Jean-Pierre Séréni

Nedavno objavljeni dokumenti pokazuju da je, protivno tvrdnjama američke vlade, nafta itekako figurirala kao važan moment u odluci o invaziji na Irak. Deset godina kasnije, vidljivo je da se američki planovi nisu ostvarili u priželjkivanom obliku i da su igre oko kontrole nad iračkom naftom daleko od okončanja

Za iračko stanovništvo to je jasno kao dan, za jastrebove iz Pentagona to je besmislica. Je li rat u Iraku, u kojemu je od ožujka 2003. godine poginulo najmanje 650.000 ljudi, 1,8 milijuna je prognanih i isto toliko iseljenih, bio rat za naftu? Zahvaljujući seriji objavljenih američkih dokumenatai, a usprkos poricanju Georgea W. Busha, njegova potpredsjednika Richarda (Dicka) Cheneyja, ministra obrane Donalda Rumsfelda, kao i njihova vjernog saveznika Tonyja Blaira, britanskog premijera u trenutku invazije, povjesničari mogu odsad potvrdno odgovoriti na to pitanje.

U siječnju 2001., po dolasku u Bijelu kuću, Bush se morao suočiti sa starim problemom: neravnotežom između naftne potražnje, koja brzo raste zbog jačanja moći velikih država u usponu, poput Kine ili Indije, i nedostatne ponude. Jedino izgledno rješenje nalazi se u Zaljevu, koji ima 60 posto svjetskih rezervi, s tri diva, Saudijskom Arabijom, Iranom i Irakom, te još dva važna proizvođača, Kuvajtom i Abu Dabijem.

Što zbog financijskih što zbog političkih razloga, proizvodnja stagnira. Na saudijskoj strani, tri iznimno bogate vladajuće obitelji, Al-Saud, Al-Sabah i Zajed al-Najan, zadovoljavaju se iznimno visokim primanjima (u usporedbi s njihovim siromašnim stanovništvom) i radije čuvaju svoje sirovine pod zemljom. Iran i Irak, koji zajedno posjeduju blizu četvrtine svjetskih zaliha ugljikovodika, mogli bi namiriti razliku između ponude i potražnje, no obje su države stavljene pod sankcije – Teheran samo američke, a Bagdad međunarodne – koje ih lišavaju neophodne naftne opreme i usluga. A Washington, koji ih klasificira kao “odmetničke države” (rogue states), odbija riješiti problem.

Kako onda izvući više nafte iz Zaljeva bez ugrožavanja američke nadmoći u regiji? Neokonzervativci – nekada demokratski intelektualci koji su pristali na nesputani imperijalizam nakon pada Sovjetskog Saveza – vjeruju da su pronašli rješenje. Nikada nisu prihvatili odluku predsjednika Georgea Busha starijeg iz 1991., za vrijeme Prvoga zaljevskog rata, o nesvrgavanju Sadama Huseina. Još od otvorenog pisma predsjedniku Billu Clintonu iz 1998. godine, inspiriranog njihovim “Projektom za novo američko stoljeće” (PNAS), zalažu se za promjenu režima u Iraku. Parola neocona jednostavna je: Sadama treba izbaciti iz Bagdada i dovesti američke majore (najveće naftne kompanije) u Irak. Više potpisnika PNAS-a našlo se od 2001. u timovima nove republikanske administracije.

Podjela plijena među zapadnim kompanijama

Sljedeće godine jedan od njih, Douglas Feith, pravnik po profesiji i desna ruka Rumsfeldu u ministarstvu obrane, nadgleda posao stručnjaka vezan uz budućnost iračke naftne industrije. Njegova prva odluka je da, nakon pobjede, upravljanje iračkom naftnom industrijom povjeri Kellogg, Brown & Rootu, filijali američke naftne grupacije Halliburton, kojom je dugo upravljao Cheney. Cilj mu je održati iračku proizvodnju na razini s početka 2003. godine (2,840 milijuna barela/dan), kako bi izbjegao pad koji bi poremetio svjetsko tržište.

Drugo veliko pitanje koje je podijelilo stručnjake tiče se privatizacije iračke nafte. Od 1972., strane kompanije su isključene iz sektora koji Iračani uspješno vode. Usprkos dvama ratovima – s Iranom (1980. – 1988.) i oko Kuvajta (1990. – 1991.) – te više od petnaest godina pod sankcijama, Iračani su 2003. dospjeli do razine proizvodnje jednake onoj iz 1979. – 1980. godine, kada je oboren rekord u normalnom i mirnodopskom okruženju.

Donositeljima odluka iz Washingtona i Londona stajale na raspolaganju dvije opcije: vratiti se na režim koncesija, koji je bio na snazi prije nacionalizacije iz 1972., ili prodati dionice Iraq National Oil Companyja (INOC) po ruskom modelu, dijeleći stanovništvu prenosive vaučere (vouchers). U Rusiji je takav sustav brzo doveo do pojave javnih dražbi za ugljikovodike iz Federacije, u korist šačice oligarha koji su preko noći postali iznimno bogati.

Plan koji su iznijeli Pentagon i State Department predsjednik Bush odobrio je u siječnju 2003. godine. Jay Garner, stari general prekriven medaljama, no s prilično zastarjelim razmišljanjima, preuzima vojnu administraciju (Ured za obnovu i humanitarnu pomoć) i zadužen je za upravljanje postsadamovskim Irakom. On se zadovoljava kratkoročnim mjerama, ne uzimajući u obzir opcije koje nude tehničari.

Tijekom priprema, velike međunarodne kompanije nisu bile neaktivne. Lee Raymond, vlasnik Exxon Mobila, najveće američke naftne kompanije, dugogodišnji je prijatelj Cheneyja. Političkoj smjelosti on suprotstavlja oprez industrijalaca. Projekt je doista primamljiv i pruža priliku da se napune Exxonove rezerve, koje već godinama stagniraju. Međutim cijeli je posao upitan: je li predsjednik Bush sposoban stvoriti uvjete koji će Exxonu dozvoliti da se potpuno sigurno nastani u Iraku? Nitko u kompaniji nije spreman “umrijeti za jedan rudnik”. Exxonovi inženjeri vrlo su dobro plaćeni i radije sanjaju o luksuznoj mirovini pod suncem Floride ili Kalifornije nego o bunkerima u Iraku. Sigurnost je potrebna i u pravnom smislu: što vrijede ugovori koje je potpisala vlast ako nije izvjesno da će se uspjeti zadržati i jamčiti njihovo poštivanje, a riječ je o milijardama dolara investicija, čija otplata traje godinama? Exxon se odlučio zadržati na sigurnoj udaljenosti.

U Londonu, British Petroleum (BP) zabrinut je za udio koji je rezerviran za njega. Od listopada 2002. njegovi predstavnici javljaju ministarstvu trgovine o svojim bojaznima da bi Bijela kuća mogla dati prednost francuskim, ruskim i kineskim naftnim kompanijama, a zauzvrat tražiti suzdržavanje njihovih vlada od upotrebe prava na veto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. “Total bi nas mogao preteći!” gnuša se predstavnik BP-a.ii U veljači 2003. te trzavice više nisu u modi: francuski predsjednik Jacques Chirac stavio je veto na odluku koju je podržala američka administracija, pa će se Treći irački rat odvijati bez pokroviteljstva Ujedinjenih naroda. Više se ne dovodi u pitanje poštivanje sporazuma koje je Sadam potpisao s Totalom i drugim kompanijama, koje nikada nisu djelovale na terenu zbog sankcija, no čiji su planovi spremni.

Kako bi umirila anglosaksonske kompanije, američka vlada večer uoči invazije imenuje dvojicu njihovih članova za praćenje predmeta: Garyja Voglera (Exxon Mobil) i Philipa J. Carrolla (Shell). Oni će u listopadu 2003. biti zamijenjeni novim stručnjacima: Robom McKeeom (ConocoPhillips) i Terryjem Adamsom (BP). Radi se o stvaranju protuteže Pentagonu, a preko njega neokonzervativcima, koji su postavili svoje ljude na gotovo sve položaje, ali su suočeni s osporavanjem čak i u administraciji. To neće pomoći u opravdavanju američkih ambicija, koje će stalno oscilirati između dvaju polova. S jedne strane, ideolozi umnožavaju neobične ideje: žele sagraditi naftovod da bi sirovinu iz Iraka uputili prema Izraelu, uništiti Organizaciju država izvoznica nafte (OPEC) i “oslobođeni” Irak pretvoriti u poprište eksperimenta za novi naftni model, koji bi se zatim primijenio na cijelom Bliskom istoku. S druge strane, inženjeri i poslovni ljudi, u potrazi za profitom i rezultatima, predstavljaju prizemniji realizam.

Šok uzrokovan invazijom pokazao se ubojitim za iračku naftnu industriju. Manje zbog kiše bombi i granata američkog zrakoplovstva, a više zbog sveopće pljačke, čija je žrtva država u svim svojim inkarnacijama: administracija, škole, sveučilišta, arhive, knjižnice, banke, bolnice, muzeji, tvornice, sve je to osiromašeno, ispražnjeno, opustošeno. Uništavani su aparati za bušenje zbog pretpostavljenih bakrenih krajeva kojima se zatvaraju. Ostali su samo njihovi beskorisni kosturi posijani posvuda u krajoliku. Pljačka je trajala deset tjedana, od 20. ožujka do kraja svibnja 2003. godine. Jedna trećina štete u naftnoj industriji počinjena je tijekom borbi, a dvije trećine nakon njihova okončanja.

Pljačka, sabotaže i čistke

Sve se to odvijalo pred očima Task Force RIO-a (Restore Iraq Oil), okruženog uglednim pripadnicima US Corps of Engineersa (Američki korpus inženjera), te njihovih petsto kooperanata, posebno pripremljenih i istreniranih za zaštitu naftne opreme. Samo je kratkotrajnost vojnih operacija spriječila pristaše Sadama da dignu u zrak rudnike, no početkom lipnja 2003. započinju sabotaže.

Jedina zaštićena zgrada bio je kompleks u kojemu se smjestilo golemo ministarstvo nafte, gdje radi 15.000 službenika koji kontroliraju dvadeset dvije podružnice. Čemu štititi nalazišta i ministarstvo, a ne i opremu ili State Oil Marketing Organization (SOMO) koji prodaje izvoznu sirovinu? Bareli u zemlji za okupatore su jedino pravo blago Iraka. Ne zanimaju ih ni oprema ni osoblje. Ministarstvo je pod njihovom zaštitom jer posjeduje geološke i seizmičke podatke za osamdeset poznatih nalazišta, koja imaju 115 milijardi barela sirovine. Ostalo će uvijek moći biti zamijenjeno najmodernijom opremom made in USA i vještinama međunarodnih kompanija, koje je pljačka učinila još neophodnijima.

Tamir Abas Gadban, najmlađi glavni direktor u ministarstvu nafte, tri se dana kasnije pojavljuje pred vratima prazne zgrade i postaje – u nedostatku stvarnog ministra za naftu, jer iračka vlada ne postoji – drugi čovjek institucije, pod sitničavim vodstvom Michaela Mobbsa, još jednog neokonzervativca koji uživa povjerenje Pentagona. Uobraženi prokonzul Paul Bremer, kojemu je dana puna ovlast za razdoblje od jedne godine (svibanj 2003. – lipanj 2004.), našao se na čelu u najgoroj godini koju je naftni sektor imao od svoga pokretanja prije sedamdeset godina. Smanjenje proizvodnje za milijun barela dnevno ili za jednu trećinu od prijeratnog nivoa predstavlja gubitak prihoda u iznosima višim od 13 milijardi dolara.

Cilj kontinuiranih sabotaža (njih 140 između svibnja 2003. i rujna 2004.) je oprema, koju čuva jedva 3.500 noćnih čuvara bez sredstava, a čija je vrijednost procijenjena na sedam milijardi dolara. “Pljačka je bila sveopća, materijal se krao, a zgrade su najčešće paljene”, povjerio nam se Gadban. Rafinerija u Dauri, blizu Bagdada, opskrbljivala se neredovito zbog oštećenja na tisućama kilometara kanalizacije koja prolazi tim krajem. “Preostalo je samo jedno rješenje: ostaviti da do posljednje litre izgori sirovina iz sabotiranog naftovoda, a zatim sve popraviti…” Usprkos svemu, Daura nastavlja raditi. Pravo junaštvo, imajući na umu da zaposlenici više ne primaju plaće.

Najoštriji udarac bit će zadan grupi koja upravlja naftnom industrijom. Do 1952. praktički svi kadrovi u Iraq Petroleum Companyju (IPC) bili su stranci. Na gradilištima je de facto vladao aparthejd; za strance su bile rezervirane vile i lijepo uređene tratine u compoundsima (stambenim kompleksima), pažljivo ograđenima i zaštićenima, dok je iračka radna snaga živjela u slamovima. Godine 1952. zategnuti odnosi sa susjednim Iranom Muhameda Mosadeka naveli su IPC da ponovno ispita svoje odnose s Bagdadom. Jedna od odredbi novog sporazuma odnosila se na stvaranje iračkih kadrova. Dvadeset godina kasnije, tri četvrtine od tisuću kvalificiranih radnih mjesta zauzelo je lokalno stanovništvo, što govori da je nacionalizacija polučila uspjeh: 1972. nacionalna kompanija INOC vratila je pod svoje okrilje sva nalazišta u zemlji. Proizvodnja će dostići razinu koja nije viđena od vremena IPC-a. Opsjednut iskustvom denacifikacije Njemačke poslije njezina poraza 1945., Washington nameće “debaasifikaciju” rigorozniju od svojedobne čistke nacističkih dužnosnika. Sama pripadnost jedinoj stranci, Baasu, koja je bila na vlasti između 1968. i 2003., sankcionirana je otpuštanjem, umirovljenjem ili nečim još gorim. Prognana su sedamnaestorica od dvadeset četvorice glavnih direktora nacionalnih kompanija, kao i više stotina inženjera, čak i onih koji su održavali proizvodnju već dvadeset pet godina, i to u nemogućim uvjetima. Grupu osnivača INOC-a likvidiralo je Povjerenstvo za debaasifikaciju, kojim su upravljali prognanici, među njima i aktualni premijer Nuri al-Maliki, odsutan iz svoje zemlje već dvadeset pet godina, koji ih je zamijenio nesposobnim stranačkim poslušnicima.

McKee, koji je naslijedio Carrolla na ključnoj poziciji naftnog savjetnika američkog prokonzula, ustvrdio je pri svojem dolasku u jesen 2003: “Ljudi na položajima su niškoristi i tu ih je postavilo ministarstvo iz religijskih, političkih ili prijateljskih razloga. Oni koji su pokretali naftnu industriju pod Sadamom Huseinom, a zatim je opet oživjeli nakon oslobođenja zemlje, bili su sustavno izguravani.”iii

Parcelizacija Iraka i igre među pokrajinama

Ne iznenađuje da je čistka otvorila put savjetnicima svake vrste, koji pristižu uglavnom preko Atlantika. Oni skvotiraju ravnateljstva ministarstva za naftu i umnožavaju liste, raspise i izvještaje inspirirane načinima izgradnje međunarodne naftne industrije, bez da se mnogo zaokupljaju njihovom primjenom na terenu… Sastavljanje dvaju temeljnih tekstova, novog ustava i zakona o nafti, dat će im neočekivanu priliku da poremete pravila igre. Centralizirana država ne može preživjeti: Washington je ne želi u ime borbe protiv totalitarizma i zločina počinjenih protiv Kurda u Sadamovo vrijeme. Novi režim, federalni ili čak konfederalni, bit će u tolikoj mjeri decentraliziran da će postati destrukturiran. Dovoljno je sakupiti dvije trećine glasova u jednoj od tri pokrajine države da bi se moglo poslužiti pravom veta na odluke središnje vlasti.

Kurdistan jedini ima sredstva i volju za to. Naftna moć će de facto biti podijeljena između Bagdada i Erbila, sjedišta Regionalne vlasti Kurdistana (Kurdistan Regional Government, KRG), koji nameće svoje “čitanje” ustava, prema kojemu će nalazišta gdje je u tijeku vađenje nafte ostati u rukama federalne vlasti, no podjela novih dozvola bit će pod ingerencijom pokrajina. Velika šikaja (svađa) razvija se između dviju prijestolnica, utoliko više što KRG nudi stranim kompanijama puno bolje uvjete od Bagdada. Svađa se odnosi na sporazume o podjeli proizvodnje. Ti sporazumi daju stranim kompanijama, koje financiraju ulaganja, pravo na udio od proizvodnje koji može biti vrlo važan tijekom prvih godina eksploatacije nafte. To je formula koju su Amerikanci, političari i naftaši, željeli nametnuti od svoga dolaska. No to nikada neće postići.

Podržan od javnosti koja nije zaboravila prethodnike IPC-a, parlament, inače dosta ozloglašen, suprotstavlja se tome. Tarik Šafik, otac nacionalne kompanije INOC, objasnio je pred američkim Kongresom tehničke razloge odbijanja.iv Nalazišta su poznata i neograničena; nema dakle nikakvog rizika za strane kompanije: po definiciji, troškovi istraživanja terena ne postoje, a vađenje nafte je među najjeftinijima u svijetu. Od 2008. Bagdad će majorima nuditi manje povoljne ugovore o pružanju usluga: dva dolara po barelu za najveća nalazišta i nikakva prava na sama nalazišta.

Međutim Exxon Mobil, BP, Shell, Total, ali i ruske, kineske, engleske, pakistanske i turske grupacije navaljuju, u nadi da će se za njih stvari razvijati u dobrom smjeru. U Newsweeku se 24. svibnja 2010. pojavljuje naslov “Iračko čudo” ispod kojega piše: “Ova zemlja ima potencijal postati nova Saudijska Arabija.” Tri godine kasnije, iako proizvodnja raste (više od tri milijuna barela po danu u 2012.), naftaši se ljute zbog uvjeta koji su im dani: ulaganja su velika, profitabilnost ostaje osrednja, a bareli u zemlji ne ulaze u njihove rezerve, što obara vrijednost njihovih kompanija na burzi.

Usprkos ukazu federalne vlasti, koja prijeti oduzimanjem prava kompanijama koje se dadu zavesti ugovorima o podjeli proizvodnje s Kurdistanom, Exxon Mobil, a zatim i Total, ne osvrću se na to. Još gore, američka kompanija odgovara na prijetnju dodatnom provokacijom: stavljanjem na prodaju svoga ugovora o pružanju usluga za Zapadnu Kurnu, najveće nalazište u zemlji, gdje je trebala investirati 50 milijardi dolara i udvostručiti aktualnu državnu proizvodnju. Bagdad se nalazi pod pritiskom: što ako Exxon ustraje u svom inatu i odluči se za Kurdistan, premda su njegove naftne rezerve tri puta manje važne od onih na jugu zemlje… Turska, koja ne čini ništa da bi izgladila odnose s Bagdadom, obećava izgradnju naftovoda izravno između Kurdistana i Mediterana. Ucjena? S jednog gledišta, nema sumnje. Ali bi li kompanije bez rata imale toliko slobodnog prostora da natjeraju Iračane na međusobnu konkurenciju? Ma što se dogodilo, daleko je to od ciljeva koje su si zadale Sjedinjene Američke Države. Po pitanju nafte, rat je za njih bio ogroman neuspjeh.

Alan Greenspan, upravitelj Federalnih rezervi (američke centralne banke) od 1986. do 2006. godine i dobar poznavatelj važnosti nafte za međunarodnu ekonomiju, lijepo je formulirao ono što je najbliže istini o ovom krvavom poslu: “Žao mi je što je politički neprikladno priznati ono što svi znaju: jedan od najvećih uloga u ratu u Iraku bila je nafta u regiji.”v

S francuskog prevela: Andrea Reškov

i Dokumenti (knjige, izvještaji itd.) koje smo koristili dostupni su na adresi: www.monde-diplomatique.fr/48797

ii Greg Muttitt, Fuel on the Fire. Oil and Politics in Occupied Iraq, Vintage Books, London, 2011.

iii Isto.

iv “Reconstruction in Iraq’s oil sector: Running on empty?”, svjedočenje Tarika Šafika pred Američkim parlamentarnim odborom za vanjske poslove na Bliskom istoku i u Južnoj Aziji, Washington, 18. srpnja 2007.

v Alan Greenspan, Le Temps des turbulences, Hachette Littérature, Pariz, 2007.