Selahattin Demirtaş

Nakon prvih uspjeha mirovnog procesa i velikih prosvjeda protiv turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i njegove Stranke pravde i razvoja (AKP), iz široke koalicije kurdskog pokreta, te socijalističkih, demokratskih i mirovnih aktivista nastala je opozicijska Narodna demokratska stranka (HDP). Njezini uspjesi ozbiljno su zaprijetili Erdoğanovom projektu jačanja autoritarne predsjedničke vlasti, zbog čega su članovi te stranke sada izloženi progonu. Selahattin Demirtaş, supredsjednik HDP-a, piše za Le Monde diplomatique

Turski politički život dodatno se približio ponoru koji ozbiljno prijeti da će ga progutati kada je 20. svibnja ove godine izglasavanjem privremenog amandmana na Ustav pokrenuto ukidanje parlamentarnog imuniteta desecima zastupnika.1 Članak koji je tog dana usvojen ne krši samo turski Ustav, nego i univerzalna načela prava i demokracije. Amandman je predložen u parlamentu na naredbu predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, a u prvom je redu usmjeren protiv Narodne demokratske stranke (HDP),2 najznačajnije oporbene grupe u Parlamentu.3 Ni manje ni više nego 417 optužbi podignuto je protiv 53 zastupnika HDP-a zbog govora koje su držali na javnim okupljanjima. Erdoğan je tako načinio još jedan korak u pokušaju da zabrani HDP u Parlamentu i političkom životu.

Šef države smatra našu stranku preprekom uvođenju autokratske vlasti.4 Budući da smo glavna platforma za turske narodne i demokratske snage općenito, a naročito za kurdski politički pokret, nastoji je ušutkati. Cilj mu je blokirati svaku opoziciju i ušutkati glasove koji u Parlamentu govore o zločinima protiv čovječnosti počinjenim u regijama s kurdskom većinom.

Nećemo popustiti pred manevrima koji imaju za cilj privesti naše izabrane zastupnike sudovima, sada transformiranim u ratne strojeve na platnom spisku vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP). Nastavit ćemo borbu za pravdu i jednakost, ruku pod ruku s drugim demokratskim snagama u Turskoj, suprotstavljajući se progonima kojima su izloženi naši zastupnici, kao i uhićenjima naših lokalnih izabranih predstavnika.5 Zemlja koja je nedavno, pa makar i formalno, razgovarala o usklađivanju svojih demokratskih normi s Europskom unijom, sada je zaglušena bukom tenkova i topništva u kurdskim gradovima i dernjavom Erdoğana, koji je izgleda uvjeren da je dovoljno da urla što glasnije iz svoje palače kako bi si osigurao legitimitet.

Rat sa katastrofalnim posljedicama još jednom bjesni protiv kurdskih gradova, i prijeti da će uništiti jedinstvo društva. Stotine civila, stotine članova turskih sigurnosnih snaga i nepoznat broj kurdskih boraca izgubilo je život u razdoblju nakon srpnja 2015. godine kako bi Erdoğanova stranka mogla dobiti dodatne glasove i osigurati budućnost njegovu predsjedničkom sustavu, pa i po cijenu guranja cijele zemlje niz spiralu uništenja.

Izložen ovakvim ratničkim manevrima iz predsjedničke palače, narod se plaši povratka mračnih godina iz desetljeća 1990.-2000. godine. No grozota aktualnih događanja nadilazi sve čemu smo dosad svjedočili. U gradu Cizre, primjerice, na stotine mladih ljudi živi su spaljeni u svojim podrumima, a naselje Sur, u Diyarbakıru, gotovo je u potpunosti sravnjeno sa zemljom.

Društvo je zahvatila uznemirenost i beznađe, jer ugrožena mu je svakodnevna sigurnost. Prostor demokratskog života se sužava dok se sve više ušutkavaju opozicijski glasovi. Vlast upravlja zemljom na sve autoritarniji način kako bi prikrila zločine, pojačala kontrolu i produljila svoju vladavinu. Takva je situacija u današnjoj Turskoj.

A što za to vrijeme rade europske institucije? Još uvijek čekamo da izraze donekle oštru ili glasnu osudu. Ne samo da ignoriraju uništavanja koja su u tijeku, nego otvoreno odbijaju pokrenuti postupke koji bi možda mogli spriječiti zloupotrebe vlasti. Međunarodne organizacije nisu ništa bolje: nakon tri mjeseca odugovlačenja, Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za ljudska prava pozvao je Ankaru da osnuje neovisno povjerenstvo za istragu o pokolju u Cizreu. Nije predložena niti jedna konkretna mjera koja bi natjerala Tursku da poštuje međunarodne sporazume koje je potpisala.6

Europa gleda na drugu stranu dok se u Turskoj gaze univerzalne vrijednosti poput demokracije i ljudskih prava. Europljani su zabrinuti zbog izbjegličke krize, dok Amerikance najviše brine rat protiv samozvane Islamske države (ISIL). Naravno, to su važna pitanja. No zašto zanemaruju situaciju Kurda u Turskoj, uz koju su ta pitanja usko povezana? Teško nam je shvatiti njihovu šutnju o zločinima protiv čovječnosti koje su počinili Erdoğan i AKP, koji koriste izbjegle iz rata u Siriji kao sredstvo ucjene.7

Diktatura protiv jedinstva potlačenih

Mirovni proces koji je otpočeo krajem 2012. godine donio je svima tračak nade.8 Put je još uvijek bio dug, ali bio je napravljen veliki korak prema trajnom pomirenju turskog i kurdskog naroda. Međutim, u travnju 2015, režim iz Ankare je najednom odlučio pogoršati zatvorske uvjete za Abdullaha Öcalana, povijesnog vođu Radničke stranke Kurdistana (PKK) i arhitekta mirovnog procesa, kojemu su naglo zabranjene sve posjete i kontakti s izvanjskim svijetom. Ova “strategija tenzije” dovela je u ljeto 2015. godine do pokretanja vojne ofanzive na turski Kurdistan.

Predsjednik po svaku cijenu želi spriječiti ponovno otvaranje dijaloga. Za njega nema govora o povratku za pregovarački stol ili o okončavanju rata koji ga zapravo i održava na vlasti. U Turskoj smo dospjeli do točke u kojoj se čak i samo zagovaranje mira smatra deliktom. Tomu svjedoči sudbina četiri akademska radnika koji su progonjeni zbog “terorističke propagande” i razriješeni s funkcija jer su javno čitali peticiju koja zahtijeva prekid vojnih operacija u gradovima na jugoistoku.9

Erdoğan ne oklijeva na isti nišan staviti i sirijske Kurde koji su se herojski borili protiv ISIL-a i koji su, uz podršku međunarodne koalicije, postigli značajne vojne uspjehe na terenu. Ankara je tako zatvorila sve granice koje bi mogli prijeći borci kurdske Stranke demokratskog jedinstva (PYD, sestrinska organizacija PKK-a u Siriji), premda ona nikad nije ispalila ni hitac u smjeru Turske.

Zahtijevamo hitno ukidanje opsade kurdskih gradova, prije nego što bude prekasno i prije no što nasilje u Turskoj ne dosegne razinu koju neće biti moguće kontrolirati. Pozivamo obje strane da prekinu rat. Jer dokle god prevladava jezik oružja, demokratska sfera se kontinuirano sužava, omogućujući Erdoğanu da se predstavlja kao jedini jamac nacionalne stabilnosti.

Na Bliskom Istoku, gdje su prije jednog stoljeća granice iscrtane na salveti,10 čini se nemogućim izbjeći jednu od dvije jednako kobne opcije: ili ISIL ili despotski režimi. No jedini izlaz je demokratski model, sekularan i pluralističan, koji različite narode i vjeroispovijesti stavlja u ravnopravan odnos, s autonomnijim i snažnijim jedinicama lokalne samouprave, te širokim i čvrstim rasponom individualnih i kolektivnih prava.

Na izborima u lipnju 2015. godine naša je stranka uspjela sakupiti 13 posto glasova zahvaljujući programu koji je promicao ovakvu viziju, kako za Tursku, tako i za zemlje Bliskog Istoka. Osigurali smo reprezentaciju armenskim građanima, Jezidima, Arapima i Asircima, radnicima, sveučilišnim radnicima, omladini i ženama, alevitima i sunitima, Turcima i Kurdima. Ukratko, cijela zemlja u svoj svojoj raznolikosti predstavljena je u Parlamentu, ujedinjena, s pjesmom mira na usnama. Šest milijuna birača dalo je svoj glas zajedničkoj budućnosti kakvu je zacrtala naša vizija. HDP je postao fokalna točka u kojoj su se materijalizirale nade u mir. Narodi Turske ponovno su stekli uvjerenje da zajedno mogu spasiti ugroženu tursku demokraciju.

Da, bili smo budućnost Turske. No postojala je još jedna strana: ona koja se drži opresivne prošlosti i koja nije uspjela donijeti nikakvu dobrobit ljudima još od prošlog stoljeća. Naš uspjeh na izborima od 7. lipnja 2015. godine osujetio je nacionalistički i netolerantni AKP u stvaranju jednostranačkog režima. Poremetio je podmazani sustav Erdoğana, predsjednika koji sebe drži sultanom. Zbog toga on predstavlja našu stranku kao neprijatelja koji zaslužuje biti uništen po bilo koju cijenu, proglašava nas “teroristima”, uništava i potkopava mirovni proces ponovno uranjajući narod u građanski rat kao 1990-ih godina.

Njegovo neprijateljstvo usmjereno je i protiv naše opredijeljenosti za etničku i rodnu jednakost, koja je apsolutna antiteza uskogrudnom i “mačističkom” profilu AKP-a. Nekompatibilnost se objelodanila za vrijeme mirovnih pregovora, kada su predstavnici režima sustavno prigovarali svim našim zahtjevima, pitajući nas primjerice: “Kakve veze ima žensko pitanje sa kurdskim mirovnim procesom?”. Čudili su se, jer se svjetonazorski potpuno razlikujemo. Jer ne borimo se samo za Kurde, nego za sve.

Možda Zapad još uvijek misli da može surađivati s Erdoğanom. No pogledajte samo što se dogodilo s Ahmetom Davutoğluom, bivšim premijerom kojeg je njegov gospodar, Erdoğan, odbacio.11 Možda neki zapravo još uvijek ne poznaju turskog predsjednika. On uopće ne mari za ideje pravde, demokracije ili ljudskih prava, uvjeren da jedino on može oblikovati budućnost zemlje i cijele regije u nadolazećem desetljeću.

Erdoğan upravo uspostavlja svoj predsjednički sustav “na turski način” protivno Ustavu svoje zemlje. Ambicija mu je ozakoniti takvo činjenično stanje. No neće mu biti lako privesti ovu zadnju etapu kraju. Demokratska opozicija, bilo u Parlamentu ili izvan njega, neće popustiti pred ovim nasilnim udarom.

S francuskoga prevela: Milena Ostojić

*Selahattin Demirtaş je supredsjednik Narodne demokratske stranke (HDP), predsjednik zastupničkog kluba te stranke u Velikoj skupštini Turske i zastupnik Istanbula od lipnja 2015. godine. Na predsjedničkim i parlamentarnim izborima 2018. svoju je kampanju vodio iz zatvora, u isčekivanju suđenja zbog optužbi o povezanosti s teroristima. Demirtas je na predsjedničkim izborima dobio 8,5 posto glasova, a stranka HDP 11,5 posto.


1Glasanje je bilo tajno, a amandman je prikupio 375 od ukupno 550 glasova. U teoriji, to otvara put progonu 138 zastupnika, ali u stvarnosti je usmjeren samo protiv onih na ljevici.
2 Stranka je osnovana 2013. godine.
3 U rujnu 2015. godine HDP je na parlamentarnim izborima dobio 10,7 posto glasova i 59 zastupnika. Ispred njega su bili: Stranka pravde i razvoja (AKP, 49,5 posto glasova i 317 zastupnika), Narodna republikanska stranka (CHP, 25,3 posto, 134 zastupnika) i Stranka nacionalističkog pokreta (MHP, 11,9 posto i 41 zastupnik).
4 S 12,9 posto glasova i 80 zastupnika na parlamentarnim izborima 7. lipnja 2015., HDP je osujetila Erdoğanovu ambiciju da uspostavi predsjednički sustav umjesto aktualnog parlamentarnog. S obzirom da nije dobio potporu 330 zastupnika, ne može organizirati referendum za izmjenu Ustava. Raspisao je nove izbore u studenom 2015., na kojima je AKP dobio apsolutnu većinu, no i dalje nema potrebnu većinu za uvođenje predsjedničkog sustava.
5 Prema Međunarodnom predstavništvu Pokreta kurdskih žena (IRKWM), otprilike 4500 tisuća dužnosnika i lokalnih izabranih predstavnika HDP-a je uhićeno; 950 njih su krajem travnja 2016. još uvijek bili iza rešetaka.
6 Turska je 1954. ratificirala Europsku konvenciju o ljudskim pravima, a 2003. Međunarodni sporazum o građanskim i političkim pravima.
7 18. ožujka 2016., Europska unija i Turska su potpisale sporazum kojim se potonja obvezuje da će ograničiti priljev migranata (naročito sirijskih izbjeglica) prema Uniji.
8 U prosincu 2012., Erdoğanova vlada je pokrenula izravne pregovore sa PKK-om, njezinim zatvorenim vođom Abdullahom Öcalanom i nekoliko kurdskih ličnosti, od kojih su neki danas izabrani predstavnici HDP-a. Primirje je zaključeno 2013., a dvije su strane 2014. smatrale da su blizu zaključnom sporazumu.
9 Esra Munger, profesorica na sveučilištu Bogazici; Muzaffer Kaya, koji predaje na fakultetu likovnih umjetnosti; Kivanç Ersoy, sa sveučilišta Nisantasi; i Meral Camci, profesor na sveučilištu Yeni Yüzyil.
10 Aluzija na sporazum Sykes-Picot. Vidi Henry Laurens, “Comment l’Empire ottoman fut dépecé”, Le Monde diplomatique, travanj 2003.
11 Ahmet Davutoğlu bio je diplomatski savjetnik Erdoğana (2003.-2009.), potom ministar vanjskih poslova (2009.-2014.) potom premijer. U svibnju 2016. prinuđen je na podnošenje ostavke te je zamijenjen predsjedniku lojalnijim političarem.


Tri desetljeća sukoba

– 10. kolovoza 1920. Mirovni ugovor u Sèvresu omogućuje stvaranje autonomnog Kurdistana.
– 24. srpnja 1923. Mirovni ugovor u Lausanne dovodi do suspenzije kurdske autonomije.
– 27. studenog 1978. Abdullah Öcalan “Apo” osniva Radničku stranku Kurdistana (PKK)
– Kolovoz 1984. Početak oružane pobune PKK.
– Listopad-studeni 1992. Turska vojska pokreće napad na irački teritorij. Od 1993. i nakon što su odbili ponudu da pregovaraju s PKK, napadaju i kurdske regije u Turskoj. Nekoliko tisuća civilnih žrtava.
– 15. srpnja 1993. Zabrana Narodne stranke rada (HEP, osnovana u lipnju 1990.). Kurdski zastupnici okupljaju se u Stranci demokracije (DEP), koja će također biti raspuštena 1994. Isto će se dogoditi svim kurdskim političkim strankama do 2013.
– Ožujak 1995. Veliki vojni napad turske vojske (35.000 vojnika) s ciljem uništavanja kurdskih utočišta na sjeveru Iraka.
– Veljača 1999. Turske, američke i izraelske obavještajne službe uhvatile su Öcalana u Keniji. Osuđen je na smrt u lipnju, ali kazna je preinačena u doživotnu robiju nakon ukidanja smrtne kazne u kolovozu 2002.
– 9. veljače 2000. PKK je prvi put najavio kraj oružane borbe.
– Travanj 2002. PKK uzima službeno ime Kongres za slobodu i demokraciju Kurdistana (KADEK) i mijenja ideološku poziciju ranije utemeljenu na marksizmu-lenjinizmu.
– Lipanj 2004. PKK ponovno pokreće gerilske akcije do novog primirja 30. rujna 2006.
– Ožujak 2013. Nakon pregovora s turskom vladom u prosincu 2012., pobunjenički vođa poziva na prekid vatre koji će se pokazati povijesnim.
– Listopad 2013. Osnivanje Narodne demokratske stranke (HDP), velike koalicije kurdskog pokreta i turskih socijalističkih organizacija.
– 24. srpnja 2015. Veliki napad turske vojske.
– Rujan 2015.-lipanj 2016. Nekoliko gradova kojima patroliraju kurdski borci ponovno zauzimaju turske snage.