Benoît Bréville

S jedne strane rastuća ekonomska ovisnost o imigracijskim tokovima, s druge duboka skepsa prema imigrantima – to je paradoks imigracijske politike SAD-a. Nedavno pokrenuta reforma trebala bi ublažiti to proturječje definiranjem mehanizama legalizacije statusa ilegalnih imigranata. Ipak, pred imigrantima i dalje stoje mnoge prepreke, dok reforma istovremeno otvara prostor za snažniji utjecaj kapitala na prioritete imigracijske politike

Već desetljećima dva tipa diskursa o imigraciji kohabitiraju na američkoj desnici. S jedne strane, stranac se prikazuje kao prijetnja – kradljivac posla, parazit na socijalnoj pomoći ili opasnost za javnu sigurnost, a s druge ga se kiti svim mogućim vrlinama, pa je onda hrabri radnik koji se prihvaća zadataka što ih autohtono stanovništvo ne želi raditi ili pak gorljivi poduzetnik koji, došavši u zemlju bez pribijene pare, osniva svoju tvrtku. Breme za naciju? Zlatni rudnik za privredu? Desnica oklijeva, podijeljena između konzervativaca koji žele sačuvati američke “vrijednosti” i neoliberala koji zagovaraju jače otvaranje granica kako bi se stimulirao ekonomski rast.

Pozivajući ilegalne imigrante da se “sami izbace” i vrate u zemlju porijekla ili će se u protivnome policija za to pobrinuti, Mitt Romney, republikanski kandidat na predsjedničkim izborima 2012. godine, odlučio se za prvu opciju. Ta strategija nije privukla milijune hispanskih birača koji su očekivali legalizaciju statusa svojih bližnjih: poražen 6. studenoga prošle godine od dotadašnjeg predsjednika, Romney je uspio prikupiti tek 27 posto njihovih glasova (nasuprot 71 posto glasova za Baracka Obamu).i

“Teško da će vas ljudi slušati po pitanju problema ekonomskog rasta, poreznih stopa ili socijalne sigurnosti ako misle da im želite protjerati baku iz zemlje”, komentirao je nekoliko dana poslije izbora senator Floride Marco Rubio, zvijezda u usponu pokreta Tea Party. Ako Republikanska stranka želi odnijeti pobjedu na predsjedničkim, a ne samo parlamentarnim izborima, gdje podjela po izbornim jedinicama omogućuje kandidatima da se oslone na stabilno bijelo glasačko tijelo, morat će napustiti svoju antiimigrantsku retoriku.

Vodeći konzervativci tako posljednjih mjeseci nižu javne nastupe u kojima pozdravljaju ekonomsku bilancu slobode kretanja. “Sjedinjene Američke Države najbogatija su zemlja na svijetu, a ujedno i najgostoljubivija nacija za strance. To nije slučajnost”, objašnjava utjecajni pobornik smanjenja poreza Grover Norquist. “Oni koji nas žele učiniti manje gostoljubivima, čine nas i manje uspješnima, manje bogatima, a zasigurno i manje Amerikancima.”ii Nekoliko dana kasnije, i Paul Ryan, zastupnik iz Wisconsina i bivši kandidat za potpredsjednika SAD-a, pokazuje znakove otvorenosti: “Moramo osigurati da naša privreda bude u skladu sa 21. stoljećem. A to znači da moramo zadržati najbolje i najinteligentnije ljude ovdje, u Americi: one koji žele doprinijeti, marljivo raditi, poštovati pravila igre i napredovati. Cijela zemlja od toga ima koristi. To je definicija imigracije.”iii

U kontekstu ovog ideološkog previranja kreće reforma imigracijske politike koju je tijekom svoje kampanje obećao Barack Obama. Dvostranačka skupina od osam senatora (jedan od njih je i Rubio) sastajala se od prosinca kako bi razradila prijedlog zakona. Nekoliko mjeseci kasnije, u duhu neviđenog konsenzusa, dokument od 844 stanice predan je Senatu: Zakon o sigurnosti granica, ekonomskim mogućnostima i modernizaciji imigracije (Border Security, Economic Opportunity and Immigration Modernization Act). Što sadržava ovaj prijedlog koji je dobio potporu vodećih snaga u zemlji, od Cato Institutea (libertarijanci) do glavne sindikalne konfederacije AFL-CIO (American Federation of Labor and Congress of Industrial Organization), od novina Wall Street Journal (konzervativci) do televizijske postaje MSNBC (naklonjene demokratima)?

Legalizacija statusa milijuna ilegalnih imigranata, koju su dugo vremena zahtijevale udruge za zaštitu građanskih prava, predstavlja najspektakularniju mjeru ove reforme i najviše obećava, ali je i uzburkala strasti. Dio desnice protivi joj se jer na to gleda kao na “amnestiju”, nagrađivanje delinkvenata. Da bi se udovoljilo toj frakciji Republikanske stranke, koja je potrebna za parlamentarnu većinu, “put do državljanstva” koji se nudi ilegalnim imigrantima namjerno je težak, dug i nesiguran.

Restriktivna pravila

Tako jedanaest milijuna neprijavljenih stranaca koji su ušli u SAD prije 31. prosinca 2011. neće moći dobiti “probni status” u trajanju od deset godina ako ne plate kaznu, retroaktivne poreze (ako su radili na crno) i troškove dokumentacije koji se penju do nekoliko stotina dolara. Na kraju ovog desetljeća, tijekom kojeg će morati plaćati poreze, a da istovremeno neće moći koristiti brojne federalne usluge (poput Medicaida, zdravstvenog ili socijalnog osiguranja), dobit će dozvolu za stalni boravak (zelenu kartu) koja će im omogućiti da nakon tri godine zatraže američko državljanstvo. No državljanstvo neće moći dobiti ako usto ne polože niz testova (jezik, građanstvo itd.) i ako ne budu imali besprijekoran policijski dosje: najmanji prijestup može upropastiti trinaest godina truda. Oni najstariji, kojima prijeti smrt prije nego dođu do kraja “puta”, oni najsiromašniji, koji ne mogu platiti cijenu američkog državljanstva, i oni koji su ušli u zemlju nakon fatalnog datuma, isključeni su iz reforme.

Kao da sve te prepreke nisu dovoljne, osam senatora podredilo je dobivanje stalne boravišne dozvole i državljanstva jednom preduvjetu: pojačanoj kontroli granica. Federalne vlasti procjenjuju da se uspješno blokira 40 posto pokušaja prelaska granice ilegalnih imigranata; ta brojka morat će se, prema novom prijedlogu, popeti na 90 posto. Takav cilj nije ostvariv ukoliko ne dođe do povećane militarizacije, a već danas postoji deset stražara na svaku milju granice s Meksikom. “Izgleda da su zastupnici koji su zakuhali imigracijsku reformu put prema državljanstvu htjeli učiniti više obeshrabrujućim nego ostvarivim”, odrješit je radikalnolijevi portal Counterpunch.iv Ipak, ma kako vijugav taj put izgledao, jednom dijelu desnice još uvijek djeluje previše prohodan, pa bi ga mogla zapriječiti.

Rasprave o ovoj (vrlo uvjetovanoj) masovnoj legalizaciji djelomično su zasjenile jedan drugi aspekt reforme koji nije ništa manje značajan i baca svjetlo na poimanje imigracije kakvo se širi SAD-om: radi se o promjeni sustava dodjele radnih viza. Na ovom su pitanju već padali neki zakonski prijedlozi. Zadnji put to se dogodilo Georgeu Bushu 2007. godine. Tadašnji republikanski predsjednik zatražio je od konfederacije sindikata AFL-CIO i Gospodarske komore da slože zajednički prijedlog. Ali sindikat, koji se bojao da će priljev migrantskih radnika dovesti do sniženja plaća Amerikanaca, i poslodavci, koji su htjeli da se podeblja rezerva imigrantske radne snage, nisu mogli postići dogovor i reforma je propala.

Otad razne grupe za pritisak neumorno zagovaraju povećanje broja godišnje dodijeljenih viza, među njima i Udruga građevinskih poduzetnika, udruženja vlasnika poljoprivrednih poduzeća, Gospodarska komora, think-tankovi (Cato Institute, Brookings Institute, nevladina organizacija ImmigrationWorks USA…) itd. Nedavno su i Mark Zuckerberg, osnivač Facebooka, te nekolicina poslodavaca iz Silicijske doline oformili lobi za olakšavanje uvjeta dodjele viza visokokvalificiranim radnicima.

Sav taj trud na kraju se isplatio. U veljači prošle godine, Thomas Donahue i Richard Trumka, predsjednici Gospodarske komore i konfederacije AFL-CIO, zajedno su objavili sadržaj povijesnog sporazuma, koji je izravno integriran u prijedlog imigracijske reforme. “Stvorili smo novi model, moderni sustav viza”, busao se Trumka, koji u dolasku legalnih migranata vidi način da brojčano ojača sindikalne redove. No takva modernost ne znači samo sindikalizaciju, nego podrazumijeva i fleksibilnost te veću podređenost zahtjevima tvrtki koje bi, ako se zakon izglasa, mogle oblikovati priljev migranata kako im odgovara.

Broj inženjera, znanstvenika ili matematičara koji su svake godine pozvani da rade u SAD, trenutno ograničen na 65.000, porastao bi na 110.000 ili čak 180.000 za vrijeme snažnog rasta, te bi se tako povećao “odljev mozgova”, skup fenomen za zemlje iz kojih se emigrira. Osim toga, strani znanstvenici školovani na američkim sveučilištima dobili bi dozvolu za stalni boravak umjesto vize u trajanju od godinu dana, kako je to uređeno prema trenutnim propisima. Trenutno u zaostatku u odnosu na Indiju i Kinu, koje svake godine proizvode pet do deset puta više inženjera, SAD želi uhvatiti korak u utrci za visokoobrazovanim kadrovima.

Reforma previđa i novu vrstu vize nazvanu W-Visa, kojom bi se olakšao dolazak nekvalificiranih radnika i odgovorilo na potrebe sektorâ s manjkom radne snagev, poput ugostiteljstva i hotelijerstva, maloprodaje, kućne ispomoći itd. Ukratko, radi se o potplaćenim sektorima koje nije moguće izmjestiti van zemlje, a u kojima zapošljavanje stranih radnika garantira niske cijene. “Zahvaljujući radu slabo kvalificiranih migranata, cijena hrane, usluga rada u kućanstvu i čuvanja djece pada, životni standard se povećava i više žena može si priuštiti da rade izvan kuće”vi, veseli se desničarski kolumnist David Brooks.

Menadžerski pogled na migraciju

Gospodarska komora pohlepno je zatražila 400.000 novih viza; AFL-CIO htio ih je samo 10.000. Brojka se za prvu godinu fiksirala na 20.000, za drugu na 35.000, za treću na 55.000, a za četvrtu na 75.000. Nakon tog perioda, tu brojku, ograničenu na 200.000, određivat će i regulirati Ured za istraživanje imigracije i tržišta, osnovan u tu svrhu i koji odgovara zahtjevima tvrtki. Takav just-in-time sustav planiranja viza osigurat će dominantu ulogu privatnom sektoru. “Tržišne sile najbolje mogu odrediti koliko imigranata i kakvog tipa poslodavci žele zaposliti”, objašnjava think-tank poslodavaca American Enterprise Institute. “Arbitrarne kvote koje određuju političari i birokrati ne mogu dovoljno brzo odgovoriti na ekonomske promjene.”

Kako se definira deficit radne snage? Kako se procjenjuje njegov opseg? Tekst zakona o tim pitanjima ne govori ni riječi. Poslodavci, koji imaju obvezu jednako tretirati migrantske i domaće radnike, mogu lako igrati na ovu nedorečenost kako bi snizili plaće ili barem kako ih ne bi povisili, objašnjava bivši ministar rada Robert Reich, koji sada podučava ekonomiju na Sveučilištu Berkeley: “Čim povećana potražnja dovede do porasta plaća, poslodavci će se moći žaliti na deficit radne snage i tako pravdati dolazak sve većeg broja migrantskih radnika, kako bi zadržali plaće na istoj razini.”vii

Ova reforma odraz je menadžerskog pogleda na migraciju. Prati je ograničenje broja odobrenih viza u svrhu spajanja obitelji: iz nje bi bili isključeni sestre i braća, udana djeca starija od 31 godinu itd. A kako u ovom svijetu kojim upravljaju zakoni tržišta nema mjesta slučajnostima, reforma predviđa ukidanje sustava zelenih karti po principu lutrije, pomoću kojeg 55.000 stranaca svake godine dobije dozvolu za stalni boravak u SAD-u. Zamijenit će ga sustav dodjele viza po zasluzi, koji će uzimati u obzir poslovni sektor podnositelja zahtjeva, njegova akademska postignuća, zemlju porijekla, znanje engleskog itd. Napravit će se mjesta probranoj, filtriranoj imigraciji, gdje slučajnost neće igrati ulogu, gdje se žito ekonomskog prosperiteta neće miješati s društvenim kukoljem.

U zemlji u kojoj sve ima svoju cijenu, na imigranta se uvijek gleda kao na “dugoročnu investiciju” koja podliježe racionalnom izračunu troška i koristi. Neki već predlažu državi da tvrtkama prodaje radne dozvole na aukcijama, po sistemu prema kojemu bi “aukcijske cijene viza signalizirale opseg potražnje za migrantima i služile kao smjernice za utvrđivanje godišnjeg broja odobrenih viza”.viii Zasad nitko još ne spominje povratak u vremena kad se robovima trgovalo na javnim mjestima.

S francuskog prevela: Jelena Miloš

i Vidi Jérôme Karabel, “Fin de la ‘stratégie sudiste’ aux Etats-Unis”, Le Monde diplomatique, prosinac 2012.

ii Grover Norquist, “Immigration is a no-brainer to help the economy”, The Guardian, London, 24. travnja 2013.

iii Gerald F. Seib, “Ryan takes a key role on immigration”, The Wall Street Journal, New York, 30. travnja 2013.

iv Mark Vorpahl, “The Argument for Amnesty”, Counterpunch, 5. veljače 2013.

v Prije no što zaposle stranca, tvrtke moraju dokazati da su već pokušale zaposliti Amerikanca.

vi David Brooks, “The easy problem”, The New York Times, 31. siječnja 2013.

vii Robert Reich, “What immigration reform could mean for American workers, and why AFL-CIO is embracing it”, 2. travnja 2013., www.robertreich.org

viii Giovanni Peri, “The economic windfall of immigration reform”, The Wall Street Journal, 12. veljače 2013.