Maurice Lemoine

“Opoziv” brazilske predsjednice Dilme Rousseff u svibnju ove godine ne predstavlja naročito senzacionalnu novost u povijesti spletkarenja latinoameričke desnice protiv lijevih vlada. Iako su u odnosu na metode kojima su na vlast u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata dolazile desničarske vojne hunte današnji zavjerenici nešto rafiniraniji, neosporno je da se i recentnije primjere svrgavanja demokratski izabranih predsjednika – bilo u Hondurasu, Paragvaju ili Brazilu – s punim pravom može nazvati državnim udarima

“Vrlo je neobično i znakovito da jedan aktualni potpredsjednik otvoreno kuje zavjeru protiv predsjednice”, izjavila je 18. travnja brazilska predsjednica Dilma Rousseff, dovodeći u pitanje namjere drugog najmoćnijeg čovjeka u državi, Michela Temera, i prokazujući pokušaj državnog udara.1 Optužena za kazneno djelo “proračunskog pedaliranja” – računovodstveni trik kojime je omogućeno minimiziranje javnog deficita iz 2014., godine, iste u kojoj je 26. listopada ponovno izabrana za predsjednicu – i podvrgnuta proceduri opoziva, Rousseff se brani rukama i nogama. Ono što joj zamjeraju, premda je zacijelo dubiozan manevar, od 1985. su prakticirali svi njezini prethodnici, kao i odgovorni ljudi na općinskoj i federalnoj razini, a pravosuđe u tim slučajevima nije reagiralo.2

Ta je optužba zapravo poslužila kao izgovor za “ispravljanje” rezultata predsjedničkih izbora 2014., koji su beskrajno razbjesnili desnicu općenito te osobito poraženog kandidata Brazilske socijaldemokratske stranke (PSDB), Aécija Nevesa. A najviše su se razbjesnili najbliži saveznici vlasti – što je manje paradoksalna situacija no što se čini. Bilo to pod predsjedanjem Luiza Inácija Lule de Silve (2002.-2010.) ili Dilme Rousseff, Radnička stranka (PT), koja nikad nije imala većinu u Kongresu, vladala je uz pomoć podrške nekoliko manjih stranaka3 a prvenstveno Stranke brazilskog demokratskog pokreta (PMDB). Vodeća ličnost potonje, ultrakonzervativac Eduardo Cunha, predsjednik Zastupničkog doma, iz osvete i u nadi da će sebe zaštititi od pravosuđa, u travnju je pokrenuo postupak protiv Dilme Rousseff. U prosincu 2015. optužen za korupciju i pranje novca u aferi vezanoj uz državnu naftnu kompaniju Petrobras,4 taj čovjek na tajnim računima u Švicarskoj ima 4,38 milijuna eura i vrlo je loše podnio činjenicu da ga PT ne podržava u unutarnjoj istrazi Etičkog odbora parlamenta (kojemu se inače baš i ne žuri da se izjasni o njegovom slučaju).

Glavni mu je partner potpredsjednik Temer, politički profesionalac i predsjednik PMDB-a, koji će ostvariti svoj san – dotad nemoguć – da se domogne vrhovne funkcije nakon što demokratski izabrana državnica s nje bude uklonjena. Temera samog proganjaju jer se okoristio ilegalnim financiranjem tijekom posljednje predsjedničke kampanje.

Pod vodstvom tih pojedinaca, PMDB je napustio vladajuću koaliciju i 17. travnja je Donji dom, gdje zasjedaju mnogobrojni korumpirani zastupnici,5 pokrenuo proces opoziva, dotad u rukama Senata. To je Temera potaknulo na likovanje: 11. travnja, govor o “nacionalnom jedinstvu”, koji je održao tijekom preuzimanja dužnosti, “greškom” je iscurio u dnevni list Folha de São Paulo. Dva dana kasnije, i javno je istaknuo: “Ako me sudbina povede tamo, bit ću spreman prihvatiti funkciju”.6

Epizoda nije bez presedana. Poznat je slučaj Roberta Michelettija, predsjednika honduraškog parlamenta koji je 29. lipnja 2009., kada je vojska otela tadašnjeg predsjednika iz stranke lijevog centra Manuela Zelayju i prognala ga u Costa Ricu, pred zastupnicima suučesnicima pročitao, u odsutnosti zastupnika odanih zakonitom predsjedniku, njegovo lažno pismo ostavke i, posve ilegalno, postavio sebe na njegovo mjesto. Paragvaj također ima svog Michela Temera u liku Federica Franca. Predsjednik Paragvaja između 2008. i 2012., Fernando Lugo, pod raznoraznim izgovorima morao je istrpjeti dvadeset tri pokušaja “političkog suđenja” (juicio político), a potpredsjednik Franco se svaki put kad bi se ukazala prilika proglasio “spremnim preuzeti vlast”.

U Brazilu, uz pristanak Kongresa i njegova predsjednika Raineira Mazillija, vojska je 1964., nakon što je svrgnula ljevičara Joãoa Goularta, na vlast dovela maršala Castela Branca. Uz Nacionalni savez obnove (ARENA) koji je okupljao pristaše vojnog režima, jedina stranka koju se toleriralo bio je Brazilski demokratski pokret (MDB), koji je okupio ostatke obezglavljene oporbe i 1980. postao PMDB. Kao “desni” centar ta stranka nikad nije bila sposobna dovesti svoga čovjeka do najviše dužnosti, uz dvije slučajne iznimke: potpredsjednika Joséa Sarneyja, zbog smrti izabranog predsjednika Tancreda Nevesa 1985., i potpredsjednika Itamara Franca, tijekom opoziva Collora de Mella zbog korupcije 1992. godine. Ipak, zbog snažnog regionalnog uporišta i u stilu ptice kukavice – te oportunističke ptice koja nese jaja u gnijezda drugih vrsta kako bi joj one sjedile na jajima i hranile ptiće – imala je od 1985. odlučujuću ulogu u svim neoliberalnim vladama, među ostalima i u vladi Fernanda Cardosa (PSDB, 1995.-2002.), zakletog neprijatelja PT-a. Stigavši 2002. u Planalto (predsjedničku palaču) zahvaljujući popularnosti Lule da Silve, ali bez većine zbog političkog sustava koji regionalnim vođama daje neviđenu težinu, stranka PT će u nedostatku ideja o reformi Ustava, potpisati savez s PMDB-om da bi mogla vladati. Ideološke razlike nisu bile smetnja ni za PMDB, čiji su čelnici u koaliciju privučeni apetitom za fotelje u republičkim institucijama.

Isti scenarij vidjeli smo u Paragvaju, koji je više od šezdeset godina bio podčinjen autoritarnoj vlasti – od toga 35 godina diktaturi (1954.-1989.) Nacionalne republikanske zajednice (ANR, takozvana Stranka colorado). Pružajući tek mlaki otpor iz opozicije, Autentična radikalna liberalna stranka (PLRA, takozvana Liberalna stranka), također s desnice, nikad nije uspjela razbiti tu dominaciju. Objavljujući svoju kandidaturu za predsjednika 25. listopada 2007., bivši “biskup siromaha” Fernando Lugo opredjeljuje se “u korist novog socijalizma”. Iako ima podršku socijalnih pokreta, ne podupire ga nijedna stranka i nema nikakve šanse za pobjedu. Osim ako ne dobije pomoć Liberalne stranke, koja se pak iz oportunizma i u ime zajedničkog neprijatelja, povezuje u široku koaliciju. Drugim riječima: da bi 20. travnja 2008. pobijedio s 40,8 posto glasova, Lugo je bio primoran okružiti se ljudima koji bi ga se, u drugim okolnostima, vrlo rado bili riješili.

Kolebljivi saveznici

U Hondurasu je dogovoren pakt unutar jedne od dviju tradicionalnih političkih organizacija, naime Liberalne stranke. Kao član lijevog krila, Zelaya gubi na predizborima u listopadu 2000., gdje ga je potuklo desno krilo stranke. On, dakle, ne sudjeluje u predsjedničkim izborima gdje ta frakcija neslavno propada i pobjeđuje Ricardo Maduro (Nacionalna stranka, PN). Zelaya se ipak ističe tijekom sljedećih predizbora. S jakom podrškom u narodu, pobjeđuje 27. studenog 2005. godine s 49,9 posto glasova, što mu priskrbljuje predsjedničku lentu iz ruku “njegovog životnog prijatelja”, također liberalnog predsjednika Kongresa, Michelettija.

Ipak, igra ima tajna pravila. Premda se konzervativne struje pokazuju nesposobnima stvoriti i predstaviti uvjerljiv alternativni program, one ne oklijevaju, nakon što su od njih profitirale, kovati zavjere i izdati svoje “saveznike” s ljevice da bi se vratile na staro čim okolnosti to dopuste. Da bi to postigle, i svaki put kad mogu, izbjegavaju služiti se ekstremnim metodama državnih udara iz prošlosti. Pod lažnim izgovorom, po mogućnosti pravno sročenim – da bi “zbunili” nesklone promatrače, smišljaju scenarij koji im omogućava da se predstave kao zaštitnici demokratskih institucija. Njihovi medijski glasnogovornici, kako nacionalni tako i međunarodni, zatim moraju samo podići dimnu zavjesu.

Kada je Zelaya u Tegucigalpi u kolovozu 2008. ušao u Bolivarski savez za narode naše Amerike (ALBA) na inicijativu Huga Cháveza, “prijatelj” Micheletti izrazio je mišljenje desnog krila stranke: “Vrlo smo zabrinuti činjenicom da se govori o političkom i vojnom savezu protiv SAD-a, što bi bila ludost i glupost ove vlade”.7 Dok te iste 2008. predsjednik države podržava dugački štrajk glađu (trideset osam dana) desetorice tužitelja koji traže otvaranje optužnica za korupciju protiv članova oligarhije, koje je blokirala sudačka hijerarhija, na leđa si navlači glavnog državnog tužitelja. Jer “pravda” nije obavezno neutralna. Tijekom 1990-ih i 2000-ih godina, pod izlikom otvaranja institucije civilnom društvu, Honduraško vijeće za privatno poduzetništvo (Cohep) dobilo je nezanemarivu ulogu u odabiru sudaca Vrhovnog suda. Uskoro ćemo vidjeti koja je korist od toga.

Kad, napokon, Zelaya poveća minimalnu plaću, zatim navodno organizira konzultacije o mogućem sazivanju Ustavotvorne skupštine, izdajice iz Liberalne stranke konačno pod tepih metu svoje razmirice s PN-om. Premda se razlikuju, njihovi interesi savršeno odgovaraju interesima oligarhije (i Washingtona). Vrhovni sud je 29. lipnja 2009., da bi “ispoštovao” Ustav koji nipošto nije bio prekršen, nezakonito podupro predsjednikov pritvor; parlament odobrava njegov opoziv iako za to nema ovlasti; svi krše ustavnu zabranu izgona građanina…

S potpredsjednikom Francom za kormilom, u Paragvaju pak “predsjednička koalicija” provodi destabilizaciju predsjednika Luga urotivši se s “neprijateljem”. Njihovih pet minuta došlo je kad je 15. lipnja 2012. navodni sukob, koji jako sliči podvali, završio sa 17 žrtava – 11 seljaka bez zemlje i 6 policajaca. Već drugi dan opozicija zahtijeva pokretanje procedure protiv predsjednika, koji je optužen za “potpirivanje nasilja nad velikim zemljoposjednicima”. U rekordnom roku parlament odlučuje da će se Lugo morati očitovati pred Kongresom 22. lipnja. Toga je dana predsjednik opozvan “političkom presudom” u roku od 24 sata, iako je, prema članku 225. Ustava, imao 5 dana za organizaciju svoje obrane.

U vrijeme ekonomske krize dominantni sektori više ne prihvaćaju bilo kakav oblik redistribucije. Sada si bivši prijatelji iz PMDB-a i tradicionalni neprijatelji iz PSDB-a, usklađeni s ekonomsko-medijskim aparatom, pružaju ruku. To što je Vrhovni sud 5. svibnja, zacijelo u neprilici zbog malo previše očigledne skandaloznosti situacije, suspendirao Cunhin mandat u parlamentu i funkciju predsjednika Donjeg doma pod optužbom da je iskoristio funkcije u vlastitom interesu i na nedopušten način kako bi spriječio završetak istraga o njemu, ništa ne mijenja. Reagirajući tek pet mjeseci nakon što je obaviješten o njegovu slučaju, sud mu je dao odriješene ruke da pokrene postupak opoziva predsjednice. Odbivši 11. svibnja zahtjev za suspenzijom procesa koji je dao glavni državni odvjetnik José Eduardo Cardozo, branitelj predsjednice, sud je također omogućio da je sutradan rano ujutro Senat ukloni s vlasti na šest mjeseci. Nakon isteka tih šest mjeseci Senat će o ovome ponovno glasati, a za konačnu potvrdu opoziva bit će potrebna dvotrećinska većina.

Sedam od dvadeset i četvero ministara vlade koju je okupio Temer spominju se u aferi Petrobras ili su predmet sudske istrage o tom slučaju. Zasigurno se ne moraju previše brinuti. Za ministra pravosuđa nominiran je Alexandre de Moraes koji je, još prije 18 mjeseci, bio odvjetnik – Eduarda Cunhe. Kakav god bio ishod ovog apsurdnog “političkog procesa”, ne smijemo se dati zavarati: kad jedna državna vlast zamijeni drugu na neustavan način, silom – otvorenom ili prikrivenom – kao što je već učinjeno u Hondurasu i Paragvaju, terminologija koju valja rabiti je “institucionalni državni udar”, a ni u kojem slučaju ne “opoziv”.

S francuskoga prevela: Mirna Šimat

1 Telesur, Caracas, 18. travnja, 2016.
2 Vidi Laurent Delcourt, “Građanski pokret protiv korupcije ili prikriveni državni udar?”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, svibanj 2016.
3 Naprednjačka stranka (PP, desnica); Brazilska republikanska stranka (PRB, desnica); Brazilska socijalistička stranka (PSB, “ljevica”), Socijaldemokratska stranka (PSD, desnica).
4 Radi se o sustavu namještenih javnih nabava koji povezuje tu naftnu kompaniju i građevinska poduzeća i javne radove u korist velikog broja zastupnika svih političkih predznaka.
5 Oko 60 posto parlamentaraca ima problema s pravosuđem zbog korupcijskih afera, ali i zbog ubojstava, otmica i zapljena ili pak zbog nezakonitog krčenja šuma.
6 O Estado de São Paulo, 13. travnja 2016.
7 La Prensa, Tegucigalpa, 28. kolovoza 2008.