Mislav Marjanović

Nakon prošlogodišnjih parlamentarnih izbora, politička dominacija desnice u Poljskoj jača je nego ikad prije. Istovremeno, propast tradicionalnih socijaldemokrata otvorila je prostor na ljevici koji pokušava iskoristiti novonastala stranka Razem. Reportaža iz Varšave daje uvid u njezine temeljne političke i organizacijske odrednice

U predvečerje devetog ožujka članovi poljske partije Razem (Zajedno), postavili su šatore ispred zgrade Ureda premijerke u Ujazdowskoj ulici u Varšavi i time započeli protest protiv vlade. Kasnije im se priključuju i dosadašnji glavni organizator otpora novoj poljskoj vladi, KOD (Odbor za obranu demokracije), građanska inicijativa u čijim demonstracijama protiv poteza nove vlade sudjeluju najveće opozicijske stranke, a u kojima je Razem odbijao sudjelovati. Neposredan povod ovoj akciji bilo je očitovanje premijerke Beate Szydło i članova vlade da neće prihvatiti odluku Ustavnog suda, prema kojoj su nedavno donesene izmjene zakona o Ustavnom sudu protuustavne te imaju za cilj ograničenje i paralizu rada te institucije. Takav su splet okolnosti efektnom akcijom iskoristili razemovci, koji su narednih dana projicirali članke poljskog ustava na zgradu ureda premijera. Tom se akcijom po drugi puta u svojoj kratkoj povijesti stranka izborila za vidljivost u medijskom mainstreamu, ovoga puta dovevši u pitanje neformalni monopol KOD-a na artikulaciju narodnog nezadovoljstva autoritarizmom nove vlade, zbog čega je sljedećih dana došlo do napetosti i zaoštravanja sukoba između KOD-a i razemovaca, čemu ćemo se vratiti potkraj teksta.

S obzirom na to da je na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima osvojila tek 3,62 posto ili 530.349 glasova,1 stranka Razem nema svog predstavnika u parlamentu. Da bi stvar bila gora, budući da nisu prešli 5 postotni izborni prag, time su po mnogim kritičarima samo naštetili koaliciji Zjednoczona Lewica (Ujedinjena ljevica), kojoj su se ostentativno odbili priključiti, a koja je osvojila 7,55 posto glasova. Međutim, s obzirom na to da je prag za koalicije 8 posto, niti ta široka koalicija sastavljena od postkomunističkog SLD-a (Savez demokratske ljevice), “Tvoga pokreta” liberala Janusza Palikota, “Zelenih”, “Unije rada” i “Poljske socijalističke stranke” nije ušla u parlament. Konzekventno najveću je korist od toga imao PiS (Pravo i pravednost), koji sada može samostalno vladati, a najmanju ljevica, budući da u parlamentu nema nijedne barem deklarativno lijeve stranke. Ipak, takvi su izborni rezultati kod razemovaca izazvali oduševljenje te osigurali ne samo neophodan entuzijazam, već i državni novac potreban za nastavak ostvarivanja dugoročnog, ambicioznog plana stvaranja snažne, autonomne lijeve opcije.

Tijekom razgovora s raznim članovima stranke koje se moglo susresti ispred njihovih šatora dok su mahali ljubičastim zastavama i izvikivali parole upućene kako vladajućima, tako i njihovim prethodnicima, što je lako uočljiva “populistička” sastavnica razemovaca,2 ali i s manje entuzijastičnim, “običnim” glasačima i simpatizerima stranke, velika većina njih je kao motiv svoje podrške ovom projektu istaknula to da se “nakon dugo vremena” u Poljskoj pojavila istinska lijeva opcija, s čijom se ideologijom i programom gotovo u potpunost mogu identificirati. To “nakon dugo vremena” slobodno se može protumačiti kao period od uspostave tzv. “Treće Republike Poljske” (III RP), odnosno od ekonomsko-političkih promjena 1989. godine. Zaista, od tog trenutka u Poljskoj postoji samo jedna dominantna ideologija – ona neoliberalna – i nju su provodile sve političke opcije: od političkih baštinika Solidarnosti ranih 90-ih, postkomunista, nacionalističkog i tradicionalističkog PiS-a ili tzv. “liberalnih modernizatora” iz Građanske platforme (PO). Ta neoliberalna ideologija, koja je tek na mahove poprimala oportunistički motivirana skretanja prema nešto socijalnijim politikama, dolazila je uglavnom u paketu sa manje ili više konzervativnim i nacionalističkim svjetonazorom. Ono što stvar čini gotovo beznadežnom jest to da su kao alternative tomu na izborima uglavnom prolazile još radikalnije neoliberalno-konzervativne opcije (Korwin-Mikke) ili pak ekstremno desničarske (Kukiz). Naravno, Poljska po tome nije iznimka u okviru Europske unije, no teško je pronaći tako dugotrajno dominantan neoliberalno-konzervativni sklop. Postoje razni pokušaji objašnjenja marginalnosti ljevice u Poljskoj – primjerice, dugotrajne posljedice poraza radničkog pokreta utjelovljenog u “Solidarnosti”, odnosno liberalna “izdaja” njegovih prvotno istaknutih ciljeva i vrijednosti.3 Moglo bi se također argumentirati da je to samo ponešto radikalizirana varijanta šireeuropskog poraza i nestanka socijaldemokracije. Postoji i teza prema kojoj je Poljska osuđena na dominaciju nacionalističkog narativa zbog jakog utjecaja poljskog katolicizma.4 Neovisno što sudili o uvjerljivosti tih objašnjenja, činjenica je da ona poprilično pesimistično gledaju na mogućnost jačeg utjecaja ljevice u Poljskoj.

razemovci, međutim, vjeruju da postoji dugoročna šansa za stvaranjem jake lijeve političke stranke u Poljskoj. O tome smo, između ostalog, razgovarali s jednim od osnivača i članom predsjedništva stranke Razem, Maciejem Koniecznym, u glavnom sjedištu stranke. Ono se nalazi gotovo u samom centru Varšave, u tzv. četvrti “MDM” (Marszałkowska Dzielnica Mieszkaniowa), koja zajedno s Palačom kulture i nauke, spada među najmonumentalnije urbanističke i arhitektonske poduhvate bivše “Narodne Republike”, koji datiraju u rane pedesete godine, period dominacije socrealističke estetike.

Koniecznog, koji sebe smatra “demokratskim socijalistom”, kao i mnoge njegove stranačke drugove krasi dugogodišnje životarenje na političkoj margini te se stječe dojam da poprilično uživa u statusu novostečene relevantnosti. Razem je vrlo mlada stranka – ideja o njezinom osnivanju pojavila se početkom prošle godine, a konkretizirana je krajem ožujka 2015., nakon čega je održan prvi kongres stranke na kojem je prisustvovalo dvjestotinjak članova. Neki od osnivača stranke poput Koniecznog ili Adriana Zandberga došli su iz minornih lijevih stranaka poput Mladih socijalista i Zelene stranke, no velika većina onih koji su se odazvali apelu za stvaranje nove stranke bili su ljudi koji se prethodno nisu bavili politikom.5 Prema našem sugovorniku dvije su stvari presudno utjecale na uspješan start Razema: konačna erupcija nagomilanog nezadovoljstva postkomunističkim SLD-om, nakon što je SLD na posljednjim predsjedničkim izborima 2015. godine kao svoju kandidatkinju nominirao libertarijanku Magdalenu Ogórek, te sve jača prisutnost lijevih ideja u mainstreamu, koje su dovodile u pitanje prevladavajući neoliberalni konsenzus.

Programski je Razem stranka odana radničkim pravima i vrijednostima “klasične” posljeratne socijaldemokracije. Zapravo njezin program ne sadrži nikakve radikalne antikapitalističke elemente, što je u intervjuu za Krytyku Politycznu sugerirao i njihov najistaknutiji član Adrian Zandberg: “Pored prošlosti i budućnosti postoji i treći poredak, koji se zove sadašnjost. I upravo će on biti ključan za vjerodostojnost pokreta koji nije ukorijenjen ni u mitu nekakvog zlatnog doba, niti obećava neki divan svijet na horizontu, nego pokazuje da je koristan ljudima u konkretnim društvenim borbama i u društvenom angažmanu. Pokretu koji razumije da je poljska politika močvara koja se sve više smanjuje i da je sve manje Poljaka/inja spremno priznati da je to prostor u kojem se odvijaju stvari važne za njihovu sudbinu i život.”6

Dakle, radi se o pokretu koji svoj raison d’être vidi prvenstveno u saniranju štete nastale provođenjem radikalnih neoliberalnih politika, a kojemu se teško mogu pripisati lijeva utopijska vizija ili revolucionarna svijest, iako Konieczny tvrdi da su u samoj stranci prisutne i takve tendencije. Logično je stoga da se u programskoj deklaraciji7 ističu upravo sljedeće četiri točke: 1. “Država na strani radnica i radnika”: cilj je težiti sigurnom i stabilnom zaposlenju, dakle suprotstaviti se prekarnom radu i “smeće ugovorima”, u Poljskoj široko rasprostranjenima, a neke od ponuđenih mjera su uvođenje minimalne satnice u iznosu od 15 zlota, davanje većih ovlasti državnoj inspekciji rada, uvođenje 35-satnog radnog tjedna, jačanje uloge sindikata, borba s rodnom diskriminacijom s obzirom na iznos plaće itd.; 2. “Pravedni porezi za sve”: teži se uvođenju progresivnijeg oporezivanja, uključujući stopu od 75 posto za dohotke preko pola milijuna zlota godišnje, veće oporezivanje multinacionalnih korporacija, ukidanje poreznih privilegija firmama koje funkcioniraju u tzv. “specijalnim ekonomskim zonama”; 3. “Država koja gradi stanove”: to podrazumijeva državni program izgradnje stanova financiran izravno iz državnog budžeta; 4. “Aktivna država, nova industrija”: uz oslonac na Državnu gospodarsku banku želi se uspostaviti državni fond, koji će investirati u izgradnju nove industrije i poticati tehnologije koje se razvijaju na poljskim fakultetima. Kratak izvadak ključnih točaka programa samo podcrtava gore rečeno – radi se o manje-više klasičnom socijaldemokratskom programu druge polovice prošlog stoljeća.

Zanemareno biračko tijelo

Drugi, možda zanimljiviji aspekt, tiče se političke strategije stranke, koja se krije iza njihovog populističkog gesla “drugačija politika je moguća”. Ambicija je razemovaca, naime, postati masovna politička stranka, koja u opreci spram tzv. “kadrovske stranke”, koja se svodi na medijske istupe establišmenta stranke, teži političkom angažmanu što većeg broja ljudi. U spomenutom intervjuu, Zandberg, inače obrazovani historičar koji je doktorirao na tematici povijesti britanske i njemačke socijaldemokracije, a koji sada zarađuje predajući na dvama privatnim fakultetima, nastavlja: “Politika može biti efektivnijim oruđem promjene stvarnosti od samoorganizacije – što je upravo cilj ljevice – samo tada kada nagovorimo ljude da se angažiraju. Logika lijeve politike zasniva se na tomu da obvezujuće pravo, odnosno zakone, treba ispuniti sadržajem sile društvenih pokreta. Ukratko rečeno: da bi ljevica pridobila većinu, mora izgraditi društvenu silu – bez toga ćemo ostati samo simpatični eksponat u muzeju historije radničkog pokreta.”

Prema Zandbergu, za to je ključno lokalno funkcioniranje stranke: ona na toj razini treba biti mjesto koje će nuditi konkretnu pomoć lokalnom stanovništvu u problemima koji se tiču zaposlenja ili primjerice stambenog pitanja.8 Također, Razem bi trebao pomoću raznih mjesnih društvenih klubova biti mjesto okupljanja sindikalista, ponuditi različite radionice i kurseve političke naobrazbe, kao i primjerice mogućnost ostavljanja djece na čuvanje. Provedivost tog ambicioznog plana trebala bi omogućiti godišnja državna dotacija stranci u iznosu od 3,2 milijuna poljskih zlota. Treba spomenuti kako Razem već sada sudjeluje u raznim štrajkovima radnika i surađuje na različitim razinama s jednom od dvije glavne poljske sindikalne središnjice, OPZZ-om. Samo u tjednu kada sam razgovarao s Koniecznym, bili su prisutni na tri različita prosvjeda ili štrajka u manjim poljskim gradovima i selima kao što su Świdnik i Wierzbica kod Radoma. Konieczny je u razgovoru anegdotalno spomenuo da se sindikati i radnici čude tomu da ljevica pokazuje interes za njihova okupljanja i političke akcije, budući da su kao “lijeve” stranke uglavnom percipirali liberale, koji s prezirom gledaju na radničke proteste.

U tom smislu Razem računa s time da svoj elektorat može pronaći i među populacijom koja živi izvan velikih gradova i aglomeracija, za što se često koristi teško prevodivi izraz “Polska powiatowa”.9 Pod time se misli na poljsku provinciju, na manje gradove i mjesta, gdje je “plafon aspiracija legalni posao za minimalac ili odlazak u London: no prije na rad u kafiću, nego na doktorat”, kako pesimistično opisuje Zandberg. Ta je populacija, izuzev zapadnog dijela Poljske, dominantno izborno tijelo PiS-a te je naklonjenija konzervativnim i tradicionalnim vrijednostima. Stoga će biti poprilično zanimljivo vidjeti u kolikoj mjeri će Razem, koji pored socijalnih zagovara i čitav niz progresivnih iskoraka u sferi “kulturnih pitanja”, u tome biti uspješan.

Jedna od brana ugrađenih u statut stranke, koja bi Razem trebala štititi od pretvaranja u tipičnu stranku establišmenta, jest ideja o tome da je vlast na svim stranačkim razinama kolektivna. U prijevodu to znači da stranka funkcionira bez predsjednika. Nakon izrazito uspješnog nastupa Adriana Zandberga u predizbornoj televizijskoj debati, što se posljedično osjetilo u snažnom rastu potpore Razemu, takav su koncept kritičari etiketirali kao politički naivan i neefikasan.10 Konieczny priznaje da je to ozbiljan problem za stranku, budući da je u raskoraku s uobičajenim medijskim praćenjem politike. Tako su zbog svoje politike “diverzifikacije poruke”, nemali broj puta morali odustati od nastupa u javnosti, jer mediji uglavnom traže isključivo Zandberga, što Razem često odbija. No kao što Zandberg kaže, radi se o različitim ulozima: “Ryszard Petru [biznismen i lider krajnje neoliberalne stranke “Nowoczesne”, trenutačno najpopularnije opozicijske stranke u Poljskoj] ne mora ništa reći, dovoljno je da nastupi u prime time-u, ali on ne igra za isti ulog, ne igra za društvenu promjenu (…) odnosno ne igra za takvu promjenu čiji bi element bila široka društvena participacija. Mi pak nastojimo razgovarati s medijima i uvjeravati ih da bit političke promjene nije u Zandbergu sa cool bradom i ljubičastom zastavom u pozadini.”

Za liberalnu opoziciju utjelovljenu u KOD-u, na spomenutom prosvjedu ispred premijerkine kancelarije, odbijanje vlasti da se pokori odluci Ustavnog suda bilo je samo još jedna u nizu potvrda autoritarnih tendencija vladajuće garniture. Razem je, međutim, sve do tog trenutka odbijao sudjelovati u protestnim skupovima i marševima KOD-a. Prema stajalištu stranke, marširanje zajedno sa liderima dviju glavnih opozicijskih (neo)liberalnih stranaka – Nowoczesna i PO – predstavljalo bi kompromitaciju i gubitak vjerodostojnosti stranke. Njihov je politički cilj, kako je već istaknuto, formiranje treće, lijeve opcije, koja nadilazi dugogodišnju podjelu na “liberalne modernizatore” i “nacionalističke konzervativce”.11 Uostalom, zbog te apstinencije od marševa Razem je bio kritiziran sa svih strana – od liberalnog mainstreama do lijevih publicista iz poljskog LMD-a – te mu se predbacivala prešutna podrška PiS-u, navodna implicitna autoritarnost i nedemokratičnost te izostanak društvene svijesti. Međutim, ovoga puta Razem je jasno i nedvosmisleno pokazao što misli o nedemokratskim potezima nove vlade, iskoristivši ujedno tu priliku i da se distancira od liberalne opozicije. Naime, projiciravši na zgradu premijerkine kancelarije eksplicitno i one članke Ustava koji se tiču zagarantiranih radničkih prava, a koji su sustavno bili zanemarivani posljednjih 27 godina, željeli su pokazati da oni ne prosvjeduju radi povratka na pred-PiS-ovski status quo, već protiv cjelokupnog poretka Treće Republike.

Ta uspješna akcija odrazila se i u rastu javne podrške stranci pa prema najnovijim anketama Razem uživa povjerenje 5 posto birača, što bi bilo dovoljno za ulazak u parlament. Najrecentnijim pak protestima protiv mogućeg uvođenja barbarskog zakona, koji bi u potpunosti delegalizirao abortus, organiziranim u više od 15 poljskih gradova, pretvaraju se u najaktivniju opozicijsku stranku. Ipak, upitno je koliko im to može pomoći u posezanju za mahom deprivilegiranim elektoratom PiS-a. A čini se da upravo tu leži ključ uspjeha u stvaranju moćne lijeve partije u Poljskoj.


1 Za detaljnije rezultate vidi: parlament2015.pkw.gov.pl.
2 Ova dva momenta, ljubičasta boja i napadi na politički establišment u cjelini, analitičarima su često bili dovoljni kako bi zaključili da se radi o poljskoj verziji španjolskog Podemosa. Ipak, postoji barem jedna krucijalna razlika – Razem nije nastao na osnovi masovnog socijalnog protestnog pokreta, što se odražava ne tek u izbornim rezultatima, već i u političkoj strategiji. Također, za razliku od Podemosa i Sirize, Razem za štetne posljedice neoliberalnih politika odgovorne traži prvenstveno u Poljskoj, u strankama koje su ih provodile i implementirale, pa posljedično njihov vanjskopolitički program i stav prema EU ostaje u drugom planu.
3 Vidi Anja Vladisavljević, Krešimir Zovak, “Nacionalističke iluzije solidarnosti”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, studeni 2015.
4 Intervju Michała Sutowskog s Dariuszem Gawinom, “Wielki zwrot lewicy zablokował normalną politykę po 1989”, 19. siječnja 2014., krytykapolityczna.pl
5 Proces nastanka stranke detaljno opisuje član Predsjedništva stranke Jakub Danecki u intervjuu “Podemos auf polnisch”, 21. veljače 2016., semiosis.at
6 Intervju Michała Sutowskog s Adrianom Zandbergom, “Nie ma już pustki na lewicy”, 8. travnja 2016., krytykapolityczna.pl
7 Cijeli program dostupan na stranici partiarazem.pl.
8 Sličnu rezonira Bernd Riexienger, dopredsjednik njemačke stranke Die Linke, po kojemu bi u središtu političke strategije Die Linkea trebala biti izgradnja lokalnih struktura. Vidi Bernd Reixinger, “What Die Linke Should Do”, 27. ožujka 2016., jacobinmag.com
9 Naziv dolazi od “powiat” (kotar), što je nakon “województwa” (županija), druga razina administrativng ustroja. “Kotarska Poljska” obuhvaća sela, mjesta i gradove s maksimalno 50-100 tisuća stanovnika.
10 Vidi primjerice Sławomir Sierakowski, “Najlepiej razem z liderem!”, 21. listopada 2015., krytykapolityczna.pl
11 Misli se na PO s jedne i PiS s druge strane.