Bernard Cassen

Nakon velike pobjede na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima, britanski premijer David Cameron prisiljen je do kraja 2017. održati obećani referendum o eventualnom istupanju zemlje iz Europske unije. Trenutno su u tijeku osjetljivi pregovori o redefiniranju uvjeta britanskog članstva, čije je uspješno okončanje neophodno za premijerovu podršku ostanku u Uniji. Dok s jedne strane britanski zahtjevi ugrožavaju neke od fundamenata Europske unije, njihovo neispunjenje moglo bi dovesti u pitanje jedinstvo Cameronove stranke i opstanak njegove vlade

“Zaustavite me ili ću napraviti štetu”: to je, prevedena na nediplomatski jezik, poruka koju je David Cameron uputio dvadeset i sedmorici svojih kolega, šefova država i vlada koji su se 17. prosinca sastali na Europskom vijeću u Bruxellesu. Pozivajući se na slavnu tradiciju maratonskih rasprava na samitima tog tipa, engleski premijer objavio je da je voljan “raspravljati cijelu noć” kako bi iz svojih kolega izvukao sporazum o izmjeni uvjeta po kojima je njegova zemlja pristupila Europskoj uniji. Dao je do znanja da će, ako ne bude zadovoljan, biti primoran na težak korak: svojim sugrađanima će savjetovati da glasaju za “Brexit”, odnosno za izlazak Velike Britanije iz Europske unije.

Skup je, zapravo, završio dosta rano, u ponoć, i to bez rezultata. Donošenje odluka prebačeno je na sljedeći sastanak Europskog vijeća, sazvan za 17. i 18. veljače. Kao dobri i brižni kolege, želeći spriječiti Cameronov gubitak obraza, njegovi partneri su se složili da ga puste da pred brojnim prisutnim britanskim medijima potvrdi: “Dobra je vijest da postoji mogućnost dogovora.” Nije moglo nejasnije, ali to mu je, po povratku u Veliku Britaniju, osiguralo dobar naslov u medijima, kada već nije mogao proglasiti pobjedu…

Premijer je svoje zahtjeve iznio u pismu koje je 10. studenog 2015. godine uputio Donaldu Tusku, predsjedniku Europskog vijeća. Zahtjevi su grupirani u četiri poglavlja: ekonomsko upravljanje, konkurentnost, suverenost i imigracija. Pod “ekonomskim upravljanjem” Cameron u suštini podrazumijeva očuvanje interesa londonskog financijskog središta Cityja. Zahtijeva da se u dokumente upiše da euro nije jedina valuta Europske unije te da nikakva diskriminacija ne smije pogoditi zemlje izvan eurozone. Odlomak koji se tiče konkurentnosti želi dodatno deregulirati funkcioniranje unutarnjeg tržišta, a naročito, ako čitamo između redaka, zakon o radu. Po pitanju suverenosti, Cameron je vrlo eksplicitan i formulira tri zahtjeva: iz sporazumâ izbrisati svako spominjanje cilja “sve tješnje unije europskih naroda”, dati parlamentima pojedinih zemalja pravo da blokiraju svaki prijedlog europskog zakonodavnog akta koji procijene nepoželjnim; te strogo primijeniti princip supsidijarnosti: “Europa kada je to nužno, nacionalno kada je to moguće.”

U četvrtom poglavlju, koje se tiče imigracije, između ostalih priželjkivanih restriktivnih mjera, nalazimo i obavezu za radnika iz druge zemlje EU-a da dokaže četiri godine prisustva i doprinosa uplaćenih Velikoj Britaniji prije nego dobije jednak tretman kao i njegov britanski kolega, po pitanju plaće ili dobivanja socijalnog smještaja. To bi značilo pobijanje principa nediskriminacije između državljana dvadeset i osam zemalja članica koji, prema poveljama – i, u određenim slučajevima, nakon određenog tranzicijskog perioda – imaju pravo živjeti i raditi u bilo kojoj od njih. Drugim riječima, bila bi ugrožena jedna od četiri “temeljne slobode” Unije, sloboda kretanja ljudi.

Možemo se zapitati zašto je Cameron odabrao upravo ovaj trenutak da na tapet stavi – u ucjenu uobličene – prijedloge reformi Europske unije koji u Velikoj Britaniji nisu ništa novo. On, zapravo, nije ništa odabrao, već je zarobljenik dinamike i rasporeda koje je sam pokrenuo. I to ne iz dubokih uvjerenja, već iz čisto politikantskih razloga: za njega se jednostavno radilo o dobivanju parlamentarnih izbora 2015. godine. Uspaničen jačanjem eurofobnog UKIP-a (Stranke za nezavisnost Velike Britanije),1 koji je Konzervativnoj stranci oteo dio tradicionalnog biračkog tijela, odlučio je podržati njegove zahtjeve kako bi ga neutralizirao. Njegov cilj bio je osigurati novi petogodišnji mandat u Downing streetu 10, gdje je nakon izbora 2010. godine zasjeo na čelo koalicijske vlade sastavljene od konzervativaca i liberalnih demokrata.

Još 2011. godine Cameron je predložio izglasavanje zakona koji zahtijeva referendum – umjesto jednostavnog glasanja u Parlamentu – za ratifikaciju svakog sporazuma koji prenosi nove, značajne nadležnosti na europske institucije. Riječ je o mjeri koja baca u očaj Bruxelles, u kojem ideja da se glas stavi izravno u ruke naroda izaziva noćne more… U siječnju 2013. godine, u nadi da će zadržati svoje mjesto nakon predstojećih parlamentarnih izbora, Cameron je otišao korak dalje obećanjem referenduma o ostanku Velike Britanije u EU-u, koji bi se trebao održati prije kraja 2017. godine. Ova odluka odvit će se nakon i na temelju rezultata pregovora koji se vode između Londona i Europskog vijeća. Ako premijer procijeni da su ga partneri čuli i uvažili, pozvat će glasače da na pitanje “Treba li Velika Britanija ostati članica Europske unije?” odgovore potvrdno. U suprotnom, zalagat će se za Brexit.

U svibnju 2015. godine Konzervativna stranka je, suprotno prognozama, pobijedila na izborima i dobila apsolutnu većinu zastupnika, a Cameron se našao s vrućim krumpirom predizbornog obećanja u ruci, obećanja koje je morao održati. Mogao je proći i bez njega u aktualnoj europskoj situaciji kojom dominiraju pitanja masovnog priljeva izbjeglica i džihadizma, a koji hrane uzlet ekstremne desnice u većini zemalja EU-a. Kada je referendum postao neizbježan, Cameron je smatrao da je bolje organizirati ga što je ranije moguće kako bi se izbjeglo da rasprava izazove previše problema unutar zemlje – a prije svega unutar same Konzervativne stranke – ili potakne nepredvidive odjeke u drugim zemljama. Naročito u Francuskoj gdje bi naglasak na europskim pitanjima tijekom izbora za predsjednika 2017. godine mogao dodatno ojačati ekstremnu desnicu. Sjećanje na francuski referendum 29. svibnja 2005. godine, kada su birači odbacili “europski ustav”, i dalje je bolno… Optimalan, razborit vremenski plan bio bi jednoglasan sporazum Europskog vijeća u veljači i glasanje u lipnju ili rujnu 2016.

Cameronov euroskepticizam varira u intenzitetu ovisno o okolnostima – suprotno euroskepticizmu velikog broja konzervativnih zastupnika i nekolicine ministara, većine londonskih dnevnih novina i naročito UKIP-a i njegovog vođe Nigela Faragea. On se pozicionira na liniji slavnog govora koji je 1946. godine u Zürichu održao Winston Churchill, predloživši stvaranje Sjedinjenih Europskih Država. Dakle, Europe kojoj bi Velika Britanija dala blagonaklonu podršku, ali izvana: “Uz vas smo, ali nismo vaši.”

Strah od euroskepticizma

Pristupivši Europskoj ekonomskoj zajednici (EEZ) 1973. godine, London se vratio integracijama, a da se ipak nije odrekao posebnosti koja se manifestira stalnim zahtjevima za klauzulama o izuzimanju (opt-out) od zajedničkih politika. Danas ta zemlja nije ni članica Eurozone niti se priključila Schengenskom sporazumu, a riječ je o dvama velikim simbolima koji predstavljaju ponos eurooptimista. London se 1984. godine okoristio promjenom metode izračuna financijskog doprinosa svake od zemalja članica EEZ-a, koji znači i značajan popust (famozni “britanski ček”). Između dvadeset i osam članica, Velika Britanija je jedna od tri zemlje – zajedno s Hrvatskom i Češkom – koje 2012. nisu potpisale Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju, poznat i kao Europski fiskalni pakt.

Bez da u potpunosti prihvate status “treće zemlje” – odnosno neke vrste off-shorea2 – u svom odnosu spram EU-a, britanske vlade jedna za drugom preferirale su poziciju koja im omogućuje da stoje jednom nogom unutra, a drugom vani, osim u područjima koja su im iznimno važna. U prvom redu, to su dovršenje unutarnjeg europskog tržišta, zatim slobodan globalni protok kapitala, roba i usluga, odnosno tri od četiri “fundamentalne slobode” EU-a, te naposljetku, održavanje dominantne pozicije Cityja u financijskim uslugama, uključujući tu i transakcije u euru.

Cameron želi osigurati nove britanske iznimke od zajedničkih pravila i, štoviše, proširiti ih na cijelu EU. Pitanje je može li pismo upućeno Tusku biti temelj sporazumu svih zainteresiranih strana, kako unutarnjih, tako i vanjskih. Cameron se u svoju partiju pokera upušta s nezanemarivim adutom: zbog različitih razloga, nijedna od ostalih vlada unutar Unije ne želi Brexit. Angela Merkel, šefovi Nizozemske, nordijskih zemalja te zemalja centralne i istočne Europe skloni su ići jako daleko s ustupcima kako bi održali neoliberalni kurs, čiji je najvažniji jamac upravo London. Oni strahuju da bi on mogao biti ugrožen porastom relativne moći Francuske i drugih mediteranskih zemalja, koje njihovi partneri smatraju politički manje pouzdanima.

Međutim, postoje linije koje ne prelaze čak ni vjerni saveznici. Tako je apsolutni prioritet Njemačke, kroz pojačanu integraciju zemalja članica u eurozonu, konsolidacija jedinstvene valute, koja predstavlja instrument dominacije i nametanja politika štednje. Ni Berlin niti Frankfurt, sjedište Europske centralne banke (ECB), ne mogu prihvatiti da taj proces bude sputan londonskim vetima, poput onih koje je Velika Britanija zatražila u poglavljima vezanim uz ekonomsko upravljanje. Na drugom frontu, istočne zemlje žestoko se protive mjerama vezanim za poglavlje o imigraciji koje se izravno tiču njihovih državljana koji su emigrirali u Veliku Britaniju. Ovo pitanje osjetljivije je od ostalih, naročito za Komisiju i Parlament jer, kako smo vidjeli, dovodi u pitanje jednu od četiri “fundamentalne slobode” europskog projekta, uz rizik da stvori presedan i omogući osporavanje triju ostalih sloboda. Ponovno kruži bauk protekcionizma…

Čini se da se Brexit može izbjeći samo na dva načina: ili ugovaranjem novog sporazuma, ili, pomoću prikladnog pravnog instrumenta (primjerice deklaracijom šefova država i vlada), prihvaćanjem interpretativnih klauzula postojećih sporazuma, bez njihove modifikacije. U oba slučaja bit će potrebno jednoglasje svih dvadeset i osam država članica, no drugo rješenje omogućilo bi izbjegavanje procedure revizije, a potom ratifikacije, koja je duga i ujedno puna opasnosti, o čemu ni Merkel ni Hollande ne žele da se priča uoči izbora 2017. godine. Kako bismo ostali unutar postojećeg institucionalnog okvira, valjalo bi da se Cameron odrekne svojih glavnih zahtjeva te da pravnici, stručnjaci za semantičko briselsko čišćenje, od šupljih fraza sklope dokument Europskog vijeća koji bi premijera poštedio kompletne promjene odluke, a da istovremeno taj dokument ne bude nekompatibilan s pravnim poretkom EU-a. Riječ je o strašno uskom putu…

Ako se to dogodi, već sada možemo zamisliti razularenost pristaša Brexita, poput Daniela Hannana, konzervativnog zastupnika u Europskom parlamentu, prema kojem je Cameron već dosta popustio u svojim zahtjevima i to čak i prije početka pregovora: “Velika Britanija hini da traži promjene, a EU hini da ih proučava. (…) To je tek uprizorenje, tobožnji sukob koji Cameronu omogućava da kaže da je izvukao deal“.3

Umjesto da si priušti lagodni mandat kakav je zamislio 2013. godine, Cameron riskira da mu se stranka, a možda i vlada, raspadnu: unaprijed je dodijelio slobodu glasanja svojim ministrima, među kojima ima i nekoliko potvrđenih euroskeptika. Njegov eventualan i paradoksalan spas mogao bi stići samo od glasača Laburističke stranke, kojima elementi europskog socijalnog prava, premda ne previše progresivni, ipak predstavljaju prepreku divljoj deregulaciji koju priželjkuju konzervativci. Čini se kao da su sve političke pozicije izmiješane.

Cameron je objavio da neće tražiti treći mandat na sljedećim parlamentarnim izborima koji će se održati najkasnije u svibnju 2020. godine. Jednako tako, nije siguran da do tada može ostati na čelu svoje zemlje – toliko su strašne nepoznanice situacije u koju se sam doveo, situacije koja bi mogla završiti Brexitom koji će trebati provesti njegov nasljednik.

* Bernard Cassen je profesor emeritus s Instituta za europske studije na sveučilištu Paris 8, glavni tajnik udruženja Mémoire des luttes (Sjećanje na borbe).

S francuskoga prevela: Sana Perić

1 VidiOwen Jones, “Uzroci uspjeha UKIP-a”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, listopad 2014.
2 Vidi “Le Royaume-Uni, Etat ‘off-shore’ de l’Europe?”, Mémoire des luttes, 31. siječnja 2013., medelu.org
3 Le Figaro, Pariz, 17. prosinca 2015.