Mislav Žitko

U domaćim javnim raspravama o krizi težište se u pravilu stavlja na samoskrivljene slabosti hrvatske privrede. Iako ishodište kriznih procesa od 2008. naovamo leži u centrima razvijenog kapitalizma, oni i dalje važe za neupitan uzor razvojnog modela. Analiza integracije postsocijalističkih zemalja u europske financijske tokove pokazuje, međutim, da se upravo tu kriju strukturni uzroci mnogih slabosti ekonomija nove europske periferije

Tokom dva desetljeća takozvane tranzicije dosegnut je konsenzus između najjačih političkih stranaka, ekonomskih stručnjaka i uvaženih političkih komentatora prema kojemu su tekući ekonomski i politički procesi ustvari dio jedinstvenog konvergencijskog kretanja koje postsocijalističkim zemljama osigurava mjesto za zajedničkim europskim stolom. Usprkos tome što se završnica tranzicijskog razdoblja nezgodno poklopila s financijskim slomom na Wall Streetu i posljedičnom dubokom krizom eurozone, pripovijest o zajedničkom europskom stolu nije, čini se, izgubila svoju privlačnost za spomenute društvene aktere. Ključni učinak pripovijesti o konvergenciji u političkom polju odnosi se na mogućnost široke upotrebe retoričke igre zasnovane na dihotomiji države i tržišta, pri čemu je država jednostavno sinonim za korupciju, dok je tržište sinonim za optimalne ishode. Riječ je o važnom legitimacijskom momentu budući da se tranzicija (dakle, ono što je Branko Horvat nazvao restauracija kapitalizma) odvijala pod sloganom “država je loš vlasnik i još gori poduzetnik”, stoga je bilo osobito važno naći poveznicu između prve faze tranzicije obilježene stvaranjem tržišnih institucija i aktera kroz privatizaciju i kasnijih eurointegracijskih napora.

Dihotomija države i tržišta ili dihotomija centara i periferije?

Problematičnost spomenute retorike ne može se ukloniti većim zagovorom države naspram tržišta, budući da je sama alternativa izvor poteškoća. U mjeri u kojoj se država pokazuje kao jednostavna homogena tvorevina, primarno obilježena nemogućnošću da upravlja ili bira “pobjednike” ekonomskog natjecanja, dok se tržište predstavlja kao alokacijski mehanizam bez institucionalne dimenzije, rasprava je svedena na bespredmetnu potragu za “čistim” tržištem, a složen i proturječan sustav koji skraćeno nazivamo država svodi se na administraciju tržišnog natjecanja. Posljedično, mnogobrojni komentatori dolaze do zaključka da postsocijalističke zemlje nisu iskusile ni kapitalizam (budući da se potonji nije pojavio u zamišljenom “čistom” obliku), a kamoli neoliberalizam (budući da se među relevantnim političkim strankama ne može pronaći nositelj “čiste” liberalne ideje). Nasuprot ideološki motiviranoj opreci države i tržišta koja danas svoju funkciju nalazi u legitimaciji ubrzane privatizacije i komercijalizacije javnih usluga poput obrazovanja ili zdravstva, razumijevanje postsocijalističke periferije kroz prizmu procesa financijalizacije usredotočeno je na međuigru različitih oblika kapitalizma u razdoblju obilježenom usponom financijskih tržišta i liberalizacijom međugraničnih tokova kapitala i novca.

Upotreba pojma periferije čini se opravdana ako namjeravamo poštovati činjenicu da se nominalna politička konvergencija (širenje Europske unije na jugoistok) odvija istovremeno sa sve izraženijim produbljivanjem ekonomskih razlika među zemljama članicama. Iako taj pojam već zauzima istaknuto mjesto u dobro poznatim radovima Raula Prebischa, Paula Barana, Andre Gundera Franka i Immanuela Wallersteina, on zadobiva poseban sadržaj u kontekstu analize putanja postsocijalističkih zemalja. Naime, jednako kao u slučaju periferije unutar eurozone, financijalizacija i posljedični novi odnosi između rada i kapitala, predstavljaju ključna obilježja postsocijalističke periferije. Koncept financijalizacije zaživio je ponajprije u okviru različitih marksističkih i postkejnzijanskih istraživanja promjena u zemljama naprednog kapitalizmai. Njime se označava uspon financijskih tržišta i institucija, ali i sve veća uključenost nefinancijskih poduzeća i kućanstava u financijske poslove. Pritom nije riječ o jednostavnoj deskripciji, već financijalizacija podrazumijeva promjenu u samom režimu akumulacije. Ako je tradicionalna marksistička kritika ukazivala na središnja proturječja proizvodne domene, financijalizacija se temelji, kako je naglašavao Hyman Minsky, na rastu inherentno nestabilne financijske strukture. Pod pretpostavkom izostanka odgovarajuće intervencije, u suvremenoj će kapitalističkoj privredi (koju između ostalog karakteriziraju skupa sredstva za proizvodnju i složena financijska struktura) težnja za stvaranjem financijskog profita u razdoblju prosperiteta neizostavno (tj. endogeno) proizvesti nestabilnu privrednu strukturu, krizu i, u krajnjem slučaju, ekonomski slom kakav smo imali prilike vidjeti od početka 2008. godine.

Režim akumulacije temeljen na financijskoj deregulaciji

Bez obzira na to li je riječ o naprednim ili perifernim kapitalističkim zemljama, historijska putanja koja povezuje razdoblje prosperiteta i razdoblje krize bit će uvjetovana zadanim institucionalnim i regulatornim okvirima. Konkretno, u zemljama naprednog kapitalizma (osobito u SAD-u) proces financijalizacije, koji je započeo već početkom osamdesetih godina, intenziviran je poslovnim praksama koje su uključivale sekuritizaciju, odnosno stvaranje novih strukturiranih financijskih proizvoda u funkciji transfera tj. trgovanja rizikom i prikupljanja likvidnosti na globalnoj razini. Tim su se kretanjima u posljednja dva desetljeća priključile politika niskih kamatnih stopa i ciljana (de)regulacija kojima se investicijskim bankama i različitim nebankovnim institucijama otvorio još veći manevarski prostor za rizične, ali izuzetno unosne poslove. Nije potrebno posebno naglašavati da su složeni proces financijalizacije, s obzirom na golemu vrijednost financijske imovine u igri, pratili i silni politički pritisci koji su se ogledali u intenzivnom lobiranju za ciljane zakonodavne i regulatorne izmjene u interesu financijskog sektora, u čijem su središtu bile investicijske banke, velike osiguravateljske kuće poput AIG-a, semi-privatne hipotekarne tvrtke i rejting agencije. U tom je pogledu osobito poučan primjer dolazak Brooksley Born na mjesto ravnateljice CFTC-a (Commodities futures trading commission) 1996. godine i njezin pokušaj uvođenja stroge regulacije tržišta OTC derivata (over-the-counter derivatives). Kao što je poznato, Brooksley Born je neposredno nakon prvih naznaka nove regulatorne politike ušla u neposredan sukob s utjecajnim zagovornicima financijske liberalizacije Alanom Greenspanom i Robertom Rubinom, kojima su se na promptno organiziranim saslušanjima pred američkim Kongresom priključili Larry Summers i Arthur Levitt. Greenspan, Rubin i Summers oštro su napali ovaj, po njihovom mišljenju, neopravdan i štetan pokušaj reguliranja financijskih tržišta. Vođeni idejom da tržišta provode samoregulaciju te da inicijativa CFTC-a ugrožava stabilnost sustava, zagovornici financijske liberalizacije požurili su da zaštite interese najvećih igrača na tržištu, čija je vrijednost u to vrijeme dosegla približno dva bilijuna američkih dolara. Na koncu su prijedlozi za regulaciju tog segmenta financijskog poslovanja bili odbijeni, Brooksley Born podnosi ostavku 1999. godine, a ostalo je, dakako, ekonomska povijestii.

Prakse financijskog poslovanja koje su tokom kasnih osamdesetih i devedesetih uzele maha u SAD-u, veoma su brzo prenesene u Europu. Iain Hardie i David Howarthiii istraživali su transformacije njemačkog i francuskog financijskog sustava i pokazali značajno preusmjeravanje tih inače tradicionalnih (bank-based) sustava prema aktivnostima koje karakteriziraju tržišni (market-based) sustav. Osobito je značajna financijalizacija njemačkih poslovnih, ali i banaka u vlasništvu saveznih država (Landesbanken), ne samo stoga što je novi smjer poslovanja donekle doveo u pitanje njemački model kapitalizma, već i zato što je strategija internacionalizacije poslovanja njemačkih i drugih banaka zemalja centra imala važnu ulogu u oblikovanju privrednih struktura perifernih zemalja unutar, ali i izvan eurozone.

Posljedice financijske liberalizacije na europskoj periferiji

Razdoblje prividnog prosperiteta između 2000. i 2008. godine za većinu zemalja Jugoistočne Europe održavalo se na pozadini obilnih međugraničnih kapitalnih priljeva. U okviru ubrzane financijske liberalizacije, politika jeftinog novca zemalja centra, zajedno sa širenjem novih oblika financijskog poslovanja i novih proizvoda, omogućila je stvaranje viškova likvidnosti i njihov plasman u zemlje europske periferije. Iako je strategija rasta temeljenog na izvozu neizostavni dio retorike političkih elita, taj se razvojni model u postsocijalističkim zemljama redovito pretvarao u rast temeljen na uvozu, oslonjen na kreditnu ekspanziju i rast zaduženosti. Do 2008. krediti privatnom sektoru (kao postotak BDP-a) u mnogim zemljama prelaze 50 posto (osobito izraženo u Bugarskoj, Mađarskoj i Hrvatskoj), pri čemu je istovremeni porast zaduženosti u stranoj valuti karakterističan za cijelu Istočnu Europu. Za skupinu CESEE-11 ukupni krediti u stranoj valuti 2009. prelaze 30 posto BDP-a, pri čemu se udio kredita kućanstvima u ukupnim kreditima u stranoj valuti nebankovnom privatnom sektoru povećao s osam posto 1995. na 51 posto 2009. godineiv. Važan dio objašnjenja spomenutih trendova zasigurno leži u privatizaciji bankarskog sektora u zemljama Jugoistočne Europe kao posljedici značajnih promjena koje su obilježile bankarski sustav zemalja centra (Njemačka, Francuska, Austrija itd.). Naime, tradicionalne bankarske aktivnosti prikupljanja depozita i odobravanja kredita dobile su, kako napominju Hardie i Howarth, konkurenciju u vidu investiranja u vrijednosnice i trgovanja različitim financijskim proizvodima, pri čemu je financijalizacija tradicionalnih bankarskih sustava bila praćena internacionalizacijom, tj. širenjem na jugoistok Europe.

Nadalje, bez zanemarivanja drugih faktora, možemo reći da značajni kapitalni priljevi imaju središnju ulogu za razumijevanje nastanka fragilnih ekonomija na europskoj periferiji. Umjesto direktnih stranih investicija (FDI) ti se priljevi ogledaju u spomenutom rastu bankarskih kredita privatnom sektoru. U tom kontekstu, Hrvatska može biti uzeta kao primjer zemlje u kojoj je razlika kamatnih stopa u eurozoni i na domaćem tržištu potakla rast zaduženosti, a s njom i poročni rast kreditnih plasmana, cijena nekretnina i poslova u građevinskom sektoru.

Razmatrajući problematiku kapitalnih priljeva, Daniela Gabor ukazuje na početnu točku financijalizacije u promjeni odnosa novčanih tržišta i središnjih banaka u postsocijalističkim privredamav. Novčana tržišta predstavljaju ključan dio financijske arhitekture budući da kroz njih banke upravljaju vlastitom likvidnošću. U sistemu djelomičnih rezervi banke mogu na novčanim tržištima ponuditi višak rezervi drugim bankama čiji su kreditni plasmani premašili rast depozita i rezultirali rezervama nižim od propisane razinevi. Međutim, kako naglašava Daniela Gabor, sve veći oslonac na sekuritizaciju, odnosno stvaranje nove financijske imovine iz same kreditne aktivnosti pokreće daljnju financijalizaciju novčanih tržišta: premještanjem težišta iz neosiguranog međubankarskog segmenta na repo segmentvii, upravljanje likvidnošću sve se više okreće prema kratkoročnim transakcijama povezanim s komodifikacijom rizika. Ovdje je također važno naglasiti institucionalnu dimenziju ekonomskih procesa jer je rast repo tržišta eurozone, koja su dosegnula vrijednost od približno šest milijardi eura 2007. godine, bio uvjetovan koordiniranim naporima da se uklone regulatorne prepreke.

Proturječja monetarne politike

I opet, promjene u ponašanju banaka u zemljama centra nisu ostale bez posljedica za zemlje periferije. Ponajprije, uvođenje eura označilo je još agresivniji ulazak na periferna tržišta budući da su uvjeti financijskog poslovanja znatno olakšani, dok je konsolidacija bankarskog sektora u većini postsocijalističkih zemalja završena do kraja devedesetih. Nove strategije poslovanja okrenute prema Jugoistočnoj Europi donijele su, kako je već rečeno, privatizaciju i posljedično intenziviranje takozvanih carry-trade aktivnosti. Potonji pojam označava operaciju posuđivanja određene valute s niskom kamatom stopom i ulaganje u valutu s višom kamatnom stopom. Iako bi prema ortodoksnoj (neoklasičnoj) teoriji prinos od carry-trade aktivnosti trebao biti neutraliziran, u mnogim je postsocijalističkim zemljama dolazilo do aprecijacijskih pritisaka na domaću valutu koji su ostavili otvoren prostor za špekulativne prinose. Financijska liberalizacija, osobito liberalizacija kapitalnog računa, omogućila je bankama u pretežno stranom vlasništvu da potraže izvore likvidnosti kod banaka-majki ili na međubankovnom tržištu eurozone. Politiku sterilizacije viška likvidnosti središnja banka koristi kada želi istovremeno utjecati na ponudu novca i devizni tečaj u kontekstu odustajanja od politike kapitalnih kontrola. Ako je primarni cilj središnje banke stabilnost cijena, aprecijacijske pritiske na domaću valutu proizvedene zahvaljujući obilnim kapitalnim priljevima središnja banka rješava otkupom deviza na tržištu. Problem je u tome što obrana tečaja ima za posljedicu, uz povećanje deviznih rezervi, povećanje ponude novca, stoga strah od inflacije navodi središnje banke da provode sterilizacijske operacije. Sterilizacija u najširem smislu je bilo koji oblik transakcije usmjeren na ograničavanje utjecaja priljeva rezervi na rast novčanih agregata. Jakob Christiansenviii ukazuje na češko iskustvo tokom devedesetih godina kao dobar primjer takozvanih sterilizacijskih igara (sterilization games), gdje su te operacije omogućile poslovnim bankama ostvarivanje profita kroz zaduživanje u inozemstvu i ulaganje u kratkoročne sterilizacijske instrumente, pri čemu je politika stabilnosti središnje banke ustvari motivirala njihovu daljnju špekulativnu aktivnost. Na temelju toga Daniela Gabor zaključuje kako neoliberalne makroekonomske politike usredotočene na financijsku liberalizaciju i obuzdavanje inflacije proizvode proturječne ciljeve za monetarnu vlast pojačavajući ovisnost o financijalizacijskim trendovima. Prvi pokazatelj toga mogu biti akumulirane devizne pričuve središnjih banaka, dokaz njihova nastojanja oko politike očuvanja stabilnosti cijena, koje su u slučaju postsocijalističkih zemalja (u opreci spram azijskih tigrova devedesetih) išle redovito ruku pod ruku s manje ili više izraženim deficitima na tekućem računu, što upućuje na istovremeni gubitak manevarskog prostora u monetarnoj domeni i uvoznu orijentiranost tih zemalja.

Učinci financijalizacije na kućanstva

Za razumijevanje pozicije periferije važno je naglasiti kako u dvijetisućitima privatni sektor ponajviše pridonosi rastu inozemnog duga postsocijalističkih zemalja: kreditna ekspanzija oslonjena na liberalizirane tokove kapitala i povoljne uvjete likvidnosti u vodećim kapitalističkim privredama iskazala se kroz sve izraženiju financijalizaciju nefinancijskih poduzeća i osobito kućanstava. Kupovina nekretnina nije samo još jedna od mnogobrojnih transakcija budući da ona redovito predstavlja najznačajniju odrednicu vrijednosti imovine kućanstva, dok se pri samoj kupnji, odnosno izboru nekretnine, kako pokazuje Pierre Bourdieuix, isprepleću različite prakse (često afektivne) proizvodnje distinkcije u kontekstu potvrđivanja ili otklanjanja određene klasne pozicije. Stoga sklonost kućanstava da putem ulaska u dužnički odnos riješe pitanje stanovanja treba sagledati s obzirom na zadane ekonomske uvjete, ali uzimajući u obzir i druge odrednice, prije svega posve nedorađenu stambenu politiku i promjenu potrošačke norme u postsocijalističkom razdoblju. Kako je već rečeno, trend rasta zaduženosti kućanstava u postsocijalističkim zemljama dosad je već zabilježen i dobro poznat, baš kao i značajan trend zaduženosti u stranoj valuti. Pritom je opet riječ o svojevrsnim carry-trade aktivnostima koje su u Hrvatskoj, nažalost, dobro poznate. U većini slučajeva, kućanstva nisu ni približno bila u stanju razumjeti rizike kojima se izlažu prilikom kupnje nekretnine i rješavanja pitanja životnog prostora. Ona, naime, nisu mogla znati ništa o globalnim ekonomskim uvjetima niti su mogla predvidjeti kretanje švicarskog franka u razdoblju nakon sloma investicijskog diva Lehman Brothersa. Razdoblje zadovoljavajućih stopa rasta i optimizma zbog skorog ulaska u Europsku uniju, koja je u to vrijeme izgledala kao politički projekt na solidnim ekonomskim osnovama, usprkos ranim upozorenjima od strane pojedinih postkejnzijanskih ekonomista (poput Wynnea Godleyja koji je još 1992. upozoravao na štetne posljedice okvira zacrtanog u Maastrichtux), zasigurno je pridonijelo nemaru i nedorečenostima u pogledu uvjeta kreditne politike i odnosa vjerovnika i dužnika. Crna knjiga u izdanju udruge Franak predstavlja izuzetno poučan etnografski materijal koji u obliku svjedočanstva ljudi zaduženih u švicarskim francima ukazuje na strukturne manjkavosti kreditnog tržišta i gotovo naivne pokušaje nekih dužnika da se zaštite od jedva naslućenih rizika.

Nastavak sukoba rada i kapitala u financijskoj domeni

U tom pogledu, karakteristika je perifernog kapitalizma nastavak sukoba između rada i kapitala, ne samo u proizvodnoj domeni, već i u onoj financijskoj. Ustvari, heterodoksni politički ekonomisti ispratili su taj proces pokazujući novonastale odnose rada i kapitala, uzimajući deindustrijalizaciju kao početnu točku i financijalizaciju kao završnu točku tranzicijexi. Jedno od uvjerenja sadržanih u pripovijesti o tranzicijskoj konvergenciji odnosi se na pozitivan učinak direktnih stranih investicija na životni standard stanovništva kroz trickle-down učinak. Međutim, kako upozorava Jože Mencinger, učinak direktnih stranih investicija može imati ambivalentne ishode, to jest one ne moraju nužno donijeti ništa od predviđenih pozitivnih učinaka poput nove tehnologije i znanja, a mogu negativno utjecati na zaposlenost i pojačati utrku prema dnu ukoliko se mjere za njihovo privlačenje odnose na odobravanje različitih olakšica kapitaluxii. U slučaju Hrvatske, strane su investicije uglavnom pridonijele deindustrijalizaciji i posljedičnom slabljenju pregovaračke pozicije rada. Novi privatni sektor koji je tokom razdoblja prividnog prosperiteta (2000 – 2008) uzimao sve veći udio u ukupnoj zaposlenosti i u tom pogledu dominirao nad javnim sektorom, obilježen je slabom pozicijom rada u odnosu na kapital. Sindikalna gustoća u privatnim poduzećima iznosi 16,8 posto, dok, primjerice, u javnim poduzećima iznosi 74,7 posto, pri čemu je sindikalna organiziranost značajno manja u srednjim i velikim poduzećima koja su osnovana nakon 1990. godinexiii. Postojanost onoga što je Marx nazvao rezervna armija rada u razdoblju prije krize, a zatim njezin neprekinuti rast nakon 2008. zasigurno će negativno utjecati na pregovaračku poziciju rada u privatnom sektoru, smanjujući sposobnost radničkog organiziranja. Reorganizacija klasnih odnosa započeta s pretvorbom i privatizacijom ima svoje naličje u nemogućnosti značajnog dijela stanovništva da putem štednje i dohotka od rada osigura primjereni životni standard.

Politička i ekonomska ovisnost periferije

Kriza koja je nastupila nakon 2008. razotkrila je slabosti periferije, odnosno njezin političko-ekonomski sadržaj. Riječ je dakle o formacijama koje su u značajnoj mjeri ovisile o financijskim tokovima, odnosno strategijama financijskog razvoja postavljenim u naprednim kapitalističkim zemljama. U Hrvatskoj je dosad, prema analizi Dubravka Radoševića, ovisnost o neprestanim priljevima kapitala i novca za održavanje prosperiteta plaćena postepenim sužavanjem prostora za provođenje autonomne, a u vremenu krize kontracikličke ekonomske politikexiv. Izostala je, nastavlja Radošević, regulativna uloga središnje banke budući da mjera za zaustavljanje rasta vanjske zaduženosti najprije nije bilo, a zatim nisu dale potrebne učinke jer je bankarski sektor našao načina da ih zaobiđexv.

Pritom se programi fiskalne konsolidacije za većinu zemalja nisu pokazali kao ekspanzivni, štoviše, nepromišljenim se mjerama štednje stvaraju negativni učinci smanjenja potrošnje i investicija, dok se istovremeno neselektivno optuživačkim prstom upire u javni sektor, čijim bi se smanjivanjem ili prodajom navodno riješili problemi. Hrvatsko tranzicijsko iskustvo pokazuje da je javni sektor problematičan ponajviše u onoj mjeri u kojoj državna poduzeća i institucije služe kao imovina kojom se plaćaju različite stranačke usluge. Proturječja proizašla iz procesa financijalizacije neće se moći urediti još agresivnijom fiskalnom konsolidacijom. S druge strane, zahtjeve za oblikovanjem ekonomske politike onkraj one kejnzijanske, kakvi se često mogu čuti u raspravama na ljevici, nije tako jednostavno ispuniti u zemljama periferije. Štoviše, gubitak proizvodnih kapaciteta i visok stupanj euroizacije pretvaraju čak i primjenu standardnih kejnzijanskih mjera u izuzetno zahtjevan pothvat koji u značajnoj mjeri ovisi o poboljšanju situacije u eurozoni. Srednjoročno, periferne zemlje nemaju velikih izgleda bez promjene dosadašnjeg odnosa između rada i kapitala, odnosno smanjenja utjecaja interesa financijskog sektora u postavljanju i provođenju razvojne politike. U tekstu iz 1943. pod naslovom Politički aspekti pune zaposlenosti, koji je danas uslijed ekonomske krize jednako značajan kao i prije sedamdeset godina, Michal Kalecki je napisao: “Kapitalizam pune zaposlenosti će, naravno, morati razviti nove društvene i političke institucije u kojima će se ogledati povećani utjecaj radničke klase. Da bi se mogao prilagoditi punoj zaposlenosti, fundamentalne reforme moraju biti ugrađene u kapitalizam. U protivnom se on pokazuje kao dotrajali sustav koji mora biti uklonjen.”xvi

Politička i ekonomska ovisnost periferije, koja se iskazuje kao financijalizacija različitih dijelova privrede, predstavlja činjenicu koju nije moguće voluntaristički odagnati. No to je samo razlog više da se na političkoj razini insistira na onim programima koji su zacrtani u okviru heterodoksne političke ekonomije. U uvjetima krize, problemi politike rada, monetarne suverenosti i ekologije nisu tek ukrasi uz “potrebne” mjere štednje. Upravo suprotno, riječ je o središnjim elementima svake progresivne i održive politike.

* Mislav Žitko je asistent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i suosnivač Centra za radničke studije

i Za marksističko razumijevanje pojma financijalizacije vidjeti Costas Lapavitsas (2009) Financialisation, or the search for profits in the sphere of circulation, RMF, Discussion paper 10. Postkejnzijansko objašnjenje nudi Thomas Palley u članku iz 2007. Financialization: what is it and why does it matter, The Levy Economics institute, Working paper 525.

ii Detaljniju analizu spomenute epizode donose Simon Johnson i James Kwak u knjizi iz 2010. pod naslovom 13 Bankers. The Wall Street Takeover and the Next Financial Meltdown, Pantheon Books, New York.

iii Hardie, Iain & Howarth, David (2009) Die Krise but not La crise? The Financial Crisis and the transformation of German and French Banking Systems, Journal of Common Market Studies, 47(5).

iv Katharina Steiner (2011) Households’ Exposure to Foreign Currency Loans in CESEE EU Member States and Croatia. Focus on European Integration, Q1, OeNB. CESEE-11 skupinu čine Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Slovačka, Bugarska, Rumunjska i Hrvatska.

v Daniela Gabor (2011) Central Banking and Financialization, Palgrave Macmillan, New York & London i Daniela Gabor (2012) Managing Capital Accounts in Emerging Markets: Lessons from the Global Financial Crisis, Journal of Development Studies, 48(6).

vi Charles Goodhart (1994) What Should Central Banks Do? What Should Be Their Macroeconomic Objecitves and Operations, The Economics Journal, 104(427).

vii Pod repo ugovorom (engl. Repurchase agreement) podrazumijeva prodaju i ponovnu kupovinu vrijednosnih papira na dogovoreni datum po unaprijed ugovorenoj cijeni. Riječ je o kratkoročnom kreditu, pri čemu vrijednosni papir služi kao jamstvo.

viii Jakob Christiansen (2004) Capital Inflows, Sterilization, and Commercial Bank Speculation: The Case of the Czech Republic in the Mid-1990s, IMF, Working Paper, 04/218.

ix Pierre Bourdieu (2005) The Social Structures of the Economy, Polity Press, Cambridge, UK.

x Wynne Godley (1992) Maastricht and all that, London Review of Books.

xi Joachim Becker et al (2010) Peripheral Financialization and Vulnerability to Crisis: A Regulationist Perspective, Competition & Change, 14(3-4) i Özlem Onaran (2011) From transition crisis to the global crisis: Labor in Eastern Europe, Capital and Class, 35(2).

xii Jože Mencinger (2007) Addiction to FDI and Current Account Balance u: Dollarization, Euroization and Financial Instability, ur. Joachim Becker i Rudy Weissenbacher, Metropolis-Verlag, Marburg.

xiii Preuzeto iz: Dragan Bagić (2010) Sustav industrijskih odnosa u Hrvatskoj: hrvatski sindikati između društvene integracije i tržišnog sukoba, Doktorska disertacija, Filozofski fakultet u Zagrebu.

xiv Dubravko Radošević (2012) Upravljanje kapitalnim računom Hrvatske i dužnička kriza Europske monetarne unije: Preispitivanje, Ekonomski pregled 63(3-4).

xv Dubravko Radošević (2010) Politika stabiliziranja kapitalnih tokova u uvjetima visoke zaduženosti Hrvatske u inozemstvu u: Kriza i ekonomska politika, Jesenski i Turk, Zagreb.

xvi Michal Kalecki (1943) Political Aspects of Full Employment, The Political Quaterly, 14(4); dostupno na http://mrzine.monthlyreview.org/2010/kalecki220510.html