Robert Perišić

Hrvatsko izdanje Le Monde diplomatiquea, slično svojim sestrinskim izdanjima u drugim zemljama, sve više predstavlja svjesnu medijsku iznimku. U vremenu nestanka analitičkih, pa onda i kritičkih novina, pokušaj obnove ovog tipa medija predstavlja svojevrstan čin protesta. Nagrađivani domaći pisac Robert Perišić daje čitateljsko iskustvo te pobune

Ova bilješka jednog čitatelja bit će, kako mi se čini, zabilješka o formi, o čitateljskom iskustvu potpuno nevezanom uz tehničku pripadnost ovih novina kulturi te je svaka sličnost s kulturom slučajna, pa i to što sam na poziv da napišem svoje iskustvo čitanja ove novine, prvo pomislio: LMD sam nosio sa sobom kao knjigu. Ono kad spremaš kofer i ubaciš na kraju knjigu-dvije, i LMD.

Nosio sam više puta, osim novog, i poneki stari broj jer sam se vremenom osvjedočio da unutra – čak i kad me tema “na prvu” na zanima – zapravo nema tekstova koje ne bi vrijedilo pročitati. Sve pročitano doimalo se relevantnim, pa vremenom stekneš onaj gotovo zaboravljeni osjećaj, ili povratni refleks koji kaže: ako je ovo u LMD-u, čak i ako mi izgleda daleko i strano, zasigurno je relevantno i vrijedno čitanja. Tako je govorilo iskustvo, i time novina postaje “nešto” – orijentir, istraživač svijeta s autoritetom, mjerilo relevantnog – za svoju publiku, no ona je, kako čujem, (pre)mala, jer i druge naše novine, nema sumnje, svojoj publici nude nešto, samo je to nešto drukčije, i većinom je toliko grčevito uhvaćeno za trenutak da te novine možeš mjesec-dva kasnije ponijeti na put samo ako se želiš upitati zašto si prije mjesec-dva na njih trošio vrijeme. Zato da budeš dio trenutka? Zanimljiva su stvar svi ti naši trenuci, ta potrošnja prisutnosti, to titravo trajanje. Jest, novine i vrijeme neraskidivo su povezane, no permanentna histerizacija trenutka može i dosaditi. Mogu dosaditi i obnovljivi izvori traume na kojima počiva naša medijska-i-šire scena, sva ta porozna pozornost, možemo i sami sebi dosaditi, i jesmo, i umorno je sve to, ali nema kamo. U tom kontekstu, LMD se, nesumnjivo progresivan, ne uklapa u logiku svakodnevnog umorstva, a teživši nekako svu tu ponovljivost nadvladati, govoreći zapravo stalno o strukturnim uvjetima, pa i uvjetima sukoba, ostao je, u stvari, pomalo po strani, zasigurno ne nehotice.

U usporedbi s drugima koji se pakiraju u isti novinski medij, LMD je, što se mene tiče, eto, u poziciji knjige, što je prokleti kompliment, hoću reći i kompliment i prokletstvo, jer nosi sa sobom nešto navodno starinsko, navodno marginalno. Istina, u tržišnoj stvarnosti to je tržišno marginalno i starinsko na onaj neinteraktivni način koji ostavlja dojam kako se svijet još može sagledati, bez tjelesno-senzacionalnog sudjelovanja, i kako o njemu netko još misli, relativno distancirano, uz trijeznu konzultaciju s memorijom, bez sudioničkih afekata, hotimično mimo interaktivnih pomagala, pa i mimo interaktivnosti s oglašivačima. To je, posebno u hrvatskim okolnostima, zbilja, iznimno zastarjeli medij i način rada, budući da je ovdje zastarjelost, napose zastarjelost ozbiljnih novina, ranjiva još i više negoli u svjetskim centrima koji stvaraju uvjete budućnosti. Jer, stjecajem strukturnih okolnosti naši su mediji još ranjiviji u svojoj “zastarjelosti” negoli razni zeitunzi i timesi, što je zanimljiv pokazatelj kako na periferiji stvari ponekad idu brže ukorak s vremenom, naročito u lošim vremenima, bez amortizera prema nepoznatom, eksperimentirajući s propašću ionako slabo podržane forme, kao i svega drugoga.

Kad kažem da sam LMD čitao kao knjigu znači i da sam tu novinu čitao na drugoj mentalnoj frekvenciji od one koju većinom proizvode tiskovine nominalno istog, novinskog, formata, a koje proizvode osjetilne senzacije, uglavnom iz negativnog spektra, jer su dubinski interaktivne – budući da su tabloidi udar na osjetila osmislili davno prije slavnih tehnoloških pomagala. To je, koliko god šutjeli o tome, bazični format naših novina. Tabloid je interaktivan jer udara prvo na osjetila, svakako ne na um – a u umu ostaju tinjajući impulsi poput onih nakon loših događaja: većina ih je naciljana prema strahu i njegovim implikacijama, zavist je također jako zastupljena, a na pozitivnom spektru, budući da i tamo nečega mora biti, nalazi se obožavanje, obožavanje moći, ljepote, talenta, tehnologije, genijalnosti ove ili one vrste – bio genijalan gadget ili najveći umjetnik, naš ili gostujući – a to svjetovno obožavanje donosi sa sobom i svjetovne frustracije: a zašto ne obožavaju mene, jesam li ja uspio, tko me je spriječio, tko je kriv (itd.)? To je sve ono što nam se događa dok čitamo novine – ili ono što danas zovemo novine – spram kojih je LMD u poziciji knjige. Pa ako vam olovo ostane na vršcima prstiju, nije to samo zbog nekvalitetnog tiska, nego i zato jer su vam se prsti oznojili, jer ste u interaktivnoj, fizičkoj reakciji, jer ste naciljani i pogođeni u tijelo. Tabloid je interaktivan, po logici pomodnog diskursa on je napredan, dok je LMD slabe osjetilne interaktivnosti – on je “hladan”, distanciran.

I kuriozitetno je, ipak, kako je kod nas ispalo tako da je jedna mlada i progresivna redakcija, unatoč nesklonosti okoliša i tržišta – gotovo kao da se bave neshvaćenom poezijom – pokušavala održati jednu novinsku formu koja bi, u kakvom režiranom prizoru, po logici imaginarija spadala u bolju vrstu građanske kavane s intelektualnom klijentelom, premda LMD sadržajem ne bi podržao takvu vrstu povijesne idealizacije, štoviše. Govorim ovdje ipak doslovno o formi, o novinama u svom “zastarjelom” obliku, i s time je sve već dovoljno paradoksalno: kako to da se neki vremešniji dionici i stari sudionici, u ovoj zemlji navodno tradicionalističkoj, nisu, recimo, time pozabavili? Mi to kao znamo, ali bilo bi to znanje nekome izvanjskom, neupućenom, komplicirano objasniti. Što reći: da je to zato što se sve stalno briše, kao što bi i ova redakcija, i ona novina, mogla biti izbrisana. Ili da višak interaktivnosti na malom prostoru vodi u jedan tjelesni, senzacionalni osjećaj povijesti, gdje sve samo boli, više-manje svakoga.