Benoît Bréville

Četrnaestog prosinca 2012. u osnovnoj školi u Newtonu (Connecticut) čovjek naoružan s dvije automatske puške pobio je 26 ljudi, među njima 20 djece. To je sedmo masovno ubojstvo u SAD-u u proteklih godinu dana. “Te tragedije moraju prestati,” izjavio je predsjednik Barack Obama prije nego što je najavio osnivanje povjerenstva za kontrolu vatrenog oružja. Nedugo zatim, proizvođači oružja u Tennesseeju ostvaruju rekordan broj prodaja. U pet saveznih država, Walmart je suočen s nestankom zaliha poluautomatskog oružja, dok se udruzi National Rifle Association (NRA), moćnoj organizaciji za promicanje vatrenog oružja (s više od 4,3 milijuna članova), pridružuje 100.000 novih članova.

Šesnaestog siječnja 2013. Obama je objavio mjere kontrole koje je razradilo povjerenstvo (zabrana korištenja automatskih pušaka, spremnika za metke s velikim kapacitetom i slično). Na burzi u New Yorku porasle su vrijednosti dionica divovskih proizvođača oružja: plus 5,6 posto za Sturm, Ruger & Co i 6,5 posto za Smith and Wesson. Uoči posljednjih predsjedničkih izbora, Michael O. Fifer, izvršni direktor tvrtke Sturm, Ruger & Co, priznao je: “Kada biste ih pitali, vjerujem da bi većina ljudi iz industrije vatrenog oružja rekla da ne žele da Obama bude ponovno izabran. No potajno će opet glasati za njega.”i Poznati zagovornik kontrole vatrenog oružja, predsjednik demokrat, pokazao se “objektivno kao saveznik” promicatelja prava na nošenje oružja: u SAD-u strah od zapljene povećava prodaju, a prijetnja pojačanom kontrolom vatrenog oružja koristi – njihovim proizvođačima.

Ovaj paradoks djelomično proizlazi iz lukave upotrebe Drugog amandmana američkog Ustava iz 1787. godine. Svaki put kada se zbog pokolja uzburkaju emocije, zagovaratelji vatrenog oružja ponavljaju da su “očevi utemeljitelji” htjeli da svaki građanin ima pravo na “posjedovanje i nošenje oružja” i da nijedna vlada nema pravo ograničiti tu temeljnu slobodu. No zašto su “očevi nacije” uveli takvu odredbu u Ustav? Jesu li brinuli o pravu budućih generacija na lov? Ili su sumnjali da država može jamčiti sigurnost svojih građana?

Strani mediji, koji u Drugom amandmanu vide bizarnost i arhaizam američkog društva, često karikiraju. Uz njega se naizmjence vežu predodžbe o rednecku koji se grčevito drži svoje puške i svog kamioneta i pomalo paranoidni otac koji na svoju ruku želi jamčiti sigurnost vlastitoj obitelji. Pravo na nošenje oružja tako simbolizira individualizam američkoga građanina. “Poznato je da je vatreno oružje stvar kulture u SAD-u”, izjavio je voditelj RTL-a Marc-Olivier Fogiel. I njegov sugovornik, novinar Claude Askolovitch, nošenje oružja smatra neodvojivim dijelom tradicije, budući da “Amerikanci još uvijek sami sebe doživljavaju kao farmere koji se bore protiv Engleza”. Po njemu, jedino “prosvijećene intelektualce s istočne obale” to ludilo nije zahvatilo.

Zaboga! Pa pravo na nošenje oružja, osigurano Drugim amandmanom, u 18. su stoljeću izmislili upravo “prosvijećeni intelektualci s istočne obale”. Ono tada nije bilo stvar ni kulture ni individualizma, nego politike i emancipacije te dio duge tradicije koja je danas velikim dijelom zaboravljena. Oružje je, naime, stoljećima smatrano simbolom slobode, poput mača koji je, u vrijeme vladavine Henrika I., dobivao engleski kmet kada bi ga gospodar oslobodio, ili poput puške uskraćene robovima, kojima je člankom 15 Code Noira (skup pravnih tekstova koji reguliraju život crnih robova na francuskim otocima, koje je 1685. uredio Luj IV.) zabranjeno “nošenje bilo kakvog ofenzivnog oružja, uključujući velike palice, pod prijetnjom kazne bičevanjem i zapljene”. “Očevi utemeljitelji” nisu dozvolili da se svaki građanin naoruža “kako bi se borio protiv Engleza”, već kako bi mu dopustili da uživa pravo koje su smatrali temeljnim: pravo na suprotstavljanje ugnjetavanju i tiraniji, ukratko na suprotstavljanje državi koja bi pokušala prekoračiti granice privilegija koje su joj dodijeljene Ustavom.

U Europi 17. stoljeća, prethodnici prosvjetitelja teoretizirali su o pravu na pobunu, makar ona bila nasilna. “Narod će prešutno i bez pobune podnositi velike pogreške vlade i brojne nepravedne zakone”, pisao je, primjerice, engleski filozof John Locke u svojim Dvjema raspravama o vladi. “(…) S druge strane, ako dugi niz zloupotreba vlasti, nesavjesnosti i prevara otkrije jedinstvenu namjeru koja se ne može sakriti od naroda, on će prepoznati teret koji ga ugnjetava i ono što mu slijedi; stoga ne bi bilo čudno da se pobuni.”

Ova je ideja tijekom stoljeća kontinuirano prelazila granice zemalja. Tijekom Francuske revolucije, Maximilien de Robespierre pozivao je da se “kovačnice postave na javna mjesta gdje će se proizvoditi oružje za naoružanje naroda”.ii Skoro stoljeće kasnije, kada autoritarna vlada Adolphea Thiersa odlučuje zaplijeniti 227 topova, smještenih u četvrti Belleville i na Montmartreu, a koji su pripadali pariškom narodu, narod se buni i uspostavlja Parišku komunu. “Oružje! Svaki građanin ima pravo posjedovati ga, kao jedini ozbiljan i djelotvoran način potvrde njegovih prava”, obznanio je jedan revolucionar iz Narbonne. Ideju su potom preuzeli španjolski republikanci 1936. godine, tražeći iz inozemstva oružje za borbu protiv frankizma, zatim članovi Pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu, nastojeći naoružati pariški narod, te na koncu i kubanski revolucionari.iii

Ove dvije tradicije, pravo na pobunu i nošenje oružja kao sredstva emancipacije, koje su progresivisti što su djelovali u nekoj vrsti simbioze s državom odbacili, obnovili su američki konzervativci. Odsad se samo oni pozivaju na izvorni duh Drugog amandmana: on “nije bio napisan radi obrane vašeg prava da pucate na jelena, nego radi obrane vašeg prava da pucate na tiranina ako prisvoji vladu”, odlučno je, primjerice, ustvrdio kolumnist Andrew Napolitano za Fox News. U ovom pothvatu obnavljanja tradicije, zagovaratelji nošenja vatrenog oružja ne ustručavaju se prizvati ime Matina Luthera Kinga, apostola mirnoga građanskog neposluha. Tako je Larry Ward, aktivni pobornik Drugog amandmana i zagovaratelj uvođenja “dana posvećenog oružju” (Gun Appreciation Day), koji je prvi put održan 19. siječnja, izjavio za CNN: “Mislim da ovaj dan odaje počast nasljeđu dr. Kinga. Da je još uvijek živ, složio bi se sa mnom da ropstvo nikada ne bi tako dugo činilo poglavlje naše povijesti da su Afroamerikanci imali pravo na nošenje oružja od samog trenutka rođenja ove nacije.”iv Wayne LaPierre, doživotni potpredsjednik NRA-a, prizvao je bez ustručavanja sjećanje na genocid europskih Židova: “U Njemačkoj je uspjeh holokausta dopustila upravo kontrola vatrenog oružja.”v Po toj logici, zagovornici regulacije trgovine vatrenim oružjem bili bi dakle pristaše ropstva i nacisti, a da toga nisu ni svjesni. Nadalje, s obzirom na to da Ustav svakome dopušta posjedovanje oružja radi borbe protiv tiranije, tko god predlagao ograničavanje tog prava, sam postaje potencijalni tiranin. Ukratko: narod se treba naoružati kako bi obranio svoje pravo na nošenje oružje.

Ipak, američkim građanima ne nedostaje prilika u kojima bi mogli očuvati nasljeđe očeva svoje nacije. Od početka “rata protiv terorizma” njihova je vlada odobrila uhođenje nevinih građana bez ovlasti, zatvaranje mogućih terorista bez prethodno provedenog postupka, izvansudska smaknuća Amerikanaca te objavila rat bez odobrenja Kongresa. Time se narugala četvrtom, petom, šestom i osmom amandmanu.vi Pritom nitko nije ni pomislio zavitlati jednim od 270 milijuna komada oružja koliko ih je trenutno u optjecaju u SAD-u, u nastojanju da osigura poštivanje Ustava…

S francuskog prevela: Dora Slakoper

i Joshua Green, Why the gun industry secretly loves Obama, Bloomberg Businessweek, New York, 1. rujna 2011.

ii Govor Maximiliena de Robespierrea pred Društvom prijatelja slobode i jednakosti na sjednici održanoj 8. svibnja 1793., Œuvres de Maximilien de Robespierre, Société des études robespierristes – Ecole pratique des hautes études, tom IX, Pariz, 1957.

iii Cf. Ernesto Che Guevara, Le peuple en armes, Partisan, studeni-prosinac 1961. Dostupno na: www.monde-diplomatique.fr/48714

iv Charles M. Blow, Revolutionary Language, The New York Times, 11. siječnja 2013.

v Wayne LaPierre, Guns, Crime and Freedom, Regenery Publishing, Washington, 1994.

vi Conor Friedersdorf, The strangest conservative priority: prepping a “2nd amendment solution”, The Atlantic, Washington, siječanj 2013.