André Gorz

Dugo blizak prijatelj Jean-Paula Sartrea i suosnivač časopisa Nouvel Observateur 1964. godine, u kojemu se pod pseudonimom Michel Bosquet bavio pitanjima ekonomije, filozof André Gorz (1923. – 2007.) postupno je konvertirao na ekosocijalizam, postavši jednim od njegovih najvažnijih teoretičara. Godine 1990. u kolumnama u Le Monde dipomatiqueu uobličio je kritiku suvremene ideologije rada, koja će se nekoliko godina kasnije profilirati u zagovaranje egzistencijalnog dohotka. Ovo je njegova kolumna iz lipnja 1990.

Još od početaka moderne ere jedno se pitanje neprestano postavlja na Zapadu: U kojoj je mjeri ekonomska racionalnost kompatibilna s minimumom društvene kohezije koju društvo treba kako bi preživjelo? To se pitanje danas postavlja u novim oblicima, s povećanom aktualnošću i oštrinom. Jer kontrast između stvarnosti i umirujućeg diskursa dominantne ideologije više je nego upečatljiv.

U svim kapitalističkim zemljama Europe danas se proizvodi tri ili četiri puta više bogatstva nego prije trideset i pet godina. No ta razina proizvodnje ne iziskuje tri puta više radnih sati, nego bitno manje količine rada.

U Saveznoj Republici Njemačkoj godišnja se količina rada od 1955. smanjila za 30 posto. U Francuskoj je u trideset godina opala za 15 posto, a u narednih šest godina za dodatnih deset posto. Posljedice ovog povećanja produktivnosti ovako je sažeo Jacques Delors: godine 1946. dvadesetogodišnji zaposlenik morao je očekivati da će na poslu provesti trećinu svojeg budnog života, 1975. samo četvrtinu, a danas manje od petine. Ova zadnja brojka, međutim, ne uključuje budući rast produktivnosti i u obzir uzima samo zaposlene na puno radno vrijeme i tijekom cijele godine. (…)

Naša civilizacija, naš tisak i naši politički predstavnici radije se ne suočavaju s tim brojkama. Odbijaju vidjeti da više ne živimo u proizvođačkom društvu, u civilizaciji rada. Rad više nije osnovno vezivo društva ni osnovni čimbenik socijalizacije, nije više ni svačije osnovno zanimanje, ni osnovni izvor bogatstva i dobrobiti, ni smisao i središte naših života. Izlazimo iz civilizacije rada, ali iz nje izlazimo unatraške, dok istovremeno, leđimice, ulazimo u civilizaciju slobodnog vremena, nesposobni vidjeti je ili je htjeti, nesposobni dakle civilizirati slobodno vrijeme koje dolazi i nesposobni utemeljiti kulturu raspoloživog vremena i kulturu dobrovoljnih aktivnosti, koja bi zamijenila i dopunila tehničku i profesionalnu kulturu koje dominiraju društvenom scenom. (…)

Za gotovo polovicu aktivnog stanovništva ideologija rada postala je loša farsa; identifikacija s radom za njih je danas nemoguća jer ekonomski sistem više nema redovitu potrebu za njihovom radnom sposobnošću. Realnost koju maskira diskurs veličanja “ljudskih resursa” jest ta da stabilno zaposlenje s punim radnim vremenom tijekom cijele godine i cijelog aktivnog života sve više postaje povlastica manjine. Za druge, rad prestaje biti zanimanje koje ih integrira u produktivnu zajednicu i definira njihovo mjesto u društvu. Ono što poslodavci zovu “fleksibilnošću”, za zaposlenike znači prekarnost. (…)

Kako bi trebalo izgledati društvo u kojemu zaposlenost svih građana na puno radno vrijeme više nije ni nužna ni ekonomski korisna? Koje si prioritete, osim ekonomskih, takvo društvo mora zadati? Kako bi trebalo postaviti stvari da povećanje produktivnosti i ušteda društveno potrebnog vremena rada budu na korist svima? Kako najbolje raspodijeliti sav društveno koristan rad na način da mogu raditi – svi, ali raditi manje i bolje, primajući svoj udio društveno proizvedenog bogatstva?

Dominantna tendencija običava eliminirati ovu vrstu pitanja i izokrenuto postaviti problem: Što učiniti da unatoč dobicima proizvodnje ekonomija konzumira jednako puno rada kao i ranije? Kako učiniti da unatoč rastu produktivnosti ekonomija konzumira jednako rada koliko i ranije? Kako učiniti da nove plaćene aktivnosti popune vrijeme koje je oslobođeno povećanjem produktivnosti? U koje nove domene djelatnosti možemo proširiti tržišnu razmjenu kako bismo što bolje zamijenili ukinuta zaposlenja u industriji i industrijaliziranim uslugama?

Znamo odgovor za koji su Sjedinjene Američke Države i Japan pokazali put: jedina domena u kojoj je u liberalnoj ekonomiji u budućnosti moguće stvoriti velik broj radnih mjesta jest domena osobnih usluga. Razvoj zaposlenja mogao bi biti neograničen ako bismo aktivnosti koje su ljudi do sada radili svatko za sebe uspjeli pretvoriti u plaćene usluge. Ekonomisti govore o “novom rastu, bogatijem zaposlenjima”, o “tetrijarizaciji” ekonomije, o “društvu usluga” koje odmjenjuje “industrijsko društvo”. (…)

Problem s kojim se suočavamo nadilazi ekonomiju i, što dolazi na isto, plaćeni rad. Ekonomska racionalizacija oslobađa vrijeme, nastavlja ga oslobađati i posljedično prihod građana više ne može ovisiti o količini rada koji ekonomija zahtijeva. Isto tako, više nije moguće da plaćeni rad i dalje čini osnovni izvor identiteta i smisao života za svakoga.

Zadatak ljevice, ako ga ljevica ovdje ima, sastoji se u transformiraju ovog oslobađanja vremena u novu slobodu i nova prava: pravo svakoga i svake da zaradi za život radom, ali sve kraćim i kraćim, sve boljim i boljim, primajući u potpunosti svoj dio društveno proizvedenog bogatstva. Pravo, s druge strane, da se radi na diskontinuiran, povremen način, bez gubljenja punog dohotka za vrijeme povremenih prekida radnog angažmana, tako da se otvore novi prostori za aktivnosti bez ekonomskog cilja i da se aktivnostima koje se ne rade za plaću prizna dostojanstvo i vrijednost, kako za pojedinca tako i za samo društvo.

S francuskog prevela: Milena Ostojić