Stipe Ćurković

Suočeni s jednoglasjem medijskog mainstreama, oni koji pokušavaju istaknuti prešućena proturječja neminovno se nalaze u poziciji da krše “pravila igre”. No njihov “prijestup” je prije nužni uvjet pomicanja rasprave naprijed, nego dokaz nesnalaženja tih kritičnih glasova u već utvrđenom polju. Pokušaji da istaknemo “slijepe kuteve” javnih diskusija i da to učinimo jasno navodeći svoju intenciju intervencije u njih, uvijek su bile naše najkritiziranije karakteristike u polju koje svojom tobožnjom “ažurnošću” i “objektivnošću” pažljivo čuva vječni status quo

Uredništvo Le Monde diplomatiquea od početka izlaženja ovog izdanja naglašavalo je politički karakter ovih novina. Pod politikom se pritom nije mislilo na pozicioniranje unutar uskog spektra afirmiranih stranačkih opcija i ideološkog raspona pozicija s kojim te opcije nominalno korespondiraju. A još manje se mislilo na personalizirani fokus na aktere u stranačkom polju, njihove ličnosti, vrline, mane, preferencije i averzije.

Pojam političkog od kojeg smo polazili pozicionirao se polemički u odnosu na te višestruke redukcije i sužavanja njegova značenja. Biti samosvjesno političan za nas je značilo ustrajavati na traženju analitičkog ključa za dešifriranje tih fenomena u kontekstu širih historijskih i društvenih procesa. A to je podrazumijevalo i polemičko pozicioniranje spram novinarstva koje se zadovoljava površinskom dramaturgijom stranačke politike, njenim “istaknutim ličnostima”, njihovim intrigama, sukobima i privremenim koalicijama.

Operativna teza je jednostavna: žurnalistička redukcija pojma političkog na te konvencionalne parametre po svojim učincima je i sama politička, jer zaklanja pristup fundamentalnijim, strukturnim pitanjima. Bez analitičke kontekstualizacije razine svakodnevne političke “događajnosti”, bez njene interpretativne integracije sa strukturnim silnicama koje definiraju okvir unutar kojega se ti procesi odvijaju, i njena će kritika okončati kao serijalizirana proizvodnja zamjenskih spektakala. Ako se implicitni urednički kredo velike većine medija u Hrvatskoj (i ne samo Hrvatskoj) može sažeti pitanjem: što je tu novo?, LMD je uvelike polazio od njegove inverzije: što unatoč svemu tome ostaje isto? I zašto?

Od početka smo bili svjesni rizika takvog pristupa. Insistirati na kontinuitetima tamo gdje drugi vide radikalne raskide, znači unaprijed se pozicionirati na margine rasprava koje žive od patosa aktualnog i odreći se dramaturških potencijala neprestane mijene trenutnih konstelacija u korist kontekstualizacije koja, po logici stvari, u pravilu znači i njihovu deflaciju. Takvoj poziciji se lako prišije etiketa apstraktnog i repetitivnog dociranja. Ili autsajderska naivnost i nepoznavanje pravila igre u novinarskom polju. Izglednost takvih diskvalifikacija svjesno smo prihvatili, jer “pravila igre” uvelike držimo problematičnima.

Izgon teorije

Kada se primjerice kritička pitanja o ekonomskim silnicama koje strukturiraju društvene i političke procese ostavljaju postrani jer bi njihovo postavljanje značilo prekoračenje granica “objektivnosti i neutralnosti”, to ne predstavlja samo propust, nego sužava i polje politički legitimne diskusije izuzimanjem fundamentalnih pitanja društvenog uređenja (i njegove poželjnosti). Prividna neutralnost tada prešutno postaje implicitnom afirmacijom statusa quo. U mjeri u kojoj suoblikuje javnu percepciju društvenih i političkih procesa, i novinarstvo je po svojim učincima uvijek već politično i ne postaje to tek s otvorenom eksplikacijom vlastite političnosti. Ta eksplikacija neminovno proizlazi iz kritičke autorefleksije o društvenim uvjetima – i učincima – svakog novinarskog rada.

No postaviti si za zadatak interpretaciju političkih i društvenih zbivanja u kontekstu dubljih socioekonomskih strukturnih datosti, ne znači samo eksplicitno problematizirati tezu o mogućnosti i poželjnosti političke neutralnosti novinarstva, već podrazumijeva i problematizaciju njegovih dominantnih žanrovskih konvencija. Koliko teorije neki tekst smije uključivati da bi mu i dalje bilo mjesto u novinama? Ako je suditi po dominantnoj praksi, vrlo malo do nimalo.

No samorazumljivost s kojom se žanrovske konvencije “dobrog novinarskog teksta” hijerarhijski stavljaju iznad pitanja koliko teorijske informiranosti određena tema zahtijeva da bi se njene stvarne društvene i političke implikacije adekvatno analizirale i interpretirale, i sama je simptom dogmatičnosti. Ako su mediji primarno sredstva javne komunikacije, oni moraju nuditi i mogućnost komunikacije kompleksnih sadržaja. Pogotovo kada je riječ o temama koje nose duboke implikacije po društveni i politički život. U protivnom se unaprijed odriču mandata promicatelja demokratičnosti političke kulture, kojoj su nominalno i deklarativno svi vjerni (ma koliko inače insistirali na vlastitoj neutralnosti).

Shvatiti ozbiljno mandat skrbi o demokratičnosti političkog procesa (u najširem smislu riječi) znači voditi računa i o adekvatnosti analitičkog alata pri tumačenju društvenih, ekonomskih i političkih fenomena. Puko referiranje podataka čitatelje neće adekvatno informirati, jer po kriteriju njihova osposobljavanja za demokratsku participaciju adekvatna može biti samo kontekstualizacija koja će im omogućiti tumačenje tih podataka kao momenata u obuhvatnijim procesima. Apsolutizirati granice između novinskog i teorijskog diskursa znači odreći se neophodnih alata za razumijevanje društvene realnosti.

Podjela rada između novinarstva i akademskog polja, ma koliko na određenoj razini bila neminovna, nije neproblematična. Ona proizvodi politički dalekosežne učinke na nekoliko razina. Osim što osiromašuje novinarstvo i limitira njegove kritičke domete, izgnanstvo teorijski informiranih rasprava u akademske rezervate znači – već zbog institucionalnih barijera – i nužnu limitaciju njihova komunikacijskog dometa.

Argumenti o nedoraslosti čitatelja kompleksnoj argumentaciji i konceptima u krajnjoj konzekvenci su cinični jer prešućuju da je ta pretpostavljena “nedoraslost” uvijek i proizvod postojeće medijske prakse, koja je pod tom izlikom perpetuira i uvijek iznova stvara. A to je čini fundamentalno antidemokratskom u svojim učincima, jer umjesto osposobljavanja za informiranu participaciju u javnim raspravama i političkim procesima konzervira stanje dezorijentacije.

Hrvatsko izdanje Le Monde diplomatiquea u svom dosadašnjem radu se orijentiralo tako shvaćenim političkim kriterijima i po njima bi ga trebalo suditi. Da su oni u koliziji s kriterijima poželjnog medijskog djelovanja Ministarstva kulture pod vladajućom koalicijom nikoga ne iznenađuje. Iz te perspektive uskraćivanje potpore za izlaženje u 2017. ne predstavlja preveliko iznenađenje. Makar u ovome trenutku bilo neizvjesno u kojem će točno obliku Le Monde diplomatique nastaviti rad, rukovodit će se istim temeljnim uredničkim principima. Medijski krajolik u Hrvatskoj bez LMD-a bio bi siromašniji za jedan dosljedan glas kritičke heterodoksije.