Vladimir Lasić

Hrvatska narodna banka reagirala je na ekonomsku krizu ustrajavanjem na dosadašnjoj politici precijenjene kune i visokih kamatnih stopa. Ekonomski je oporavak, očekivano, izostao. Dr. Vladimir Lasić ističe ključne probleme koji iz toga proizlaze i daje prijedloge za drugačiju, razvojno orijentiranu politiku HNB-a i Vlade

Poduzetnici dobro znaju da na rentabilnost i likvidnost poslovanja značajno utječe veličina bankarskih rashoda. Zbog dugogodišnje nepravilne ekonomske politike, većini gospodarskih subjekata manjkaju vlastiti izvori za financiranje obrtnih sredstava, pa su prisiljeni kontinuirano koristiti bankarske kredite uz visoke kamatne stope i sve veće ostale bankarske troškove, što značajno povećava udjel bankarskih rashoda u ukupnoj strukturi rashoda gospodarstva. Prevelik udjel bankarskih rashoda, uz ostalo, smanjuje konkurentsku sposobnost hrvatskih poduzeća. Nužno bi bilo da svi bankarski subjekti, na čelu s Hrvatskom narodnom bankom, značajno smanje opterećenje gospodarstva bankarskim rashodima, pogotovo sada kada recesija i kriza ubrzano smanjuju sve pokazatelje ekonomskih aktivnosti. Stoga je potrebno ukazati na veliku razliku u bankarskoj politici između prakse u Republici Hrvatskoj i u inozemstvu, iz čega se vidi da hrvatski bankarski sektor za sada ne postupa u skladu s nacionalnim interesima i potrebama gospodarstva.

Hrvatska narodna banka

Hrvatska narodna banka (HNB) najvažniji je i najutjecajniji čimbenik u bankarskom sektoru. Po Ustavu Republike Hrvatske i Zakonu o HNB-u, na raspolaganju ima velik broj mjera kojima može, ako hoće, regulirati politiku poslovnih banaka. Pored toga, ima i neke operativne poslove kojima zarađuje enormne prihode od raznovrsnih kamata i naknada, što baš i nije u skladu s općom ulogom centralne nacionalne banke. Tako je HNB primjerice u 2008. godini ostvario 3,4 milijardi viška prihoda nad rashodimai. Od toga je za sebe zadržao 2,04 milijarde, a 1,26 prebacio u državni proračun. U usporedbi s veličinom neto dobiti hrvatskog gospodarstva s tisućama ekonomskih subjekata, ovi su iznosi veliki apsurd.

Ovaj tekst obrađuje dva segmenta djelatnosti Hrvatske narodne banke: njezinu tekuću politiku i velike nedostatke u poslovanju koji se vuku već godinama.

Četiri propusta HNB-a

Tijekom proteklih godina, ponašanje HNB-a nije bilo orijentirano na podršku hrvatskom gospodarstvu. Politika HNB-a prvenstveno je orijentirana na zaštitu bankarskih i proračunskih interesa, što je jedan od glavnih uzroka hrvatske gospodarske i socijalne krize, koja ne traje samo godinu i pol, nego najmanje 15 godina. Cjelokupno nepovoljno djelovanje HNB-a može se kategorizirati na četiri područja: 1) držanje bitno preniskog tečaja eura (prije njemačke marke) i američkog dolara; 2) držanje previsoke eskontne stope; 3) neefikasna kontrola bankarskog poslovanja (zadnji primjer je skandal u Hrvatskoj poštanskoj banci); 4) nepoduzimanje adekvatnih mjera za postizanje optimalne likvidnosti u gospodarstvu.

Politika HNB-a

U svim razvijenim državama i državama u razvoju veliku ulogu u rješavanju ekonomskih kriza i recesije imaju centralne banke ili centralne financijske institucije. U tim državama funkcionari centralnih banaka ili sličnih financijskih institucija (npr. Federalne rezerve u SAD-u) uvijek se u svojim javnim istupima najprije osvrću na stanje u gospodarstvu i navode mjere koje će primijeniti da pomognu u rješavanju problema ili da potaknu brži razvoj gospodarstva. Tako prema utemeljiteljskom aktu Federalnih rezervi (FED), među temeljne zadatke FED-a spada obaveza poduzimanja mjera za punu zaposlenost u SAD-u. Nasuprot tome, guverneri, zamjenici guvernera i viceguverneri HNB-a nikada se u svojim pisanim i usmenim izjavama nisu osvrtali na nepodnošljivo visok stupanj vidljive i nevidljive nezaposlenosti u Hrvatskoj.

Polazeći od snimke stanja u svjetskim gospodarstvima, centralne banke značajno utječu: 1) na visinu kamatnih stopa poslovnih banka putem visine eskontne stope. Tako su od pojave recesije i globalne krize centralne banke bitno snizile eskontne stope: FED primjenjuje eskontnu stopu od 1,00 posto (ožujak 2013.)ii, Europska centralna banka 0,00 posto (2012.)iii, Češka 0,05 posto (2012.), Poljska 2,75 posto (2012.), Švedska 0,75 posto (2012.g), Latvija 0,05 posto (2012.), Rumunjska 1,25 posto (2012.), Mađarska 4,75 posto (2012.) itd. HNB međutim primjenjuje eskontnu stopu od sedam (7) postoiv! Budući da poslovne banke u određivanju svojih kamatnih stopa polaze od visine eskontne stope HNB-a, očito je da je to jedan od uzroka previsokih kamatnih stopa hrvatskih poslovnih banaka.

Centralne banke također značajno utječu: 2) na količinu novčanih sredstava za jačanje likvidnosti ekonomskih subjekata; 3) na tečajnu politiku za jačanje konkurentske sposobnosti gospodarstva na domaćem i međunarodnom tržištu; 4) na visinu prinosa na vrijednosne papire, kako bi pojeftinile korištenje izvora za investicijsko i tekuće financiranje.

HNB ignorira “valutni rat” koji se vodi u cijelom svijetuv, u kojemu sudjeluju Japanvi, Kina, SAD, Rusija, Brazil itd. Sniženje tečaja domaće valute primijenili su SAD, Kina, Japan, Južna Koreja, a da nisu izazvali inflaciju. Guverner HNB-a Boris Vujčić stalno maše “crvenom krpom” kako će uvođenje realne vrijednosti kune izazvati inflaciju, što očito nije istina. Naime, u otvorenoj tržišnoj privredi nije moguće opće podizanje prodajnih cijena, jer bi se javio potpuno izvjestan gubitak prodajnog tržišta, pa u realnosti proizvođači ne primjenjuju podizanje prodajne cijene.

Analizirajući dugogodišnju praksu HNB-a, nepobitno se može konstatirati da se funkcionari HNB-a nisu dovoljno osvrtali na stanje u hrvatskom gospodarstvu, da sukladno tome nisu donosili odgovarajuće mjere za rješavanje postojećih problema u gospodarstvu, ni mjere za brži razvoj gospodarstva. Stoga je pored predlaganja drugačije i aktivnije ekonomske politike države i njezinih institucija svakako nužno da se i HNB uključi u rješavanje krize i recesije u Republici Hrvatskoj.

HNB bi trebao učiniti sljedeće: 1) sniziti eskontnu stopu na razinu susjednih centralnih banaka; 2) tečaj eura postepeno usklađivati s kretanjem indeksa maloprodajnih cijena; 3) sniziti stopu prinosa na vrijednosne papire na razinu stopa koje primjenjuje Europska centralna banka; 4) putem Hrvatske banke za obnovu i razvoj (HBOR) i Hrvatske poštanske banke plasirati novčana sredstva poduzećima koja imaju značajne probleme s likvidnošću; 4) guverner, zamjenik guvernera i viceguverneri HNB-a morali bi neprestano i kontinuirano nadzirati kako obavlja posao njihova kontrola poslovanja poslovnih banaka. Očito je na nekoliko primjera da kontrola HNB-a nesavjesno obavlja kontrolu poslovanja poslovnih banaka (davni primjer Dubrovačke banke, pa Riječke banke i noviji primjer Hrvatske poštanske banke). Društveno i ekonomski nije korisno da kontrola HNB-a nastupa tek kada se makinacije probiju u javnost. U interesu je Republike Hrvatske da kontrola HNB-a reagira preventivno ili u začetku makinacija, a ne kada su već otuđena ili upropaštena bankarska sredstva.

Provođenjem ovih mjera postigla bi se dva velika efekta: 1) smanjili bi se rashodi u proizvodnoj i prodajnoj cijeni gospodarskih subjekata i time omogućilo povećanje konkurentske sposobnosti; te bi se 2) ubrzalo kolanje sredstava u poslovanju, što bi povećalo stupanj iskorištenosti proizvodnih kapaciteta i u konačnici također povećalo konkurentsku sposobnost hrvatskog gospodarstva.

Politika kamatnih stopa poslovnih banaka

Zbog visoke zaduženosti hrvatskog gospodarstva prema poslovnim bankama, visina kamatnih stopa ima velik utjecaj na rentabilnost i likvidnost većine ekonomskih subjekata. Financijski rashodi imaju prevelik udjel u ukupnim rashodima hrvatskog gospodarstva i oduzimaju ekonomskim subjektima prevelik dio novostvorene vrijednosti. Prema podacima HNB-a, prosječna vagana kamatna stopa hrvatskih poslovnih banaka u ožujku 2009. godine iznosila je 10,25 posto. To je više nego u većini država u kojima je monetarna politika u funkciji podrške održanju i razvoju nacionalnog gospodarstva. U 2009. godini prosječna kamatna stopa u eurozoni iznosila je 4,13 postovii, u Češkoj 4,84 posto, u Velikoj Britaniji 3,36 posto, u Njemačkoj 3,22 posto, u Austriji 3,94 posto, u Italiji 4,31 posto, u Sloveniji 4,38 posto itd.

Međutim, inozemne banke, za koje postoje raspoloživi podaci, nastavile su snižavati kamatne stope, pažljivo promatrajući zbivanja u gospodarstvu, pa su tako u svibnju 2010. kamatne stope bile još niže te su u eurozoni iznosile 1,28 posto, u Velikoj Britaniji 1,53 posto, u SAD-u 0,82 posto, a u Japanu 0,53 posto. Na početku 2013. vagane kamatne stope u okruženju su bile: u Austriji 2,22 posto, u Njemačkoj 1,5 posto, dok su u Hrvatskoj iznosile 3,72 posto.

Uspoređujući kamatne stope u hrvatskim poslovnim bankama, može se uočiti da je prosječna kamatna stopa u hrvatskim poslovnim bankama bila najviša, što je negativno utjecalo na konkurentsku sposobnost hrvatskog gospodarstva.

Za ovo razmatranje je bitno da je nesumnjivo konstatirano kako već godinama cijene hrvatskih proizvoda i usluga nisu konkurentne na svjetskom tržištu zbog, između ostalog, i prevelikih rashoda, pa je nužno bitno smanjiti opterećenje, između ostalog, i bankarskim rashodima. Stoga bi, imajući u vidu mogućnosti hrvatskog gospodarstva, kamatne stope trebale biti bitno niže. S obzirom na ekstremno visoku rentabilnost poslovnih banaka, sniženje kamatnih stopa ne bi izazvalo poslovanje s gubitkom u hrvatskim poslovnim bankama. Naime, hrvatske poslovne banke iskazale su za 2008. godinu zaradu od preko 4,6 milijardi kuna dobiti nakon oporezivanja, u 2009. iznos od 3,4 milijarde kuna, a u 2011. preko tri (3) milijarde kuna, što je potpuno nerealno s obzirom na stanje hrvatske ekonomije. Prema tome, poslovne banke imaju velik prostor za smanjenje bankarskih rashoda gospodarstvu a da ne uđu u zonu gubitaka.

Zaključno treba naglasiti da je nužno poduzeti sve moguće mjere da se gospodarstvu smanji opterećenje bankarskim rashodima. Ako to mogu ostale države, sigurno je da to može i Hrvatska.

Kreditna politika

Većina banaka, osim Hrvatske banke za obnovu i razvoj (HBOR), godinama je namjerno zanemarivala kreditiranje investicija u hrvatsku proizvodnu djelatnost. Što se tiče veličine ukupnih izvora financiranja, imale su dovoljno izvora za financiranje investicija, ali su pretežiti dio plasmana usmjeravale na potrošnju građana. Time su i one doprinijele velikom zaostatku u konkurentnosti hrvatskog gospodarstva. Iznijet ću ključne podatke koji dokazuju iznesenu tvrdnju.

Podaci o bankarskim plasmanima u dugom razdoblju upozoravaju na trpku činjenicu da investicijska potražnja nema rezervu u raspoloživoj štednji. Banke su taj resurs utrošile proteklih godina u neinvesticijske svrhe (pri čemu su korišteni i inozemni financijski izvori). To je druga ograničavajuća činjenica za odluke ekonomske politike. Banke su za financiranje investicija usmjeravale samo nešto više od 20 posto raspoložive domaće štednje i od 33 do nešto više od 50 posto deviznih financijskih izvora. Preostali financijsko-razvojni potencijal plasiran je stanovništvu za potrošnju, gospodarstvu za obrtne potrebe i, naravno, državi za opću potrošnju. U bankarskom je sustavu dakle bio raspoloživ resurs ukupne štednje koji je investicijska potražnja mogla apsorbirati u osjetno višem stupnju, ali je angažiran u druge svrhe. To je dokaz da je poslovna politika banaka bila suprotna interesima razvitka hrvatskog gospodarstva. Ta je politika bila jedan od snažnih generatora rasta osobne potrošnje i nezaposlenosti, budući da je zanemarivala, u sklopu vladajućega gospodarskog modela, proizvodnju, posebno industrijsku. Naravno da sa stajališta neminovnosti kreiranja zaduženja država može nametnuti svojom ekonomsko-socijalnom politikom bruto trošak društvu u budućnosti, ali to ne znači da takvu aktivnost ne treba poduzeti.

Ekonomska politika i bankarski sektor trebali bi poduzeti sljedeće mjere: 1) sniziti kamatne stope na visinu stopa koje primjenjuju navedene inozemne poslovne banke; 2) sniziti cijene bankarskih naknada jer su posljednjih godina izuzetno povećane; 3) država bi trebala zatražiti od inozemnih financijskih institucija podršku s novim dugoročnim kreditima, kako bi se reprogramirale sadašnje nepodnošljive inozemne obveze; 4) država bi time izvršila preraspodjelu tereta sa sadašnje generacije na buduće, što je najbezbolnije za osiguranje ekonomskog rasta. Postoji i realna podloga za ovakvu transakciju, jer će buduće generacije koristiti npr. ogromna ulaganja u cestovnu infrastrukturu; 5) država bi trebala izvršiti preraspodjelu utroška tekućeg dohotka zbog sanacije tekućih državnih financija.

Koristi od promjene bankarske politike

Sve bi navedene mjere u pomaku od jedne faze vrlo pozitivno djelovale i na rezultate poslovanja banaka. Jer sadašnja politika, uz ostale nepovoljne čimbenike, dovodi do smanjenja broja poslovnih subjekata i smanjuje njihovu sposobnost apsorbiranja bankarskih plasmana ili se čak gospodarski subjekti ne usude uzimati bankarske kredite jer su svjesni da ih ne će moći vraćati. Općenito rečeno, smanjuje se bankarsko tržište, što šteti i samim bankama.

Preveliki bankarski rashodi utječu i na smanjenje poslovnih aktivnosti, što uz ostalo dovodi do otpuštanja radnika. A nezaposleni radnici postaju dvostruki problem za banke. Najprije, nezaposleni u pravilu nisu sposobni vraćati preuzete bankarske kredite, bez obzira na to što su neki aranžmani pokriveni hipotekama (opće je poznato da se u ovoj ekonomsko-socijalnoj krizi banke vrlo teško naplaćuju iz prodaje nekretnina iz hipoteka). U sljedećoj fazi, nezaposleni više nisu sposobni uzimati bankarske kredite. I ovaj učinak smanjuje bankarsko tržište. A ako se smanjuje bankarsko tržište, smanjuju se i bankarski prihodi, pa će u trećoj fazi postepeno i banke ulaziti u loše položaje s konačnicom, a to je bankrot pojedinih banaka. Pad neto dobiti u 2009. godini (3,4 milijarde kuna) u odnosu na veličinu u 2008. godini (4,6 milijardi kuna) već je uvjerljiv dokaz da su banke same sebi načinile financijsku štetu, a vrlo brzo će uslijediti i otpuštanje radnika u bankama, pa će hrvatsko društvo putem socijalnih davanja morati “pomoći” bankarima, koji su sami sebe doveli u nepovoljnu situaciju.

* Dr. Vladimir Lasić je ekonomist i član Znanstvenog društva ekonomista.

i Izvor podataka www.hnb: u 2009. godini HNB je ostvario 553 milijuna kuna, od toga je prenio u državni proračun 318 milijuna, u 2010. ponovno je ostvario milijardski višak prihoda nad rashodima od 2,01 milijardi kn, od toga nije ništa prenio u državni proračun. U 2011. godini ostvarilo je 2,6 milijardi viška prihoda nad rashodima, a u državni proračun prenio samo 480 milijuna kn. Sva razlika iznad prijenosa u državni proračun ostaje HNB-u.

ii Izvor podataka www.federalreserve

iii Izvor podataka www.eurostat

iv Izvor podatka: www.hnb

v Pogledati najnoviji članak o ovoj temi u časopisu Bloomberg Businessweek od 28. siječnja do 3. veljače 2013. pod naslovom “Iznenađujući uzlet prema valutnim ratovima” (“The Suprising Upside To Currency Wars”).

vi Japan je nedavno spustio tečaj jena u odnosu na američki dolar za 16 posto, što su s oduševljenjem pohvalili svi gospodarski subjekti, na čelu s izvoznicima automobila u SAD.

vii Izvor podataka: www.eurostat