa (kao i svih oblika rente – zemljišnog najma, stanarine, itd.) te za demonetizaciju zlata i srebra. Iz toga proistječe potreba za nacionalizacijom Francuske banke, i njezino pretvaranje u “Pučku banku”.3 Neovisno o državi, njezino upravno vijeće birala bi generalna skupština koju čine predstavnici svih proizvodnih grana i javnih službi. Ono bi djelovalo pod nadzorom gospodarskih komora i općinskih vijeća.

Heretičke teorije o novcu pojavljuju se i van Francuske, osobito kod britanskih socijalista inspiriranih utopijskim poduzetnikom Robertom Owenom (1771.-1858.), ocem pokreta zadruga. Suprotstavljeni ponovnoj uspostavi zlatnog standarda nakon Napoleonskih ratova i uvjereni da je rad jedini izvor bogatstva, zalažu se za sustav razmjene u kojem bi vrijednost nekog dobra izražavala količinu rada uloženog u njegovu proizvodnju. Po njihovoj logici, ta redefinicija novca trebala bi omogućiti prebacivanje bogatstva iz ruku kapitalista u ruke radničke klase. Smatrajući Owena previše umjerenim, američki anarhist Josiah Warren u Cincinnatiju čak otvara vlastitu banku razmjene, čije su novčanice na papiru izražavale obećanje rada mjerenog u satima.

Na kraju 19. stoljeća, Ernest Solvay (1838.-1922.), belgijski industrijalac koji se obogatio patentom za industrijsku proizvodnju sode, zamislio je drugačiju utopiju nemonetarne razmjene: “Ukidanje novca kao defektnog sredstva i njegova zamjena mehanizmom čistog i jednostavnog, ali legalnog pisanja transakcija je ono što nazivamo ‘društvenim računovodstvom'”.4 Njegov plan, predstavljen pred belgijskim parlamentom, zahtjeva kolektivizaciju bankarskog sektora i dodjelu središnje uloge državi, koja bi svakom pojedincu otvorila račun na koji bi se upisivao iznos njegove imovine i koja bi ga istovremeno opskrbila kreditnim knjižicama koje bi se poništavale bušenjem prilikom svakog trošenja. Sustav bi upotpunjavalo uvođenje poreza proporcionalnog s bogatstvom kako bi se smanjile nejednakosti u raspodjeli bogatstva. Tako bi se dosegla praktična realizacija maksime “Svakom prema društvenoj produktivnosti”.

Na početku 20. stoljeća, Silvio Gesell (1862.-1930.), njemački trgovac preobraćen na socijalizam, nastavlja (sada već) dugu povijest bitke protiv novca kao sredstva za akumulaciju nezasluženog bogatstva. Razvija ideju o novom, “slobodnom novcu” (na njemačkom Freigeld) kojemu je osobitost da tijekom vremena gubi na vrijednosti.5 Taj “topivi” novac ima stopu deprecijacije: novčanice gube tisućinu svoje vrijednosti svakog tjedna, odnosno 5,2 posto godišnje. Zato se brzo troše. Zahvaljujući periodičnom obnavljanju zaliha novčanica (agencija za monetarnu regulaciju zamijenila bi središnju banku), taj sistem smanjuje kamatnu stopu te, posljedično, prihode vlasnika kapitala.

Gesell razvija svoju ideju dalje te predviđa nacionalizaciju prirodnih resursa i ukidanje privatnog zemljovlasništva, koji će naposljetku ugušiti klasu rentijera. Oslobođena tog mrtvog tereta, društva koja koriste Freigeld kontrolirala bi ne samo količinu novca u opticaju već i njegovu likvidnost, štiteći se od pošasti gomilanja. Taj gesellijanski koncept nailazi na velik odjek i van njemačkih granica. Primjerice, John Maynard Keynes bio je uvjeren da će ekonomska povijest bolje upamtiti ime Gesella nego Karla Marxa… Gesellove teze doista jesu nadahnule brojne eksperimente koji su se razvili u Europi kao i u Sjedinjenim Državama u vrijeme Velike depresije, prije no što su naglo ugašeni od strane vlada i središnjih banaka.

U trenutačnoj klimi, teško je zamisliti upravitelja velike industrijske grupe – kemijskog diva Solvaya primjerice – kako razmišlja o najboljem modelu reforme novca kako bi ubrzao prelazak na socijalizam. Elite su se promijenile. No i tehnologije. Iako banke nisu izgubile ništa od svoje moći nad modernim financijskim sustavom, gesellovska utopija Freigelda nikada nije bila toliko tehnički izvediva. Naime, virtualne valute nude neograničeno sredstvo modifikacije karakteristika koje želimo pridati novcu. Želite stvoriti alternativnu valutu poput Bitcoina koja bi gubila jedan posto svoje vrijednosti mjesečno ukoliko se ne potroši? Uvedite to svojstvo u kod svoje valute i to je to. Osim toga, tehnika povezana s Bitcoinom svoju pouzdanost temelji na doprinosu svih računala spojenih na mrežu, a ne jednog centralnog servera. Taj decentralizirani karakter, koji briše posrednike u transakcijama, omogućuje provođenje monetarnih utopija o kojima su razmišljali Proudhon ili Gesell.

Sanjari ih danas koriste kako bi začeli alternativne valute koje cirkuliraju na uskim lokalnim razinama. No taj entuzijazam ima marginalan doseg. Značaj digitalizacije novca i njegov odnos s kapitalom ne privlače veliku pozornost suvremene ljevice. Takvo što bi se Proudhonu, Solvayu ili Gesellu činilo nevjerojatnim. Ti monetarni heretici osmišljavali su sustave razmjene, očuvanja i transformacije vrijednosti sposobne da istovremeno nagrade talent i osiguraju značajnu razinu jednakosti. Papirnata tehnologija za njih je bila tek jedan od načina. Znali su da podvrgnuti banke i nametnuti nove protokole razmjene vrijednosti implicira jasnu viziju društva kojeg takav projekt želi transformirati.

Diskreditirana 2008. godine, financijska industrija nije oklijevala uskočiti na vlak iz Silicijske doline. Ulaže u nove tehnologije ne samo kako bi izbjegla sudbinu taksista, knjižara i hotela, već i kako bi smanjila vlastite troškove te vrijeme transakcije. Iako nikoga nije začudilo kad je Wall Street otkupio mladu kalifornijsku tvrtku specijaliziranu za fintech, teško je zamisliti Goldman Sachs kako kupuje Freigeld ili Pučku banku. Ne zbog manjka interesa s njegove strane, već zato što mu ni Gesell ni Proudhon ne bi prodali svoje utopije.

No ako su pokreti poput Occupy Wall Streeta svoju averziju spram financijskog sektora i političke klase odlučili pretvoriti u pokušaje izgradnje ekonomske i tehnološke alternative i jednima i drugima, ostaje im tek da otkriju proizlaze li nedostaci raspodjele bogatstva iz sredstava njegove cirkulacije ili iz načina na koji se to bogatstvo proizvodi…

* Edward Castleton je povjesničar i koautor zbornika Quand les socialistes inventaient l’avenir, 1825-1860, La Découverte, Pariz, 2015. Tekst je objavljen u 39. broju hrvatskog izdanja LMD-a.

S francuskog prevela: Andrea Rudan


1 Bitcoin počiva na tehnologiji nazvanoj blockchain. Riječ je o javnom registru (bazi podataka) u kojem se transakcije odobravaju i pohranjuju na siguran način. Odobravanja i održavanje odvijaju se ne putem centralne komponente, već preko računala svakog od korisnika sustava.
2 Saint-Simon, Œuvres complètes, drugi tom, Presses universitaires de France, Pariz, 2012.
3 Pierre-Joseph Proudhon, Mélanges républicains, Presses du Réel, 2016.
4 Ernest Solvay, Notes sur le productivisme et le comptabilisme: étudessociales, Henri Lamertin, Bruxelles, 1900.
5 Silvio Gesell, L’Ordre économique naturel, Pariz, Issautier, 1946 (1916).