Gatien Elie, Allan Popelard i Paul Vannier

Za pogled geografa, grčki krajolik pripovijeda priču o deindustrijalizaciji, polarizaciji, nejednakosti i devastaciji zajednica, urbanog prostora, ali sve izrazitije i sela. Mjere štednje na gotovo svakom koraku upisuju duboke tragove u samu geografiju zemlje

Smještena na Balkanu, Grčka je sastavljena od poluotokâ koji se uklapaju jedan u drugi dajući njezinoj geografiji fraktalan oblik. Od egejskih zaljeva do jonskih uvala, od vrhova Pindskog gorja do vrhova Rodopskih planina, od ravnica do rtova otoka, teritorij obilježavaju hirovi prirode, kojima je čovjek morao ovladati i sebi ih prilagoditi. Neko je vrijeme povezivanje Grčke bio jedan od prioriteta Europske unije. Tomu svjedoče mnogobrojni plakati u bojama Europe što se nižu uz ceste, inače karakterističan ures krajolika periferije.

No u doba štednje, prostorne barijere i diskontinuiteti postaju izraženiji. U posljednje dvije godine privatizacija državnih prijevoznih tvrtki, ukidanje osam velikih željezničkih linija, smanjivanje javnih subvencija namijenjenih boljoj povezanosti kopna i manjih otokai te povećanje cijena prijevoznih karata i benzinaii, u kombinaciji sa smanjenjem prihoda stanovništva, prijete daljnjim povećanjem teritorijalnih nejednakosti.

Na ušću Korintskog zaljeva, putnici nalakćeni na ogradu broda koji povezuje Peloponeski poluotok sa sjeverom zemlje promatraju nekoliko vozila što ih prestižu jureći iznad njihovih glava s jedne obale na drugu. Zabita u more, četiri golema stupa iznad kojih se širi lepeza tanke bijele čelične užadi podupiru most Rio-Antirio u Patrasu. Konstrukcija je jedna od najvećih u Europi i premošćuje zaljev s čije se obje strane proteže aglomeracija. No uz povratnu kartu od 35 eura, što je ekvivalent dnevnoj prosječnoj plaći, malobrojni si mogu dopustiti luksuz da idu tim putem. Izgradnju mosta financirala je država pozajmicom Europske investicijske banke, a konstrukcija je u koncesiji filijale francuske grupe Vinci na četrdeset i dvije godine.

Mjere štednje neumoljivo vode preslagivanju grčkog teritorija. Fondacija Hellenic Republic Asset Development Fund, opunomoćena za likvidaciju javne imovine, organizira prodaju zemlje, komad po komad. Voda, struja, autoceste, luke (vidi članak Pierrea Rimberta na str. 18-19.), svi se ti sustavi stavljaju na bubanj. To vrijedi i za aerodrom Helinikon. Godine 2004. transformiran je u olimpijski grad iz kojega je, prije nego što je kriza širom otvorila vrata cesiji zemljišta, trebao niknuti javni park. Od tada, “mnoge su se stvari promijenile”, kaže Fereniki Vatavali iz gradske urbanističke službe. Unatoč golemim troškovima pothvata izgradnje olimpijskog gradaiii koje je na sebe preuzela zajednica, različiti sadržaji (trasa za kanue i kajake na brzim vodama, tereni za hokej, dvorane za mačevanje) uništeni su kako bi se očistio prostor za investitore.

Veliki razvojni projekti koji kombiniraju turističke i komercijalne sadržaje, poput Helinikona, bujaju u cijeloj zemlji. Funkcionirajući kao enklave, privlače investitore i doprinose polarizaciji teritorija. Ovdje vlada predviđa stvaranje slobodnih zonaiv; ondje ponovno pokreće eksploataciju rudnih resursa i istraživanje naftnih polja, ne vodeći računa o ekosistemu. Po mišljenju ekonomista Janisa Eustatopulosa, takve politike oprimjeruju model “ekonomskog rasta degradacijom” koji počiva na teritorijalnoj konkurenciji putem “socijalnog, fiskalnog, okolišnog i međugeneracijskog dampinga”.

U nekim četvrtima u središtu Atene, trećina trgovaca bila je primorana zatvoriti dućane zbog pada unutarnje potražnje. Iza praznih izloga, prašna tišina prekriva sad već razvaline salona namještaja i frizerskog salona. Na fasadama, cijeli niz crvenih i žutih plakata nude u najam ili na prodaju na tisuće napuštenih stanova. Zbog brutalnog smanjenja prihoda (prosječna plaća smanjila se za 30 posto između 2010. i 2011.) i rasta nezaposlenosti (od osam posto radno aktivnog stanovništva u siječnju 2009. do 24,4 posto u lipnju 2012.)v brojne su obitelji bile prinuđene ponovno se vratiti u isto kućanstvo.

Naravno, krajolik krize nije onaj isti krajolik sablasnih parcela madridskih predgrađa. Razaranje urbanog tkiva ovdje je sporije i manje spektakularno. Zbog odsustva planiranja, urbanistička struktura manje je integrirana, pa stoga otpornija na sistemska urušavanja. Grčka nije imala bankare i developere koji bi se bavili proizvodnjom urbanog prostora, niti politiku stanovanja kakva priliči socijalnoj državi. Od diktature Joanisa Metaksasa (1936. – 1941.) sve do režima pukovnika (1967. – 1974.), preko građanskog rata (1946. – 1949.) koji je donio poraz komunistima, ustoličivši u godinama što su uslijedile vladu tvrde desnice Konstantina Karamanlisa (1955. – 1963.), radnički pokret, zabranjivan i suzbijan, nije bio u mogućnosti nametnuti stvaranje socijalne države.

Naime, Atena je bila “organizirana kumuliranjem pojedinačnih inicijativa koje su dolazile odozdo”, objašnjava Tomas Malutas, profesor socijalne geografije na sveučilištu Harokopio. Vlasnik bi dao zemljište, poduzetnik znanje. Kapital dobiven prodajom stanova prije izgradnje omogućio je financiranje manjih nekretnina od pet ili šest katova. Između 1950. i 1970. ovaj mikrokapitalistički sistem zvan antiparoki (doslovno: “kompenzacija”) “postao je izrazito prevladavajući način proizvodnje stanova”. Financiran više štednjom nego kreditom, oblikovao je velik dio središta grada. Zajamčivši široku dostupnost individualnog vlasništvavi, sistem antiparoki zaštitio je Grke od manjkavosti države, kamatarenja banaka i fluktuacija ekonomije.

Ipak, sva je prilika da ovakav oblik urbanog samoorganiziranja posustaje pod udarcima politika štednje. Budući da su u njemu koncentrirane administrativne i komercijalne funkcije, metropolitanski prostor najjače je pogođen smanjenjem javnih troškova i padom potrošnje. No valovi krize sada se iz atenskog epicentra šire sve do ruralnih područja.

Od obala Egejskog mora do podnožja Pindskog gorja mozaično se prostire poljoprivredna ravnica Tesalije. Dvije stotine kilometara sjeverno od Atene, zeleni kukuruz, žuta slama i bijeli pamuk daju boju parcelama koje vijugaju po blagim kosinama. Kocke tvornica, cijevi za navodnjavanje i cilindar silosa čine od svega toga poljoprivredno-industrijski prostor. No za razliku od drugih regija intenzivne poljoprivrede u Europi, Tesalija se odlikuje visokom gustoćom naseljenosti.

Na trgu sela Evidrio, u sjeni platana, Dimitris Gusios, profesor ruralne geografije na sveučilištu u Volosu, pripovijeda: “Na početku dvadesetog stoljeća Grčka je doživjela najradikalniju agrarnu reformu u Europi. Država je distribuirala zemlju na savršeno egalitaran način, sukladno potrebama svakog kućanstva. Razbila je monopol velikih posjednika pogodujući malima.” U ovoj regiji, prosječna veličina gospodarstava ograničena je na 15 hektara. Sve do današnjeg dana, poljoprivredne strukture ostale su izrazito malevii, a gospodarstva obiteljska.

Agrarna reforma bila je jedan od elemenata u procesu uspostavljanja grčke države. Nakon 1922. mlada republika podijelila je stotinama tisuća povratnika iz Male Azijeviii zemlju koja je nekoć pripadala Osmanlijama. Država je u ovoj podjeli vidjela sredstvo ustoličenja svog legitimiteta. Kada je podjela izvršena, planirala je postupno povlačenjeix. U brizi da ne izgubi seosko biračko tijelo, odrekla se prava na ubiranje poreza. Od kraja 19. stoljeća, ubiranje poreza kontinuirano se smanjivalo, dok nakon Drugog svjetskog rata nije faktički prestalo za gotovo sve seljake. Poljoprivredni prihodi nisu bili oporezivani, a organiziranje društvenih odnosa proizvodnje izmicalo je ugovornoj proceduri. Zbog nepostojanja platnog sustava opstajali su oblici neformalne suradnje “koja se sastoji u razmjeni usluga i materijala između rodbine i susjeda”, ističe Gusios, no to je istovremeno pogodovalo izrabljivanju poljoprivrednih radnika, naročito Albanaca.

Od 2011. vlada podvrgava poljoprivrednike porezu na dohodak, spustivši dohodovni prag iznad kojega se naplaćuje sa 12.000 na 5.000 eura. Prisilila je gospodarstva da poštuju računovodstvene standarde. Uvođenje sistema radnih kupona pod prijetnjom globe u slučaju prijevare proširilo je najamni rad i na selo. “Odlučili su uništiti suradnju pod izgovorom ubiranja poreza”, komentira Gusios. “U ovom im je slučaju važnije bilo malo-pomalo usaditi duh računice nego podići poreze.” Od prikupljanja poreza izuzeti su međutim bogati brodovlasnici, pa stoga i trenutna porezna politika nikako nije u funkciji egalitarnosti. Namijenjenu otplati duga, vjerovnici Grčke de facto su je privatizirali i time pretvorili u sredstvo ubiranja rente.

U selu Abeliji, u podnožju šumovitih obronaka Pindskog gorja, Dulas Agorica već mjeri veličinu štete uzrokovane fiskalizacijom. Ova zaposlenica općine, čija je plaća pala za 40 posto, u svoje uredovno vrijeme prima poljoprivrednike. “Od petnaest osoba koje primim svakog tjedna, tri četvrtine su u velikim poteškoćama. Neki preživljavaju zahvaljujući vlastitoj proizvodnji hrane. No cijene benzina, struje i vode toliko su porasle da je uvođenje poreza na dohodak za njih prava egzistencijalna drama.”

Uništavanjem resursa, uvođenjem poreza na dohodak i porastom indirektnih nameta (porez na dodanu vrijednost porastao je sa 18 posto prije 2008. na današnjih 23 posto) brojni poljoprivrednici našli su se razvlašteni. Smanjenje veličine gospodarstava, starenje radnika i smanjivanje subvencija europske Zajedničke poljoprivredne politike uslijed širenja Unije na istok, vrlo vjerojatno će najranjivije odvesti u propast. Rastakanje agrarne reforme koje će iz toga proizaći dovest će do koncentracije zemljišta u ravnicama i sve većeg napuštanja zemljišta u planinama.

Ulazak u političku i monetarnu uniju preustrojio je grčki prostor. Naravno, europski fondovi – naročito poljoprivredni – omogućili su razvoj zemlje. No pojačavajući proizvodnu specijalizaciju teritorija, integracija u zajedničko tržište pogodovala je ujedno društveno-prostornoj diferencijaciji. Europska je podjela rada pospješila turistički razvoj otoka u Egejskom moru, no istovremeno je ubrzala gašenje industrijskih pogona.

Do početka osamdesetih godina, Patras se ubrajao u glavne industrijske gradove u zemlji. Duž morske obale, mnoštvo tvornica (tvornice tekstila, gume, papira, sapuna, brašna, klaonica…) zapošljavalo je na tisuće radnika. Od ove radničke priče danas su ostale samo ruševine. “Od sedamdesetih godina, svaka je vlada obećala da će razviti industrijsku zonu i pokrenuti lokalnu ekonomiju. No ništa nije učinjeno po tom pitanju”, konstatira Janis Suvaliotis, predsjednik Instituta rada u Patrasu, istraživačkog centra grčkih sindikata.

Oslabljena manjkom investicija u proizvodnju, “gradska industrija nije se mogla suočiti s konkurencijom. Izložena puno kompetitivnijim ekonomijama, brzo je počela propadati”. Kraj hladnog rata i liberalna tranzicija u zemljama istoka ubrzale su zatvaranje i izmještanje pogona, naročito u Bugarsku. “Godine 1993. to je bio šok. Zatvaranje Peiraiki-Patraikija (najvećeg tekstilnog poduzeća u Grčkoj) ostavilo je nekoliko tisuća zaposlenika na cjedilu. Od tada, s iznimkom pivovare Amstel i tvornice cementa Titan, sva su se velika poduzeća ugasila. A i ona mala i srednja s vremenom su sve teže pogođena…”x

Neko vrijeme, učinci uništenja proizvodne ekonomije kamuflirani su ulaskom u eurozonu i povećanjem potrošnje financirane privatnim zaduživanjemxi. Konsenzualno ludo veselje koje je vladalo, doživjelo je vrhunac s Olimpijskim igrama. No kriza iz 2008. rasprsnula je špekulativni mjehur i razotkrila krhkost ekonomije ograničene na uslužne djelatnosti. U takvim uvjetima, izlazak iz eurozone i povratak na devalviranu drahmu poskupio bi uvozne proizvode, a ne bi nužno uspjelo pokrenuti izvoz, upravo zbog urušavanja proizvodnog sektoraxii. Nakon cijelog desetljeća monetarne integracije, klopka deindustrijalizacije zatvorila se nad Grčkom.

U luci Patras, teretnjake s robom malo-pomalo zamijenili su trajekti s turistima; lik radnika zamijenio je lik migranta. Smješteni visoko na krovu tvornice s druge strane morske obale, ilegalni imigranti vrebaju vrevu kamiona i brodova, policijske patrole, čekaju pogodan trenutak. “Neki su ovdje već dvije, katkada i tri godine”, kaže nam Vangelia Comaka. Ova tridesetogodišnja odvjetnica Liječnika svijeta (Médecins du monde) sa svojim timom nudi zdravstvenu i pravnu pomoć ilegalnim imigrantima (vidi reportažu Grégoryja Lassallea na str. 17.). Ispred busa nevladine organizacije, parkiranog na praznom terenu na obali mora, svakoga dana utvrđuje učinke uredbe Dublin II. Prema toj uredbi, ilegalnog imigranta koji je ušao u Europu preko Grčke, a uhapšen je u nekoj drugoj državi članici Europske unije, automatski vraćaju Ateni. Od 2003. i usvajanja ovog prijedloga zakona, Patras se preobrazio u europsku slijepu ulicuxiii: “Trenutno je puno lakše ući u Grčku nego izaći iz nje!”

U vrijeme recesije, koncentracija stranaca u gradu kod nekih ljudi raspiruje fanatizam. U svibnju 2012. naoružana kvartovska paravojska, potpomognuta neonacističkom strankom Zlatna zora, napala je gradske imigrante. Uključivši u svoju vladu Narodni pravoslavni zbor (LAOS), premijer Lukas Papademos (mandat od studenog 2011. do svibnja 2012.) dao je legitimitet ekstremnoj desnici koja je, još od pada režima pukovnika 1974., bila izopćena iz političkog života. Odluka o izgradnji zida na granici s Turskom, donesena u kolovozu 2011., učinila je ostalo, priskrbivši migracijskoj politici zemlje spektakularnu i militarističku dimenziju.

Dok se medijski razvikana manjina stanovnika Patrasa svrstala uz ekstremnu desnicu, većina je svoje nezadovoljstvo izrazila drukčije. U prefekturi Ahaja, regiji čiji je Patras glavni grad, koalicija radikalne ljevice SIRIZA istisnula je Panhelenski socijalistički pokret (PASOK). SIRIZA je 2010. odnijela pobjedu u Patrasu, glavnom gradu jedne od izbornih jedinica s najvećom simboličkom važnošću za PASOK, da bi potom stala na čelo ljevice na parlamentarnim izborima u lipnju 2012.

Ugniježđeno u planini, rodno selo obitelji Papandreu, Kalenca, tek je 35 kilometara udaljeno od luke. Na seoskom su trgu statue Georgiosa – djeda i premijera u više navrata tijekom šezdesetih godina, te Andreasa – oca, premijera u mandatima 1981. – 1989. i 1993. – 1996. Pogledima obuhvaćaju izbornu utvrdu koju je njihova dinastija izgradila. Statua Georgiosa – sina, premijera od 2009. do 2011. – još nije dobila postolje.

S francuskog prevela: Milena Ostojić

* Gatien Elie, Allan Popelard i Paul Vannier su geografi.

iVišegodišnji proračunski plan (2013. – 2016). predviđa smanjenje za 18 milijuna ili pad od otprilike 15 do 20 posto.

iiCijena goriva udvostručila se između 2009. i 2012.

iiiPrema procjenama, ukupni trošak za Olimpijske igre varira između 14 i 20 milijardi eura.

ivReuters, 28 kolovoza 2012.

vIzvor: Eurostat.

viGodine 2007. postotak kućanstava koja su vlasnici svojih stanova u Grčkoj je iznosio čak 73, dok je taj broj u EU-u 65 posto, u Francuskoj 58 posto, a u Njemačkoj 46 posto.

viiProsječno 40 hektara. Za usporedbu, srednja veličina gospodarstva u regiji intenzivne poljoprivrede poput Beauce u Francuskoj je 105 hektara. Osim toga, srednja površina grčkog gospodarstva ne prelazi pet hektara, dok je u Francuskoj prosjek 52 hektara.

viiiOsmanlije su ugovorom iz Lausanne bili prinuđeni vratiti se na svoj nacionalni teritorij nakon grčko-turskog rata (1919. – 1922.).

ixVidi Noëlle Burgi, Les Grecs sous le scalpel, Le Monde diplomatique, prosinac 2011.

xPrema Institutu rada u Ateni, od 900.000 poduzeća u Grčkoj 58.000 je zatvoreno 2009., 60.000 je zatvoreno 2010. Deindustrijalizacija je rezultirala kako izvanjskom konkurencijom tako i padom unutarnje potražnje uslijed mjera štednje.

xiProsječna stopa godišnjeg rasta dugovanja potrošačkih kredita u Grčkoj povećavala se između 2002. i 2007. za 24 posto godišnje. Izvor: “Potrošački krediti u Europi do kraja lipnja 2009”, Solfinco, studeni 2009, www.ca-consumerfinance.com

xiiEkonomist Jacques Sapir procjenjuje da bi “devalvacija omogućila da Grčka poveća izvoz, koji je u 2011. predstavljao ekvivalent 27 posto BDP-a, od čega se 12 posto odnosilo na izvoz dobara”, Le Monde, 24 svibnja 2012.

xiiiOsnovno načelo europske politike za azil je pravilo koje za postupak odobrenja zahtjeva za azil odgovornom smatra onu državu Europske unije u koju je tražitelj azila najprije ušao.