Serge Halimi

Jedinstveno tržište, jedinstvena valuta, jedinstven jezik? Portali i mostovi naslikani na novčanicama jedinstvene europske valute već odražavaju fluidnu narav transakcija između europskih poslovnjaka bez adrese i bez povijesti. Hoće li onda i studenti, baš kao i turisti kojima više ne trebaju putni čekovi, moći otputovati u inozemstvo bez rječnika? Sa znanjem lošeg engleskog kao pasošem? Takav se već govori svugdje, a naročito na francuskim sveučilištima.

Jer i ona su odveć “zaostala” – baš kao i ostatak zemlje. Zamislite, ovdje se još uvijek govori… francuski! Geneviève Fioraso, francuska ministrica visokog obrazovanja i znanstvenog istraživanja, želi otkloniti i ovu “jezičnu prepreku” koja obeshrabruje “studente zemalja u usponu, Koreje, Indije, Brazila” da dođu studirati u Francusku.

Međutim, jezik Molièrea još je uvijek službeni u dvadeset i devet zemalja (dok je jezik Shakespearea službeni u pedeset i šest zemalja), a broj govornika francuskog ne prestaje rasti, naročito u Africi.i Ali sudeći prema preprekama koje im postavlja, Francuska ne želi privući studente ovog kontinenta. Oni nisu dovoljno bogati, nisu sposobni platiti (goleme) troškove upisa inženjerskih ili ekonomskih studija. Na američkim sveučilištima, gdje je udio stranih studenata (3,7 posto) puno manji nego u francuskim ustanovama te vrste (13 posto), nitko ni ne pomišlja otkloniti ovaj “nedostatak” podučavajući na kineskom ili portugalskom. “Ako ne odobrimo predavanja na engleskom, imat ćemo kružoke od po pet studenata koji raspravljaju o Proustu”, ironizirala je Geneviève Fioraso. Nicolas Sarkozy javno je demonstrirao svoj prezir prema humanističkim usmjerenjima žaleći studente koji su, umjesto da studiraju pravo ili business, osuđeni na čitanje romana Madame de La Fayette. Zakon Toubon, izglasan i usvojen 1994. godine, nalaže da je “jezik podučavanja, ispita i natjecanja, kao i doktorskih teza i seminarskih radova u javnim i privatnim obrazovnim ustanovama francuski jezik”. Nekolicina eminentnih akademskih radnika negoduje zbog ovog pravila koje “datira još iz prošlog stoljeća”, tvrdeći da će obrana multilingvizma odvratiti anglofone studente od ideje da studiraju u Parizu.ii

No “atraktivnost” nekog jezika ne svodi se na prodaju visokog obrazovanja “zemljama u usponu”. Ona proizlazi iz načina razmjene s drugima, iz načina promišljanja svijeta, kako postojećeg tako i onog koji dolazi. Može li Francuska, koja se toliko borila za svoju kinematografiju i svoje šansone, prihvatiti da se jednog dana znanstvena istraživanja i znanost općenito izražavaju jedino u (najčešće osakaćenom) idiomu svjetske supersile?

“Paradoks je”, otkriva lingvist Claude Hagège, “što ljudi koji danas provode amerikanizaciju i promiču engleski jezik nisu Amerikanci.” Srećom, oni koji nisu Francuzi – naročito ljudi iz Afrike i Kvebeka – omogućili su kulturnoj raznolikosti da i dalje cvate. Upravo bi njihova tvrdoglavost trebala nadahnuti odgovorne političare, a nikako samodopadni fatalizam nekolicine akademika.

S francuskog prevela: Milena Ostojić

i Prema aktualnim projekcijama, francuski ministar vanjskih poslova Laurent Fabius procjenjuje da će “80 posto frankofonih u 2050. godini, dakle 700 milijuna osoba, biti Afrikanci”.

ii “Facultés: les cours en anglais sont une chance et une réalité”, Le Monde, 8. svibnja 2013.