Goran Pavlić

Od imenovanja novog ministra kulture u Hrvatskoj raste nezadovoljstvo kulturne sfere tim činom. No opravdano moralističko zgražanje nad inkriminirajućim točkama političke karijere često je i krajnji horizont takvih osporavanja. Međutim, tek izlaganjem sistemske logike kulturne sfere, koja se u Hrvatskoj njegovala desetljećima, ukazuje se na slabašan politički potencijal aktualnih zahtjeva

Erupcija pažnje javnosti, koju je uzrokovalo imenovanje Zlatka Hasanbegovića ministrom kulture, ne jenjava. Štoviše, prilozi osebujnoj biografiji novog državnog dužnosnika nadležnog za kulturu gomilaju se u proporciji s javno artikuliranim gnjevom establishmenta nezavisne kulture, ali i rastućom sljedbom eksplicitnih ili manje otvorenih poklonika. Potonji se dijele u gromoglasne i pretežito anonimne internetske bukače, oduševljene mladenačkim ustašlucima ministra kao i njegovom dosljednom nacionalističkom i antikomunističkom pozicijom, i, naizgled neočekivano, tankoćutnije zagovornike dijaloga i građanskog društva u mainstream medijima. Budući da lijevo-liberalni medijski pregaoci EPH-ove utvrde, u duhu boljeg tržišnog rezona, ne propuštaju priliku utržiti pokoji promidžbeni bod na uvijek atraktivnim “kontroverzama”, istovremeno moralizatorsko prokazivanje i loše prikriveno divljenje novopečenom ministru postaje svakodnevica – nikome, zapravo, previše iznenađujuća.

No, za razliku od uglavnom predvidljivih reakcija iz ta dva afirmativna tabora, puno zanimljivije djeluje analitički, pa konzekventno i politički košmar koji buja iz smjera osporavatelja. Uz sporadične priloge marginalnijih dionika kulturnog polja, strateški najdomišljenije i izvedbeno najvirulentnije nastupila je inicijativa “Kulturnjaci 2016”. Među marginalnijim generatorima dinamike posebno idiosinkratično mjesto zauzima kružok okupljen oko časopisa Europski glasnik i izdavačke kuće Litteris,1 u kojima funkciju glavnog urednika vrši Dražen Katunarić. I časopis i izdavačka kuća odavno su se, u skladu sa zacijelo principijelnom predanošću svima otvorenom dijalogu, profilirali kao najagilniji promotori ideja novih francuskih filozofa, notornih desničarskih revizionista i islamofoba Alaina Finkielkrauta i Pascala Brucknera, kao i literarnog im parnjaka Michela Houllebecqa. U skladu s time, ne začuđuje previše da je u svježe otisnutom, 20. broju Europskog glasnika temat posvećen orijentalizmu garniran zamjetnom dozom islamofobne paranoje.

U tom smislu, konceptualni vrhunac programskog magnovenja u kojem se koprca urednička politika časopisa, iako neposredno nevezano uz njih, predstavlja nedavni intervju s Alainom Finkielkrautom u Večernjem listu. U njemu taj recentno inaugurirani francuski akademik novog ministra kulture proglašava poklonikom radikalnog islamizma i na temelju toga izražava svoje najdublje gnušanje njegovim imenovanjem na tako važnu poziciju. Unatoč brojnim, politički i etički inkriminirajućim iskazima ministra Hasanbegovića, koje su novinari pronašli diljem mahom marginalne filoustaške publicistike i ministrova hobističkog uredničkog djelovanja, radikalni islamizam nipošto nije krimen koji mu se može pripisati.

Dok je na hrvatskoj političkoj sceni jedini eksplicitni i iskreni zagovornik otvoreno rasističke islamofobije, da ironija bude veća, upravo koalicijski partner novoga ministra, Ladislav Ilčić, ugledni francuski intelektualac “konstruktivno” je obogatio repertoar međukonfesionalne mržnje, djelujući doduše dosljedno svojim ranijim iskazima. Iako i strukturno i po samopoimanju možda marginalno, ovo veselo društvance ipak uspijeva manifestirati dobar dio kontradikcija u kojima se utapa pristojna, građanska (pseudo)politička opcija pri suočenju s premisama vlastite pozicije.

No svoju sistemsku, mada pretežito nesvjesnu, artikulaciju ta su proturječja dobila u iskazima protagonistâ ranije spomenute kulturnjačke inicijative. Kao i u svakoj heterogenoj društvenoj platformi, pogotovo prethodno strateški neprofiliranoj, ne iznenađuje pojavljivanje iskaza pojedinih dionika koji nisu konzistentni s programskim odrednicama ili u nekom aspektu iskaču ili otvoreno proturječe temeljnim opredjeljenjima. Dok se inicijativa određuje kao “podrška ideji kulture sačuvane od ideoloških zastranjenja, konzervativizma, nacionalizma, isključivosti i plemenskog tradicionalizma”,2 jedan od govornika na prvoj velikoj tribini inicijative “Zašto smo potpisali”, kultni hrvatsko-talijanski kazališni redatelj Paolo Magelli, konstatirao je da “kulturu ne može njegovati čovjek koji pripada ‘kulturi užasa'” i “koji ima ugrađeno oko kod malog mozga i gleda unatrag”.3 Dopuštajući, umjetnicima valjda prirođeni, suvišak licentiae poetice, ipak valja ukazati na u najmanju ruku politički problematično biologiziranje jednog političkog opredijeljenja, čak i kad se radi o otužno lošoj metafori.

Ideologija vs. skup vrijednosti

Kad se, pak, maknemo s problema stila na suštinsku razinu, situacija postaje unekoliko složenija i ozbiljnija. Isti Magelli, komentirajući stav novog ministra o antifašizmu u intervjuu Novome listu,4 rezolutno ustvrđuje: “Antifašizam je vrijednost, a ne ideologija. Od toga bi trebali početi.” Doduše, iskaz nije pretjerano originalan jer njegov kolega iz branše, kazališni teoretičar i “rijedak spoj vrhunskog intelektualca (…) i angažiranog promatrača” Vjeran Zuppa, nekoliko dana ranije u intervjuu Jutarnjem listu poantira: “Najzad, govoriti o antifašizmu kao o ideologiji – kako se ovdje u posljednje vrijeme uobičajilo – smatram idiotizmom. Antifašizam nije ideologija, nego je skup vrijednosti.”5

Teorijsku produkciju, pa tako i u studijima ideologije, teško je pratiti uslijed enormne akademske proliferacije. No kako bismo baratali koliko toliko operativnim koncepcijama, vrijedilo bi ipak posegnuti makar za elementarnim priručnicima, kakva je npr. i u nas već deset godina prevedena van Dijkova studija Ideologija: multidisciplinaran pristup. Striktno akademske ambicije, prikladno analitičan i objekt(iv)no distanciran, van Dijk daje sljedeću definiciju: ideologija je “osnova društvenih predodžbi koje dijele pripadnici neke skupine (…) koja omogućuje ljudima kao pripadnicima skupine organizirati mnoštvo društvenih uvjerenja oko onoga što je za njih dobro ili loše, ispravno ili pogrešno, i u skladu s tim djelovati”.6 Drugim riječima, dapače ovjerenim vrhunskom ekspertizom, ideologija upravo jest skup vrijednosti u skladu s kojim se kolektivno djelovanje orijentira.

Svrha ovog inzistiranja na definicijskom cizeliranju nije diskreditirati kategorijalnu nemuštost junaka liberalno-građanske javnosti, nego ukazati kako se vrlo brzo analitički nedomišljene i paušalne kvalifikacije razbijaju o prvo iole ozbiljnije propitivanje tobože neupitnih polazišta. Kad problem postavimo u historijski kontekst, odnosno primijenimo na konkretnu antifašističku formaciju koja je u Drugome svjetskom ratu pobijedila naci-fašističke sile, inzistiranje na antifašizmu kao ahistorijski eteričnom “skupu vrijednosti” onemogućuje već i u načelu bilo kakvu političku prosudbu.

Taj tip depolitizacije antifašističke borbe, koja je ishodišno i prvenstveno bila taktičko sredstvo komunizma za obaranje fašizma,7 tek je naličje fenomena koji uvelike nadilazi rasprave u hrvatskom političkom polju. Štoviše, bujajući revizionizam na svjetskoj razini, koji seže od dnevnopolitičkih prepucavanja do akademskih rasprava o naravi komunističkih sustava s namjerom apsolutne diskreditacije tog političkog projekta, eminentno je političko pitanje već tridesetak godina. Kao privilegirano polje artikulacije te borbe odabrana je kultura.

Kulturom protiv politike

Iako se ekvidistanca prema dvama totalitarizmima – komunizmu i nacizmu – napose iz moralističke perspektive političke filozofije, u akademskom diskursu uspostavlja radovima Hanne Arendt već od 1950-ih, proboj revizionizma u užem smislu s akademskih i pseudoakademskih margina u centar pažnje političke javnosti počinje u drugoj polovici 1980-ih, tijekom tzv. Historikerstreita, odnosno rasprave o uzrocima i korijenima nacizma u njemačkoj javnosti. U elaboraciji revizionističkog korifeja, Ernsta Noltea, rasni genocid kao programatsko opredjeljenje nacizma bio je tek reakcija na klasni genocid koji je prije toga sprovodio staljinizam svojim sistemom gulaga. Štoviše, ta je reakcija svjetsko-povijesno i opravdana jer su boljševici svojim azijatskim barbarizmom, oličenim u masovnoj mobilizaciji nekulturnog polusvijeta zapravo smjerali uništenju visokih dosega zapadne kulture i civilizacije.

Njegov francuski parnjak,8 Francois Furet, već od šezdesetih prokazuje nasljeđe Francuske revolucije. Usuprot interpretacijama koje jakobinsku revoluciju smatraju pobunom masa s jasnim egalitarnim zalogom – dakle kao svjetskohistorijsku instancu klasne borbe – on je smješta u širi kontekst razvoja građanskih država i njihovih institucija. U tom smislu, revolucionarni teror, koji, prema Furetu, u kontekstu Francuske revolucije predstavlja njezino posrnuće, inherentan je svakoj emancipatornoj borbi. Utoliko je i Oktobarska revolucija, kao baštinica takvog revolucionarnog nasljeđa, već izvorno okaljana terorom i gulazi su logična posljedica takvog projekta.

Tijekom Hladnog rata, disidentska literatura pisaca iz Istočnog bloka, s plastičnim prikazom užasâ gulagâ, poslužila je kao primjeren ornament u akademskim krugovima već ozbiljno načetog pitanja same legitimnosti komunističke borbe. Drugim riječima, pored uže akademskih rasprava o genealogiji političkih sistema, na antikomunistički senzibilitet zapadne javnosti više su utjecala literarno artikulirana potresna svjedočanstva Solženjicina ili Šalamova.

Iako, s obzirom na blažu narav svoje sistemske represije, komunistička Jugoslavija nije generirala ni približno jak unutrašnji antikomunistički front, koji bi uključivao eksplicitno profilirane akademske i kulturne opozicijske platforme, proplamsaji antikomunističkih sentimenata s poprilično jasnim nacionalnim nabojem snažno obilježavaju kulturnu sferu već od 1970-ih. U aktualnoj kulturnoj memoriji temeljito anihiliran zbog svojih “staljinističkih” i “anti-hrvatskih” nagnuća, Goran Babić, tadašnji urednik časopisa Oko, ukazuje u nizu polemika9 s tadašnjim nosiocima kulturnog establishmenta do koje je mjere službeno proklamirani egalitarizam kulturnjacima odbojan i kako dosljedno, makar i ne posve svjesno, djeluju na njegovoj demontaži. Uzimajući u obzir specifičnosti formacije kulturnog polja diljem europskog kulturnog prostora, koje još od (proto)romantičarskog perioda inzistira na svojoj apsolutnoj autonomiji od šireg društvenog konteksta, takva situacija ni ne iznenađuje previše. Međutim, kad se sagleda specifičan, privilegiran status kulture kao polja društvene reprodukcije u jugoslavenskom socijalističkom projektu, očito je da reakcionarne inklinacije dionikâ počivaju na nekim drugim konceptualnim premisama, a ne tek na antipatiji prema sistemskoj uravnilovki.

Tijekom ranih devedesetih, na vrhuncu nacionalističke kontrarevolucije, političko samorazumijevanje liberalne građanske opcije u Hrvatskoj počiva na jasnom opredjeljenju za “europske” vrijednosti – u konkretnoj artikulaciji pretežito na tzv. ljudska prava prve generacije: sloboda izražavanja, okupljanja, vjeroispovijesti, zaštita tjelesnog integriteta pred državnom represijom i sl. One, u takvoj interpretaciji, hrvatsko društvo pouzdano odmiču od balkanskoga kala i relikata socijalističke kolektivizacije te pružaju jasan identitetski oslonac spram najezde nacionalističkog primitivizma. Najminuciozniji kroničar političkih nesporazuma hrvatske liberalne elite sa samom sobom u tom periodu, Borislav Mikulić, takvo samopoimanje karakterizira na sljedeći način: “Premda se deklarira kao izvorni liberalizam, naš liberalizam ‘dobre škole’ nije ništa drugo nego kulturalno prosvijetljeni nacionalizam (…) On je kulturni fake političkog, a ne politička stvarnost.”10

Drugim riječima, svođenje politike kao artikulacije socijalnih antagonizama na kulturalne prijepore, na sukob između vrijednosti – “europskih” spram “balkanskih”, naprednih spram nazadnih – građanski je prilog depolitizaciji javne sfere s tragičnim posljedicama, koje će u svoj punini zasjati upravo u “slučaju” Hasanbegović.

Kulturkampf naš svagdašnji

Iako je u zadnjih dvadesetak godina, mahom u državnoj produkciji, stasalo obilje kulturnih i umjetničkih djela s neskrivenom revizionističkom agendom,11 rijetko je koje od njih doživjelo unisonu aklamaciju poput romana Unterstadt osječke književnice Ivane Šojat-Kuči. Roman je dosad doživio nekoliko izdanja, osvojio većinu strukovnih nagrada, a predstava nastala dramatizacijom tog romana također je hit, ovjenčan laudama publike i struke.

Roman izlaže sudbinu nekoliko generacija dobrostojeće osječke obitelji Meier, Folksdojčera koji nakon silnih životnih perturbacija od početka 20. stoljeća, konačnu tragediju doživljavaju u komunizmu. Imovina im se konfiscira, nekoliko članova strada u komunističkim logorima, a čak je i smrt Grete, jedne od troje djece obitelji Meier, i same pripadnice partizanskog pokreta, obavijena sumnjom u linč od strane svojih drugova. Ambicioznije konstrukcije, koja bi imala ukazivati na kompleksnost i prepletenost životnih priča, roman je ipak emfatično nedvosmislen i izvedbeno banalan u jednom: prokazivanju komunističkog divljaštva. Dok su građanski likovi, više ili manje uspješno karakterološki nijansirani, pa tako imamo i lik Adolfa koji odmalena pokazuje znakove agresije i u ratu se priključuje nacistima, komunisti su jednoznačno lijeni neradnici, siledžije, zavidni i neobrazovani pripadnici polusvijeta uz pokoji dašak umjetničke boemštine (spomenuta sestra Greta). Političkog ni povijesnog konteksta nema ni u tragovima pa se jedini uzrok pridruživanja komunističkom pokretu može iščitati iz urođene psihopatologije pripadnikâ pokreta koja onda logično završava u svirepom divljaštvu. Civilizacijska je opreka bolno jasna: s jedne strane građansko društvo, sa svojim klavirima, bibliotekama i uvažavanjem različitosti, a s druge totalitarno neizdiferencirana masa koja tom “najmanje lošem” od svih mogućih poredaka prijeti.

Oduševljenje kulturnog polja ovim djelom nadmašuje jedino šutnja u pogledu “uvažavanja antifašističkog nasljeđa” i “sačuvanja kulture od ideoloških zastranjenja, konzervativizma, nacionalizma, isključivosti i plemenskog tradicionalizma”. Ovo, međutim, nije moralizatorska objeda na račun dobrog dijela potpisnika peticije (uključujući i autora ovog teksta), nego tek faktografska konstatacija koja ukazuje koliko je revizionistički diskurs normaliziran, pretvoren u stvar ukusa, lifestyle opredjeljenje pristojne građanske opcije. Štoviše, toliko je naturaliziran u svojoj legitimnosti da ga se kao politički eksces uopće ne primjećuje ili barem ne smatra dovoljno poticajnim za raspravu o tom pitanju.

U takvom rasporedu snaga – argumentacijskoj i konceptualnoj zapuštenosti političkog rezona koja obilježava najveći dio lijevo-liberalne javnosti – trijumfalizam kojim ministar Hasanbegović isijava12 pri uzvratu na politički nedorečene i logički inkonzistentne zamjerke potpuno je opravdan. Nažalost, posljedice depolitizacije, kojoj je kulturni sektor obilno kumovao, tek se sad manifestiraju u svojoj punini. S jedne, benignije, strane to se očituje u taktičkim nesnalaženjima ili prolomima konceptualnog stupora uglednih intelektualaca, a s druge, i dugoročno neusporedivo destruktivnije, u enormnoj asimetriji simboličke i konkretne političke moći, koju je dosljednim dugogodišnjim djelovanjem na jasnoj, reakcionarnoj nacionalnoj platformi sada zauzeo ministar Hasanbegović. Jedina perspektiva kulture, koja ne želi biti dio novog programa nacionalne artikulacije, utoliko leži u radikalnoj politizaciji, tj. onoj koja će imati odvažnosti suočiti se s ćorsokacima zagovaranja dijaloga i tolerancije kao političkih ciljeva po sebi.


1 Kvalifikacija “marginalan” nema pejorativnu konotaciju; štoviše, može se pretpostaviti da je takva pozicija prije izvor dike i ponosa: prema samorazumijevanju te izdavačke kuće, izloženom u programatskom uvodnom tekstu, Litteris se “profilirao kao izdavač knjiga pisanih istančanim ukusom i visokim književnim stilom, koje su namijenjene zahtjevnijoj čitalačkoj publici”, vidi litteris.com.hr
2 Vidi kulturnjaci2016.org
3 “Inicijativa Kulturnjaci 2016. traži ostavku Hasanbegovića. Paolo Magelli: ‘On ima ugrađeno oko kod malog mozga i gleda unatrag'”, Jutarnji list, 1. ožujka 2016.
4 Ladislav Tomičić, “Paolo Magelli o ustaštvu, (ne)slobodi govora i obrani kazališta: Slutim da nam slijedi represija”, Novi list, 6. ožujka 2016.
5 Jelena Lovrić, “Vjeran Zuppa o uznjihaloj kulturnoj sceni. ‘Govoriti o antifašizmu kao o ideologiji smatram idiotizmom. To je skup vrijednosti'”, Jutarnji list, 20. veljače 2016.
6 Vidi Teun van Dijk, Ideologija: multidisciplinaran pristup Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2006.
7 Za detaljniju raspravu o depolitizaciji antifašističke borbe u hrvatskom kontekstu, vidi: Nikola Vukobratović, “Hrvatski antifašizam i komunistički zločini: povijest i funkcija ideologema”, Aktiv br. 1, Novosti, 11. lipnja 2010.
8 U devedesetima dolazi i do direktnog spora njih dvojice. Furet ustraje na arendtijanskoj poziciji osude i nacizma i komunizma kao dvaju totalitarizama, dok Nolte inzistira na izvorno totalitarnoj naravi komunizma, dok je nacizam tek reakcija na užase staljinizma.
9 Indikativne polemike iz tog vremena sabrane su u zbirci Možda uzaludno, Zagreb, Globus, 1983.
10 Borislav Mikulić, “Koliko komunizma?”, Kroatorij Europe. Filosofistička kronika druge hrvatske tranzicije u 42 slike, Demetra, Zagreb 2006.
11 Vidi Mario Kikaš, “Celebrity revizionizam”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, ožujak 2014.
12 Vidi npr. najsvježiji intervju: Jurica Körbler, “Prepoznajete li čovjeka sa fotografije? Nekad vatreni navijač Dinama danas je jedan od najpoznatijih članova nove Vlade”, Jutarnji list, 8. ožujka 2016.