Goran Đulić

Nedavna afera s visokim razinama aflatoksina u mliječnim proizvodima hrvatske mliječne industrije našla se na novinskim naslovnicama ponajviše zato jer je ugrozila zdravlje potrošača. Ugroženost poljoprivrednih proizvođača, s druge strane, davno je prestala biti vijest. Pa ipak, sat i dalje otkucava – ulazak u EU vjerojatno će dodatno ubrzati proces odumiranja sela u Hrvatskoj. Malo tko pritom postavlja pitanje o dalekosežnim ekonomskim i socijalnim posljedicama

Povrh svoje primarne funkcije proizvodnje hrane i vlakana, poljoprivredne aktivnosti mogu također oblikovati krajobraz, osiguravati koristi za okoliš, poput očuvanja zemljišta, održivog upravljanja obnovljivim prirodnim resursima i očuvanja bioraznolikosti, mogu pridonijeti socioekonomskoj vitalnosti mnogih ruralnih područja. Poljoprivreda je multifunkcionalna kada ima jednu ili nekoliko funkcija pored svoje primarne uloge proizvodnje hrane i vlakana. (OECD-ova Deklaracija Odbora poljoprivrednih ministara)

Poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj, pitanje sela i seljaka kao socijalno-ekonomske komponente i onih industrija koje se direktno ili indirektno vežu uz poljoprivrednu proizvodnju, poput prehrambene industrije ili industrije poljoprivredne mehanizacije, u aktualnom kontekstu i kontekstu svega onoga što se događalo posljednjih dvadesetak godina, a u usporedbi s navedenom izjavom OECD-a, graniče s ludošću.

Tijekom proteklih dvadesetak godina u znanstvenim krugovima pojavljuje se novi val koji preispituje ulogu poljoprivrede i javnih službi u njezinoj domeni te praksi koje pridonose socijalnim problemima u toj sferi. Danas je tendencija moderne, odnosno održive poljoprivrede integrirana u tri osnovna cilja: zdrav okoliš, ekonomsku profitabilnost te društvenu i ekonomsku jednakost.1

Iz perspektive seljaka, prijelaz u održivu poljoprivredu zahtijeva niz malih, konkretnih i realnih koraka. Seljak vodi malu manufakturu, tj. obiteljsku ekonomiju putem koje mora biti upoznat sa svim varijablama koje direktno ili indirektno utječu na njega, njegov proizvod i njegovu ekonomsku samodostatnost. Tradicija vođenja poljoprivrednog gospodarstva (takozvani pruski put poljoprivrede) u Hrvatskoj nikada nije bila upitna, štoviše, približila se najvišim standardima. Kako u planskoj ekonomiji, kada je poljoprivreda bila vodeća grana gospodarstva u izvoznoj stavci vanjskotrgovinske bilance bivše Jugoslavije, tako i danas, pod brigom nadležnog ministarstva koje je svoje zakone i regulative prilagodilo zapadnoeuropskim, kvaliteta domaćih proizvoda nimalo ne zaostaje za inozemnom konkurencijom. Primjer za to je činjenica da je prema ispitivanjima stručnjaka laboratorija Ministarstva poljoprivrede, čak 93 posto domaćeg mlijeka ekstrakvalitete. Neupitni su svi oni inputi i procesi koji dovode do finalnog proizvoda, na koji seljak ima direktan utjecaj. Problem dolazi izvana, odnosno iz svih onih tržišnih utjecaja na koje mikrosubjekt, u ovom slučaju seljak, ne može utjecati.

Neoliberalna politika u poljoprivredi

Poljoprivredna politika unutar neoliberalnog sistema, gdje je mali poljoprivrednik ostavljen na vjetrometini iznenadnih promjena i bez ikakve zaštite u odnosu na velikog poljoprivrednika, usprkos tome što i u socijalističkoj i u kapitalističkoj teorijskoj koncepciji poljoprivrede pokretački mehanizam odnosa u njoj čine mala, mješovita gospodarstva (jedina razlika u pojmu “malog seljaka” između SAD-a i Europe je s obzirom na široku dostupnost i veličinu obradivih površina), jasno govori o pravcu razvoja. Današnjim se agrarnim politikama sustavno uništava mala proizvodnja, dok se veliki monopolisti sve više štite. Najbolji primjer nalazimo u mliječnoj industriji, gdje francuski Lactalis, vlasnik Dukata, diktira pravila igre i otkupnu cijenu mlijeka na teritoriju Hrvatske, dok svakodnevno, već desetak godina, propadaju na desetine obiteljskih gospodarstava, mahom ona koja se bave stočarstvom. Time dolazi do propadanja malih mljekara koje su ušle u tržišnu utakmicu s nelojalnim konkurentom Lactalisom, koji direktno štite vlada i uvoznički lobiji. Konstantne promjene iznosa poticaja, višegodišnje kašnjenje s njihovim isplatama, nesigurnost tržišta u vidu fluktuacije cijena repromaterijala neophodnih za početak proizvodnje, rušenje vrijednosti domaćeg proizvoda prekomjernim uvozom robe i nestabilnost u otkupu finalnog proizvoda, samo su neki od faktora koji upropaštavaju domaću poljoprivrednu proizvodnju.

U razdoblju od 2000. do 2010. poljoprivredno-prehrambeni sektor sudjeluje sa 9,7 posto u ukupnoj razmjeni Hrvatske s inozemstvom, i to manje u uvozu (9,1 posto) nego u izvozu (10,9 posto). U isto vrijeme, Hrvatska bilježi deficit poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u vrijednosti između 280 milijuna dolara u 2000. godini i 1.225 milijuna dolara u 2008., odnosno prosječni vanjskotrgovinski deficit iznosi nekih 700 milijuna dolara godišnje. Pokrivenost uvoza izvozom kod poljoprivrednih proizvoda nešto je bolja (58,7 posto) u odnosu na ukupnu vanjskotrgovinsku razmjenu (48,9 posto).2

Od 2000. godine do danas dogodile su se krucijalne promjene koje su već ionako zapuštenu i zanemarenu gospodarsku granu dovele do potpunog kraha. Početkom novog tisućljeća Hrvatska ulazi u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) i sukladno pravilima igre – barijere padaju. Carine, kvote i svi ostali zaštitni mehanizmi, koji su do tada donekle štitili domaću poljoprivrednu i prehrambenu industriju, sada nestaju. Potpisivanjem predpristupnog ugovora s Europskom unijom nekoliko godina kasnije, uspostavljaju se prava, obveze i pravila što direktno utječu na položaj malih seljaka, koji i brojem (99 posto domaćih poljoprivrednih subjekata) i količinom proizvodnje (81 posto ukupne proizvodnje potječe od malih proizvođača) čine kičmu domaće poljoprivrede.3 Od 2004. godine, za vrijeme trajanja pregovora s Europskom unijom, svakoga dana desetak poljoprivrednih gospodarstva, mahom obiteljskih, zatvara štale i prekida druge oblike poljoprivredne proizvodnje zbog zahtjeva koji se stavljaju pred seljake: od zabrane otkupa mlijeka domaćinstava s tri do četiri krave, do ulaska u žrvanj kredita i zaduživanja, koji melje svaku mogućnost prosperiteta malog seljaka.

Putem Hrvatske banke za obnovu i razvoj (HBOR) seljake se prisiljava na podizanje megalomanske infrastrukture, usprkos tome što struka upozorava na nepotrebno zaduživanje i uvlačenje seljaka u kreditni limb. Preko HBOR-a dolazi i do špekulacija na način da se seljaci zadužuju kod banke po određenoj kamatnoj stopi, no novac ne dobivaju, nego on ostaje na računu HBOR-a. Sve investicije, od opremanja i izgradnje štala, preko nabavke opreme, do kupovine stoke, izravno se isplaćuju već određenom izvođaču radova. Državna administracija i HBOR sami određuju i odobravaju izgradnju objekata, pa se grade i oni potpuno nepotrebni, a novac nenamjenski troši na apsurdne stvari, poput posebnih prostorija za veterinare.

Nefunkcionalan sustav poticaja

Sustavom poticaja u poljoprivredi država seljake drži na kratkoj uzici. Zahvaljujući medijskoj mašineriji krupnog kapitala, u prvom redu Europapress holdinga i Jutarnjeg lista, korisnike poticaja prikazuje se posljednje četiri godine, od velikog prosvjeda mljekara pred Ministarstvom poljoprivrede 2009. do danas, kao štetočine koje državni novac namijenjen poljoprivrednoj proizvodnji troše na skupe traktore (što je također medijski spin jer sigurno se ne može traktorom starim dvadesetak-tridesetak godina, kakve ima većina seljaka, obrađivati zemlja od nekoliko desetaka ili stotina hektara). No uvidom u statistiku dolazi se do drugačijih pokazatelja. Iz državnog proračuna, koji je za prošlu godinu iznosio 110 milijardi kuna, za poljoprivrednu proizvodnju izdvojeno je svega dva posto ukupnih budžetskih sredstava. U kontekstu činjenice da posjedujemo vrlo dobre proizvodne predispozicije za proizvodnju hrane kojom, prema riječima agronoma prof. dr. Ivana Šimunića, u punom kapacitetu možemo opskrbljivati čak 25 milijuna ljudi, a u isto vrijeme uvozimo poljoprivredno-prehrambene proizvode, što rezultira deficitom od preko milijardu dolara godišnje, postavlja se pitanje kamo državni novac zapravo odlazi.

Analiza sustava poticaja, odnosno potpora isplaćenih u 2011. godini pokazuje da više od 100.000 korisnika (oko 70 posto njih) dobiva manje od 10.000 kuna potpora, dok 1.700 korisnika (oko jedan posto) zajedno koristi gotovo pola ukupne mase poticaja, odnosno milijardu i 250 milijuna kuna.4 Jedan od najvećih među njima je Agrokor Ivice Todorića, koji dobiva stotine milijuna kuna poticaja i desetke milijuna kuna za kapitalna ulaganja. Sustav poticaja kod nas nikada nije koncipiran onako kako je bio zakonski određen. Dok država u najkraćem roku goni seljake za nepodmirene dugove, istovremeno je upravo ona ta koja najviše koči i krši dogovore vezane uz potpore u poljoprivredi. Poticaji nikada nisu isplaćivani na vrijeme, u pravilu kasne po nekoliko godina, dok svake godine cijena repromaterijala progresivno raste. Tome treba dodati fluktuacije izazvane prekomjernim uvozom hrane od oko 40 posto, prema tvrdnjama predsjednika Hrvatskog saveza udruge proizvođača mlijeka Igora Rešetara.5 Dolazi i do progresivnog pada otkupne cijene proizvoda, pa dobivamo apsurdnu situaciju da cijena repromaterijala neophodnog za proizvodnju nikada nije bila veća, otkupne cijene žitarica i mlijeka nikada niže, a cijena finalnog proizvoda nikada viša. Iz toga se vrlo lako može zaključiti da na razlikama, koje iz godine u godinu sve više rastu, ustvari špekuliraju i zarađuju “veliki igrači”, u domaćem slučaju ponajviše francuski Lactalis i Todorićev Agrokor.

Stanje u domaćoj poljoprivrednoj proizvodnji je neodrživo, a najnoviji slučaj je afera oko aflatoksina koja se – slučajno ili ne – poklapa s prošlogodišnjom obustavom isporuke mlijeka. Naime, u veljači 2012. dolazi do smanjenja otkupne cijene mlijeka na 2,43 kune. Iako je to propisana cijena, mlijeko najviše kakvoće zapravo se otkupljuje po 1,90 ili 1,95 kuna po litri, dok seljaci, da bi imali pozitivnu nulu, zahtijevaju otkupnu cijenu od 4,05 kuna po litri. Uslijed tih skoro kunu i pol nesrazmjera, neophodnih za preživljavanje obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, u prvih šest mjeseci 2012. godine dolazi do propasti čak 2.800 proizvođača koji imaju 30.000 krava, te do povećanja klanja i izvoza blaga od 15 posto u odnosu na prethodnu godinu.6

S obzirom na to da je od početka 2000. do danas broj proizvođača mlijeka – zbog podilaženja krupnom kapitalu, uklanjanja carina i kvota, prodaje Dukata i zakonskih regulativa koje su stupile na snagu tijekom pregovora s EU-om – pao otprilike sa 100.000 na 10.800, danas u Hrvatskoj na dnevnoj bazi nedostaje 500.000 litara mlijeka. Domaće potrebe za mlijekom namiruju se uvozom. Aktualna afera oko aflatoksina ogledni je primjer kako do temelja uništiti domaću proizvodnju, izazvati nepovjerenje u domaći proizvod i uvesti još veće količine mlijeka upitne kvalitete. Efekti ovakve poljoprivredne politike, pogotovo posljednjih dvadeset godina, u razdoblju od 1991. do 2010., jasno ukazuju na njezinu promašenost. Od raspada Jugoslavije u Hrvatsku je uvezeno hrane u vrijednosti od preko 24 milijarde dolara, dok je izvezeno 14,9 milijardi. Najveći dio tog deficita odnosi se na zadnje desetljeće i predstavlja posljedice ulaska u WTO i EU. Ekonomski gledano, učinak multiplikatora na uvoz mesa i mlijeka doveo je do smanjenja BDP-a Hrvatske od barem jedan posto godišnje. Poljoprivredna grana koja donosi najveću korist, konkurentnost i dobit je govedarstvo. Usporedimo li taj sektor s austrijskim, vidimo da je njegov udio u proizvodnji kod nas samo 16 posto, dok u Austriji doseže čak 40 posto.7

Budućnost sela

Pitanje je kako dalje. Sudbina seljaštva i seljačko pitanje moraju se analizirati s gledišta objektivnih društvenih kretanja i zakonitosti. Prema povijesnim iskustvima razvoja društva, seljačko pitanje se rješava industrijalizacijom zemlje, čime seljaštvo prestaje biti najbrojniji društveni sloj. Kada broj seljaka padne ispod deset posto, seljačko pitanje može se nazvati riješenim. Farmerska gospodarstva u industrijski razvijenim zemljama čine okosnicu u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji. Ta su gospodarstva obiteljska, postaju sve više robna, a tendenciju rasta imaju ona iznad 20 do 100 hektara, s preko 20 do 50 krava.8 Pored farmera, i mješovita poljoprivredna gospodarstva igraju veliku ulogu, no sa sve većom industrijalizacijom njihov broj opada. Da bi poljoprivreda a time i selo preživjeli, trebalo bi promijeniti i politiku i odnos društva u cjelini. Glavni problem agrarne politike, ne samo danas, u kapitalizmu, već i u socijalističkom konceptu, a posebno u onom dijelu koji se tiče kolektivizacije, njezina je kratkovidna i bezobzirna jednostranost. Ta se jednostranost manifestira u nedostatnoj ekonomskoj, pravnoj, ideološkoj i političkoj podršci društva društvenom sektoru poljoprivrede i u podcjenjivanju uloge i mogućnosti seljačke proizvodnje. Primjeri takve jednostrane i kratkovidne politike sežu od pretjerane industrijalizacije prije šezdeset godina, kada su preko 80 posto stanovništva činili seljaci, do današnje situacije, kada se pogodovanjem države krupnom kapitalu i zakonima štetnim po seljaštvo uništava sama mogućnost svakog oblika poljoprivredne proizvodnje, a namirivanje domaćih potreba rješava uvoznom robom.

Obezvređivanje i onemogućavanje malog mješovitog gospodarstava ključni je problem poljoprivrede u Hrvatskoj. Spajanje radničko-seljačkog zanimanja i mješovit način stjecanja dohotka te naturalna potrošnja na posjedima ispod pet hektara izazvali bi efekte na nekoliko razina. Sadašnji posjedi usitnjeni su i parcelizirani na razini do dva hektara. Seljacima bi trebalo pružiti priliku za jednostavnije, povoljnije i brže rješavanje pitanja zemljišta, umjesto da se opet ide na ruku krupnom kapitalu i potencijalnim špekulantima. Zadržavanjem poljoprivrednog posjeda osiguravaju se socijalna sigurnost i određeni životni standard.9 Radnik-seljak u današnjoj krizi ima veću šansu za zadržavanje određenog nivoa životnog standarda jer je trošak nužan za preživljavanje u vidu prehrane i režija na selu neusporedivo niži u odnosu na grad. Hrvatska je u situaciji da je osnovno seljačko pitanje davno riješeno (u gore navedenom smislu postotka seljaka u ukupnom stanovništvu), ali pritom nije riješen problem moderne proizvodnje hrane, neophodne za prehranu domaćeg stanovništva. Kao odgovor na to trebalo bi se vratiti nekoliko koraka unazad i svim sredstvima poticati život i proizvodnju na selu. Umjesto toga, danas nije riješena bazična infrastruktura, poput prijevoznog, zdravstvenog, školskog i ostalih sustava, koja bi uspjela zadržati ljude u gospodarskoj grani koja iziskuje radnu snagu. Nadalje, nisu svi sudionici poljoprivredne proizvodnje u mogućnosti sami plasirati svoj proizvod na način koji zahtijeva današnje funkcioniranje ekonomije. Povratak zadrugarstvu, njegova reafirmacija, čime bi seljak u odnosu na kooperante i veće prehrambene industrije postao subjekt a ne puki objekt, ključan je moment za uspostavljanje pravednih ekonomskih odnosa seljaka i industrije koja se direktno ili indirektno veže uz njihov rad.

Rješavanje fundamentalnih unutarnjih problema nije moguće bez rješavanja onih vanjskih. To se, prije svega, odnosi na poljoprivrednu politiku unutar Europske unije koja je zajednička za sve, kako za bogatog francuskog seljaka s nekoliko stotina hektara tako i za istočnoeuropskog, koji u prosjeku ima šest-sedam hektara i tehnološki zaostaje nekoliko desetljeća. U toj poljoprivrednoj utakmici nedvojbeni su nejednaka startna pozicija i rasplet po principu “tko jači, taj tlači”. Bilo kakav pomak u domaćoj proizvodnji može se dogoditi tek kada se odstupi od neoliberalnih politika, kako u cjelokupnoj privredi tako i u agrarnoj politici, jer svi indikatori jasno govore da s ovakvom tendencijom domaćeg poljoprivrednog sektora za desetak godina više neće biti. Prostora za manevriranje nema: ili prihvatiti pravila igre i čekati da se i posljednja štala zatvori ili radikalizirati poglede i početi tražiti kontekst razvoja domaće poljoprivrede izvan okvira Europske unije i Svjetske trgovinske organizacije.

* Goran Đulić je ekonomist i član Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID).

1Romana Franić, 2008., Agrarna politika, konkurentnost i poljoprivredni dohodak.

2http://www.slobodnifilozofski.com/2012/11/goran-ulic-povijesni-kontekst-razvoja.html

3Isto.

4http://www.agroklub.com/kolumna/koga-poticu-poticaji-i-na-sto/8339/

6Isto.

7Kovač, Salaj, Vincek, Ernoić, 2012., Platforma živo selo.

8Čedo Grbić, 1988., Seljačko pitanje, u: Porodica i domaćinstvo – list Mjesna zajednica.

9Isto.