Maxime Carvin

Jedna od ključnih figura Francuske revolucije, Maximilien Robespierre, stoljećima služi kao sinonim i “lice” terora. No sustavna demonizacija njegova lika i djela proizlazi iz specifičnih motiva njegovih političkih protivnika, zastrašenih prije svega egalitarnim sklonostima Nepotkupljivog i masovnim mobilizacijama koje su obilježile njegovo doba

U prosincu 2013. godine jedan je laboratorij objavio da je pomoću posmrtnog otiska rekonstruirao “pravo lice” Maximiliena de Robespierrea. Povjesničari su iznenađeni što rekonstruirana glava tako malo nalikuje na portrete iz njegovog doba i izražavaju ozbiljne sumnje. Bez obzira na to, portret je dobio istaknuto mjesto u medijima. Stvar je u tome što, bio autentičan ili ne, ovaj pronađeni Robespierre izgleda u skladu sa svojom funkcijom. Četvrtasta čeljust, nisko čelo i fiksirajući pogled čine zlokobni izgled mesara iz Villette, koji je k tome još i kozičav. Svi prihvaćaju: evo glave odsjecatelja glava.

Nekoliko mjeseci kasnije dolazi do novog naleta antirobespjerizma. Izašao je trailer za video igru Assassin Creed Unity, čija je radnja smještena u Parizu u doba Revolucije. Iz kaosa neviđeno strahovitih slika izranja zapjenjeni govornik. To je Robespierre. U voiceoveru mukli glas objašnjava: ovaj čovjek “želio je kontrolirati zemlju. Tvrdio je da predstavlja narod u borbi protiv monarhije. Ali bio je daleko opasniji od bilo kojeg kralja.” Prizori klanja nižu se nakon prizora pucnjave, a za njima utapanja i odsijecanja glave. Ukratko, “Robespierreova vladavina” je samo litanija masakra koja je “ulice zalila krvlju”.

Ove dvije epizode ne predstavljaju izolirane slučajeve. U jednom časopisu velike tiraže on je proglašen “legalističkim psihopatom” i “luđakom s giljotinom” (Historia, rujan 2011.), a dokumentarac na France 3 prikazuje ga kao “krvnika iz Vandeje” (3. i 7. ožujka 2012.). Glumac Lorànt Deutsch, koji je postao ne osobito dobar pisac, u svom bestseleru Métronome (Lafont, 2009), predstavlja Robespierrea kao oskvrnitelja grobova. Esejist Michel Onfray, koji je bizarno zaluđen s Charlotte Corday, žirondinskom simpatizerkom koja je ubila Marata, na svojoj internetskoj stranici napada robespjerovsku “bagru”. Pedro J. Ramirez, zvijezda španjolskog novinarstva, oštro je kritizirao Robespierreov “državni udar protiv demokracije”.1 Michel Wieviorka, sociolog sa šarolikim poljem interesa, ne oklijeva usporediti takozvanu Islamsku državu (ISIS) s “Robespierreovom Francuskom”.2 Što se tiče Franz-Oliviera Giesberta, on se u pravilnim intervalima uznemiruje zbog povratka Nepotkupljivog, u kojem vidi utjelovljenje “društvene osvete”, ili čak “prethodnika lepenizma”. Drugima nije dovoljno samo ocrniti sjećanje na Robespierrea: njega treba izbrisati. Gradonačelnici Marseillea i Belforta pokrenuli su proces preimenovanja lokacija koje nose njegovo ime. Između loših nagađanja, kleveta i uklanjanja, vrši se damnatio memoriae.

U ovoj javnoj demonologiji zapravo nema ničeg novog. Povjesničari Marc Bélissa i Yannick Bosc3 pokazuju da je crna legenda započela još za Robespierreovog života. Kad je zastupnik iz Arrasa započeo karijeru, novine su uživale iskrivljavati mu ime, ismijavajući njegovo ustrajanje na nastupima “u korist siromašnih”. Mirabeau, se ruga mladom govorniku koji “vjeruje sve što govori”. Zatim ga napadaju žirondinci. Roland, ministar unutarnjih poslova, subvencionira neprijateljski nastrojen tisak, a zastupnik Jean-Baptiste Louvet ga optužuje da teži ka diktaturi.

Smjenjivanje Robespierrea 9. termidora (27. srpnja 1794.) nije bilo dovoljno da smiri njegove neprijatelje. Termidorci i kontrarevolucionari žele mu se osvetiti. Pamfleti, a uskoro i službeno izvješće, svrgnutom zastupniku pripisuju zaprepašćujuće planove. Spominje se zavjera koja za cilj ima uspostavu teokracije. Govori se o planu za “giljotinu sa sedam prozora”, koja bi trebala ubrzati “naciocid”, zatim o monumentalnom “krvovodu” za odvođenje krvi žrtava izvan Pariza te o “kožari za ljudsku kožu” koja bi trebala izrađivati cipele za revolucionare sankilote. Neprestano se kopa po djetinjstvu, moralu i psihologiji vođe montanjara.

Kao pravom vragu, Robespierreu će desetljeće za desetljećem zamjerat svašta, pa i stvari kontradiktorne jedne drugima. Navodno je previše blijed da bi bio iskren – no istodobno se hrani tuđom krvlju. On je mali, provincijski odvjetnik, mediokritet – ali također zao duh, užasniji od Nerona. Za neke je nepopustljiv i neće prezati pred zločinom – drugima je licemjer koji se prodao. Negdje se opisuje kao čisti duh, trijezan, čak djevičanski – drugdje kao pravi razvratnik. Zbunjeni govornik ili zavodljivi tribun? Aspirator na papinstvo ili razaratelj religije? Čovjek zanesen idejom čvrstog poretka ili zagovarač anarhije? Nije važno kakvog Robespierrea izmislimo: bitno je da je odbojan.

Ovo natjecanje u kleveti probit će se do kolektivnog imaginarija i kroz vrijeme hraniti obilje literature. Odjek mu nalazimo, više ili manje oslabljen, kod nekih romantičara i kod buržujskih povjesničara u 1830-ima, koji Robespierreu nisu oprostili njegov radikalizam, zatim kod Micheleta, nadahnutog pisca, ali ne baš dosljednog povjesničara, pa čak i kod Alphonsea Aularda, pionira revolucionarnih studija na Sorboni, koji je u Robespierreu vidio licemjera i poželjnijom smatrao zavjereničku energičnost jednog Dantona.

Netko bi mogao pomisliti da će razvoj manje literarne povijesti Revolucije, do kojeg je došlo u dvadesetom stoljeću, definitivno pomesti ove klišeje. No, François Furet će im od 1960-ih godina naovamo omogućiti novu mladost. Kao pokajani komunist koji je postao utjecajni liberalni esejist, napadao je ono što se zove “revolucionarni katekizam” te je predložio novo čitanje Revolucije: s jedne strane imamo 1789., dobru revoluciju, revoluciju prosvijetljenih elita, a s druge imamo 1793., “iskliznuće” i brutalnu provalu masa u politiku.

U ovom novom narativnom dispozitivu Robespierre postaje simbol Revolucije koja, nakon perioda oduševljenja, zastranjuje i potom propada. Furet ga predstavlja kao “manipulatora” koji zna iskoristiti “javno mnijenje” i zastrašujuću političku “mašinu” jakobinskih klubova. No, iza vještog političara krije se patološka dimenzija: Furetovog Robespierra nosi opsesija zavjerama, ultrademokratske fantazije i utopijska logoreja koji ga neminovno strmoglavljuju u teror i totalitarizam. Ovaj portret stopio je ideje i slike posuđene iz raznih tradicija antirobespjerizma. No Furet je, kao sofisticirani spisatelj, znao ovoj mješavini dati nov oblik.

Povratak Nepotkupljivog

Njegova interpretacija, natovarena skrivenim političkim motivima, naići će na povoljan odjek u kontekstu 1970-ih i 1980-ih, između antitotalitarnih mobilizacija i liberalne preobrazbe francuskih socijalista. Na film ju je prenio Andrzej Wajda u svom Dantonu (1983.) gdje se poigrao analogijom između francuskog Konventa i Poljske u doba Jaruzelskog, a lik Robespierrea iskoristio je kako bi evocirao “logiku staljinizma”. Taj će postupak trijumfirati u ambivalentnim proslavama dvjestote godišnjice Revolucije, a nakon što ga preuzmu manje talentirani učenici, ukorijenit će se kod poluobrazovane publike.

Ipak, taj tip ofenzive nije bio dovoljno jak da uguši sav interes za Robespierrea pa se istraživanje nastavilo. Društvo za robespjerovske studije (La Société des Etudes Robespierristes, S.E.R.), koje je 1908. godine osnovao povjesničar Albert Mathiez, radi na projektu izdanja “Sabranih djela” koji će uskoro imati dvanaest tomova. Interes je vidljiv čak i izvan znanstvenih krugova. Pretplata, koju je S.E.R. pokrenuo u svibnju 2011. radi kupnje Robespierreovih rukopisa koje prodaje Sotheby’s, potaknula je mobilizaciju više od tisuće pretplatnika. Predavanja Henrija Guillemina, nekonformističnog povjesničara i velikog branitelja Nepotkupljivog, postižu veliki uspjeh i popularnost na internetu. U knjižarama vlada isti trend. “Robespierre, vrati se!” (Robespierre, reviens!),4 propagandna knjižica, inspirativna i koncizna, prodana je do sad u više od 3000 primjeraka. Knjiga “Robespierre, unakrsni portreti” (Robespierre, Portraits croisés),5 zbornik akademskih radova, doživjela je – na iznenađenje autora – reizdanje. Bilo da je riječ o slučajnosti ili znaku vremena, izdavači su reizdali i nekoliko klasika robespjerovske tradicije, poput djela Philippea Buonarrotija “Zavjera za jednakost”6 ili izvanredne “Socijalističke povijesti Francuske revolucije” (Histoire socialiste de la Révolution française) Jeana Jauresa.7

Napokon, čitateljima je odnedavno dostupna nova biografija, zahvaljujući sveučilišnom profesoru Hervéu Leuwersu.8 Lik kojeg u njoj otkrivamo dosta je daleko od surovog diktatora iz legende. Je li Robespierre bio častohlepan? Svaki položaj koji mu je bio ponuđen prihvatio je nevoljko, čak je, kao član Ustavotvorne skupštine, odlučio da se ne kandidira za parlamentarnog zastupnika, pozivajući kolege da učine isto i “mjesto prepuste svježim i energičnim nasljednicima”. Je li bio neprijatelj čovječanstva? Izjasnio se protiv kolonijalnog sustava te za davanje punog državljanstva Židovima. Je li bio tiranin? Branio je, vrlo rano i vrlo osamljen, opće pravo glasa, borio se za pravo na peticiju i na slobodu tiska te nije prestajao upozoravati građane na opasnosti od vojne sile i istaknutih osoba. Je li bio totalitarni centralizator? Teoretizirao je o podjeli vlasti i osudio “staru maniju vladajućih da žele još više vlasti”. Je li bio krvoločni fanatik? Dugo je pozivao na ukidanje smrtne kazne i na ublaživanje kazni. Premda je želio kazniti neprijatelje revolucije, ipak je pozvao da ne “umnažamo krivce”, da poštedimo “zabludjele” i “budemo škrti u prolijevanju krvi”. A kada je, suočen s opasnostima koje su prijetile Republici, pristao uz politiku Terora, za nju nije nikada bio isključivo odgovoran pa čak ni njezin najgorljiviji pristaša.

Odakle, onda, ta ciljana ogorčenost Robespierreom? Bez sumnje odatle što se iza njegovog imena i djela nalaze neka neukrotiva i uznemirujuća načela. Kao što je podsjećao filozof Georges Labica,9 on je uvijek tvrdio da govori “za” narod i nikada nije želio imućnima priznati ni najmanje privilegije. Bojao se da će staru “feudalnu aristokraciju”, svrgnutu u Revoluciji, zamijeniti “aristokracija novca”. Sva njegova djela proistječu iz tog temeljnog refleksa. U pogledu političkog poretka on ustaje protiv prava glasa ograničenog na one koji plaćaju porez i brani proširenu koncepciju narodnog suvereniteta. U socijalnoj domeni želi ograničiti pravo vlasništva i slobodu trgovine, kada oni idu protiv prirodnog prava naroda. Braneći tako “interes naroda”, Robespierre je postao simbol Revolucije u njezinoj najvišoj, radikalnoj i popularnoj fazi. Njegovo ime je metonimija za doba masovne politizacije, narodne intervencije i socijalne invencije bez presedana – doba čije će aveti naknadni režimi nastojati otkloniti. Pozivati se na Robespierrea znači u prvom redu prisjetiti se da Revolucija nije gotova te nastaviti program skiciran tijekom rasprava o Ustavu iz 1793.: program demokratske i socijalne republike.

Upravo zato, kao što pokazuje povjesničar Jean-Numa Ducange,10 Robespierre kao očinska figura prati političke borbe u 19. i 20. stoljeću. Nakon Termidora Gracchus Babeuf smatra kako je, da bi se oživjela demokracija, potrebno “potaknuti robespjerizam”. Albert Laponneraye, sudionik Srpanjske revolucije iz 1830., nastoji rehabilitirati onoga kojeg naziva “čovjek-princip”. Louis Blanc, revolucionar iz 1848., piše “Povijest francuske revolucije” koja Robespierreu odaje počast. A dvije generacije kasnije veliki Jaurès jasno je rekao: “Ovdje, pod ovim lipanjskim suncem 1893. (…) Ja stojim uz Robespierrea i pored njega ću sjesti među jakobince. Da, stojim uz njega jer on utjelovljuje svu širinu Revolucije”.

Robespierre je ponavljao da bez jednakosti nema ni demokracije niti slobode. Tvrdio je da politika nije karijera, zahtijevao da se ograniči gomilanje činovnika i da se pojača kontrola zastupnika. Negirao je “pravo na vlasništvo koje će biti zapreka ljudskim životima” i protivio se tome da privatni interesi prevagnu nad javnim interesom. Onima koji su na socijalne nemire htjeli odgovoriti represijom vlasti odgovarao je da treba “otkriti korijen zla” i “ispitati zašto narod umire od gladi”. Žirondince, koji su htjeli objaviti rat glavarima Europe, je podsjetio da se sloboda ne prenosi pomoću “naoružanih misionara”.

Naravno, ne radi se o tome – kao što je rekao već Mathiez prije stotinu godina – da “palimo svijeće u čast” idolu Robespierreu, kao ni o tome da “mu uvijek i u svemu dajemo za pravo”. No, tko može tvrditi da nam taj čovjek nema više ništa za reći?

S francuskoga prevela: Sana Perić

* Maxime Carvin je pseudonim studentice doktorskog studija društvenih znanosti. Tekst je izvorno objavljen u 36. broju hrvatskog izdanja LMD-a.


1 Pedro J. Ramirez, Le Coup d’Etat, Vendémiaire, Pariz, 2014.
2 Ouest-France, 10. lipnja 2015.
3 M. Belissa i Y. Bosc, Robespierre. La Fabrication d’un mythe, Ellipses, Pariz, 2013.
4 Alexis Corbière i Laurent Maffeis, Robespierre, reviens!, Bruno Leprince, Pariz, 2012.
5 Michel Biard i Philippe Bourdin (ur.), Robespierre. Portraits croisés, Armand Colin, Pariz, 2012.
6 Philippe Buonarroti, “Zavjera za jednakost zvana Babeufova”, Školska knjiga, Zagreb, 1982.
7 Jean Jaurès, Histoire socialiste de la Révolution française, u 4 sveska, Editions sociales, Pariz, 2014.-2015.
8 Hervé Leuwers, Robespierre, Fayard, Pariz, 2014.
9 Georges Labica, Robespierre. Une politique de la philosophie, La Fabrique, 2013. (1990.). Vidi također Florence Gauthier, Triomphe et mort de la Révolution des droits de l’homme et du citoyen, Syllepse, Pariz, 2014.
10 Jean-Numa Ducange, La Révolution française et l’histoire du monde, Armand Colin, Pariz, 2014.