Matthieu Bonduelle

Tijekom ovogodišnjeg pritvaranja bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja zbog moguće korupcije, njegovi politički i medijski saveznici nastojali su skandal prikazati kao posljedicu pristranosti i “političnosti” pojedinih sudaca. Bivši glavni tajnik Sindikata sudaca tim se povodom kritički osvrće na zahtjeve za “apolitičnošću” kao i na kompleksnu poziciju suca u društvu

U brojnim raspravama o pravdi i onima koji je provode pojavljuju se dvije zamisli. Na jednoj je strani slika suca robota, ravnodušnog naspram ljudske emotivnosti i strogo predanog pravu, a na drugoj slika svemogućeg suca, demijurga koji prema svojoj volji kroji ljudske sudbine.

Ako je vjerovati prvom shvaćanju, sučeva uloga bila bi ograničena na čistu “primjenu zakona”, a neutralnost njegova glavna odlika. Samo pravo bilo bi sredstvo potpuno neovisno od ciljeva kojima služi i o uvjetima njegovog stvaranja. Zakoni su, međutim, politički talog, u najmanju ruku najočitiji proizvod institucionalizirane politike jer ih stvara sama država ili barem zadaje njihove okvire. Doista možemo govoriti o tome da je ovaj ili onaj zakon “desničarski” ili “ljevičarski” jer ipak je teško u potpunosti zanemariti zastupnike koji ih izglasavaju. No na kraju, unatoč tome što nastaju kao posljedica politika, zakone uzimamo zdravo za gotovo.

U tekstu koji se smatra klasikom sociologije, ali koji se rijetko čita na pravnim fakultetima, Pierre Bourdieu opisuje način na koji efekti “neutralizacije” i “univerzalizacije” djeluju u području prava. Oni se ne ostvaruju samo u jeziku (u vidu bezličnih konstrukcija, retorike činjeničnog stanja, bezvremenskog prezenta…), već i u juridičkoj situaciji, koja obavlja “neutralizaciju uloga”. No Bourdieu podsjeća: “S obzirom na nevjerojatnu elastičnost zakona, koji su ponekad čak i neodređeni ili dvosmisleni, [sudac] uživa prilično veliku slobodu. Nije rijetkost da se pravo, kao prilagodljivo, fleksibilno, polimorfno oruđe, zapravo koristi za racionalizaciju odluka u kojima nije imalo nikakva udjela.”1 Budući da sudac mora birati, čin suđenja nužno je politički. U teoriji i praksi, pravnici vrlo dobro znaju da “primijeniti zakon” istovremeno znači sve i ne znači ništa.

U takvim okolnostima, pomislili bismo da pitanje politike nije tabu u pravnom svijetu. No zaboravili bismo da pravo, “oblik legitimnog diskursa par excellence“, može “primijeniti sebi svojstvenu učinkovitost samo u onoj mjeri (…) u kojoj veći ili manji dio arbitrarnosti kao princip njegova funkcioniranja ostaje neprepoznat”.2

Sada shvaćamo zašto je vjerovanje u neutralnost prava i pravnika toliko rašireno, čak i unutar struke. Ono objašnjava uspjeh studentskih udruga na pravnim fakultetima i “apolitičnog” sindikalizma u sudovima – čiji uspjeh samo doprinosi njegovu jačanju.3

Suprotstavljeno ovom shvaćanju je ono koje nastoji uvećati ulogu suca, pripisujući mu namjere – i ovlasti – koje nema. Sudac ovdje više nije izbrisan, već podcrtan. Uvjereni smo da je svemoguć i da su njegovi ciljevi istovremeno nepovezani sa sudskom logikom. Stoga u pozadini svake njegove odluke razotkrivamo neki politički stav, pa čak ponekad zaključujemo da je blizak ovoj ili onoj stranci, da je dio neke zavjere. Zbog toga, kada je bivši predsjednik države ili netko od njegovih prijatelja pod istragom, vjerujemo da su istražni suci zasigurno vođeni željom da ih uklone iz političkog svijeta, a naročito, dakako, ako su izabrani ili pretpostavljeni članovi demoniziranog Sindikata sudaca. Primijetimo ipak da optužbe za pristranost uvijek nišane suce “na ljevici”, kao da su oni drugi po prirodi stvari zaštićeni od takvog poroka.

No teorije zavjere tek su najgori oblik mnogo raširenije intencionalističke ideologije. Novinari im pridaju toliko pažnje jer im se “predstavljanje” njihovih sudionika čini kao imperativ, a i zato što figura suca nikada nije potpuno nebitna. Stoga proučavaju njegov ugled, ukus, temperament, njegova uvjerenja, sve do njegova izgleda, kao da će u njemu pronaći ključ za otkrivanje sudskog misterija.4 Odvjetnici i suci sami pothranjuju takvo shvaćanje stvari – jer ljudski je smatrati se važnijima no što jesmo.

Tako se ocrtava prostor okružen s dva redukcionizma, onim neutralističkim i onim intencionalističkim. U oba se slučaja radi o depolitizaciji – u prvom se smatra samorazumljivom, u drugom pak njezinim pretjerivanjem. Depolitizacija nastaje zbog desocijalizacije sudstva, a naročito suca – bilo pretvaranjem u robota s jedne strane, bilo glorifikacijom ili demonizacijom s druge, uvijek se radi samo o fikciji. To uzrokuje dvostruku štetu. Za početak, onemogućuje se stvarna društvena rasprava o pitanjima koja se odnose na pravosuđe, u prvom slučaju jer o tome mogu raspravljati isključivo stručnjaci, a u drugom zbog neprestanog vraćanja na svađu o politici, u čijoj je pozadini uvijek borba za moć. S druge strane, gradi se nemoguća slika suca i tako ga se nastoji odsjeći od društva.

Htjeli mi to ili ne, između zakona i konkretnog slučaja uvijek je bio i uvijek će biti raskorak koji bi sudac trebao premostiti svojom savješću, vrijednostima, osjećajima – svojom “emotivnošću”, rekao bi Spinoza. Sudac je ljudsko biće, stoga prestanimo pokušavati neutralizirati ga samo da bismo stvorili privid. Neophodno je, naime, da bude nepristran, da se u rješavanju problema ne povodi za svojim interesima – da ne prejudicira, da se ne ograniči predrasudama, da se čuva samoga sebe. To ne podrazumijeva samo da poznaje sebe, već i da prihvati ono što jest, da što je više moguće izbjegava povratak potisnutoga.

U tom pogledu, sindikalni, građanski ili politički angažman, koji svakako nisu anomalija ili zarazna bolest, kao što sve češće čujemo, istovremeno su i vrijednost i upozorenje. Nepristranost je podređena snažnoj deontologiji, ali još više objektivnim jamstvima – poput kolegijalnosti, nužnog obrazloženja, pravnih lijekova… – koje politička vlast, nažalost, često uništava logikom upravljača.

Sve drugo nije samo iluzorno, već i opasno. Tako su, u većini slučajeva muškarci, počeli “ispitivati” koliko nepristrana može biti sutkinja na suđenjima za silovanje ili seksualno uznemiravanje. Po čemu bi muškarac bio objektivniji od žene ako je silovatelj muškarac? Nadalje, događalo se i da su suci pozivani na red jer su imali židovsko prezime.

Također, budući da je Sindikat sudaca oštro prozivao politiku i stavove Nicolasa Sarkozyja tijekom njegova predsjedničkog mandata, očito je da član te organizacije mora na neki način biti pristran. Ako znamo da je taj političar izazvao najveći val prosvjeda ikada viđen u sudstvu5 i da je sam Sindikat osudio “mračno doba” njegova mandata6, koji bi sudac uopće mogao rješavati slučajeve povezane s njim? Bez obzira na taktike diverzije jednih i drugih, shvaćanje bîti suca banalizira se i na kraju se naglas sanjari o pravosuđu koje bi bilo nadčovječno.

Istina o zanimanju suca jest da je ono usko povezano s vrlo političkim pitanjima i da su sudski poslovi neizbježno konkretni i jedinstveni. Važno je stoga repolitizirati sudsko pitanje kako bismo stali na kraj dvostrukoj sanjariji o neutralnom sucu i onome kojega treba neutralizirati. Repolitizirati kako bismo rehumanizirali svoje viđenje pravde. Repolitizirati kako bismo obogatili javne rasprave o tim pitanjima i približili ih građanima.

S francuskoga prevela: Dora Slakoper

* Matthieu Bonduelle je sudac u Créteilu i bivši glavni tajnik francuskog Sindikata sudaca.

1Pierre Bourdieu, “La force du droit. Eléments pour une sociologie du champ juridique”, Actes de la recherche en sciences sociales, br. 64, Pariz, 1986.

2 Ibid.

3 Na posljednjim izborima za predstavnika Sindikata sudaca u lipnju 2013., Union syndicale des magistrats (USM), navodno “apolitičan”, dobio je 68,4 posto glasova, Syndicat de la magistrature (SM), navodno ljevičarski, dobio je 25,2 posto glasova, a Force ouvrière-Magistrats, također “apolitičan”, 6,4 posto.

4 Vidi npr. Pascale Robert-Diard, “Tapie, Dassault, Sarkozy: le juge Serge Tournaire, omniprésent et invisible”, Le Monde, 12. ožujka 2014.

5 “La quasi-totalité des tribunaux en grève”, L’Express.fr, 9. veljače 2011.

6 “Le principal syndicat de magistrats critique le bilan Sarkozy”, LeMonde.fr, 12. travnja 2012.