Keith Dixon

Referendum o škotskoj nezavisnosti, koji se održava 18. rujna, kulminacija je dugog procesa čije ishodište leži u doba Margaret Thatcher i raširenom nezadovoljstvu njezinom politikom. Rastuća skepsa velikog dijela škotskog stanovništva prema ostanku u Ujedinjenom Kraljevstvu nerazdvojiva je od negativnog stava spram neoliberalnih rješenja koji posljednjih desetljeća dominiraju otočjem. No pitanje je hoće li nezavisnost doista otvoriti prostor za raskid s takvom politikom

Škoti, ostanite s nama! Prilično neočekivana poruka engleskog pjevača Davida Bowieja na dodjeli nagrade za najboljeg britanskog solo izvođača 29. veljače samo je jedan od brojnih istupa poznatih ličnosti protiv škotske nezavisnosti. Glumica Emma Thompson, pjevačica Susan Boyle, bivši trener nogometnog kluba Manchester United Alex Ferguson, škotska spisateljica i autorica Harryja Pottera Joanne K. Rowling, pa i bivši predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso, bivša američka državna tajnica Hillary Clinton i papa Franjo htjeli su upozoriti Škote na rizike raspada britanske države.

Nema naznaka da su njihovi istupi imali željenog efekta, baš kao ni upozorenja i slabo prikrivene prijetnje sadašnje britanske vlade, koja sjeverno od rijeke Tweed, u Škotskoj, ne uživa pretjeranu popularnost. No ta upozorenja svejedno pokazuju da tri unionističke stranke (konzervativna, liberalno-demokratska i laburistička) nisu štedjele na sredstvima kako bi mobilizirale protivnike nezavisnosti.

Na referendumu 12. rujna Škoti će trebati odgovoriti samo na jedno pitanje: Treba li Škotska biti nezavisna zemlja? Škotski nacionalistički premijer Alex Salmond htio im je dati izbor između povećane autonomije i raskida s Ujedinjenim Kraljevstvom, no britanski premijer David Cameron to je odbio, nadajući se da će time potkopati nacionaliste. Na kraju duge i za pristaše unije sumorne kampanje, sve upućuje na to da još ništa nije odlučeno. Budućnost Ujedinjenog Kraljevstva ovisit će o glasovima neodlučnih birača, koje dva tabora nastoje pridobiti na svoju stranu, pa čak i pomoću Ziggyja Stardusta…

Konstrukcija Velike Britanije raspada se još od početka krize 1970-ih godina. Škotska nacionalna stranka (SNP, osnovan 1934.) prvi se put probila na parlamentarnim izborima u veljači i listopadu 1974. (u veljači nije bilo jasnog pobjednika). S nešto više od 30 posto glasova, nacionalisti su u to doba jahali na valu nezadovoljstva dvjema britanskim strankama, konzervativnom i laburističkom. Obje su se činile nesposobne riješiti probleme u zemlji, posebno izražene u Škotskoj. Ondašnja je ekonomija, naime, ovisila o tradicionalnoj teškoj industriji, koja je propadala punom parom. Uz obećanja da će “nafta biti škotska”, nacionalisti su predlagali put izlaska iz britanske krize, istovremeno prozivajući London zbog otimanja prihoda od nafte iz Sjevernog mora.

Uslijed neuspjeha prvog referenduma o autonomiji koji je predložila laburistička vlada 1979., vjetar se okrenuo u korist odvajanja od Engleske. Nekoliko mjeseci kasnije, Margaret Thatcher, šampionka neoliberalizma s prodornim engleskim naglaskom, došla je u Downing Street 10 i uvela antisocijalnu politiku koju je odbila velika većina škotskih glasača, što dovodi do značajne promjene klime.

Buđenje težnji ka samoodređenjem pod Thatcher

Osamdesete godine, obilježene intenzivnim turbulencijama, preoblikovale su politički, intelektualni i kulturni život. Nova generacija povjesničara odriče se anglocentrizma, njihovi kolege sociolozi istražuju suvremene posebnosti svojih škotskih sugrađana; niču novine kao što su Radical Scotland ili Cencrastus, koje pokreću raspravu o budućnosti nacije. Od Alasdaira Graya, preko Liz Lochhead i Johna McGratha, pa sve do Williama McIlvanneya, romanopisci, pjesnici i dramaturzi iscrtavaju granice zamišljene Škotske i često joj podaruju prirođene kvalitete koje njezin južni susjed nema.

Nacionalizam je u to doba bio snažno ljevičarski ili barem antitačerski obojen. SNP će 1989., zajedno s tada vrlo aktivnom radikalnom ljevicom, odigrati važnu ulogu u osporavanju poll tax, reforme lokalnih poreza koju je Željezna Lady najprije provela u Škotskoj i koja će doprinijeti njezinu padu godinu dana kasnije.

Doba Margaret Thatcher nije toliko obilježeno porastom broja glasača za SNP (on se, zapravo, smanjio) koliko odbacivanjem neoliberalizma i težnjama za samoodređenjem, koje su se u tom periodu proširile iz krugova nacionalista. Dio lijevog biračkog tijela koji 1979. nije glasao za autonomiju pomalo okreće leđa uniji. Unutar SNP-a rađa se radikalna, republikanska i socijalistička struja koja osporava hegemoniju “fundamentalista” kojima je nezavisnost sama sebi svrhom. Prozvana Grupom 79, privlači mladu generaciju pobunjenika, među kojima se našao i sadašnji premijer i vođa SNP-a Salmond, tada nakratko izbačen iz stranke zbog zauzimanja za škotsku socijalističku republiku (otada se ipak “opametio”).

U toj novoj situaciji, koja je dramatično drugačija od engleskog političkog razvoja u isto vrijeme, dvije su stranke dominirale političkim životom Škotske – SNP i Laburisti. Druge su igrale samo sporednu ulogu (Konzervativna stranka) ili ulogu povremenih saveznika (Liberalno-demokratska stranka). Ispitivanja javnog mnijenja potvrđuju slabljenje osjećaja pripadnosti britanskom identitetu i sve veće težnje za političkom autonomijom. U samom središtu nacionalističke sfere utjecaja, prebjezi iz laburista, poput Jima Sillarsa, nastoje proširiti interes za nacionalizam na ljevici, i to predlažući socijalistički program (koji bi došao na snagu jednom kada steknu pravo na samoodređenje), koji se poklapa s programom Grupe 79.

U tom kontekstu, Laburistička stranka, koja se na vlast vratila 1997., gotovo da i nije imala izbora nego pristati na škotsku autonomiju, od koje je dugo strahovala. Nadala se da će priznavanjem vlade u Edinburghu, koja bi imala stvarnu moć u određenim područjima (poput obrazovanja, zdravstva i slično), izmaknuti tepih ispod nogu nacionalista. Plan devolucije, po ukusu novih laburista, zamišljen je kao završna točka prenošenja vlasti. No dogodilo se upravo suprotno. SNP je potvrdio svoj položaj prve stranke opozicije laburističko-liberalnodemokratskoj koaliciji (od 1999. do 2007.). A 2007. iznenadio je pobjedom i relativnom većinom u edinburškom parlamentu. Četiri godine kasnije, uslijed masovnog odbacivanja novih laburista nakon iračkog debakla i bankarskog kraha, uspio je dobiti apsolutnu većinu u škotskom parlamentu, unatoč izbornom sustavu temeljenom na proporcionalnom zastupanju, koncipiranom upravo kako bi se izbjegle takve većine.

Od 2007. dakle SNP vlada Škotskom. Od 2011. uživa i više nego potreban manevarski prostor. Unatoč krizi koju je izazvao kolaps britanskih banaka, pred svojim je suparnicima sačuvao prednost koju će potvrditi rezultati svibanjskih izbora za Europski parlament. Spretno je igrao na kartu ograničenosti svojih ovlasti, prebacujući odgovornost za pogoršanje ekonomske i socijalne situacije na London. Osim toga, na ljevici je osvajao bodove ogradivši se od onih (gotovo identičnih) aspekata politike novih laburista i sadašnje vlade koja je najviše bila pod udarom kritika. Salmond je tako odbio slijediti program privatizacije zatvora koji su pokrenuli njegovi prethodnici iz laburista, suprotstavio se uvođenju školarina na škotska sveučilištai, zajamčio je višu razinu socijalne skrbi za starije osobe nego u ostatku Ujedinjenog Kraljevstva. I ne propušta ni jednu priliku da osudi štetne posljedice mjera štednje koje nameće koalicija na vlasti u Londonu.

Skepsa spram SNP-a

Sve u svemu, slabljenje podrške jedinstvu Kraljevstva, koje se učvrstilo za vrijeme Margaret Thatcher, nastavlja se intenzivnije pod vladama Tonyja Blaira (1997. – 2010.) i Gordona Browna (2010. – 2012.). Dok birači engleske ljevice nemaju nijednu ozbiljnu opciju i odlučuju se uglavnom za neizlazak, u Škotskoj je politička ponuda bogatija. SNP preuzima jedan dio socijaldemokratskog naslijeđa koji su pristaše Blairove politike zanemarili i protivi se vojnim intervencijama, pa se njegov dolazak na vlast djelomično objašnjava preuzimanjem laburističkih glasova.

Unutar sindikalnog pokreta, još uvijek snažno povezanog s laburistima, nepovjerenje prema nacionalistima, koje se dugo nazivalo “torijevcima u kiltu”, i dalje je izraženo. Nije li Salmond, usprkos oportunističkom krivolovu na bivšim laburističkim teritorijima, ipak do kraja podržavao “irski model” divlje deregulacije prije no što je ta zemlja potonula u duboku krizu?ii Ne zagovara li, poput bivšeg “keltskog tigra”, neki oblik poreznog dampinga kako bi potaknuo dolazak stranih tvrtki? Uostalom, bio je vrlo popustljiv prema škotskim bankama, velikim dijelom odgovornima za krizu iz 2008.

Također, premijer je u posljednje vrijeme napravio nekoliko ustupaka. Primjerice, potvrdio je svoju privrženost britanskoj monarhiji i prihvatio da Banka Engleske vodi glavu riječ u monetarnim pitanjima eventualno nezavisne Škotske, koja bi nastavila koristiti britansku funtu (što London planira odbiti…).

Koji god bio rezultat, glasanje 18. rujna u suštini neće promijeniti situaciju. Oni koji ga pamte, prisjećaju se da je referendum o autonomiji iz 1979. završio neuspjehom, što nije spriječilo masovno “da” (više od 70 posto glasova) za stvaranje škotskog parlamenta na referendumu iz 1997. godine. Nacionalisti imaju dojam, svakako opravdan, da je vrijeme na njihovoj strani. Tim više ako se tendencije zapažene u Engleskoj tijekom posljednjeg glasanja potvrde – Stranka nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) pod vodstvom Nigela Faragea, koja je na ovogodišnjim europskim izborima odnijela pobjedu u Engleskoj, u Škotskoj djeluje kao okidač, baš kao nekada Konzervativna stranka Margaret Thatcher, čijim se dostojnim nasljednikom smatra upravo Farage. U slučaju da nacionalistički prijedlog podbaci, na London će se i dalje vršiti najveći mogući pritisak kako bi edinburškom parlamentu priznao nove ovlasti. Škotska, treća najbogatija regija Kraljevstva, time bi postigla ono što je teoretičar Tom Nairn nazvao “de facto nezavisnošću”, u odnosu na de jure nezavisnost dobivenu glasanjem.

No pravo pitanje, na kojemu sve više ustraju pristaše samoodređenja, naročito oni izvan redova SNP-a, i dalje glasi: Što s nezavisnošću? Slijediti politiku koju dvije glavne britanske stranke vode više ili manje uspješno već tridesetak godina ili napraviti pravi prekid, nadahnut onime što mnogi predstavljaju kao škotsku društvenu misao? Ideja čiji je nositelj u početku radničkog pokreta bila ljevica (pod perom laburista Keira Hardiea ili, kasnije, marksista Johna Macleana), vraća se u opticaj – kao primjer stvarne društvene promjene, škotsko bi samoodređenje moglo služiti kao odskočna daska i socijalnim pokretima na Britanskim otocima u cjelini.

To stajalište zauzimaju dvojica bivših laburističkih zastupnika, Jim Sillars i Dennis Canavan, pisac James Kelmaniii, kao i mala Škotska socijalistička stranka, čiji vođa Colin Fox koristi republikansku socijalističku argumentaciju. Prema mišljenju te ljevice, koja se ne određuje nužno kao nacionalistička, ne samo da škotsko samoodređenje ne bi oslabilo britanski radnički pokret (kao što vrlo ozbiljno tvrdi laburist Brown), već bi moglo dubinski promijeniti situaciju i označiti put drugačiji od onoga koji neoliberali prepisuju od londonskih vlasti još od 1979. godine.

No kako bi se u scenariju po kojemu bi došlo do raskida s neoliberalnim konsenzusom (koji još nije jasno vidljiv u mjerama koje zagovara SNP) mogla poštivati pravila Europske unije? Kada bi Komisija odobrila njezinu integraciju, što zasigurno ne bi prouzročilo previše problema, nezavisna bi Škotska, poput svih drugih zemalja članica, morala pognuti glavu pred militantnim konzervativizmom koji vlada kako u Westminsteru tako i u Bruxellesu. Jednom kada bi pitanje samoodređenja bilo riješeno u odnosu na London, odmah bi se postavilo jednako akutno pitanje koliko manevarskog prostora za alternative zapravo postoji unutar više no ikad neoliberalizirane Unije.

S francuskog prevela: Dora Slakoper

i Vidi David Nowell-Smith, “Amers lendemains électoraux pour l’université britannique”, Le Monde diplomatique, ožujak 2011.
ii Vidi Renaud Lambert, “Les quatres vies du modèle irlandais”, Le Monde diplomatique, listopad 2010.
iii Vidi James Kelman, “Depuis une chambre à Glasgow”, Le Monde diplomatique, veljača 2011.