Steve Rendall

Od trenutka njegova dolaska na vlast 1998. godine, američki mediji Cháveza su portretirali isključivo kao populističkog, plebejskog klauna i opasnog autokrata. Kriteriji koje su pritom primjenjivali istodobno nisu vrijedili za dokazano autoritarne i nedemokratske vlade mnogih američkih saveznika. Razloge za taj “poseban tretman” treba potražiti u socijalno progresivnom karakteru mnogih aspekata Chávezove politike

Smrt venezuelanskog predsjednika Huga Cháveza, i inače izloženog medijskom progonu, bila je povod za dupliranje doze. “Venezuelanski nasilnik Chávez je mrtav”, glasi naslov u New York Postu (6. ožujka). Istog dana časopis Time vijest je opremio naslovom “Smrt demagoga”. Večernje vijesti NBC-ja od Cháveza su se oprostile riječima: “Naziv ‘venezuelanski diktator’ često ga je opravdano pratio.”

Svjetske vijesti ABC-ja dan poslije smrti donijele su najavu: “Danas je prvi dan u kojem narod Venezuele nije pod strogom kontrolom svog predsjednika Huga Cháveza.” Dan ranije, najava je glasila “mnogi Amerikanci vidjeli su ga kao diktatora”, bez ikakve autorefleksije o tome odakle su Amerikanci mogli dobiti takav dojam.

Radio NPR osmrtnicu je prepustio Michaelu Shifteru (stručnjaku za napade na Cháveza čiju organizaciju otvoreno financiraju velike tvrtke s interesima u regiji)i, koji zaključuje: “Na koncu, ipak je bio autokrat i despot.”

Članak Associated Pressa (5. ožujka), u kojem se Cháveza optužuje da je nerazumno potratio naftno bogatstvo na obrazovne, zdravstvene i prehrambene programe, mogao je biti objavljen i u satiričkom mediju The Onion: “Rezultati takvih programa neznatni su u usporedbi sa spektakularnom izgradnjom temeljenoj na naftnom bogatstvu u sjajnim bliskoistočnim gradovima, npr. najvišom zgradom na svijetu u Dubaiju ili planiranim podružnicama Louvrea i Guggenheima u Abu Dabiju.” I doista, zašto pomagati narodu kada možete graditi cool nebodere?

Uvodnik Wall Street Journala od 6. ožujka uspio je uključiti gotovo svaki napad iz arsenala korporativnih medija. Chávez je bio “naftni diktator” i “karizmatični demagog”, čiji je odabrani nasljednik “garancija da će kombinacija lakrdijaša i siledžije na čelu zemlje nadživjeti Cháveza”. Odbacujući venezuelanske iznimno uspješne socijalne programe, autori teksta tvrde kako je “unatoč populizmu i državnim poklonima, život stanovništva, posebno siromašnih, postao još teži”.

Osmrtnica New York Timesa dan ranije optužuje Cháveza da je ostavio “duboko podijeljenu naciju”, te da je njegova vladavina “povećala društvene podjele”. U leksiku korporativnih medija termini kao što je “podjela” rezervirani su za one koji dovode u pitanje odnose moći, a ne za one koji vode klasni rat odozgo.

U američkim medijima Chávez nije imao šanse. Ubrzo nakon prve pobjede na izborima, latinskoamerički izvjestitelj New York Timesa Larry Rohter 20. prosinca 1998. sumirao je njegov uspon na vlast: “Diljem Latinske Amerike predsjednici i političari osvrću se iza leđa. Ova uvjerljiva pobjeda na predsjedničkim izborima oživjela je bauk za koji su vladajuće elite mislile da su ga stavile pod kontrolu: bauk populističkog demagoga, autoritarnog čovjeka na konju, poznatog kao caudillo.”

Ako i ostavimo po strani historiografske fantazije o latinskoameričkim “vladajućim elitama” koje se protive autokraciji, za američke medije Chávez je od samog početka bio caudillo i klaun koji daje nečuvene izjave, uništava ekonomiju i krši ljudska prava.

Da je Chávez diktator, “duboko antidemokratski autokrat” (Daily Beast, 7. ožujka 2013.), bilo je očito od samog početka. Nema veze što je redovito pobjeđivao sve protivnike na izborima koje je Jimmy Carter nazvao “najboljima na svijetu” ili što autokracije obično nemaju opoziciju koja dobiva 44 posto glasova na izborima, kao što je to bio slučaj na onima u Venezueli 2012. godine.

Naravno, uvijek je bilo mnogo toga radi čega se moglo kritizirati Chávezovu vladu, kao uostalom i bilo koju drugu. Američka grupa za praćenje medija FAIR, u kojoj i sam radim, kritizirala je venezuelansku politiku cenzure medija, istodobno ističući kako velik dio medijskog prostora zauzimaju opozicijski mediji. A slučajevi kao što je onaj sutkinje Maríje Lourdes Afiuni, koja je završila u zatvoru zbog puštanja pritvorenika koji je bio zatvoren bez suđenja tri godine, nisu osobito ohrabrujući.

Problem nije u kritici. Snažne vođe treba pažljivo držati na oku, i točka. Problem je u tome što američki i zapadni mediji u pravilu izbjegavaju staviti probleme u Venezueli u kontekst te odbijaju primijeniti iste standarde s kojima pristupaju drugim slučajevima.

Na primjer, FAIR-ova studija o uvodnicima američkih novina o ljudskim pravima (Extra!, prosinac 2009.) pokazala je kako se Venezuela prikazuje kao daleko zlokobniji režim od nasilno represivne Kolumbije – najbližeg američkog saveznika u regiji.

Ako je vladavina Cháveza ostavila nešto nedvojbeno pozitivno i poželjno, to svakako uključuje i činjenicu da se novinari, radnički vođe i politički aktivisti u Venezueli nisu morali bojati za svoj život, ako ne i više od toga. No američki novinari ne mogu istodobno primjenjivati standarde profesionalnog poštenja i služiti agendi svoje vlade.

U posmrtnom članku u pomalo ljevičarskom časopisu Nation od 5. ožujka 2013., povjesničar s Njujorškog sveučilišta Greg Grandin ističe kako Venezuela ima jedanaest političkih zatvorenika, uključujući i one koji su zatvoreni zbog sudjelovanja u pokušaju državnog udara 2002. godine. Možda je i jedan jedini politički zatvorenik previše, ali ipak ostaje činjenica da je represija nad političkim disidentima, uključujući i državno nasilje, znatno smanjena za vrijeme Chávezove vlasti. Prema članku u časopisu Latin American Perspectives, pod naslovom “Narodni prosvjedi u Venezueli: novine i kontinuiteti”, pod Chávezom je “došlo do većeg priznanja prava na prosvjed jer je ono sada institucionalizirano”.

Jedan od glavnih zadataka zapadnih propagandista bio je prikazati Venezuelu kao ekonomsku katastrofu. Međutim, to nije jednostavan zadatak, jer sudeći po indikatorima koje novinari koriste kada procjenjuju ekonomije koje ne smatraju neprijateljskima, Venezuela i ne stoji tako loše.

Istina je da je inflacija visoka, da postoje infrastrukturni problemi i prevelika ovisnost o neefikasnoj naftnoj industriji. Ali otkada je prekinut razorni štrajk antičavističkih naftnih direktora 2003. godine, Venezuela je zadržala godišnju stopu rasta od 4,3 posto, smanjila siromaštvo za gotovo 50 posto, a ekstremno siromaštvo za 70 posto. U godini 2012. venezuelanski rast bio je 5,8 posto, a nezaposlenost 6,5 posto – upola manja nego prije dolaska Cháveza na vlast. Ekonomska nejednakost u Venezueli najniža je u regiji (koeficijent GINI iznosi 0,397).ii

I sve to postignuto je uz znatno povišene izdatke za obrazovne, zdravstvene i prehrambene programe. Stopa smrtnosti novorođenčadi stalno pada, ukupno za oko 30 posto od dolaska Cháveza na vlast, a UNESCO je objavio da je nepismenost iskorijenjena.iii

Unatoč ovom napretku, uvodnik Washington Posta 5. siječnja 2013. jadikuje zbog “ekonomskih problema koje je uzrokovao Chávez”, čovjek koji je “uništio ovu nekada prosperitetnu zemlju”. Jon Lee Anderson u New Yorkeru 5. ožujka otvoreno dezinformira svoje čitatelje izjavom kako je Venezuela “jedna od zemalja najbogatijih naftom, ali s najvećim socijalnim nejednakostima”.

U reportaži New York Timesa o tegobama svakodnevnog života u Venezueli od 13. prosinca 2012. objašnjava se kako je Chávez uspio zadržati funkciju pridobivši “znatnu većinu javnosti svojom istaknutom osobnošću, svojim lakim trošenjem državnih sredstava i sposobnošću da uvjeri Venezuelance da će im socijalistička revolucija koju je zamislio donijeti boljitak”. Kao da ljude koji svakodnevno mogu svjedočiti kako im se život popravlja treba posebno uvjeravati u to.

Na internetskoj stranici ABC Newsa od 17. siječnja 2013., iznad teksta Stephana Keppela, ekonomskog urednika Univisiona, televizijske kuće na španjolskom, stoji naslov “Pet načina kako je Hugo Chávez uništio venezuelansku ekonomiju”.

Čemu toliko uzbuđenja i iskrivljavanja u pitanjima venezuelanske ekonomije? Prije svega zato što izbori, na kraju krajeva, ipak ne mogu biti predmet pljuvanja. Kada bi im izbori doista bili važni, američke novine, uključujući i New York Times, ne bi 2002. navijale za državni udar (Extra!, lipanj 2002.), a pokazivale bi i puno više brige zbog korumpiranosti i nefunkcionalnosti američkog izbornog procesa.

Kada bi im ljudska prava bila glavna briga, zapadni bi novinari za vrijeme Chávezove vladavine puno više pažnje posvetili prokazivanju zemalja s puno gorim stanjem ljudskih prava od Venezuele, od kojih su mnoge bliski američki saveznici.

No na koncu, ipak se radi o ekonomiji. Mnogi medijski izvještaji o Chávezovoj smrti isticali su naftno bogatstvo Venezuele. Voditelj Brian Williams s NBC-ja procijenio je kako je “sve ovo jako važno za SAD, jer Venezuela leži na mnogo nafte, pa tako postaje i zanimljiva za nas”. Rachel Maddow s MSNBC-ja slaže su u procjeni: “Mislim, Venezuela je važna zemlja na svjetskoj razini. Leži na najvećim dokazanim zalihama nafte u svijetu.”

No još važnije od nafte je to da su laži, prijevare i poluistine o venezuelanskoj ekonomiji ključne su da bi se Venezuelu spriječilo da dokaže kako je moguće odbaciti neoliberalne recepte i Vašingtonski konsenzus o tome što predstavlja odgovornu ekonomski politiku – i pritom uspjeti.

Chávez nije meta medijskog pljuvanja zato što je upropastio venezuelansku ekonomiju; njemu se ne može oprostiti što je bogatstvo svoje zemlje stavio u službu narodnih interesa i u tome polučio uspjehe. To je ono što je neoprostivo. Preziru ga zbog njegovih vrlina, a ne zbog njegovih mana.

S engleskog preveo: Nikola Vukobratović

i http://fair.org/extra-online-articles/their-man-on-havana-and-everywhere-else/

ii http://www.avn.info.ve/contenido/venezuela039s-unemployment-rate-closed-64-2012 i http://www.cepr.net/index.php/blogs/the-americas-blog/venezuelan-economic-and-social-performance-under-hugo-Chávez-in-graphs

iii http://venezuelanalysis.com/news/5770