Philippe Descamps

Od kraja 1960-ih Finska je poprište tihe revolucije školskog sustava. Otkako su njezini zavidni rezultati postali globalno poznati, mnogi se pitaju koja je tajna finskog uspjeha

Da biste ušli u osnovnu školu u Raumi, gradu na obali Botničkog zaljeva u Finskoj, ne morate proći kraj ograde ni otvoriti kapiju. Samo prođete pokraj velike garaže za bicikle i igrališta. Od sportske dvorane do glazbene sale, sve je osmišljeno po mjeri djeteta. U 45 minuta, koliko traje sat, nastavnica engleskog izvodi pet različitih aktivnosti. Od prvih sekundi zaokuplja pažnju svih učenika koji, kad prime lopticu koja kruži razredom, uzimaju riječ. Ova tehnika nije nepoznata u učionicama drugih zemalja, ali s prosječno 12,4 djece po nastavniku – što je jedan od najboljih omjera nastavnika i učenika u osnovnim školama u Europi – u Finskoj se čini posebno učinkovita.

Sredinom kolovoza Fanny Soleilhavoup i Fabienne Moisy po drugi su se put s djecom vratile u ovu zemlju. Ove dvije francuske učiteljice, koje su uzele neplaćeni dopust kako bi bile sa svojim bračnim partnerima, nisu mogle ni zamisliti da će izbor lokalne finske škole umjesto francuske obrazovne ustanove, koja je bila druga opcija, promijeniti njihov pogled na obrazovanje. “Moja djeca postaju dobri ljudi”, dodaje učiteljica Claire Herpin, odlučna u namjeri da ostane daleko od Francuske. “Poštuje se njihova različitost. Oni poštuju druge. Profesori ih znaju ohrabriti i pobuditi ono najbolje u njima.” Disleksija, slučajevi odustajanja od škole ili poticanje nadarenosti djeteta, s čime se ove obitelji suočavaju, uobičajeni su problemi, no francuski ih sustav jedva uzima u obzir.

Mnogima će biti teško povjerovati da su iskustva koja one opisuju uopće moguća: škola bez stresa i napetosti, bez natjecanja među učenicima, bez konkurencije između obrazovnih ustanova, inspektora, ponavljanja školske godine. Sve to u školi u kojoj prvih nekoliko godina školovanja nema čak ni ocjenjivanja učenika, a koja ipak postiže najbolje rezultate u svijetu.

Istraživanja Programa za međunarodnu procjenu učenika (PISA), koja je provela Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), izazivaju velik nemir u Njemačkoj i Velikoj Britaniji, dok se u Francuskoj i SAD-u, koji nisu ništa bolje rangirani, o njima još uvijek malo priča. Unatoč ulaganjima u obrazovanje, te su velike zemlje postigle prosječne rezultate na ljestvici OECD-a po sposobnostima učenika u čitalačkoj, matematičkoj i prirodoslovnoj pismenostii. Osim što se odlikuju metodološkom strogošću koja teži uklanjanju svake kulturne pristranosti, ove evaluacije stavljaju fokus na usvajanje skupa kompetencija korisnih za razumijevanje svijeta i rješavanje problema u situacijama bliskima svakodnevnom životu, a ne na usvajanje školskog programa.

S druge strane, finski se model prema tim istraživanjima pokazao kao neočekivano uspješan. Prema rezultatima iz 2009., koji su obuhvatili 65 zemalja, ali i rezultatima triju prethodnih istraživanja (2000., 2003. i 2006), Finska se po globalnim postignućima našla u vodećoj skupini s Južnom Korejom i nekoliko azijskih gradova partnera OECD-a (Šangaj, Hong Kong i Singapur). Finska je, uz Južnu Koreju, ujedno i zemlja s najhomogenijim rezultatima, u kojoj je korelacija između socioekonomskog položaja i obrazovnih postignuća najslabija. Čak 93 posto mladih Finaca stekne prvostupanjsku diplomu, dok je taj prosjek u zapadnim zemljama 80 postoii. Prema OECD-u, Finsku odlikuje i jedan od najnižih stupnjeva društvene nejednakosti.

Rezultati PISA-e privukli su novu vrstu turista. Slijedom posjeta iz kolovoza 2011., tadašnji francuski ministar obrazovanja, Luc Chatel, objasnio je: “Ovdje sam uočio nekoliko djelotvornih recepata koji se mogu iskoristiti”, naročito “veliku autonomiju danu ustanovama”.iii Godinu dana kasnije, britanski časopis Socialist Review pozdravio je sustav “lišen evaluacija”, u kojem “svako dijete dnevno dobije zdrav obrok”.iv Neovisno o tome pripada li francuskoj liberalnoj desnici ili engleskim trockistima, svaki strani promatrač dođe nešto kupiti, u potrazi za ovom ili onom inovacijom koja će, izolirana od ostatka finskog obrazovnog sustava, ovjeriti njegov vlastiti projekt.

U većini slučajeva, međunarodni tisak zanemaruje specifične uvjete nastanka ovog “modela” (vidi drugi okvir), kojem su posvećeni brojni inspirativni radoviv. Međutim, u finskom slučaju “decentralizacija” ne predstavlja natjecanje između teritorija, priče o angažiranosti učitelja ne svode se na njihovu spremnost da u školama duže rade, a zagovaranje “umjerenosti” u troškovima nije krinka za favoriziranje privatnih davatelja usluga.

“Zaboravite PISA-u”, odrješito će Jukka Sarjala, jedan od tvoraca obrazovne reforme iz sedamdesetih godina. “Naravno, ponosni smo što je naš rad dobio priznanje. Međutim, naš sustav treba promatrati kao cjelinu, a ne čupati iz njega ovaj ili onaj aspekt.”

Finski uspjeh vuče korijene iz političke tradicije nordijskih zemalja, koja se više oslanja na konkretne realizacije socijalne države nego na doktrinu. Kad su ga 10. prosinca 2010. pozvali u emisiju američke TV postaje PBS da otkrije tajnu uspješnosti finskog pedagoškog recepta, profesor Pasi Sahlberg s velikim je osmijehom odgovorio: “Znate, kod nas je škola besplatna za sve, od vrtića do fakulteta!” Teško je, na osnovu takvih postulata, raditi usporedbe s američkim modelom.

U Finskoj, besplatnost se ne odnosi samo na nastavu. Do učenikove šesnaeste godine, sve troškove školskog pribora pokriva zajednica, a isto vrijedi i za individualne poduke, kantinu, zdravstvene troškove i prijevoz do škole unutar upisnog područjavi. Financiranje uglavnom potječe od 336 općina, s tim da država usklađuje sredstva. Dok je udio državnih sredstava za obrazovni proračun najbogatije općine Espoo (u blizini Helsinkija) tek jedan posto, država u općinskim proračunima prosječno sudjeluje sa 33 posto sredstava, dok za najsiromašnije općine izdvaja i do 60 posto. Pored toga, vlada destimulira otvaranje privatnih ustanova. One su praktički nestale sedamdesetih godina (ima ih manje od dva posto, dok ih u Francuskoj ima 17 posto), izuzevši škole vezane uz alternativnu pedagogiju, poput Steinerove ili Freinetove.

Ova objedinjena javna služba nije naročito skupa, upravo suprotno. U odnosu na paritet kupovne moći, Finska troši manje novca po učeniku osnovne i srednje škole od prosjeka zapadnih zemalja, a bitno manje od SAD-a ili Velike Britanijevii. Naročito velika pažnja posvećuje se kvalitetnom mentoriranju, broju i školovanju profesora. Zanimanje nastavnika tako je postalo visoko cijenjeno i jako traženo, usprkos tome što zahtijeva dugo školovanje (najmanje pet godina fakulteta, a uglavnom i više) i što plaće grosso modo slijede prosjek zapadnih zemaljaviii − nešto su veće od francuskih plaća samo na početku karijere (36 posto veće u osnovnim školama, 27 posto u srednjim), a približno iste na kraju karijere. Samo jedan od deset kandidata za nastavnika uspije ostvariti svoj cilj. Od profesora se, između ostalog, očekuje toliki angažman da je čest slučaj da roditeljima ostavljaju svoje brojeve telefona ili e-mail adresu. Značajan dio školovanja nastavnika (minimalno jedna godina) posvećen je isključivo pedagogiji, dakle ne samom strukovnom sadržaju, nego tehnikama njegova nastavnog prenošenja.

Zamjenica direktora osnovne škole u Raumi, Ulla Rohiola, definira njihovu misiju: “Naša je zadaća integrirati svu djecu. Svako je dijete važno!” Za svaki hendikep, svaku različitost, socijalne, emocionalne ili obrazovne poteškoće, mora se pronaći rješenje. “Ako se dobro osjećate u grupi i ako je učenje prilagođeno vašoj razini, nećete biti frustrirani”, pojašnjava. “‘Brzo’ dijete može bez problema provesti cijelo školovanje sa ‘sporijim’ kolegom ukoliko se na svakodnevnoj razini uzmu u obzir potrebe svakoga od njih.”

Dok međunarodni model vrednovanja promiče indikatore postignuća, testiranja i rangiranja, finski pedagozi zagovaraju drugačije korištenje evaluacija. One trebaju ostati podređenim instrumentom za prilagođavanje tehnika i metoda nastave u službi usavršavanja nastavnika i djece, a nikad sredstvom kontrole ili poticanja natjecanja. Zato se provode na uzorku, a ne na državnoj razini. Svi znaju svoje rezultate, ali ne i rezultate iz drugih škola. Neke općine su, između ostalog, tužile novine koje su htjele objaviti rang-liste. A kad su sudovi presudili protiv gradske uprave, dobar dio novina svejedno je odlučio ne objavljivati takve rezultate.

“Devedesetih se godina poticalo natjecanje među školama, a jedan je konzervativni zastupnik iz Helsinkija čak pozvao škole da se reklamiraju. Danas znamo da je to bilo pogrešno”, objašnjava Susse Huhta, profesor finskog u Helsinkiju. Ukidanjem obvezujućih upisnih područja potraga za najuglednijim školama, zanemariva u drugim regijama zemlje, u glavnom gradu postaje važan fenomen u kojem 30 posto djece iz sedmog razreda (13 godina) ne ide u škole iz svoje četvrti. Prema Tuomasu Kurttili, predsjedniku Lige roditelja, to je samo posljedica brzog rasta nejednakosti i smjera društvenog razvoja u Finskoj: “Našoj obrazovnoj politici prijeti opasnost da se pretvori u puki ornament, dok istovremeno naše socijalne politike propadaju. Današnji uspjeh izgrađen je sedamdesetih i osamdesetih godina. Uspjeh sutrašnjice gradi se danas. Mnoga djeca još uvijek ne idu dalje od obaveznog obrazovanja. Optimističan sam, ali tendenciju porasta nejednakosti moramo držati na oku.” Petri Pohjonen, zamjenik ravnatelja Nacionalne agencije za obrazovanje, dopunjuje: “Od škole se traži da riješi sve društvene probleme. No teško da ona na to može odgovoriti.”

Nakon što je dugo vremena proboravio na čelu jedne škole, a zatim i u službi za obrazovanje grada Vantaa, prvog susjeda Helsinkija, Eero Väätäinen sažima razmišljanja velikog dijela finskih učitelja: “Moramo imati na umu da djeca ne idu u školu da bi položila testove. Dolaze da bi se naučila životu, da pronađu vlastiti put. Može li se mjeriti život?” Europska zemlja s jednim od najboljih plasmana na svjetskim ljestvicama jako je sumnjičava prema rangiranju učenika.

S francuskog prevela: Jelena Miloš

Poštuje se svačiji ritam učenja

Poslije predškolskog ili “pripremnog” razreda, u koji se kreće sa šest godina, finski sustav predviđa devet godina obveznog školovanja objedinjenog u cjelinu nazvanu “temeljna škola” (osnovna škola, nap. prev.). Tri četvrtine škola imaju manje od tristo učenika, a samo u rijetkim slučajevima broj učenika prelazi 500. Do šestog razreda, djecu podučava razredni učitelj koji ih prati više godina (u prosjeku tri). Nakon toga palicu preuzimaju predmetni nastavnici ili “specijalisti”. Dan počinje u osam sati i završava u podne za najmlađe, a u 14 ili čak 15 sati za starije.

Potpora obiteljima kreće puno prije početka školovanja. Zdravstvene i socijalne službe prate dijete od najmlađe dobi. Tako se nastoje detektirati moguće poteškoće pri učenju, kako bi se za njih pronašlo rješenje prije početka školovanja. Nakon toga se uključuje Odbor za dobrobit učenika, koji se u pravilu sastaje jednom tjedno. Učitelji, psiholog, socijalni radnik, medicinska sestra i ravnatelj zajedno traže najbolje rješenje za svaku situaciju, a ako je to potrebno i u suradnji s obitelji učenika ili nakon što su je posjetili. Na planu školovanja, zakon predviđa tri razine podrške. Za prolazne poteškoće, učitelj ili predmetni nastavnik sam intervenira pružanjem individualne potpore prije ili poslije nastave. Ako se radi o značajnijoj poteškoći, učitelj može zatražiti pomoć specijaliziranog profesora ili asistenta u nastavi. Ako se poteškoće ponavljaju, specijalizirani nastavnik sastavlja poseban program koji se izvodi ili tokom nastave ili u manjoj grupi u nekoj drugoj učionici. Ovakva trajna podrška omogućila je ukidanje ponavljanja godine, tu skupu, neefikasnu, demotivirajuću i diskriminirajuću mjeru. Kao odgovor na nedavni dolazak stranaca, Finska je uvela posebne programe s pojačanim satovima finskog. Svaki učenik imigrantskog porijekla ima pravo na dva sata nastave na materinjem jeziku tjedno.

Osim redovnih nastavnika, u osnovnoj školi u Raumi još pet osoba sudjeluje u pružanju podrške učenicima, od čega su dvoje zaposlenici zavoda za zapošljavanje, a jedan mladi pripravnik-volonter. Tome treba dodati i dva obrazovna savjetnika za 461 učenika, čiji je zadatak pomagati učenicima da steknu autonomiju i nađu profesionalno usmjerenje. “Svi su smjerovi cijenjeni”, naglašava Kristina Volmari, direktorica odjela za međunarodne odnose u Nacionalnoj agenciji za obrazovanje, “i velika je potražnja za stručnim smjerovima.” Uostalom, dosta je prelazaka s općih na stručne smjerove, sve do razine mastera. Možda zato što su plaće kvalificiranih radnika isto tako jako atraktivne?

Prije svega, politička borba

U početku nije bilo jednostavno zagovarati jedinstvenu školu za sve. Mnogi su smatrali da još uvijek nije moguće sve učenike podučavati nekim predmetima – prisjeća se Jukka Sarjala, jedan od tvoraca reforme, koji je karijeru završio 2002. godine kao direktor Nacionalne agencije za obrazovanje.

Šezdesetih godina, finski obrazovni sustav još se temeljio na selekciji učenika od njihove jedanaeste godine. Ponavljanje godine, napuštanje škole i besperspektivno školovanje bili su sudbina mnogih učenika iz ruralnih i radničkih obitelji, dok si je elita osiguravala reprodukciju slanjem svoje djece u srednje škole, uglavnom privatne.

U periodu poslije Drugog svjetskog rata, profesor Yrjö Ruutu, ravnatelj Agencije za obrazovanje od 1945. do 1950. i socijalist, predložio je osnivanje objedinjene javne službe koja bi osigurala jednako obrazovanje za sve od sedme do šesnaeste godine. No njegovi su se prijedlozi pogubili po mnogobrojnim radnim grupama. Omasovljenje škola u sljedećem desetljeću dovelo je do zaokreta. “Najvažniji akteri promjene bili su roditelji. Njima je bilo jasno da jednakost šansi nije bila zagarantirana”, dodaje Sarjala.

Godine 1966. Finska narodna fronta, koja okuplja agrarne centriste i cjelokupnu ljevicu, dolazi na vlast s tri velika reformska plana za zdravstvo, mirovinski sustav i obrazovanje. Uz razna preslagivanja, koja su u nekim periodima uključivala i Demokratsku ligu finskog naroda (komuniste i njihove saveznike), ova koalicija ostaje na vlasti sve do 1987. i u tom periodu pažljivo gradi svoju obrazovnu reformu. Veliki zakon o školstvu izglasan je 1968. godine. Njime je predviđeno objedinjavanje obveznog školovanja kao javne službe te puno temeljitije obrazovanje učitelja. Nova devetogodišnja “temeljna škola” uvodi se od 1972. godine, prvo u sjevernim regijama, a zatim i na jugu i u Helsinkiju. Vraćanje privatnih škola pod lokalnu upravu omogućava brisanje njihovih dugova. “Neki će vam reći da smo se inspirirali Švedskom ili Njemačkom”, nastavlja Sarjala. “Ali imali smo vlastite ideje, kao i jedan temeljni zahtjev: mala nordijska zemlja poput Finske nema drugog bogatstva do ljudskog kapitala. Nama svi trebaju.”

Mnogo nastavnika srednjih škola u početku je bilo skeptično ili se protivilo reformi. Dva su se glavna sindikata podijelila. No kad se pokazalo da je reforma neizbježna, nova je generacija dovela do ujedinjenja. Osnovan 1974., jedini obrazovni sindikat (OAJ) danas u svoje članstvo ubraja čak 96 posto profesora. Godine 1984. sindikat je odmjerio snage s vladom u borbi za novu regulaciju statusa nastavnika i povećanje plaća. Nakon mjesec dana, izašao je kao pobjednik i nametnuo se kao vodeći akter. “Politički čelnici su shvatili da su im za uspjeh reforme potrebni profesori”, pojašnjava Ritva Semi, jedna od 125 stalnih zaposlenika sindikata obrazovanja.

Demokratizacija obrazovanja odvijala se paralelno s decentralizacijom zemlje. Nacionalni kurikulum – Opetussuunnitelma na finskom – pritom je igrao ključnu ulogu. Obimno prvo izdanje iz 1970. detaljno je opisivalo sve što treba činiti u nastavi. Drugo izdanje (iz 1985) zadovoljilo se definiranjem ciljeva, dok je svaka općina sastavila vlastiti dokument o načinima na koji će te ciljeve ostvariti. Od trećeg, još kraćeg nacionalnog programa (1994), svaka ustanova piše vlastitu dopunu općinskom kurikulumu. Trenutno se piše peti nacionalni kurikulum. Nastavnici, akademici i roditelji na svim razinama usko surađuju u njegovoj razradi.

“Trenutnim prividnim konsenzusom konzervativci žele prikriti da se velik dio njih borio protiv reforme”, napominje Ritva Semi. “Devedesetih godina sve je išlo u njihovom smjeru. Srećom, prvi rezultati PISA-e stigli su kao neka vrsta čekića za razbijanje ideja konzervativaca, koji su diskreditirali naše škole nastojeći nametnuti povratak privatnih i uvođenje natjecanja”, pojašnjava Eero Väätäinen, bivši općinski čelnik finske stranke Savez ljevice i profesor koji piše disertaciju o otporu finskog obrazovnog sustava neoliberalnom valu. On tvrdi da je reforma urodila plodom zbog svoga dugotrajnog karaktera, široke javne rasprave, utjecaja profesorskog sindikata, važnosti ruralnih područja u političkom životu i decentralizacije. Primjerice, tijekom velike ekonomske krize od 1991. do 1993. godine, roditeljima i nastavnicima bilo je lakše utjecati na općine nego na vladu po pitanju proračunskih rezova.

i OCDE (2011), Résultats du Pisa 2009, u šest knjiga, Edition OCDE, Pariz.

ii Statistika OECD-a, 2010.

iii En visite en Finlande, Chatel prépare la rentrée et 2012, Les Echos, Pariz, 19. kolovoza 2011.

iv Terry Wrigley, Growing up in Goveland: how politicians are wrecking schools, Socialist Review, London, srpanj/kolovoz 2012.

v Paul Robert, La Finlande: un modèle éducatif pour la France? Les secrets de la réussite, ESF éditeur, 2008. Pasi Sahlberg, Lekcije iz Finske: Što svijet može naučiti iz obrazovne promjene u Finskoj, Školska knjiga, 2012. Hannele Niemi, Auli Toom i Arto Kallioniemi, Miracle of Education, The Principles and Practices of Teaching and Learning in Finnish Schools, Sense Publishers, 2012.

vi Područje s kojeg se učenici upisuju u određenu osnovnu školu na temelju prebivališta, odnosno prijavljenog boravišta (nap. prev.).

vii OCDE, Regards sur l’Education, 2010.

viii Ibid.