Pierre Rimbert

Tehnološki razvoj za posljedicu ima rast produktivnosti i pad relativnih cijena industrijskih proizvoda. No u domeni uslužnih djelatnosti, posebno onih najkompleksnijih, količina potrebnog ljudskog rada bitno se ne smanjuje. Posljedica je kontinuirani rast relativnih cijena tih usluga u odnosnu na industrijske proizvode. Ekonomisti i političari koji zazivaju “racionalizaciju” i štednju, posebno u javnom sektoru, koji čini velik dio takvih usluga, tako promašuju stvarne uzroke “bolesti troškova”

Stanovnicima industrijaliziranih zemalja teško je pobjeći od osjećaja da im život sijeku dvije oprečne struje. S jedne strane, broj individualnih usluga koje mogu pružiti uređaji, svakodnevno sve uspješniji u obavljanju rada, praktičniji i jeftiniji, u stalnom je porastu. S druge strane, javne usluge koje podrazumijevaju ljudsku interakciju, dakle one koje pružaju ljudi i koje tvore samo tkivo društva, prorjeđuju se i pojeftinjuju. Čini se da sve doprinosi ovoj dinamici, od raspodjele financijskih sredstava iz državnog proračuna i investicijskih tokova, do načina razmišljanja općenito. Za razumijevanje te dinamike – kako bismo se protiv nje mogli boriti? – nužno je najprije shvatiti mehanizam koji se pojavio prije više od pedeset godina, a koji se politički vođe silom trude zanemariti. Taj se mehanizam zove “bolest troškova” (cost disease).

Sredinom 1960-ih, dvojica mladih ekonomista s Princetona, William Baumol i William Bowen, skupljala su kazališne ulaznice na Broadwayju kako bi potvrdila svoju pretpostavku o neprekidnom rastu cijena predstava koji, prema njihovom mišljenju, treba pripisati nereduktibilnoj prirodi umjetničkoga rada. Doista, ista je količina rada potrebna za izvođenje Mozartovog kvarteta 1785., na dvoru Josipa II. u Beču, kao i dva stoljeća kasnije, u Carnegie Hallu u New Yorku. Drugim riječima, u ponudi komorne glazbe produktivnost stagnira, dok u sektoru industrijske proizvodnje doživljava nagli porast. Posljedica toga je predvidljiv porast relativne cijene umjetničkih izvedbi.

Pola stoljeća kasnije, brojnim je sektorima, uključujući obrazovanje i zdravstvo, dijagnosticirana “bolest troškova”. Uzrok tome Baumol objašnjava u nedavno objavljenom djelu posvećenom aktualnim zbivanjima vezanim uz njegovo otkriće: “Količinu rada potrebnu za pružanje takvih usluga teško je smanjiti.”i Ovaj ekonomist naime razlikuje dva sektora. Prvi obuhvaća dobra i usluge čija se proizvodnja lako može automatizirati. Kako strojevi postupno zamjenjuju ljude, smanjuje se količina rada potrebnog za proizvodnju dodatne jedinice usluge. U automobilskoj industriji, od izuma Forda T, na pokretnim trakama porasla je produktivnost rada, povećanje plaća radnika uslijedilo je relativno brzo, a relativna cijena automobila ostala je približno ista.

No u proizvodnji usluga u drugom sektoru, koji uključuje zdravstvo ili obrazovanje, udio ljudskog rada značajan je i ne može se smanjiti. Produktivnost stagnira, a plaće učitelja i odgajatelja i dalje rastu, kao i plaće radnika u automobilskoj industriji. Rezultat toga postupan je porast cijena proizvodnje. “Nakon nekoliko desetljeća, nagomilale su se razlike u rastu cijena, što individualne usluge čini znatno skupljima od industrijskih dobara.” Tako je u Sjedinjenim Američkim Državama, u periodu od 1978. do 2008., cijena bolničkih usluga narasla za 300 posto bez utjecaja inflacije, odnosno tri puta više od prosječnog rasta cijena. Tijekom istog perioda, iznos školarina u visokom obrazovanju povećao se za 250 posto, također bez inflacije. Sličan je skok, iako manje silovit, zapažen u većini industrijaliziranih zemalja te, odnedavno, i u brojnim zemljama u razvoju.

Osim obrazovanja, izvedbenih umjetnosti i zdravstva, “bolest troškova” zahvaća širok spektar usluga, od knjižnica, pravnih i socijalnih usluga, pošte, osiguranja, čišćenja ulica i zbrinjavanja otpada, restauracijskih radova, sudstva, krojača, policije, frizera, pogrebnih usluga, sve do raznih popravaka. Obilježje koje je zajedničko svim tim uslugama njihova je otpornost na automatizaciju, budući da podrazumijevaju produljenu ljudsku interakciju i/ili pridavanje pažnje svakom slučaju zasebno. Baumolova bolest objašnjava zašto je svijet popravljača, majstora i obrtnika, čija se cijena rada penje u odnosu na cijenu novih uređaja, na rubu propasti. Potrošač neće dugo razmišljati ako novi usisavač košta jednako kao i popravak starog.

Kvaliteta tih usluga ovisi o količini rada uloženoj u njihovu proizvodnju. “Stoga je teško”, primjećuje Baumol, “smanjiti vrijeme potrebno za obavljanje određenih poslova, a da se pritom ne smanji i kvaliteta rada. Pokušaj ubrzavanja rada kirurga, učitelja ili glazbenika vjerojatno bi rezultirao neuredno i površno izvedenom operacijom, loše obrazovanim učenicima ili vrlo neobičnim koncertom.”

Apsurdna logika štednje

Upravo je to ono što politički vođe odbijaju shvatiti ili barem čuti. Istina, porast cijena izvedbenih umjetnosti potaknuo ih je na subvencioniranje kulturnih aktivnosti, koje bi u suprotnom pokleknule pred ekonomskim darvinizmom. No ta odluka blijedi, tim više što vlade ne pripisuju povećanje cijena usluga koje podrazumijevaju ljudsku interakciju njihovom specifičnom karakteru, već lošem upravljanju ili nedostatnoj produktivnosti. Kada štednja postane politički imperativ, otpuštanje radne snage, obavezno skraćivanje vremena provedenog sa svakim korisnikom i relativna smanjenja plaća najprije pogađaju škole, bolnice i socijalne usluge. Ovaj se trio nalazi na samom vrhu popisa žrtava politike rezova u Grčkoj, Španjolskoj i Portugalu.

Prisilni porast produktivnosti u sektoru usluga, za čiju se proizvodnju količina ljudskog rada ne može smanjiti, a koji je po pitanju uravnoteženja proračuna manje efikasan od porasta oporezivanja, za sobom povlači degradaciju tih usluga. Doista, dok niti jedan glazbeni menadžer, barem koliko nam je poznato, ne bi ni sanjao o tome da u svrhu povećanja produktivnosti izbaci jedno violončelo iz kvarteta, javne vlasti na svoj način tu genijalnu ideju primjenjuju na druge domene. Ishod ne iznenađuje – turneje glazbenika sve su rjeđe, nastava u školama se obustavlja, rodilišta se spajaju, na šalterima za socijalne usluge nastaju divovski redovi, a u Ujedinjenom Kraljevstvu i Kanadi na kirurške operacije koje nisu hitne čeka se nekoliko mjeseci…. “Zastrašujuća je poruka priče”, piše Baumol, “činjenica da su među uslugama koje su najpodložnije ‘bolesti troškova’ neki od najvitalnijih dijelova civiliziranog društva.” Najčešće su to su aktivnosti javnih službi ili barem one koje su od javnog interesa. Sukladno tome, sektori s rastućom produktivnošću pripadaju svijetu privatnih poduzeća, u kojemu lukavi kapitalisti ubiru profit na samom njegovom izvoru. Otud proturječni poredak koji je američki ekonomist John Kenneth Galbraith nazvao “privatno bogatstvo, javna bijeda”.

Prihvaćanjem promjena u aktivnostima neophodnima za život u zajednici koje nastaju zbog porasta cijena tih aktivnosti, upravljači potiču klasne razlike. Siromašni trpe posljedice propadanja javnih usluga više nego bogati, jer o njima više ovise. Te razlike imaju i antropološki aspekt. Automati, neustrašive zamjene za šalterske službenike u poštama, bankama, uredima državne uprave i prometu, množe se u ritmu restrikcija za proračunske izdatke. No u ovoj fazi automatizacije, strojeve dopadaju tek najjednostavnije rutinske radnje s visokim šansama za uspjeh. Interakciju među ljudima na šalterima danas se nastoji svesti samo na složene i potencijalno konfliktne slučajeve, što ostavlja dojam da se međuljudski odnosi u uslugama koje podrazumijevaju interakciju ne samo prorjeđuju, već i raspadaju.ii

Trend automatizacije uslužnog rada

Ogroman porast produktivnosti uslijed istodobnih čvrstih restrikcija za proračunske izdatke i inovacije u domeni visoke tehnologije stavlja javne vlasti pred dilemu. Ili će nastaviti njegovati “Baumolovu bolest” i propadanje vitalnih usluga ili će prihvatiti porast njihovih cijena, ne kao ekonomsko prokletstvo, već kao pravednu naknadu za dobročinstvo.

Sve upućuje na prvu pretpostavku. Ako se svjetski ekonomski sustav nastavi kretati u dosadašnjem smjeru, cijena usluga koje pružaju ljudi uspinjat će se vrtoglavije no što se ruše cijene informatičkih usluga. Vrijeme rada potrebno za kupnju računala koje je sposobno obraditi milijune naredbi u sekundi (standardizirana jedinica MIPS) dobar je primjer toga. Baumol je izračunao kako je “1997. računalo s MIPS kapacitetom vrijedilo koliko i 27 minuta srednje plaćenog ljudskog rada, 1984. vrijedilo je koliko i 52 sata, 1970. godine 1,24 života, a 1944. moralo bi doseći gotovo nevjerojatnih 733.000 ljudskih života rada”. Mjeri li se to i u sekundama? Moć jeftinog računanja, zajedno s mogućnošću okupljanja, pohrane i obrade astronomskih količina podataka, otvara put automatizaciji najsloženijih zadataka.

Kada Terry Gou, direktor Foxconna, tajvanskog proizvođača tableta i smartphonea za Apple u Kini, izjavi da ga “s obzirom na to da su ljudi također životinje, od upravljanja milijunom životinja boli glava”iii i pritom najavi nabavu milijuna robota, on u sektoru visoke tehnologije nastavlja industrijsku mehanizaciju započetu u 19. stoljeću. No nakon mehanizacije radničkog “umijeća” i standardiziranih poslova koji podrazumijevaju ljudsku interakciju, na redu je robotizacija intelektualnog rada ili, točnije, njegova digitalizacija. Precizne elektroničke ruke koje izvode kirurške zahvate, softveri za uređivanje novinskih članaka, automatsko ispravljanje disertacija, pravne strategije temeljene na informatičkoj analizi stotina tisuća sudskih odluka, kalkulator povezan s bazama podataka koji postavlja medicinske dijagnoze i propisuje liječenja, sve to već postoji. “Ovo brzo i dubinsko zadiranje u domenu ljudskih vještina poprilično je novo i ima važne ekonomske posljedice”, bilježe Erik Brynjolfsson i Andrew McAfee.iv “Tehnologija”, primjećuju, “mijenja raspodjelu prihoda u korist najkvalificiranijih i na štetu onih bez kvalifikacija, u korist zvijezda i na štetu svih ostalih, odnosno u korist kapitala i na štetu rada.”

Tehnologija bi, procvatom masovnog visokog obrazovanja putem interneta, mogla uzdrmati i sveučilište, utvrdu ljudskoga intelekta bez premca. Samo godinu dana nakon pojave takvog obrazovanja u travnju 2012., američko poduzeće Coursera broji više od tri milijuna korisnika. Školovanje podrazumijeva snimke predavanja s partnerskih sveučilišta, vježbe i ispite koje ispravljaju automati. Na kraju semestra, student može pristupiti (plaćenom) ispitu, koji služi više kao potvrda kompetencija nego znanja koje je usvojio. Osnivači odnedavno razmišljaju o profitiranju primjerice uvođenjem “dodatne” usluge po većoj cijeni, prodajom podataka o studentima poduzećima i tako dalje. Slijedeći logiku “pobjednik uzima sve” (šačica ključnih aktera uzima najveći dio dohotka cijelog sektora)v, lekcije koje dijele najuglednije poslovne zvijezde ustanova koje najviše kotiraju pobjeđuju konkurenciju u svim disciplinama.

Oprečne perspektive

Činjenica da um gubi monopol nad sve većim brojem složenih zadataka ipak ne otvara put općoj automatizaciji. Dok će se sitne ribe među korisnicima boriti sa strojevima, bogata klijentela imat će pristup uslugama koje će pružati simpatični profesionalci. A onaj s diplomom iza koje stoji pet godina provedenih u skrbi tutora s Harvarda hvalit će uzlet internetskih sveučilišta bez zadrške.

Već je Karl Marx u svojem govoru u travnju 1856. primijetio: “Danas se svaka stvar čini ispunjena svojom suprotnošću. Vidimo da strojevi, kojima je podarena čudesna moć da smanje količinu ljudskog rada i učine ga plodnijim, taj rad ustvari iscrpljuju i zamjenjuju (…) Čini se da sva naša otkrića i sav naš napredak materijalnim snagama udahnjuju intelektualni život, a ljudski život degradiraju na materijalnu snagu.”

No “bolest troškova”, također puna oprečnosti, mogla bi sama sebi izliječiti, prisiljavajući ekonomski sustav da preživi iako za to ne ispunjava uvjete. Baumolovo predviđanje pokazuje što je na kocki. Zdravstveni troškovi predstavljali su 1960. pet posto američkog bruto domaćeg proizvoda, a 2012. godine 18 posto. Ako bi taj pokazatelj nastavio rasti istim tempom, zdravstvo bi 2105. u Sjedinjenim Državama predstavljalo 62 posto bruto domaćeg proizvoda. Budući da je SAD ipak ekstreman slučaj, opravdano je sumnjati u ovako smione zaključke. No kada se ovoj procjeni pridruže i druge aktivnosti zaražene “bolešću troškova”, nazire se uzorak. U mjeri u kojoj povećanje produktivnosti smanjuje količinu rada potrebnu za proizvodnju industrijskih dobara, ljudska se proizvodnja sve više vrednuje prema onim uslugama koje traže puno ljudskoga rada, a koje su često u javnoj domeni i od općeg interesa.

Ključan je trenutak u kojemu se gravitacijsko središte vrijednosti pomiče u smjeru javnih usluga i time najavljuje zaoštravanje sporova oko njihove privatizacije. Kako bi smanjili cijene usluga, nestrpljivi industrijalci i politički vođe zajedničkim snagama te usluge nastoje usmjeriti prema rastu produktivnosti. Za društvene snage koje nastoje obnoviti istinski javne usluge i promicati oslobađajući aspekt tehnologije, bojno je polje dakle pripremljeno.

S francuskog prevela: Dora Slakoper

i William Baumol, The Cost Disease: Why Computers Get Cheaper and Health Doesn’t, Yale University Press, New Haven, 2012. Osim ako je navedeno drukčije, iz djela su preuzeti citati i brojni primjeri.

ii v. Laurent Cordonnier, “Consommateur au labeur”, Le Monde diplomatique, lipanj 2011.

iii John Markoff, “Skilled work, without the workers”, The New York Times, 18. kolovoza 2012.

iv Erik Brynjolfsson i Andrew McAfee, Race against the machine. How the Digital Revolution is Accelerating Innovation, Driving Productivity, and Irreversibly Transforming Employment and the Economy, Digital Frontier Press, Lexington (Massachussets), 2011.

v Robert Frank i Philip Cook, The Winner-Take-All Society, Free Press, New York, 1995.