Guillaume Pitron

Pokrivajući gotovo trećinu teritorija Francuske, šume predstavljaju izuzetno vrijedan resurs te zemlje. No francuska se ekonomija uopće ne može na njega osloniti jer taj sektor karakterizira neusklađena industrijska strategija preferencije izvoza neprerađenih ili djelomično prerađenih sirovina čiji su rezulta manjak drvnih sirovina na domaćem terenu i postepena likvidacija drvne industrije

Francuska nema naftu, ali ima šume. Poput tamne, isklesane perine, prostrane zelene površine spuštaju se niz masive Vogeza. Rasadnici bukvi i kestena prekrivaju vlažno normandijsko tlo i dolinu rijeke Rhone. Stare šume hrasta kitnjaka izrazsle su u humusu državnih šuma Fontainebleau, Bercé i Tronçais. Dok se drugdje govori o fosilnim gorivima, bituminoznom pijesku ili plinu iz škriljevca, u Francuskoj blago predstavljaju jasika, tisa, vrba i koprivić. Prema posljednjem nacionalnom popisu šuma iz 2014. godine,1 126 vrsta pokriva 30 posto francuskog teritorija, što francuske šumovite predjele čini trećima po veličini u Europi. Šume nisu zauzimale toliku površinu još od prve industrijske revolucije.

Te, gotovo magične, brojke mogle su nadahnuti baladu koja se kazivala u mitskoj šumi Brocéliande… Konkretno, one su rezultat politike koju je 1663. godine pokrenuo Jean-Baptiste Colbert, a nastavili provoditi njegovi nasljednici. Taj važni činovnik, koji se nalazio na čelu uprave voda i šuma, postavio je temelje opsežnoj racionalizaciji upravljanja, kako bi se osigurala nezavisnost drvnih potreba kraljevske flote. Državna šuma Tronçais u Allieru i njezini stogodišnji hrastovi simbol su kolbertizma. Stara šuma, koja se i dan danas pruža na sjecištu dviju staza, nosi njegovo ime. Riječ je o dva hektara zasjenjena “zelenim čuvarima”, kako nam je rekla vodičkinja i predavačica Chrystelle Blanchard tijekom šetnje podno opipljivih ostataka ove vizionarske politike. “Prije tri stotine i pedeset godina, ljudi su znali upravljati šumom i od nje načiniti ekonomsko oruđe takvo kakvim ga danas poznajemo.”

Hrastovi iz Tronçaisa tiho opominju na dvije stvari: dugoročnu umjerenost i nezavisnu opskrbu. One također predstavljaju sastavne dijelove snažnog industrijskog poleta, jer bi potražnja za listačama i četinjačama, potaknuta rastom tržišta u nastajanju i diversifikacijom primjena, trebala dovesti gotovo do udvostručenja globalne proizvodnje drva od danas do 2050. godine. Okladivši se u potencijal drvnog sektora, vlada je 2013. čak ubrojila šumarstvo među trideset i četiri industrije budućnosti, rame uz rame sa superračunalima i nanotehnologijom.2 No čini se da duh Tronçaisa više ne nadahnjuje francusku politiku.

Slaba konkurentnost “industrije budućnosti”

“Imamo veličanstvenu šumu, međutim francuska drvna industrija državu nikada nije koštala toliko novaca!”, izjavio je Maurice Chalayer, osnivač i predsjednik Opservatorija pilarskog zanata. Statistike su na prvi pogled laskave: francuska drvna industrija, koja uključuje različite aktivnosti upravljanja šumom, sve do prodaje gotovih proizvoda i njihove reciklaže, zapošljava 450.000 ljudi i ostvaruje godišnji prihod od 60 milijardi eura.3 Međutim, ona je također slabo konkurentna na međunarodnom tržištu: sektor predstavlja 12 posto trgovinskog deficita, čime opasno destabilizira platnu bilancu. “Nedovoljna eksploatacija šume”, “nedovoljno strukturirana opskrba drvom”, “kontinuirano povlačenje ciljnih tržišta”: mnogo sličnih tvrdnji navedeno je u bezbrojnim izvještajima, sastavljenim u posljednjim desetljećima. S nevjerojatnim blagom, koje se povećava za 78.000 hektara godišnje,4 šumarstvo predstavlja tužni simbol propasti francuskog proizvodnog sektora. Kako je došlo do toga?

Prije no što postane parket, stolarija ili drvna građa, drvo prolazi dvostruku preradu: prvu u fazi sječe trupaca (porušena debla kojima je odstranjeno granje) u pilanama i drugu tijekom koje se isječeni komadi pretvaraju u gotove proizvode spremne za upotrebu. No prije ovih koraka treba komercijalizirati svježa debla dovučena iz šume. Unutar višenamjenske dvorane normandijskog trgovišta Houppeville nalazimo prvo objašnjenje teškoća s kojima se susreće francuska drvna industrija. Upravo tamo Državni ured za šume (l’Office national des forêts, ONF), organizacija koja od 1964. upravlja državnim šumama, toga jutra stavlja na dražbu 146 lotova bukve, topole i raznih četinjača. Riječ je o uobičajenoj operaciji… koja se odvija kao podmazana: na strani prodavača nalazi se licitator ONF-a, umornog pogleda, ali u svojem “najboljem odijelu”, tamno zelenoj svečanoj uniformi. Na strani kupaca stotinjak trgovaca vreba “bagatelu”. Među njima je i posrednik David Sueur iz departmana Seine-Maritime koji je jutros kupio 2500 kubičnih metara drva. “Većinom sam uzeo četinjače”, navodi, “za iznos od 120.000 eura.” Trupci će zatim biti “otkotrljani” do Havrea, natovareni u kontejnere i ukrcani na divovski brod koji plovi prema Šangaju. “Osamdesetih godina prošlog stoljeća najveći dio izvoza išao je u Španjolsku i Italiju. Zatim je, počev od 1995. godine, tržište globalizirano”, objašnjava Sueur. Danas četrdeset posto njegovih kupnji odlazi u Kinu.

Glavnom potrošaču šumskih proizvoda, toj drugoj svjetskoj sili, nedostaje drva. Stoga ga uvozi iz doline Konga, iz Rusije, Kanade… a uz to, već dvadesetak godina, Kina potražuje francusku bukvu i hrast. “Kineski klijenti mi kažu: ‘Uzmi sve što uspiješ naći, ti si taj koji postavlja granicu'”, ispričao je, pomalo zaprepašten, trgovac Charlie Mola. Prešavši s riječi na djelo, Kinezi su povisili cijenu po kojoj su spremni platiti trupce za 20 do 30 posto u usporedbi s cijenama na francuskom tržištu. Riječ je o iznosima kojima nisu odoljeli ni zemljoposjednici, niti ONF, a trgovci još manje. “Dolazak Kineza stvorio je osjećaj dobitka”, priznaje Anne-Claude Cotreuil, direktorica trgovinskog društva Sovalef. U deset godina, godišnji prihod od prodaje kineskim kupcima povećan je s 4 na 7 milijuna eura. Nacionalna drvna federacija (Fédération nationale du bois, FNB) izračunala je da se, od ukupno tri milijuna kubičnih metara francuskog drva izvezenog diljem svijeta,5 gotovo trećina svake godine otprema u Kinu.

Sniženje troškova prijevoza ojačalo je fenomen otjecanja trupaca iz Francuske. “Cijena kontejnera se u dvije godine prepolovila. Postalo je jeftinije transportirati francusko drvo u Šangaj nego u Marseille!”, buni se pilar Alain Lefebvre. Tako je u 2015. godini “trećina neprerađenog francuskog hrasta i 20 posto bukve otpremljeno u Kinu”, procjenjuje Eric Julien, generalni direktor pilane Eurochêne. Hoće li Kina, kako neki procjenjuju, dogodine hrast zamijeniti četinjačama i topolama? Hoće li Vijetnam preuzeti hrast? U svakom slučaju, činjenica je da su francuske pilane besposlene, premda se često nalaze u blizini velikih šumskih zasada.

Izrazit primjer toga nalazimo u Loreni, regiji koja je veoma izložena kineskoj potražnji zbog blizine luka u Hamburgu i Antwerpenu. Najnovija žrtva, pilana Herlet, nalazi se na rubu trgovišta Marainviller u departmanu Meurthe-et-Moselle. Obiteljski biznis više nije mogao uskladiti svoje ponude s cijenama trgovaca koji “rade za Kinu”. Njegov upravitelj, Michel Herlet, nije više imao ni jedne hrastove cjepanice koju bi mogao provući kroz svoj tračni cirkular. Naposljetku, “bankari su svemu stali na kraj”, priča on, turobnog pogleda. Zbogom drobilice, kompresori i ostale brusilice! Sve je likvidirano na dražbi. “Ovaj izvoz nas je pokopao!”, žali se Didier Daclin, pilar iz Lorene koji je, zajedno sa stotinu drugih kupaca, došao na dražbu. Štandovi s hot dogovima, sajmišni ugođaj, u najmanju ruku vesela atmosfera… Pod nadzorom neljubaznog ovrhovoditelja s tenom iz solarija, posljednji ostaci gotovo četiri desetljeća rada rasprodani su u dva sata.

 Gašenje pilana

Svaka likvidacija dovodi u pitanje prvu pouku kolbertizma, onu da je šumarstvu potrebna dugoročna politika. Treba li resurs prodavati jeftinije kako bi održali nacionalnu industriju? Ili ga pak ustupiti onome tko ponudi najbolju cijenu, uz rizik da se odreže grana na kojoj sjedi industrija? Mnoge zemlje, poput Njemačke, Gabona i Butana, već su zabranile izvoz neispiljenih trupaca, no sukcesivne francuske vlade odavno su izgubile interes za ovo pitanje. Usklađivanje fitosanitarnih normi s normama većih susjeda u dva navrata je odgođeno kako se ne bi kočio izvoz trupaca, naročito u Kinu. Zakon, koji je konačno stupio na snagu 1. srpnja 2016. (i kojem se usprotivio Sindikat drvne industrije), zabranjuje prskanje trupaca toksičnim agensima protiv ksilofagnih insekata (cipermetrin ili Forester). Ministarstvo poljoprivrede hvali i druge priznate metode certificiranja, poput skidanja kore i termičke obrade. Naposljetku je 2015. godine reagirao i Bruxelles stvorivši zaštitni znak “Prerađeno u EU” koji svakog kupca drva obvezuje da zajamči primarnu preradu u Europskoj uniji. Mjera je učinkovita, ali se u biti odnosi samo na hrast (vrsta najtraženija u Kini), što je jedva 15 posto ukupne količine francuskog drva koje ide na dražbu.

Od Bretanje do Jure, od Franche-Comté do Landesa, količina trupaca namijenjenih francuskim pilanama između 2007. i 2014. je prepolovljena. Iako je 1970. postojalo 7000 pilana, ostalo ih je manje od 1600. Ritmom od jednog do dva gašenja tjedno “možemo ustvrditi kada će posljednjoj od njih biti izrečena smrtna presuda”, kaže Nicolas Douzain, predsjednik uprave FNB-a. Ova katastrofa rezultira socijalnim, ekonomskim i fiskalnim žrtvama: u razdoblju od trideset godina uništeno je na desetke tisuća radnih mjesta, a svake godine ispari 800 milijuna eura dodane vrijednosti i 40 milijuna poreza.

Ipak, bila bi greška za to optužiti Kinu. Njezin destabilizirajući učinak prije otkriva domaće slabosti, poput onih koje su pogodile selo Abreschviller (u departmanu Moselle) pedesetak kilometara udaljeno od Marainvillera. Posljednja od jedanaest pilana koje su nastale u ovom prijevoju doline Sarre rouge zatvorena je 2012. godine. Od tada, Claude Christophe, bivši direktor udruženih pilana iz Abreschvillera, nije imao snage ponovno kročiti na devetnaest hektara nekadašnje industrijske zone. Previše je boli, previše gorčine. “Kada žaljenje nadvlada san, to je znak da starimo”, domeće Marie-Claire Christophe, njegova žena. “Možemo kriviti samo sebe!”, gunđa bivši pilar. Njegove riječi prerastaju u propovijed dok spominje “očitu nesposobnost” svojih kolega iz Abreschvillera, njihov “manjak financijske discipline” pojačan “neusklađenošću drvne ponude s promjenjivim potrebama tržišta.” Doista, turbulenciju je nagovijestila već kriza izgradnje i javnih radova, potaknuta prvom naftnom krizom 1973. Riječ je o mješavini neopreza i sljepoće koja je smanjila profitne stope te, usporedno s kineskom najezdom, najranjivijima učinila pilane.

Prema Christopheu, tom nemaru valja pridodati mnogo težu stratešku pogrešku: pilari iz Abreschvillera – i cijela francuska drvna industrija uz njih – zanemarili su drugu lekciju glasovitih šuma iz Tronçaisa, lekciju o sigurnosti opskrbe. “Nalazite se na Dononu, najljepšem francuskom masivu pokrivenom četinjačama! Pa ipak, onoga dana kada je šumska željeznica koja je nekada opskrbljivala pilane lokalnim drvom nestala u korist autocesta spojenih s međunarodnim tržištima, počelo nam je nedostajati sirovina. Kako ćete ulagati u svoj proizvodni pogon, ako nemate zajamčenu opskrbu sirovinama?”

Počev od 1950-ih, globalizacija trgovine izazvala je mnogo kratkih spojeva. Drvna su tržišta, donedavno zatvorena i lokalna, proširena. U petnaest godina globalne transakcije su se udvostručile te su u 2012. iznosile 232 milijarde dolara. Francuski proizvođači se međutim još uvijek nisu istinski zabrinuli oko prijetnji nestabilnosti cijena i redukcije materijala. Jesu li se uljuljkali u iluziju obilnog bogatstva? Povjerenje u “nevidljivu ruku” tržišta, pojačano eksplozijom jeftine afričke i azijske drvne trgovine sugerira potvrdan odgovor.

Jesu li proizvođači izgubili i znanje o resursima? Tijekom 1990-ih, zbog pritiska profitabilnosti, mnogi proizvođači parketa prodali su svoje pilane. Iako im je bila zajamčena opskrba sirovinama, one nisu bile veoma unosne, pa su se zato proizvođači radije okrenuli kooperativi. Posljedica ovog pucanja proizvodnih lanaca bila je sljedeća: proizvođači, koji se više nisu morali brinuti o upravljanju šumama, izgubili su “kulturu šume”. Pomalo su nalik na šestero talijanskih dizajnera interijera koji su u uskim trapericama i antilop cipelama jedno jutro pristigli iz Barija kako bi tumarali državnom šumom u Étangsu u departmanu Saône-et-Loire. Telefoni su non-stop zvonili dok im je puž koji se vukao po listu izazivao mnogo divljenja. Ti profesionalni estete pohlepni su za vrhunskim hrastovim parketima koje proizvodi Margaritelli, proizvođač iz susjedne općine Fontaines. Međutim, šuma, njezina ravnoteža, ritam i ekološki ciklusi u velikoj mjeri su im strani. “Važno je razumjeti odakle dolazi građa!”, inzistira, međutim, David Chavot, direktor Margaritelli Fontaines, koji se na jedan dan pretvorio u velikog zagovornika povratka zemlji. Od berbe hrastovog žira, preko skladišta trupaca i pilana, do pakiranja letvica za parket, promatra se cijeli dragocjeni lanac kako bi posjetitelji dobili opći uvid u industriju.

Taj pristup Margaritelli je prvo primijenio na sebe. Počev od 1980-ih, grupa je ustanovila vertikalno integrirani lanac, protivno outsourcing-strategijama koje su tada bile u modi. “Dali smo prioritet zajamčenoj opskrbi, sačuvavši time pilanu koja zna gdje nabaviti drvo”, kaže Chavot. Ovaj izbor ne stvara nikakve uštede, “Financijski stručnjak bi rekao da valja prodati. No mir kojeg pruža ovakva situacija omogućuje dugoročna ulaganja u sekundarnu obradu.” Osim toga, svijest o nestabilnoj opskrbi resursima već je dala rezultate. U Njemačkoj sklapanje ugovora o opskrbi drvom između prerađivača, upravitelja šume i pilane predstavlja pravilo. Što se tiče švedskog proizvođača namještaja Ikea, on je otišao još dalje nabavivši u 2015. više od 33.000 hektara rumunjske šume…

Izgubljeni u institucionalnoj džungli

Ideja sklapanja ugovora o opskrbi drvom između ONF-a i pilana dobiva na popularnosti i u Francuskoj. No između ideje i njezine realizacije pruža se ponor, kojeg dodatno produbljuje nevjerojatna fragmentacija privatnog vlasništva. Tome svjedoči planinski masiv Chartreuse, koji se proteže između pokrajina Dauphine i Savoje, sa strminama i ravnicama prekrivenim snježnim nanosima: njegovih 25.000 hektara privatne šume dijeli čak 13.000 vlasnika. Pod pljuskom, obavijena oštrom hladnoćom, šumska cesta u Fraissesu olakšava transport 84 hektara smreke i jele. Dovršena je 2005., a izgradnja je trajala četiri godine, koliko je trebalo da se oko njezine trase slože sedamdeset i tri vlasnika. “Trebalo ih je pronaći jednog po jednog, označiti parcele, ravnati obiteljskim sukobima, poštivati estetiku mjesta i zaobići lokalitet na kojem raste gospina papučica, zaštićena orhideja”, prisjeća se Marion Frachisse, zaposlenica parka prirode u planinskom lancu Chartreuse. Svako skretanje duž 2400 metara staze simbolizira vijuganje između odsutnih, ljubomornih, nezadovoljnih i zanovijetala. Pa ipak, “susreli smo se i s najtežim slučajevima”, uzdiše Frachisse. “Neke puteve nikada nismo uspjeli prokrčiti.”

Kao rezultat ukidanja prava prvorodstva u vrijeme Francuske revolucije, tri četvrtine šume danas je rascjepkano između tri i pol milijuna zemljoposjednika. ONF upravlja posljednjom četvrtinom, koja je podijeljena na državne (9 posto) i općinske (16 posto) šume. “Ova fragmentacija osobito je upadljiva u regijama Auvergne i Rhone-Alpes”, napominje Lionel Piet, šef zadruge Coforet, u departmanu Saône-et-Loire. “Ona komplicira organiziranje transporta i istovara.” Situacija “se reflektira na cijene trupaca i utječe na konkurentnost naše drvne industrije”, konstatira Frachisse. Iznad svega, ona koči sječu i sputava opskrbu pilana. Osim toga, u masivu Chartreuse “iskorištava se samo polovica od 180.000 kubnih metara drva koje se godišnje generira organskim prirastom šume”, ističe Frachisse. Više od 40 posto drva je neiskoristivo, jer mu se ne može pristupiti.

Može li se, u pomanjkanju ugovora, eksploatacija šume dugoročno stimulirati proaktivnijom politikom pošumljavanja? “U Francuskoj se pošumljava sa 70 milijuna sadnica godišnje, dok njemačka brojka iznosi 300 milijuna, švedska 350 milijuna, a Poljska milijardu!”, ističe Vincent Naudet, predsjednik Nacionalnog sindikata šumskih rasadničara. “Ne sadimo dovoljno.”

Treba li kratkoročno dati prednost iskorištavanju novih izvoznih tržišta? “Iz šume ne izlazi dovoljno drva prije svega zato što je potražnja i dalje slaba”, smatra Cyril LePicard, predsjednik međustrukovne organizacije France Bois Forêt. Inovacije u izgradnji, razvoj zelene kemije i drvenih vlakana… Picard procjenjuje da “što proizvodni proces bude dinamičniji, to će prodajni proces biti reaktivniji”, doprinoseći revitalizaciji domaćih kanala distribucije. Prema FNB-u, riječ je o sili koja bi mogla potaknuti povećanje udjela biomase u “miksu” francuske energetike, dok bi drvo do 2020. moglo predstavljati gotovo četvrtinu obnovljivih izvora.

No izvršna vlast se ne slaže: “Ministarstvo održivog razvoja podržava Fonds chaleur, inicijativu kojom upravlja Agencija za zaštitu okoliša i gospodarenje energijom (Agence de l’environnement et de la maîtrise de l’énergie), a koja podupire razvoj industrijskih postrojenja koja koriste biomasu”, konstatira Damien Abad, zastupnik za departman Ain, koji u izvještaju iz 2015. o procjeni drvne industrije navodi unutarnje trzavice.6 “Sve u svemu, svi se slažu oko činjenica. No kada treba predložiti rješenja, svaki od petnaest stručnjaka s kojima ste sjeli daje vam drugačije mišljenje.” Koji je telefonski broj francuskih šuma? “Ova profesija je poput pravog galskog sela!”, žali se sa svoje strane Chalayer. Institucionalna džungla, sa svojim konkurentskim organizacijama i povorkom posrednika na čelu sa šest nadležnih ministarstava (poljoprivrede, okoliša, industrije, vanjskih poslova, istraživanja i prekomorja) s često proturječnim politikama.

U ovom Babilonu vlakana i klorofila gdje se, prema riječima jednog pilara, “mnogo eksperimentira s egom, gdje je svatko glasan i ima čvrsto mišljenje”, uzgajatelj šume nema ništa jasniju ideju o odredištu stabala no što budući proizvođač ima o njihovom porijeklu. “Prodavač sirovina jako često niti ima informaciju, niti se brine oko konačne upotrebe onoga što prodaje”, piše Christophe Attali, bivši član Općeg vijeća ekonomije, industrije, energije i tehnologije pri Ministarstvu ekonomije, u izvješću objavljenom 2013.7 U takvim uvjetima smanjuje se mogućnost poklapanja ponude jednih i potreba drugih. “Francuske šume proizvode uglavnom listače, dok tržište traži naročito četinjače”, žalilo se 2012. francusko Vijeće za ekonomska, socijalna i okolišna pitanja.8

U regijama se nazire izmirenje profesionalaca koji se bave šumom i profesionalaca koji se bave drvom, primjerice putem oznaka kontroliranog podrijetla. Od 2005. godine, Nacionalni park Chartreuse pokušava dobiti prvu takvu oznaku za drvo u Francuskoj. No za to valja rekonstruirati industrijsku mrežu oko jedinstvenog šumskog proizvoda. Pored globaliziranih distribucijskih kanala, čini se da je riječ o mikroskopskoj razini. “Trebamo provesti mentalnu revoluciju” dodaje Jeanne-Véronique Davesne, iz Međustrukovnog drvnog odbora u Chartreuseu. Jer čvrsto ujediniti jedne i druge pretpostavlja prvo izmiriti ih s materijom i njezinim identitetom. Potrebne su godine istraživanja da bismo jednog dana bili dobro upoznati s karakteristikama proizvoda s Chartreusea te da bismo ga mogli ovako ponosno prezentirati: “Drvo smreke. Čvrsto. Visoka mehanička otpornost. Mali broj čvorova. Fini godovi.” Počev odatle, treba privilegirati uspostavu zajedničke trgovinske politike usmjerene na građevinski sektor.

U konačnici, industrijski izazov implicira prije svega psihološku i kulturnu reviziju. Trebamo pokazati potrošačima da raspolažu geografski bliskom ponudom šumskih proizvoda. Potaknuti arhitekte i urbaniste da napuste “betonski refleks” naslijeđen iz 1950-ih. Utuviti đacima u glavu znanje o šumi, jer “oni vam mogu navesti petnaest marki automobila, ali ne i petnaest vrsta drveta”, kaže Dominique Escaron, predsjednik parka Chartreuse. Također, valja poučiti šetače nepovredivim zakonima koji reguliraju ekosustav šume Tronçais. Za to postoji valjan razlog: “Javnost šumu doživljava samo kao veliko igralište”, opaža Blanchard, dok kroči državnim alejama. Tome svjedoči pitanje koje se uvijek iznova postavlja turističkom uredu, a koje ih ne prestaje zbunjivati: “U koliko sati se otvara šuma?

S francuskog prevela: Sana Perić

*Tekst je objavljen u 46. broju hrvatskog izdanja LMD-a.


1 “La surface forestière en France métropolitaine”, Nacionalni institut za geografsko i šumsko izvještavanje, inventaire-forestier.ign.fr
2 “La nouvelle France industrielle”, Ministarstvo ekonomije, industrije i digitalnog sektora, Pariz, 2013.
3 Nacionalna drvna federacija fnbois.com
4 Éric Toppan, “La bonne ressource au bon endroit au bon moment”, Privatne šume Francuske, 20. lipnja 2015.
5 “Mission relative aux exportations de grumes et au déséquilibre de la balance commerciale de la filière forêt-bois française”, izvješće Christiana Franquevillea, zastupnika za Vogez, podnijeto premijeru Manuelu Vallsu, srpanj 2015.
6 Pascale Got i Damien Abad, “Pour une meilleure valorisation économique de la filière bois-forêt en France”, komisija za ekonomske poslove, narodna skupština, Pariz, 14. listopada 2015.
7 Christophe Attali (ur.), “Vers une filière intégrée de la forêt et du bois”, međuministarsko izvješće, Pariz, travanj 2013.
8 Marie de l’Estoile, “La valorisation de la forêt française”, Vijeće za ekonomska, socijalna i okolišna pitanja, Pariz, 10. listopada 2012.