Noëlle Burgi i Antoine Postier

Privatizacija i dubinska restrukturiranja u francuskoj Pošti za posljedicu su imali masovne otkaze i bitno pogoršane uvjete rada preostalih zaposlenih. Među dramatične posljedice ubrajaju se sve gore psiho-fizičko zdravlje i – tvrdokorni val samoubojstava zaposlenika

Između svibnja 2009. i svibnja 2013. barem je devedeset i sedam zaposlenika francuske Pošte počinilo ili pokušalo samoubojstvo. Broj do kojeg su došli poštanski službenici, još uvijek vrlo slabo poznat, nije iscrpan, ali je provjerljiv. To se krvoproliće podudara s ubrzanjem žustrog restrukturiranja poduzeća, koje je 1. ožujka 2010. postalo privatno poduzeće.

Otvaranje poštanskih usluga konkurenciji, koje od 1992. orkestrira Europska komisija, a nametnuto je državama članicama Unije trima smjernicama (1997., 2002. i 2008.), uvijek je bilo u skladu s projektima francuskih ekonomskih i političkih “elita”. Modernizatori su već šezdesetih godina mislili da bi se status činovnika mogao “postupno učiniti besmislenim politikom malih koraka”.i Pedeset godina kasnije, mali su koraci ustupili mjesto stroju za mljevenje.

Između 2009. i 2011. zatvoreno je dvadeset i pet tisuća šesto radnih mjestaii u Pošti. To je više od dvadeset i dvije tisuće između 2006. i 2009., koje je predvidio generalni direktor poduzeća France Télécom-Orange, Didier Lombard. Budući da su njegove metode izazvale raniji val samoubojstava, u srpnju 2012. je optužen.

U Pošti je Jean-Paul Bailly, imenovan generalnim direktorom 2002., pripremio liberalizaciju dubinski mijenjajući organizaciju usluga, poslova i uvjeta rada. U isti je mah isplanirao drastično smanjenje zaposlenih, bez socijalnog plana, zahvaljujući tehnikama poput nepopunjavanja većine radnih mjesta nastalih odlascima u mirovinu.

No dostava pošiljaka, glavni posao poduzeća, iziskuje radnu snagu. Strategija podugovaranja eliminirala je blizu deset tisuća poštanskih ureda i zamijenila ih “poštanskim trgovačkim mjestom” ili “općinskim poštanskim agencijama”. Prodajući svoju imovinu, poduzeće se također nada ubrati milijardu eura u 2015. Isto tako, opsežan postupak modernizacije sprave za obradu pošiljaka (strojno razvrstavanje) smanjio je vrijeme pripremnih radova i omogućio povećanje vremena koje malobrojniji poštari posvećuju obilasku. No unatoč tim dobicima na produktivnosti, podzaposlenost je i dalje kronična.

Zaposlenicima se nameću stalne reorganizacije, ne uzimajući u obzir stvarne situacije rada, njihove fizičke i psihičke učinke, stres. Ne prepoznaje se ni trud službenika: vječno odgađana promaknuća, manjkava profesionalna obuka, premještaji na niže položaje, vršenje pritiska da bi se iznudile ostavke… Prema izvještaju takozvane komisije velikog dijaloga, koju je 2012. uspostavio Bailly a predsjedava joj bivši generalni tajnik sindikata CFDT-aiii, Jean Kaspar, blizu tisuću osamsto osoba je “u potrazi za radnim mjestom”, uglavnom srednji i upravljački kadar čija su radna mjesta zatvorena. Neplaćeni prekovremeni radni sati su svakodnevica, dok plaća poštanskih službenika, po priznanju samog Baillyja, “i nije nešto”; oni nemaju “ništa osim Pošte”, kako sam bilježi.iv

Premda se to tiče svih poslova, medicina rada u odjelima za pisma i pakete utvrđuje velik broj oboljenja vezanih uz određene tjelesne pokrete i položaje, poput dugog stajanja ili utovara i istovara teških tereta – učinci tih radnji pogoršavaju se zbog premalo stanki i mijenjanja zadataka te predugog rada. Isto tako, otkrivanje profesionalnih bolesti iznosi na vidjelo da se u golemoj većini radi o anksiozno-depresivnim sindromima, poteškoćama sa spavanjem, duševnim bolima i sindromu iscrpljenosti poslom (burn out).

Te patologije su značajan trošak za poduzeće: izbivanje i nezgode na radu, ograničenja sposobnosti i, još više, nemotiviranost zaposlenika, te nužno slabija kvaliteta usluga. Nastali financijski troškovi prenose se na Socijalno osiguranje, a socijalne posljedice na same službenike.

Uprava poduzeća zna sve o tome. Izvještaj Kaspara opisuje to srozavanje uvjeta rada. Ipak, trseći se prikazati “uravnoteženu” verziju činjenica, on ne spominje izričito svoju vezu s produktivističkom strategijom grupe, koju ocijenjenuje kao “legitimnu”. Pritom nisu uvažena ni svjedočanstva uznemiravanih zaposlenika, niti su priloženi prijedlozi sindikata.

Izvještaj je zagovarao otvaranje osam područja pregovora. Taj je scenarij već iskušan u France Télécomu: nakon kratke stanke, još su žešće prionuli reorganizacijama, s poznatim posljedicama. Bombastično najavljen, najopipljiviji ishod izvještaja – zapošljavanje petnaest tisuća poštara, umjesto deset tisuća tijekom tri godine – nije nadomjestio odlaske u mirovinu, koji su barem dvostruko brojniji.

Od 2009. u službe je uveden instrument evaluacije i praćenja stresa na poslu (DESSP) i dopunski upitnik kako bi se odredili i evaluirali patogeni, fizički i psihički rizici (stres, unutarnja i vanjska nasilja). Dobro je što takav protokol postoji, ali njegova je učinkovitost u pogledu prevencije ništavna. I to ne bez razloga: psihosocijalni rizici povezani s organizacijom posla – naročito sa stalnim reorganizacijama i promjenama – nisu ni identificirani ni obrađeni. Taj je nedostatak bilo odlučujući za Lombardovu optužnicu.v

Samoubojstva se olako pripisuju “krhkim osobnostima” “pomalo neprilagođenih ljudi”, koje podržavaju “manjinski sindikati”, a čiji načini protestiranja, prezrivo smatra Bailly, navodno pune još samo “crnu kroniku” i igraju na “emocije i medijatizaciju”. Po njemu, “svi su barometri ohrabrujući: odnos prema poslu, zadovoljstvo, ponos na pripadnost poduzeću”.vi

S francuskog prevela: Marija Spajić

i Elie Cohen, Le Colbertisme high tech. Economie des Télécom et du Grand Projet [High tech kobertizam: Ekonomija Telecoma i Velikog projekta], Hachette, Pariz, 1992. Citirao Jean-Luc Metzger, Entre utopie et résignation. La réforme permanente d’un service public [Između utopije i rezignacije. Stalna reforma javne službe], L’Harmattan, Pariz, 2000.

ii Kumulirani saldo zaposlenja i odlazaka.

iii Francuska demokratska konfederacija rada.

iv Usp. Hervé Hamon, Ceux d’en haut [Oni odozgo], Seuil, Pariz, 2013.

v Usp. “Anomie néolibérale et suicide au travail” [Neoliberalna anomija i samoubojstvo na poslu], www.revue-interrogations.org.

vi Hervé Hamon, Ceux d’en haut [Oni odozgo], op.cit.