Akram Belkaïd

Nakon što su se početkom prošlog mjeseca u Siriji ponovno dogodili napadi kemijskim oružjem, Zapad je odgovornost pripisao sirijskom predsjedniku Bašaru al-Asadu, nakon čega su uslijedili žestoki napadi američke vojske na aerodrom u Šajratu. Kao i u nekoliko prethodnih slučajeva, Organizacija za zabranu kemijskog oružja (OPCW) znatno je opreznija te zasad odbija optužiti bilo koju od zaraćenih strana

U ranim jutarnjim satima 4. travnja 2017., napad kemijskim oružjem na grad Kan Šejkun u pokrajini Idlib, smješten dvadeset kilometara od linije fronte koja razdvaja sirijsku vojsku i pobunjeničke snage, rezultirao je smrću 87 osoba i ranjavanjem skoro šest stotina. Sirijske vlasti su priznale da su izvele zračni napad oko podneva, no negiraju upotrebu otrovnog plina. Podsjećaju da su se u rujnu 2013. obvezali da neće koristiti kemijsko oružje te tvrde da je sve zalihe kao i proizvodne lokacije sirijskog režima uništila Organizacija za zabranu kemijskog oružja (OPCW) u razdoblju između jeseni 2013. i sredine 2014. Damask optužuje s al-Kaidom povezanu organizaciju Tahrir al-Šam, ranije poznatu pod imenom Fronta al-Nusra, da je izmanipulirala javno mnijenje.

U razgovoru za Agence France-Presse (13. travnja 2017.), Bašar al-Asad je ovaj napad okarakterizirao kao “stopostotnu fabrikaciju” te kao “izgovor za [američki] napad”. Optuživši Zapad za suučesništvo s teroristima, Asad je osudio i bombardiranja u znak odmazde koje je naredio američki predsjednik Donald Trump na vojni aerodrom u Šajratu odakle je, prema Washingtonu, uzletio avion odgovoran za kemijsko bombardiranje.

Ovaj događaj podsjeća na napad bojnim otrovom sarinom na Gutu, predgrađe Damaska, izveden 21. kolovoza 2013., koji je, prema procjenama različitih izvora (među njima i organizacija Liječnici svijeta), prouzročio smrt između tri stotine i dvije tisuće osoba. Suprotno uvriježenom mišljenju, istraga koju su krajem kolovoza 2013. proveli Ujedinjeni narodi (UN) nije uputila niti na jednog krivca: inspektori koji su uz suglasnost sirijske vlade poslani na teren, ustanovili su kao neospornu činjenicu upotrebu bojnog otrova sarina “na relativno visokoj razini”, ali njihov mandat nije obuhvaćao identificiranje počinitelja. U siječnju 2014., bivši inspektor UN-a Richard Lloyd i predavač na fakultetu Massachussetts Institute of Technology (MIT) Theodor Postol, objavili su izvještaj koji optužuje sirijske pobunjenike i opravdava sirijski režim. Iako žestoko kritiziran od strane brojnih stručnjaka,1 ovaj dokument Asadovi pristaše, posve neopravdano, predstavljaju kao UN-ovu potvrdu Asadove nevinosti. Jer, kako objašnjava arapski diplomat na položaju u Washingtonu koji je tražio da ostane anoniman, “u aferi oko kemijskog napada na Gutu, UN nije optužio ni jednu stranu. Nasuprot tomu, po pitanju bombardiranja Kana Šejkuna, stvar bi mogla biti drugačija jer sada UN teoretski može označiti krivce”.

Naime, otkako se Damask obvezao da će uništiti svoje proizvodne kapacitete i zalihe kemijskog oružja, OPCW djeluje u Siriji kako bi se osiguralo da se obećanja ispoštuju. Ova organizacija, koja je 2013. dobila Nobelovu nagradu za mir zbog “svojih intenzivnih nastojanja da eliminira kemijsko oružje”, također ima dužnost identificirati “osobe, tijela, grupe ili vlade koje su u Sirijskoj Arapskoj Republici počinile, organizirale ili financirale korištenje kemijskih proizvoda, uključujući klor ili bilo koji drugi toksičan proizvod, kao oružje”.2 Toj svrsi trebao bi poslužiti “zajednički istražni mehanizam OPCW-a i UN-a”, uspostavljen rezolucijom 2235 Vijeća sigurnosti (7. kolovoza 2015.). Naravno, ovaj istražni mehanizam nema mandat da “djeluje i funkcionira kao sudski ili kvazisudski organ”, nema “ovlasti, bilo izravne ili neizravne, da donese službenu ili obvezujuću sudsku odluku kojom bi se ustanovila bilo čija kaznena odgovornost”.3 Ali, kako pojašnjava dalje naš sugovornik, diplomat na položaju u Washingtonu, “to je tijelo koje istražuje slučajeve. Informacije koje prikupi na terenu mogu se naknadno koristiti u optužnici za neki eventualni ad hoc tribunal. I to će u svakom slučaju biti konkretnije od američkih optužbi protiv režima Sadama Huseina uoči invazije na Irak 2003. Osim toga, ironija je povijesti u ovom slučaju ta što je oružje koje se nije moglo pronaći u Iraku zasigurno postojalo kod sirijskog susjeda”.

Uništeno oružje?

Iako zajednički istražni mehanizam OPCW-a i UN-a ne posjeduje sudske ovlasti, njegove su namjere ipak jasne. U svom prvom izvještaju, objavljenom u veljači 2016., to tijelo je upozorilo kako “svi pojedinci, grupe, entiteti ili vlade koji igraju i najmanju ulogu u omogućavanju korištenja kemijskih proizvoda kao oružja (…) moraju razumjeti da će biti identificirani i da će ih se držati odgovornima za ta odiozna djela”. Nakon napada na Kan Šejkun, OPCW je, dakle, otvorio istragu i optužbe za upotrebu bojnih otrova kvalificirao kao “vjerodostojne tvrdnje”. Sirijska vlada, kao i njezin ruski saveznik, željeli su da istraživači te institucije dođu na lice mjesta, smatrajući ih “nepristranima”.

Službeno, između dvije strane suradnja je bila “stalna i intenzivna” sve do 2016., a novi su sastanci na visokoj razini bili predviđeni za svibanj ove godine na zahtjev OPCW-a. Zbog stroge obveze povjerljivosti, članovi timova zajedničkog istražnog mehanizma, smješteni u New Yorku i Haagu, izbjegavaju medije te se vrlo malo zna o njihovim istragama. Ipak, čitanje redovitih izvješća koje upućuje izvršno vijeće OPCW-a generalnom tajniku UN-a pruža neke informacije. Ponajprije “laka struktura” osmišljena 2014., koja je trebala manje ili više permanentno u Damasku stacionirati istraživače zajedničkog istražnog mehanizma, više ne postoji, unatoč nastojanjima UN-a (samo je jedan istraživač trenutno baziran u Siriji). Nadalje, izgleda da su sirijske vlasti ispoštovale sporazum donesen nakon usvajanja “referentnog okvira za eliminaciju sirijskog kemijskog oružja” (Vidi kronologiju) 14. rujna 2013. u Ženevi, koji su potpisale Rusija i SAD.

Tako su, prema OPCW-u, “svi kemijski proizvodi posjedovanje kojih je prijavila Sirijska Arapska Republika i koji su povučeni s njezinog teritorija 2014. sada uništeni”. Isto tako, krajem 2016., organizacija je potvrdila kako su “dvadeset i četiri od dvadeset i sedam objekata za proizvodnju kemijskog oružja” koje je Damask prijavio 2013. uništeni.4 Do danas su dakle preostala samo tri objekta, među kojima je i zrakoplovni hangar kojemu osoblje OPCW-a nije moglo pristupiti zbog zabrane sirijske vlasti, koja tvrdi da im tamo ne može jamčiti sigurnost.

Gdje se nalaze objekti koji nisu uništeni? To je misterij. Jesu li previše blizu ratnim zonama ili su pali u ruke nekih pobunjeničkih grupa? Ni to se ne zna, ali ova pretpostavka hrani propagandu Asadovog tabora: omogućuje mu da tvrdi kako antivladine snage raspolažu tim kemijskim oružjem i kako ga mogu upotrijebiti. Pa ipak, taj bi se argument mogao okrenuti protiv režima bude li dokazano da nisu poduzete sve potrebne mjere kako bi se na vrijeme uništile spomenute lokacije i njihove zalihe. Naime, prema svojim prerogativima, zajednički istražni mehanizam OPCW-a i UN-a treba utvrditi “jesu li osobe koje drže vodeće pozicije mogle poduzeti mjere kako bi spriječile korištenje kemijskih proizvoda kao oružja”. Ova nejasna formulacija omogućava, u najmanju ruku, pozivanje na odgovornost zbog nepažnje na visokoj razini po pitanju osiguravanja lokacija s kemijskim oružjem koje ugrožavaju pobunjenici.

Pitanje odgovornosti

Još značajnije, UN i sirijski režim upuštaju se u diskretno odmjeravanje snaga. Prema više dokumenata OPCW-a, cjelokupni proces kemijskog razoružanja stoji na klimavim nogama. “Zasad nije bilo moguće sa sigurnošću ustvrditi jesu li podaci o kemijskom oružju i druge informacije koje je dala Sirijska Arapska Republika točni i potpuni”, pisalo je u izvještaju upućenom 28. ožujka 2016. tadašnjem glavnom tajniku UN-a, Banu Ki-Moonu.

Drugim riječima, popis zaliha i proizvodnih lokacija kemijskog oružja koji je Damask hitno dostavio OPCW-u u rujnu 2013. mogao bi biti nepotpun. Od proljeća 2016., dokumenti i izvještaji ove organizacije inzistiraju na “prazninama, nekoherentnostima i kontradikcijama” koje sadrži sirijski izvještaj. O konkretnim kritikama malo se zna, tek da se jedna od njih tiče točne uloge sirijskog Centra za znanstvene studije i istraživanja (CERS). Prema OPCW-u, izvještaj koji se odnosi na CERS je nekompletan jer ne odražava opseg i narav aktivnosti ove ustanove u razvoju programa kemijskog oružja.

Kritike OPCW-a otvaraju prostor različitim nagađanjima i u konačnici omogućavaju svakovrsne instrumentalizacije. Dokaže li se laž to će ponajprije značiti kršenje rezolucije 2118 Vijeća sigurnosti (27. rujna 2013.), koja zabranjuje svim “stranama u sirijskom sukobu”, bilo da je riječ o državi ili o nedržavnim akterima, da drže, steknu, proizvedu, transferiraju ili upotrijebe kemijsko oružje. To bi također stavilo Rusiju u neugodnu poziciju, jer Moskva je u kolovozu 2013. uspjela u podvigu izbjegavanja vojne intervencije SAD-a i Francuske, i to inicijativom za hitnim demontiranjem sirijskog kemijskog arsenala i njegovih proizvodnih kapaciteta.

U svakom slučaju, zajednički istražni mehanizam nastavlja s radom, zasad ne dajući nikakve informacije koje bi mogle biti temelj za optuživanje bilo koje od sukobljenih strana. Prije nego što je došlo do bombardiranja Kan Šejkuna, arapski mediji su već iščekivali eventualna otkrića ili čak precizne optužbe, koje se tiču drugog kemijskog napada, onog koji je pretrpio grad Daraja, predgrađe Damaska, 15. veljače 2015.

Nažalost, misija OPCW-a otkrila je “visok stupanj vjerojatnosti da su neke osobe, u datom trenutku, bile izložene [otrovnom plinu] sarinu ili nekoj sličnoj supstanci”, ali nije mogla “odrediti kako, kada i pod kojim okolnostima se to dogodilo”. Do današnjeg dana, organizacija je zabilježila više od stotinjak slučajeva navodnog korištenja kemijskog oružja te je pokrenula više od tridesetak istraga. Vijeće sigurnosti odlučilo je 17. studenog 2016. za godinu dana produžiti mandat zajedničkog istražnog mehanizma. Ostaje nejasno ne uspijeva li ovo tijelo identificirati odgovorne za kemijske napade ili tek odbija objaviti rezultate svojih istraživanja.

S francuskog prevela: Milena Ostojić


Kronologija

17. lipnja 1925. – Usvajanje protokola o “zabrani upotrebe u ratne svrhe otrovnih i sličnih plinova i bakterioloških metoda ratovanja”. Ovaj tekst, poznat kao Ženevski protokol, ne zabranjuje proizvodnju takvog oružja.

22. studenog 1968. – Sirijska Arapska republika pristupa Ženevskom protokolu.

13. siječnja 1993. – U Parizu potpisivanje Konvencije o zabrani razvijanja, proizvodnje, skladištenja i uporabe kemijskog oružja i o njegovom uništenju (tekst je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda u Ženevi 3. rujna 1992.).

29. travnja 1997. – Stupanje na snagu konvencije o zabrani kemijskog oružja i nastanak Organizacije za zabranu kemijskog oružja (OPCW), čije je sjedište u Haagu, a laboratorij u Rijswijku (Nizozemska).

Druga polovica 2012. – Sirijski režim i naoružana opozicija uzajamno se optužuju za upotrebu kemijskog oružja.

27. ožujka 2013. – OPCW službeno izražava zabrinutost zbog upotrebe kemijskog oružja u sirijskom sukobu.

21. kolovoza 2013. – Napad kemijskim oružjem u Guti, predgrađu Damaska. Režim Bašara al-Asada i naoružana opozicija se uzajamno optužuju.

14. rujna 2013. – Na inicijativu Vladimira Putina, Rusija i SAD usvajaju u Ženevi “Referentni okvir za eliminaciju sirijskog kemijskog oružja”. Sirijska vlada obvezuje se da će poštivati konvenciju o zabrani razvijanja, proizvodnje, skladištenja i uporabe kemijskog oružja i o njegovom uništenju. Pristupanje Sirije toj konvenciji stupa na snagu 14 listopada 2013.

16. rujna 2013. – UN i OPCW potvrđuju upotrebu plina u napadu na Gutu, ali ne upućuju na odgovorne.

19. rujna 2013. – Sirijska vlada dostavila je OPCW-u detaljne informacije o svom kemijskom oružju (zalihe, klasifikaciju, sredstva za istraživanje i razvoj itd.).

Prva polovica 2014. – Završetak uništenja zaliha kemijskog oružja i proizvodnih lokacija koje je prijavila Sirija.

29. prosinca 2016. – OPCW obznanjuje da su svi kemijski proizvodi i objekti za proizvodnju koje je prijavila Sirija uništeni, ali izvještaje koji su joj dostavljeni ocjenjuje “nepotpunima”.

4. travnja 2017. – Napad kemijskim oružjem na grad Kan Šejkun.


1 Eliot Higgins, “Attempts to blame the Syrian opposition for the August 21st sarin attacks continue one year on”, Bellingcat, 20 kolovoza 2014., www.bellingcat.com
2 Izvještaj OPCW-a generalnom sekretaru UN-a, 12. veljače 2016.
3 Ibid.
4 Izvještaj generalnog direktora OPCW-a generalnom tajniku Ujedinjenih nacija 29. prosinca 2016.