Serge Halimi

Proteklih nekoliko godina, predanost europskih političara strogoj fiskalnoj disciplini i jačanju instrumenata međunarodne slobodne trgovine više se puta pokazala pogubnom. Nametnute mjere štednje pogoršale su situaciju u Grčkoj, a sporazumi poput TTIP-a i CETA-e izazvali su veliki bijes europske javnosti. No to nije potaknulo odgovorne na odstupanje od uvriježenih strategija

“Iskustvo je skupa škola, ali ništa drugo ne može podučiti budale”.1 Benjamin Franklin, koji je umro 1790. godine, za života je između ostalog izumio gromobran. No nije mogao predvidjeti nastanak Europske unije koju nikakvo iskustvo ničemu ne može podučiti.

Kada ih se izravno pita na referendumu, europski narodi jasno odbijaju tzv. slobodnu trgovinu, ali to nije spriječilo Europski parlament da nedavno izglasa još jedan sporazum, ovoga puta s Kanadom. Njegove glavne odredbe stupaju na snagu i bez vrlo neizvjesne ratifikacije u nacionalnim parlamentima. Stvari slično stoje s drugim primjerom. Od 2010. godine izložena grubim “konjskim lijekovima” koje propisuju Eurogrupa, Europska centralna banka (ECB) i Međunarodni monetarni fond (MMF), Grčka se sada nalazi pred drugim državnim bankrotom. Prljave igle slijedile su jedna drugu u nezarasle rane izmučenog tijela, dok je istodobno njemačka desnica neprestano prijetila Grčkoj izbacivanjem iz bolnice-kasarne eurozone. I posljednji primjer: socijalni proračuni više članica Unije nalaze se pod velikim pritiskom, koje se maštovito pokušava ublažiti nuđenjem izbora između rezanja naknada za nezaposlene i ukidanja skrbi za strance. Istovremeno, svi se izgleda slažu oko potrebe da se povećaju izdvajanja za vojsku kako bi se doskočilo “ruskoj prijetnji”, unatoč tome što obrambeni budžet vlasti u Moskvi iznosi manje od desetine onog Pentagona.

Je li predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker napokon shvatio da je takav odabir prioriteta neodrživ? Podučen mudrošću svoga prijatelja, francuskog predsjednika Françoisa Hollandea, najavio je kako se neće kandidirati za drugi mandat. Kada je prije tri godine preuzeo funkciju, izjavio je kako je komisija pod njegovim ravnanjem “posljednja šansa” za Europu. Sada, prema vlastitom priznanju, troši nekoliko sati svakog dana na pripremu izlaska jedne članice iz Unije. Nikoga ne čudi što se 11. veljače morao požaliti kako se u budućnosti “ne vidi u ovom poslu”.

Kao kandidat europske desnice, najpoznatiji po obrani luksemburške porezne oaze, Juncker je na mjesto predsjednika Komisije izabran 2014. godine uz potporu eurozastupnika iz redova socijaldemokrata. “Ne znam po čemu se mi to razlikujemo”, svojevremeno je priznao njegov glavni konkurent, njemački socijaldemokrat Martin Schulz. “Ideje gospodina Schulza uglavnom se slažu s mojima”, uzvratio je kurtoazno Juncker. Ta ideološka bliskost dobro objašnjava rezultate glasovanja u Europskom parlamentu 17. veljače, kada je podržan sporazum o slobodnoj trgovini s Kanadom. Većina se zastupnika socijaldemokrata pridružila liberalima u entuzijastičnoj potpori tom sporazumu. Što se tiče Grčke, francuski socijalisti su snažno stali iza njemačke odluke koja predstavlja jednu od najgorih grešaka u posljednjih šezdeset godina europske politike: da se ne raspravlja o iznosu grčkog državnog duga, koliko god on bio neodrživ. Tome se pridružila i arogancija – koja je povremeno podsjećala na fanatizam – predsjednika Eurogrupe Jeroena Dijsselbloema, inače nizozemskog laburista.2

U predizbornim periodima, često se priča o mogućim “zaokretima” Europske unije. Namjera je pohvalna, ali trebali bismo učiti iz dosadašnjih iskustava. Ona omogućavaju da shvatimo na koga se bolje ne oslanjati, ukoliko želimo izbjeći nova razočaranja.

S francuskog preveo: Nikola Vukobratović


1 Benjamin Franklin, Poor Richard’s Almanack, 1732.
2 Vidi Yanis Varoufakis, “Leur seul objectif était de nous humilier?”, Le Monde diplomatique, kolovoz 2015.