Philippe Pons

Iako je na Zapadu često predmet ismijavanja, sjevernokorejski režim nije ni sasvim bespomoćan niti iracionalan koliko se pretpostavlja. U vječnom strahu od američke invazije, konačno je po svemu sudeći razvio nuklearne kapacitete koji mu omogućavaju da predstavlja ozbiljnu prijetnju svakom potencijalnom napadaču, a to je situacija na koju se u SAD-u izgleda teško navikavaju

Posljednja eskalacija tenzija na korejskom poluotoku, koja je uslijedila nakon spektakularnog vojnog mimohoda u organizaciji vlade u Pjongjangu te najave Washingtona da će u vode oko Koreje poslati “armadu”, nije bila nekakva velika novost. Naposljetku, bila je riječ o običnom blefu: američki nosači aviona su se sa svojom pratnjom, suprotno najavama, uputili u Indijski ocean. No galama i prijetnje koje su si međusobno uputili Donald Trump i Kim Jong-un dodatno su uzbudili duhove i povećali prijetnju od eskalacije sukoba u regiji. Potezi američkog predsjednika pokazuju, u najmanju ruku, kako je prilično neupućen u aktualnu sjevernokorejsku problematiku. Kao uostalom i u opću povijest ovog područja, sudeći barem prema njegovoj sasvim netočnoj izjavi da je Koreja “jednom bila dio Kine”.1

Kao što je poznato, korejski je poluotok prostor stalnih napetosti još od rata između Sjevera i Juga (1950.-1953.) koji nikada nije zaključen mirovnim sporazumom, već je još uvijek u formalnom stanju primirja. Ni američka prijetnja vojnom intervencijom nije originalni potez novog predsjednika: još 1994. godine, kada je Demokratska Narodna Republika Koreja (DNRK) prvi puta objavila da je proizvela plutonij, o takvoj se intervenciji ozbiljno razmišljalo. No rat je tada jedva izbjegnut iznenadnim posjetom bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera Pjongjangu.

Očita Trumpova nervoza u pokušajima da čim prije prekine sa “strategijom strpljivosti” svog prethodnika, koja je uključivala prekid diplomatskih djelatnosti uparen sa sankcijama, ali koja nije donijela očekivane rezultate u ograničenju razvoja sjevernokorejskog nuklearnog i balističkog programa, mogla bi novog predsjednika natjerati na ozbiljne pogreške. Sama prijetnja upotrebe sile sigurno neće riješiti problem. Još od osnivanja DNR Koreje 1948., ta se država suprotstavljala velikim silama i to ne samo SAD-u, već i svojim bivšim mentorima Kini i SSSR-u. Danas pokazuje istu tvrdoglavu samostalnost, podjednako prema Washingtonu i Pekingu.

Onkraj personalizacije krize, koja se redovito prikazuje u svjetlu sukoba dvaju impulzivnih lidera, aktualna faza napetosti dobro ilustrira slijepu ulicu do koje je dovelo više od dvadeset i pet godina jedne politike – one koju su vodile Sjedinjene Države sa saveznicima – a koja je inzistirala na sprječavanju proliferacije nuklearnog oružja, potpuno ignorirajući motive koji su tjerali sjevernokorejsko vodstvo da radi na razvoju tog tipa naoružanja.

Zaključivši da je jedini način za trajno održanje stabilnosti režima oslanjanje na vlastite snage, Sjeverna Koreja je 1980-ih uz sovjetsku pomoć razvila civilni nuklearni program koji je kasnije potajno prilagođen vojnoj upotrebi. Raspad SSSR-a i promjena smjera u Kini, koji su dodatno ugrozili sigurnost Sjeverne Koreje, samo su dodatno potaknuli odlučnost vlasti da razviju ovaj program, ponajviše u suradnji s Pakistanom. Kasnije američke invazije na Afganistan i Irak, te nedavni događaji u Siriji, učvrstili su uvjerenje u vladajućim krugovima da samo posjedovanje nuklearne bombe može spriječiti američku okupaciju.

Još 1990-ih je možda bilo moguće uvjeriti DNRK da se odrekne svog nuklearnog programa u zamjenu za jamstvo sigurnosti i program ekonomske pomoći. Upravo to je bio cilj okvirnog dogovora postignutog 1994. koji je predviđao zamrzavanje programa proizvodnje plutonija i normalizaciju odnosa sa Sjedinjenim Državama, a uključivao je i ukidanje sankcija te opskrbu zemlje sirovinama koje je teže koristiti za razvoj naoružanja. No Amerikanci se nikada nisu držali dogovora, pa su od njega uskoro odustali i Koreanci.

Čvrsta linija

DNRK je uskoro počela nabavljati opremu za obogaćivanje urana istodobno poštujući obavezu zatvaranja programa proizvodnje plutonija pod nadzorom Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Američki predsjednik George Bush je 2002. godine proglasio dogovor iz 1994. nevažećim uz izgovor kako sjevernokorejski program obogaćivanja urana ušao u operativnu fazu. No to nije bilo točno, kao što su tri godine kasnije priznale američke tajne službe. Sve ovo mnoge je podsjetilo na manipulaciju kojom je opravdana invazija na Irak. Korijeni druge korejske nuklearne krize, čini se, ležali su u ambiciji za promjenom režima. No ta je strategija imala suprotan efekt: oslobođen ograničenja dogovora iz 1994., Pjongjang je unatoč međunarodnim sankcijama izveo prvi nuklearni pokus 2006. godine.

Sada je situacija sasvim drugačija. Posjedovanje naoružanja koje može odbiti potencijalne napadače je konstitutivni element situacije u toj zemlji, koji je eksplicitno spomenut i u Ustavu. Čak i ako postoje sumnje vezane uz mogućnost Sjeverne Koreje da postojeća nuklearna sredstva efikasno upotrijebi u balističkoj raketi s bojevom glavom, njezini nuklearni kapaciteti sada su realnost. U listopadu 2016. godine, bivši je direktor američkih obavještajnih službi, James Clapper, otvoreno progovorio o tome kako bi svaki pokušaj da se nagovori Pjongjang da odustane od oružja koje može odbiti napadače bio “vjerojatno promašen”.

No sprječavanje proliferacije nuklearnog oružja ostaje opsesija američke politike koja je izgleda uvjerena kako režim mora pasti. Iako ovo uvjerenje demantira iskustvo posljednjih dvadeset godina,  ono ostaje izvor kratkotrajne strategije koja oscilira između dijaloga i konfrontacije. Strategija Pjongjanga je s druge strane puno dugoročnija.

DNRK je izvela pet nuklearnih pokusa, a šesti se čini vrlo izglednim. Još od druge krize za vrijeme Georgea W. Busha, sjevernokorejski nuklearni i balistički program više ne može biti (ako je to ikad i bio) predmet pregovora s SAD-om: on je sada strateška nužnost. Odustajanje od tog naoružanja bilo bi za režim samoubilački potez. Ne samo da više ne bi mogao opravdavati žrtve koje je nametnuo svojem stanovništvu, odnosno ogromna ulaganja u vojsku na štetu svega drugoga, već bi se izložio i vanjskoj intervenciji, baš poput Iraka.

Iako često prikazivan kao iracionalan i nepredvidiv, režim u Pjongjangu zapravo slijedi čvrstu političku liniju od koje ne odstupa. Želi da ga se prizna kao samostalnu nuklearnu silu, što bi mu omogućilo jamstvo sigurnosti, zatim želi normalizaciju odnosa s Washingtonom i međunarodno priznanje kao i nastavak ekonomskog oporavka započetog u prošlom desetljeću, osobito nakon dolaska na vlast Kim Jong-una.2 Njega je omogućila hibridna ekonomija koja kombinira planiranje i privatnu inicijativu. Oporavak je vidljiv osobito u Pjongjangu gdje su pokrenuti i mnogi građevinski projekti, ali i na selu, iako se tamo još pojavljuju nestašice.

Ekonomska stabilnost zemlje je ključna za političku stabilnost režima. Kim Jong-un je odlučno eliminirao svaku potencijalnu unutarnju opoziciju i čvrsto drži zemlju u rukama. Tenzije i strana neprijateljstva mu odgovaraju: dojam stalnog opsadnog stanja potiče snažan nacionalizam, koji je prisutan u obje Koreje, ali je osobito izražen na Sjeveru. Nedavne prijetnje mogućeg preventivnog bombardiranja dodatan su poticaj u tom smjeru. Osim toga, Sjeverna Koreja ustraje i na jačanju svoje nezavisnosti, što se očituje i u odbijanju statusa satelitske države Kini. Lako je i ne sasvim pogrešno kriviti Kinu, kao što to čini Washington, za propast politike sankcija. Kina je za njih doduše uvijek glasala, ali ih nije u potpunosti primjenjivala.

Između Kine i SAD-a

Iako su se Kina i Sjeverna Koreja dugo međusobno nazivale “bratskim zemljama”, njihovi odnosi nikada nisu bili toliko bliski koliko bi ta fraza sugerirala. Generacija gerilskih drugova u borbi protiv japanskih okupatora ili iz Korejskog rata davno je nestala. A čak su i u tim starim vremenima neslaganja remetila proklamirano prijateljstvo. Danas su odnosi utemeljeni na interesima dviju strana. To je, između ostalog, pokazalo zbližavanje Pekinga i Seula nakon 1992. godine, na užas Pjongjanga.

No Kina u Sjevernoj Koreji ima sasvim različite prioritete u odnosu na Sjedinjene Države. Iako kinesko vodstvo nije osobito sklono ideji Sjeverne Koreje kao nuklearne sile, još manje želi gušenje i destabilizaciju tamošnjeg režima. Njegov pad podrazumijevao bi brojne rizike: vjerojatni građanski rat u susjednoj zemlji, priljev izbjeglica koji bi mogao destabilizirati graničnu pokrajinu Yanbian u kojoj već živi znatna korejska manjina te, iznad svega, moguće ujedinjenje poluotoka pod režimom u Seulu, što bi značilo dolazak američkog saveznika na kinesku granicu, a možda čak i samih američkih vojnih snaga. Tijekom 1950-ih Kina je u Korejskom ratu izgubila milijun ljudi kako bi otjerala američku vojsku s rijeke Yalu (na korejskom Amnok) koja čini granicu između Kine i Koreje. Malo je vjerojatno da bi danas lakše prihvatila njezinu prisutnost u svojoj blizini.

Aktualni kineski predsjednik Xi Jinping se doduše postavio puno čvršće prema Pjongjangu: obustavio je uvoz ugljena (iako je trgovina drugom robom porasla), kao i svakodnevne letove Air Chine prema zemlji. U kineskom intelektualnom miljeu čuju se snažne kritike svakog popuštanja Sjevernoj Koreji. Povjesničar Korejskog rata Shen Zhihua sa Sveučilišta u Šangaju je na jednoj konferenciji održanoj u ožujku u Dalianu izjavio kako je DNRK sada postala “faktor destabilizacije kineskih granica” te stoga ugroza za “fundamentalne nacionalne interese”.

To su teške riječi koje ujedno pokazuju kako je korejsko pitanje otvoreno za slobodniju diskusiju od mnogih drugih. No imaju li te kritike utjecaja na smjer kojim su ove dvije zemlje vođene od strane Partije i vojne hijerarhije? Na (umjereno) zaoštravanje kineskih sankcija, Pjongjang je odgovorio salvom oštrih verbalnih napada kakve nismo imali prilike čuti još od Kulturne revolucije, a onda i novim raketnim testiranjima i istjerivanjem kineskih diplomata. Je li to tek poza ili vodi dalekosežnijim promjenama?

Za sada, kineska politika ostaje nepromijenjena: Sjedinjene Države i Sjeverna Koreja moraju pregovarati. Washington pokušava silom slomiti DNRK dok se Peking nada da će država proći kroz ekonomske promjene i uključiti se u razvoj regije čime bi se postepeno smanjio rizik koji predstavlja za njezinu stabilnost. Taj pristup podrazumijeva da se od nuklearnog pitanja ne radi prioritet, već da se ono uključi u sveobuhvatne pregovore. Sjedinjene Države s druge strane inzistiraju na tome da se Pjongjang odrekne nuklearnog oružja prije nego što počnu bilo kakvi pregovori.

Svim ovim dilemama i nepoznanicama pridružuju se i druge, osobito one povezane s pozicijom Južne Koreje nakon predsjedničkih izbora održanih 9. svibnja. Tvrdu liniju smijenjene predsjednice Park Geun-hye sigurno neće nastaviti novi predsjednik Moon Jae-in, koji se zalaže za nastavak dijaloga s Pjongjangom i ponovno otvaranje pregovora o postavljanju američkog raketnog sustava THAAD – koji izaziva bijes kineskih vlasti – u Južnu Koreju. Nije isključeno da bi se u dogledno vrijeme Sjedinjene Države i Južna Koreja mogle naći na suprotnim stranama, osobito ako se nastave potezi kao što je bila lažna najava slanja američke armade prema poluotoku koja je izrazito razljutila javnost na Jugu.

Svaka politika koja želi smanjiti tenzije mora računati na tri parametra. Sjevernokorejsko vodstvo nije iracionalno, ali jest spremno poduzeti rizike. Nadalje, režimu ne prijeti skori slom i neće se odreći nuklearnog oružja. Pored toga Washington bi još jednu stvar morao imati na umu: svaki napad na DNRK izazvat će odmazdu Pjongjanga. Seul se nalazi svega pedeset kilometara od sjevernokorejskih artiljerijskih baterija, a američke vojne baze na Okinavi u dometu su sjevernokorejskih raketa. Prostor za manevre je izrazito uzak, a rizici vrlo visoki.

S francuskog preveo: Nikola Vukobratović


1 Intervju dan Wall Street Journalu, New York, 4. travnja 2017.
2 Vidi Patrick Maurus, “La Corée du Nord se rêve en futur dragon”, Le Monde diplomatique, veljača 2014.