Karim Emile Bitar

Arapska revolucija, protivno očekivanjima predsjednika Asada, nije zaobišla ni Siriju. Narodni ustanak ubrzo je međutim postao ulog u širim geopolitičkim igrama različitih velikih i regionalnih sila. Intervencije stranih aktera na različitim stranama tako su produljile vojne sukobe u zemlji, za što cijenu plaća sirijsko stanovništvo

Ako postoji konstanta u povijesti zemalja Levanta, onda je to kolizija težnji naroda ka slobodi i emancipaciji s realpolitikom, koja vodi do njihova žrtvovanja na oltaru geostrateških interesa stranih sila. Ekspedicija Napoleona Bonapartea u Egiptu 1798. godine označila je početak dugog sukoba Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke na teritoriju Osmanskog Carstva u padu. Najveća će se trauma međutim dogoditi na kraju Prvoga svjetskog rata. Poticani na pobunu protiv Turaka od Thomasa Edwarda Lawrencea, nazvanog Lawrence od Arabijei, a osobito preko pisma britanskog visokog povjerenika Henryja McMahona upućenog šerifu Huseinu od Meke s obećanjem stvaranja ujedinjene kraljevine, nemoćni Arapi pomoći će u izdaji tih obećanja. Bit će ismijani kako Sporazumima Sykes-Picot (1916.), kojima se regija dijeli između Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, tako i Balfourovom deklaracijom (1917.), koja najavljuje stvaranje “židovskog nacionalnog doma” u Palestini.

Pod francuskim mandatom Sirija je, prije postizanja neovisnosti nakon Drugoga svjetskog rata, najprije bila podijeljena na četiri države. Njezin parlamentarni režim nije potrajao: pukovnik Husni al-Zaim svrgnuo ga je 1949. godine. Bio je to prvi državni udar u arapskom svijetu, koji su pripremile američka ambasada i CIA.ii

Ovih nekoliko povijesnih elemenata, između mnogih drugih, pomažu u razumijevanju strogog nacionalizma koji vlada u Siriji, kao i velikog nepovjerenja prema stranim manevrima. To je razlog zašto, suočen s ogromnom narodnom pobunom, spontanom i pacifističkom na početku, u skladu s tuniskim i egipatskim ustancima, Bašar al-Asad nije prestao apelirati na antiimperijalističku naklonost da pokuša opravdati represiju punu neopisive brutalnosti. Takva strategija sačuvala mu je podršku nekih autoritarnih nacionalističkih pokreta i manjeg dijela arapske ljevice.iii

Unatoč takvoj raspodjeli moći, vidimo ipak da je tijekom četiri desetljeća Golanska visoravan bila oaza stabilnosti, a izraelsko-sirijska granica izuzetno mirna. Godine 1976. Sirija je, uz zeleno svjetlo Amerikanaca i prešutno odobrenje Izraelaca, intervenirala u Libanonu da spriječi pobjedu takozvane islamsko-progresivne koalicije. Tijekom “globalnog rata protiv terorizma” 2000-ih bila je suradnik administracije predsjednika Georgea W. Busha u programu izvoza mučenja (extraordinary renditions). Nakon izbijanja arapskih revolucija, podržala je saudijsko gušenje revolucije u Bahreinu.

Asadova velika pogreška u procjeni, očigledna u njegovom intervjuu za Wall Street Journal od 31. siječnja 2011., bila je u tome što je smatrao da će ga njegova vanjska politika, podrška libanonskom Hezbolahu (osobito tijekom rata u ljeto 2006.) i Hamasu tijekom izraelske invazije u Gazi (prosinac 2008. – siječanj 2009.), sačuvati od revolucionarnog vala koji je pogodio arapski svijet. Iako je njegov navodni antiimperijalizam doživljen u javnosti kao stvaran i iskren, on ni na koji način nije mogao umiriti ustanak koji je na početku bio motiviran unutarnjim razlozima. Društveno-ekonomska situacija bila je žalosna: od tristo tisuća Sirijaca koje je godišnje ulazilo na burzu rada, samo osam tisuća dobilo je formalan ugovor o radu.iv Silom nametnute neoliberalne reforme preobrazile su javne monopole u privatne i stvorile ortački kapitalizam. Izvanredno stanje, koje je bilo na snazi od 1963., gušilo je sve slobode. Mučenje, koje je bilo institucionalizirano, postalo je način vladanja i pripitomljavanja masa.

Mjesto “posrednog rata” Rusije i Zapada

Revoluciju je, svejedno, brzo proždrla igra moći, a sirijski teritorij postao je mjesto “posrednog rata”. Tako se dvije velike suparničke priče, ona o narodnoj pobuni i ona o regionalnom i međunarodnom geopolitičkom sukobu, međusobno ne isključuju: te dvije dimenzije koegzistiraju, premda je prva prevladavala između ožujka i listopada 2011., dok druga ima prevlast nakon srpnja 2012.

Rusija Vladimira Putina pokazala se odlučnijom u svojoj potpori Asadovom režimu, do te mjere da je u tri navrata iskoristila svoje pravo veta u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. Razlozi zauzimanja takve pozicije su višestruki. Prvo, to su čvrsti bilateralni odnosi, utemeljeni 1950-ih i neprekinuti sve do danas. Sirija nije nikada, za razliku od Egipta za vrijeme Anvara al-Sadata, prekinula odnose sa sovjetskim blokom, pa i danas ima više desetaka tisuća osoba s dvojnim državljanstvom, mješovitih parova ili iseljenika, te čvrste ekonomske veze s Rusijom (ruski izvoz bio je veći od 1,1 milijardi dolara 2010., a ruske su se investicije te godine povećale na skoro 20 milijardi dolara). Zatim, prodaja oružja koja je cijenjena, prije svega, stoga što Rusima pruža priliku da testiraju pouzdanost svoje tehnologije, a Rusiji je donijela i četiri milijarde dolara u 2011. No Damask je ipak loš platiša, pa Moskva mora često ponovno pregovarati ili poništavati dugove.v Što se tiče vojne baze u Tartusu, jedine ruske baze na Sredozemlju, zapravo se radi o infrastrukturi za opskrbu čija je važnost bila ponešto precijenjena.

Poput Francuske u 19. stoljeću, i Rusija se želi nametnuti kao zaštitnica kršćana na Istoku. A Sirija ih ima blizu milijun ili 4,6 posto stanovništvavi, od čega je 52 posto grčkih pravoslavaca. Novi savez prijestolja i oltara koji se ocrtava u Rusiji između Putina, premijera Dmitrija Medvjedeva i patrijarha Kirila I. može objasniti sve veći značaj koji se pridaje interesima Pravoslavne crkve u Siriji, čija je hijerarhija bliska režimu. Na kraju, Kremlj smatra da je 2011. prevaren po pitanju Libije: kako bi omogućili da vojna intervencija ide dalje od obične “odgovornosti zaštite” i osigurali da dovede do promjene režima, zapadnjaci su se upustili u jednu proširenu interpretaciju, ako ne i zloupotrebu Rezolucije 1973 Vijeća sigurnosti UN-a.

U pozadini svih tih faktora, odlučnost Rusije objašnjava se činjenicom da Putin analizira sirijske događaje kroz prizmu Čečenije. On promatra arapske ustanke kao islamske revolucije koje treba zaustaviti dok ne dostignu Kavkaz ili druge muslimanske regije u Rusiji (blizu 15 posto stanovnika Rusije su muslimani).

Interesi regionalnih sila

Iransku podršku Asadovu režimu lakše je objasniti: za Teheran je to zaštita jedinog arapskog saveznika i osiguravanje dugotrajnosti opskrbnih kanala za Hezbolah. Iransko-sirijsko savezništvo je strateški dugoročan pakt, skovan 1980., malo poslije islamske revolucije, u periodu kada je Hafez al-Asad, otac aktualnog predsjednika, izoliran ispaštao zbog loših odnosa s neprijateljskim i bratskim baasističkim iračkim režimom Sadama Huseina i Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO) Jasera Arafata. Savez je preživio intenzivne pritiske, osobito tijekom Iransko-iračkog rata 1980. – 1988., pa su svi pokušaji udaljavanja dviju zemalja bili neuspješni. Od početka sirijske revolucije u ožujku 2011., Iran je upro sve sile kako bi podržao Asada. Nije oklijevao u siječnju 2013. otvoriti mu kreditnu liniju u iznosu od jedne milijarde dolara, usprkos teškoj ekonomskoj situaciji u zemlji gušenoj sankcijama. Teheran je u Siriju poslao i kadrove Iranske revolucionarne garde, a i borci Hezbolaha i iračka šijitska vojska priklonili su se režimu.

Međutim, tri glavne sunitske sile regije, Turska, Katar i Saudijska Arabija, nisu propustile nijednu priliku da podrže sirijske pobunjenike. Nakon što je kratko pokušala pomiriti interese Damaska i Muslimanskog bratstva, Turska je jasno objavila svoju želju za Asadovim svrgavanjem. Za dvije zemlje Zaljeva važno je, prije svega, skresati krila Teheranu koji je postao neprijatelj broj jedan, uz opasnost da sukob postane vjerski okršaj između sunita i šijita.

Katar se ubrzo uključio u pružanje potpore sirijskom Muslimanskom bratstvu, isto kao što je to učinio s njihovim tuniskim i egipatskim pandanima. Prema Financial Timesuvii, već je potrošio tri milijarde dolara za naoružavanje pobunjenika. U početku bojažljiva, Saudijska Arabija svim se silama upustila u sirijsku borbu nekoliko mjeseci kasnije. No njezino neprijateljstvo prema Muslimanskom bratstvuviii usmjerilo ju je na davanje podrške više salafističkim pokretima – iako je nepovjerljiva prema grupama koje su povezane s Al-Kaidom, od koje je pretrpjela atentate tijekom 2000-ih. Dok Katar igra do kraja na kartu Sirijske nacionalne koalicije te je za premijera postavio Ghasana Hita, Sirijca iz Teksasa bliskog Bratstvu, Saudijci većinom izravno interveniraju na terenu preko Jordana, gdje su uspostavili ured za koordinaciju.

Za Izrael je sirijski režim dugo predstavljao manje zlo, garanciju sigurnosti na granici. Takva pozicija se promijenila nakon rata u srpnju 2006., kada se pokazalo da je podrška Damaska odigrala odlučujuću ulogu u otporu Hezbolaha, te s jačanjem antiiranske retorike u Tel Avivu. Dvije škole mišljenja koegzistiraju u američkom okruženju naklonjenom Izraelu. Dok je bivši savjetnik Bijele kuće Dennis Ross naklonjen intervenciji protiv Sirije, sveučilišni profesor Daniel Pipes, jedan od najbezuvjetnijih američkih propagandista Izraela, više bi volio da SAD podrži režim i pomogne produžavanju sukoba. Bivši direktor Mosada Efraim Haleviix procjenjuje da Asad ostaje poželjan i onima koji ga žele svrgnuti i ide toliko daleko da sirijskog predsjednika naziva “izraelskim čovjekom u Damasku”.

Izraelska oklijevanja doprinose zbrci koja vlada u Washingtonu, gdje se predsjednik Barack Obama, oparen iračkim iskustvom, opire pritiscima uvijek utjecajnog kruga intervencionista. Idealno rješenje za SAD bilo bi da Asad napusti vlast zadržavajući kostur režima; to je smjer nove rusko-američke inicijative i ženevske konferencije koja bi mogla biti održana ovog mjeseca. Nakon što je dugo vremena prednjačila u najavama sigurnog Asadova pada, Francuska se, čini se, umirila poslije najave američko-ruskog zbližavanja. Bojeći se da ne postane diplomatski izolirana, počela je hvaliti prednosti političkog rješenja koje je do tada ne samo ocrnjivano, nego ga je francusko Ministarstvo vanjskih poslova izričito bilo odbilo.

Takav pogled na situaciju ističe odsutnost bilo kakvog planiranja regionalnih i međunarodnih sila, protivno teorijama zavjera koje se često šire oko teme Bliskog istoka. Njima je najvažnije zaštititi vlastite interese. Naravno, preko leđa sirijskog naroda.

S francuskog prevela: Andrea Reškov

* Karim Emile Bitar geopolitičar je i konzultant, direktor istraživanja na Institutu za međunarodne i strateške odnose (IRIS), urednik časopisa L’ENA hors les murs (ENA izvan zidina). Autor je knjige Regards sur la France (Pogledi na Francusku), Seuil, Pariz, 2007.

i Uloga koju je odigrao T. E. Lawrence preuveličana je zahvaljujući i popularnoj kulturi i filmu Davida Leana (1962.), tako da on nastavlja utjelovljivati gotovo mitološku figuru romantičnog Zapada koji juri u pomoć Istoku izloženom despotizmu.

ii Usp. Tom Weiner, Legacy of Ashes: The History of the CIA, Anchor, New York, 2008. Deklasificirani američki arhivi opisuju Husnija al-Zaima kao “simpatičnog skitnicu” (likeable rogue).

iii Vidi Nicolas Dot-Pouillard, “La crise syrienne déchire les gauches arabes”, Le Monde diplomatique, kolovoz 2012.

iv Usp. saslušanje Samira Aita pred Komisijom vanjskih poslova Senata, 24. travnja 2013.

v O tom razlogu govorio je Fabrice Balanche na Radio France Internationale, u emisiji “Géopolitique, le débat”, 18. svibnja 2013.

vi Prema procjenama demografa Youssefa Courbagea, “Ce que la démographie nous dit du conflit syrien”, Slate, 15. listopada 2012.

vii “Qatar bankrolls Syrian revolt with cash and arms”, Financial Times, London, 17. svibnja 2013.

viii Vidi Alain Gresh, “Les islamistes à l’épreuve du pouvoir”, Le Monde diplomatique, studeni 2012.

ix Efraim Halevi, “Israel’s man in Damascus. Why Jerusalem does not want the Assad regime to fall”, Foreign Affairs, New York, 10. svibnja 2013.