Olivier Cyran

Nekoliko mjeseci prije kolapsa tvornice Rana Plaza, u kojemu je stradalo više od tisuću tekstilnih radnika, požar u obližnjoj tvornici Tazreen progutao je stotinjak života. U pozadini tih tragedija ne stoje samo viktorijanski uvjeti rada u bangladeškim tvornicama, nego i tržišni pritisci zapadnih korporacija na lokalne proizvođače

Vidljiv s više stotina metara, blistavi stakleni toranj uzdiže se u osami na obalama jezera Hatirjheel i podsjeća na grifona iz londonskog Cityja izmještenog u srce golemog slama. To je sjedište Udruženja proizvođača i izvoznika tekstila Bangladeša (Bangladesh Garment Manufactures and Exporters Association, BGMEA), poslodavaca koji proizvode konfekcijsku odjeću. Za razliku od Rana Plaze čije je urušavanje 24. travnja odvuklo u smrt najmanje tisuću sto dvadeset i sedam osoba, većinom tekstilnih radnica i radnika, tornju BGMEA-e ne prijeti urušavanje. Ipak, zakonski, trebalo bi ga srušiti: u presudi donesenoj 19. ožujka Vrhovni sud Bangladeša naredio je rušenje nebodera poslodavaca s odgodom od tri mjeseca, zbog sukrivnje ministra trgovine koji je pomogao u ilegalnoj izgradnji nebodera na javnom zemljištu. BGMEA je uložila žalbu na odluku. Kakvo god bilo pitanje procedure, nitko ne vjeruje da bi se “zloćudni tumor Hatirjheela”, kako ga nazivaju suci, mogao uskoro pretvoriti u prah.

Posjetitelja na ulazu zdesna pozdravlja vojničko salutiranje zaštitara. U Daki, u kojoj se rijetko viđa turiste, bijelca se često zamijeni za kupca konfekcijske odjeće, posrednika Manga, Benettona ili Hennes & Mauritza (H&M), prema kojima noćni čuvari i portiri moraju pokazivati poštovanje. Dotični se ugodno smješka, uživajući u svom gospodskom statusu. Njegovo poštovanje za čovjeka s ulice izlazi na vidjelo u brošuri Dhaka Calling, koju nude klijentima velikih hotela i u kojoj je sljedeći mudar savjet: “Nemojte se smijati ljudima koji su bolesni zbog siromaštva, nemojte im se rugati.”

Deveti je travnja, a Rana Plaza, udaljena dvadesetak kilometara od tornja BGMEA-e, još uvijek stoji uspravno. Najgori masakr u industrijskoj povijesti Bangladeša zbit će se tek za dva tjedna, no pitanje sigurnosti i radnih uvjeta u tekstilnom sektoru već tada se uporno postavljalo. Sedmog siječnja požar je prouzrokovao smrt osam radnika Smart Garment Exporta, male tvornice u središtu Dake u kojoj je zaposleno tristo radnika. “Svi su imali manje od 16 godina”, potvrđuje Saydia Gulrukh, antropologinja koja je osnovala grupu solidarnosti sa žrtvama tekstilne industrije. Mjesec i pol kasnije, 24. studenoga 2012. godine, drugi je požar divljao tvornicom Tazreen Fashions u Ashuliji, predgrađu na sjeveru bangladeške prijestolnice, u kojemu je, prema službenoj bilanci, bilo sto dvanaest mrtvih i tisuću ozlijeđenih.

Na devet etaža Tazreena nagomilane su tri tisuće radnika, većinom mladih žena koje su došle iz najsiromašnijih sela trbuhom za kruhom, kako bi pomogle svojim obiteljima. Za 3.000 taka mjesečno, odnosno 30 eura, šest od sedam dana u tjednu, deset sati na dan, izrađuju odjevne predmete namijenjene prestižnim markama, među kojima su Disney, Walmart i francuska grupacija Teddy Smith. Visokozapaljivi proizvodi bili su uskladišteni u prizemlju, u blizini stubišta, u suprotnosti s najosnovnijim pravilima zaštite na radu. Izlazi za evakuaciju zatvoreni su zasunom kako bi se spriječila krađa robe, u skladu s uobičajenom praksom, a žrtve koje su se našle u vatrenoj klopci spaljene su žive ili su skakale kroz prozor. Njihov gazda Delwar Hossain nikada nije optužen i uživa u svojoj slobodi. On je član BGMEA-e. Nameće se pitanje je li to igralo ulogu u izostanku zakonskih sankcija.

Kako bismo odgovorili na to pitanje, dogovorili smo sastanak s predsjednikom BGMEA-e Atiqulom Islamom. Važna ličnost bangladeške ekonomije – tekstilna industrija zapošljava između četiri i pet milijuna radnika i čini 80 posto izvoza zahvaljujući čemu je ova zemlja drugi najveći izvoznik konfekcijske robe na svijetu nakon Kine – na čelu organizacije tek je mjesec dana. Unapređenje tog mladog, slabo poznatog poduzetnika iznenadilo je mnoge. “Radi se o sitnom igraču bez iskustva i ugleda”, istrčao se jedan insajder. “Ako je imenovan za predsjednika, onda je to zbog poslušnosti, koja dozvoljava velikim zvjerkama da vuku konce a pritom ostanu u sjeni.”

Moć lobija tekstilnih proizvođača

U prosincu 2012. godine BGMEA je požurila izlazak inspekcije na teren – neuobičajena inicijativa s njihove strane – koja je ustanovila da su četiri tvornice opasne zato što su zgrade kršile građevinske propise. Među njima je bila i Rose Dresses Limited, tvornica izgrađena u Ashuliji, čiji je vlasnik Atiqul Islam. Tri mjeseca kasnije, izabran je na čelo BGMEA-e. S obzirom na to da je poznato kako ogromna većina od pet tisuća sweatshopova u zemlji otvoreno krši zakon, pojavila se sumnja kako je inspekcija krenula u rad s namjerom da “dovede u škripac” budućeg predsjednika i da mu na ramena položi utege prijateljskog pritiska njegovih zaštitnika.

Čekajući gazdu gazda, prisjećamo se ekonomske povijesti zemlje. Anu Mohammed, profesor ekonomije na Sveučilištu u Jahangirnagaru, ovako je sažima: “Bangladeš nije uvijek bio pod okriljem konfekcijske robe. Sve do sredine 1980-ih, kultura jute činila je najznačajnije bogatstvo zemlje. Zatim su došli Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka. Pod njihovom zaštitom privatizacijski planovi i smanjenje javne potrošnje izazvali su nagli porast nezaposlenosti, došlo je do značajnog oslanjanja na izvoz i pada domaće industrije. Birokrati velikih političkih stranaka, vojni oficiri, policajci s činom i sinovi iz dobrih obitelji navalili su na nenadani plijen.” Teško se može odoljeti poticanju na investiranje u tekstilnu industriju: jeftina radna snaga, nestanak sindikata zbog privatizacije državnih poduzeća, ukidanje carinskih tarifa na strojeve namijenjene izvoznoj industriji. Korupcija će obaviti ostalo.

Europa i Sjedinjene Države, opčinjene tim mjerama, nagradile su bangladeške političare otvorivši širom svoja vrata odjeći made in Bangladesh. U govoru održanom 21. studenoga 2001. godine u Daki, tadašnji povjerenik Europske komisije za trgovinu Pascal Lamy održao je svoj “Razumio sam vas!”i govor: “Europska unija je spremna podržati Bangladeš u njegovim naporima da bude uspješan (…) u boljoj integraciji u svjetski trgovinski sustav otvaranjem novih trgovinskih mogućnosti i podupiranjem većeg prodiranja na tržište.” Između 2010. i 2012. godine prihodi bangladeške tekstilne industrije učetverostručili su se, narastavši sa 4,8 na 20 milijardi dolara. Goldman Sachs je klicao: u lipnju 2012. godine njujorška banka smjestila je jednu od najsiromašnijih zemalja na svijetu na čelo svoje liste “Sljedećih jedanaest” – zemalja koje su kadre pridružiti se ekonomijama u rastu BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika).

Koka sa zlatnim jajima snijela je novu elitu koja se vozi u SUV-ovima, večera u Pizza Hutu (vrh snobizma u Daki), igra golf i šalje djecu na studij u Sjedinjene Države. “Konfekcijska odjeća nosi obećanje lake zarade, unosnog načina investiranja u bilo koji sektor ili vrebanje mjesta u parlamentu”, nastavlja Anu Mohammed. “Službeni podaci pokazuju da od tristo zastupnika, dvadeset i devetero posjeduje tvornicu tekstila. Zapravo, ako uzmemo u obzir da se mnogi stvarni vlasnici skrivaju iza uobičajenih marioneta, ima ih vjerojatno i daleko više. U Bangladešu je teško pronaći čovjeka na poziciji moći koji nije povezan sa svijetom tekstila. A BGMEA zapravo drži uzde Bangladeša.”

Da se vratimo u sjedište gazdinske organizacije: dok čekamo Islama, jedan od njegovih bliskih suradnika dolazi nam praviti društvo u salonu povezanom s uredom predsjednika BGMEA-e. Hassan Shahriar Chowdhury upravo se vratio iz Sjedinjenih Država, gdje je navodno surađivao sa skupinom kongresmena na nekom “antiterorističkom poslu”. Oficir u vojnom zrakoplovstvu, taj “fan Angele Merkel” ne posjeduje tvornicu tekstila – barem tako tvrdi. Što onda radi u BGMEA-i? Izbjegava odgovoriti, ali se doima oduševljenim što može čavrljati s francuskim novinarom. “Obožavam Francusku. Znate, bangladeška država namjerava kupiti dvije francuske podmornice. Obično kupujemo oružje u Kini. Ja dobro poznajem premijerku Sheikh Hasinu, pa sam joj došapnuo da bi bilo bolje da kupimo francuske podmornice. Jest da je skupo, ali tamo ima manje korupcije, slažete li se?” Na znakove skepse kod sugovornika, Chowdhury odgovara promjenom teme nudeći nam bezbrižno svoj imenik. “Budući da ste novinar, biste li možda htjeli upoznati moju rođakinju, ministricu ženskih prava? Također vas mogu upoznati i s voditeljima najvažnijih novina u Bangladešu, sve su to naši prijatelji.”

Dolazak Atiqula Islama skratio je naš razgovor bremenit obećanjima. Čvrsto opasan sa svojih pet savjetnika, gazda svih gazda promijenio je mišljenje: susret je otkazan. “Trebala bi vam akreditacija Ministarstva unutarnjih poslova”, govori namrštenog lica, “bez toga ne mogu razgovarati s vama, a pogotovo ne o tako osjetljivim pitanjima.” Vraćajući se u dizalo, uočili smo zalijepljeni natpis na staklu iza kojega se kreću uskomešani menadžeri i tajnice: “Manje pričajte, više radite”.

Bolji pokazatelj moći BGMEA-e mogli bi biti preživjeli radnici iz Tazreena. Njima nas na putu za Ashuliju vodi Sherin, duša radnika u Nacionalnoj federaciji tekstilnih radnika, sindikatu bliskom Komunističkoj partiji. Malo-pomalo, nevjerojatni urbani kaos Dake ustupa mjesto Mjesečevoj površini, načičkanoj dimnjacima koji izbacuju crni dim, gdje odrpani adolescenti peku cigle. Taj materijal koristi se za izgradnju domova za srednju klasu, koji se naziru u daljini, ali i tvornica koje nastavljaju bujati na sjeveru. Napustivši cestu, uputili smo se na utrti puteljak. Na kraju puteljka stoji užarena betonska konstrukcija opkoljena skelama od bambusa: dobro došli u Tazreen Fashions, odnedavno ponovno službenog opskrbljivača Disneyja ženskim košuljama.

Radnici Tazreena

Nasreen ima 25 godina, ali izgleda kao da ima 40. Za razliku od ostalih preživjelih, koji su se navrat-nanos vratili u svoja sela, ona nije napustila Nishchintapur, četvrt spavaonica u mirnim uličicama, koje su skoro toliko blizu da se od njih do tvornice može doći pješice. Dvadeset i četvrtog studenog u 18 sati i 50 minuta, Nasreen je bila nadvijena nad svoju šivaću mašinu na drugoj etaži, kada je čula sirenu alarma. “Predradnik nam je rekao da se radi o vježbi, da trebamo ostati na svojim mjestima”, priča ravnodušno. “Zatim je alarm počeo zvoniti po drugi put. Tada smo počele paničariti. Osjetile smo smrad paljevine. Predradnik još uvijek nije htio da se mičemo, ali smo ipak počele trčati. Postojala su dva izlaza: jedan je bio otvoren, drugi zatvoren. Stubište kojim smo se trebale spustiti do otvorenih vrata već je bilo u plamenu. Da smo se mogle poslužiti drugim vratima, koja nisu gorjela, sve smo mogle ostati žive.” Neki od prozora također su bili zakračunani. Sa šačicom kolegica, Nasreen je uspjela otvoriti jedan od njih i skočiti u prazno. Prošla je s jednom slomljenom nogom, košmarima koji je danonoćno progone i smrtnim strahom od ulaska u tvornicu.

No stvarnog izbora nema. Do danas je primila samo jedan paket pomoći od “dvadeset i pet kilograma riže, dvadeset i pet kilograma luka i litre ulja”. Budući da mršava plaća njezina supruga ne dostaje za cijelu obitelj, morat će pobijediti svoju nesanicu i ponovno sjesti za šivaću mašinu. Kada u Bangladešu neka tvornica izgori ili se surva, BGMEA obeštećuje žrtve. Tarife su im živopisne: 100.000 takasa (1.000 eura) po ozlijeđenome kao medicinska pomoć, 600.000 takasa (6.000 eura) po mrtvacu kao kompenzacija njihovoj obitelji. Poslodavac se ne miješa u to, a pravosuđe još manje. No samo najsretniji dođu do mrvica koje dijeli BGMEA. Ona, naime, sastavlja i popise žrtava. Kako se većina zaposlenja potvrđuje samo usmeno, bez ugovora o radu, dio preživjelih nema nikakav dokument kojim bi mogli dokazati da su doista bili u radnom odnosu. Naposljetku, svatko može slomiti nogu ili pasti u peć.

U slučaju Tazreena situacija je bila još gora, jer teško izgorjela tijela ili ona od kojih je ostao samo pepeo nije bilo moguće identificirati. Prema Saydiji Gulrukh, koja je ostala u kontaktu s obiteljima žrtava, najmanje dvadeset i sedam radnika koji su nestali u požaru ne nalazi se na popisu žrtava. Drugi spominju pet do deset puta više brojke. “Službena bilanca nema nikakve veze s onime što se dogodilo. Svatko od nas je imao kolege koji nisu živi izašli iz te tvornice, što BGMEA odbija priznati, pod izgovorom da nisu ostavili nikakvog traga”, buni se Shilpee, još jedna preživjela. “No kakve bi tragove mogao ostaviti ako si mrtav, a tvoja obitelj na selu nema pojma što se događa?”

Dok se još uvijek dizao dim iz Tazreena, vlast je preko premijerke požar pripisala “akciji sabotaže” – što je svaki Bangladešanin odmah preveo u optužbu da su u požar upleteni islamisti. Je li namjera te čudnovate optužbe (za koju, usput budi rečeno, nitko nije dokazao da je osnovana) bila da se zaštite vlasnici tvornice i BGMEA-e? Anu Mohammed nije ni trena posumnjao u to. Najbolji dokaz je, tvrdi, da se “u konačnici ništa nije dogodilo: nije bilo istrage da se utvrde uzroci požara, naloga za uhićenje gazde i njegovih predradnika, nikakvih mjera da se radnici u budućnosti zaštite od rizika požara. Osim samih žrtava, nitko nije ni pomislio da traži kompenzaciju od poslodavca Delwara Hossaina. Njegovo ime je na nekoliko mjeseci nestalo iz novina. Kao da ga nikada nije ni bilo.”

“Čisti” strani klijenti

I njegovi strani klijenti naglo su ga izbrisali iz sjećanja. Na inicijativu međunarodnog sindikata IndustriALL i mreže nevladinih organizacija, odjevne marke koje opskrbljuje Tazreen bile su pozvane u Ženevu kako bi uspostavile fond za odštete. Disney je odbio pozivnicu: prijatelji Paje Patka rekli su da su već prije požara prestali koristiti radnu snagu iz Bangladeša i prebacili bale tkanine u Kambodžu ili Vijetnam, čime su manje-više oprali ruke od cijele stvari. Walmart je također kategorično odbio sudjelovanje, nakon što su isprva poricali svaku vezu s Tazreenom, prije nego što su naglo promijenili mišljenje i okrivili revizore koji su odobrili rad takvoj tvornici. Što se tiče Philippea Boulouxa, generalnog direktora Teddyja Smitha, on je bio zauzet prodajom “rock’n’roll looka” za 163 eura u svom pariškom butiku u Operi te nije bio dostupan ni na telefonu ni na e-mailu. Zahvaljujući upornosti, uspjeli smo sresti jednu od njegovih suradnica i preko nje iznuditi sljedeću izjavu: “Mi smo malo poduzeće, nemamo sredstava da idemo u Ženevu…”

Grupacija Carrefour pravila se da je zapanjena kada smo im se obratili. Francuski broj jedan široke distribucije koji posjeduje vlastite uredu u Daki (pod imenom Carrefour Global Sourcing Bangladesh) priznaje da je zasigurno bio klijent Tuba Groupa, Hossainovog poduzeća, ali svojski poriče da su ikada poslali narudžbu u Tazreen. Istina je da bangladeški opskrbljivač posjeduje najmanje deset tvornica i da majice koje se prodaju u Carrefouru ne potječu nužno iz najsmrtonosnije među njima. No prema riječima dobrog poznavatelja bangladeške tekstilne industrije, taj argument ne vrijedi ni pišljiva boba: “Kada klijent ima veliku narudžbu, ne upućuje je ovoj ili onoj tvornici, već određenom opskrbljivaču. On je taj koji potpisuje ugovor, vodi računa o socijalnim, etičkim, okolišnim pitanjima i svim izgovorima. Kada se radi o važnoj narudžbi, a takva je definitivno narudžba klijenta poput Carrefoura, opskrbljivač će raspršiti proizvodnju na sve tvornice koje posjeduje. U ovom slučaju, Tazreen je funkcionirao kao tvornica za rasterećivanje kada bi sve ostale jedinice Tuba Groupa bile preopterećene. Carrefour je morao biti svjestan što se događa. Zašto bi, uostalom, prekrižio tu tvornicu sa svog popisa, ako se ni po čemu nije razlikovala od ostalih?”

Ali francuski div ne popušta. “Imamo svoje standarde i svoje revizije, na temelju kojih smo formalno zabranili korištenje Tazreena kao mjesta proizvodnje. Veoma smo oprezni!” uvjerava nas Bertrand Swiderski, direktor održivog razvoja. Bilo bi nam veoma drago kada bismo mogli dobiti uvid u te znamenite izvještaje, ali oni su (začudo!) “povjerljivi”.

Swiderski dobrovoljno nudi da će nam umjesto toga poslati “socijalnu povelju” na koju je njegova grupacija tako ponosna, jer je natjerala svoje egzotične opskrbljivače da je potpišu. U poglavlju o “poštivanju slobode udruživanja”, Carrefourova povelja primjerice određuje da “radnici imaju pravo pristupiti sindikatu po svom izboru ili osnovati sindikat te započeti s kolektivnim pregovorima bez prethodnog dogovora s upravom”. Možemo samo zamisliti kako Hossain te bogobojazne smjernice potpisuje čista srca: u tvornicama njegove grupacije svaki oblik sindikalne aktivnosti strogo je zabranjen, u skladu s običajima koji vladaju diljem Bangladeša.

Zabranjeni sindikati

Faizulovoii iskustvo može poslužiti kao dokaz. Taj bivši radnik Tazreena primio nas je u praznoj sobi iznad ćumeza koji gleda na prašnjavu uličicu u Nishchintapuru. To je lokalno sjedište Nacionalne federacije tekstilnih radnik (NGWF), sindikata u kojemu je Faizul kao tajnik zadužen za sektor Ashulia, tj. potajni tajnik. Za razliku od bajki koje se mogu čuti od voditelja održivog razvoja Carrefoura, njegova verzija priče daleko je konciznija: “Ako u tvornici izgovoriš riječ ‘sindikat’, odmah te otpuste i više ne možeš naći posla. U Tazreenu je nas stotinjak radnika u sindikatu, ali svi smo u njemu potajice. Nikada o tome ne pričamo na poslu.”

Njegov je ured nakon požara ubrzo bio preplavljen spontanim okupljanjima preživjelih koji su bili odlučni da sve raspore po šavovima, ali su bili očajnički nemoćni da djeluju. “Svi radnici koji nas poznaju došli su da podjele svoju tugu i bijes”, priča Faizul. “Trideset i pet naših kolega poginulo je u požaru. Bili smo bijesni na gazdu koji ih je odveo u smrt, na vladu i BMGEA-u koje ga štite. Ali nismo znali što da radimo.” Da tiskaju letke, organiziraju sastanak? Pozovu na štrajk u drugim tvornicama? Faizulov bolni pogled skretao je pred naivnošću francuskog posjetitelja. “Ništa od toga nije ostvarivo ovdje. Policija bi nas uhitila čim bismo izradili prvi letak. I nikada više ne bismo našli posla.”

Kada ga pitamo od čega su se onda sastojale njegove sindikalne aktivnosti nakon požara, objašnjava da je “uspostavio kontakt s radnicima drugih tvornica kako bi vrata i izlazi za nuždu bili otvoreni jer se gazde ne brinu za to”. A što ako nisu otvoreni? “Kolege nas obavijeste SMS-om. Ovdje svi imaju mobitele, tako komuniciramo.” Teško je reći teži li Faizul otvorenijim tipovima djelovanja: izražava se u prisutnosti i pod kontrolom sindikalnog predstavnika koji je došao iz Dake. Dovršili smo čaj od đumbira koji nam je ponudio domaćin. Prije nego što nas je otpratio, Faizul nam je pokazao sliku s osobne iskaznice svoje žene, radnice u Tazreenu poput njega, koja je umrla na dan požara skočivši s prozora trećeg kata.

Posrednici

Tvrtke, tzv. trading houses, služe kao posrednici između stranih marki i domaćih opskrbljivača. U Bangladešu ih postoji oko dvjesto. Ona koju vodi Nizam Uddin ponosi se što svi njegovi klijenti, većinom iz Europe, “dolaze u Bangladeš vidjeti vlastitim očima kako se vode tvornice. Dočekamo ih, tetošimo, dobro se pobrinemo za njih”. Iznad nas desetak telefonskih operatera prima narudžbe u žamoru prigušenih glasova, dok u podrumu tri krojačice u tišini proizvode modele namijenjene proizvođaču prema tehničkim specifikacijama kupca. “Naš najvažniji klijent srezat će svoje narudžbe, zbog čega smo primorani tražiti nove kupce. To je prvi put da nam se tako nešto dogodilo u proteklih trideset godina”, žali se Nizam Uddin. U jednom uglu njegova ureda izloženi su pokali i medalje koje je osvojio u golfu, svojoj “životnoj strasti”.

Začudili smo se što njegovo poduzeće radi punom parom, jer je Jamaat-e-Islami, islamistički opozicijski pokret, tog jutra proglasio hartal (štrajk) koji je ispraznio ulice Dake i obustavio ekonomsku aktivnost. Uddin sliježe ramenima: “Ma, to nas ne brine. Tko god bili, prosvjednici ne idu protiv naših interesa. Tu i tamo zapale neko vozilo ili trgovinu, ali ostavljaju tvornice na miru. Znate, BGMEA ima članove u svim velikim strankama. Danas podupire Savez Awami premijerke Sheikh Hasine, ali se dobro slaže i s nacionalistima iz BNP-a (Bangladeške nacionalističke stranke) ili pak s islamistima iz Jamaata.”

Prvak u golfu predstavio nam je jednog od svojih suradnika, Georgesa Paqueta, šezdesetsedmogodišnjeg francuskog iseljenika. U Bangladeš je došao 1994. godine, a sada, takoreći na kraju karijere, dopušta si da otvoreno govori, što djeluje osvježavajuće: “Ovdje izrađujemo sve, uključujući hlače za inkontinentne koje se prodaju u francuskim supermarketima. Problem je što moji klijenti sve više ruše cijene. Što bi oni htjeli, da ljudi rade besplatno? Europske marke prodaju po sedmerostrukoj marži, tj. preprodaju naše proizvode po sedam puta većoj tarifi u odnosu na cijenu po kojoj otkupljuju od nas, ako ne i deset puta. Nema granica njihovoj pohlepi za profitom. Stari nas klijenti ostavljaju preko noći zato što im je neki konkurent dao za deset centi bolju ponudu po artiklu. Vlada nevjerojatno licemjerje. Zamislite da u isto vrijeme dok voditelji H&M-a imaju susret sa Sheikh Hasinom kako bi zahtijevali bolje radne uvjete u bangladeškim tvornicama, njihovi podređeni pregovaraju sniženje od 15 posto na prodajne cijene njihovih nabavljača. Smislite sami kako ćete, boli nas briga – to je njihova filozofija.”

Na pitanje o požaru u Tazreenu Paquet okreće pogled prema nebu i duboko uzdiše. “Poznavao sam Delwara Hossaina deset godina. Bio je dobar i pobožan; izgradnja džamije u blizini njegovog doma financirana je iz njegovog džepa. Na početku sam bio njegov drugi najbolji klijent, ali ga je opio uspjeh. Kupovao je tvornicu za tvornicom, sveukupno desetak njih, i na koncu se našao za kormilom broda koji je imao 65 milijuna dolara prihoda. Izgubio je kontrolu. Godinu dana prije požara u Tazreenu, u tvornicu nije ni stupio.” Nekažnjenost njegova prijatelja ne predstavlja nikakav problem starom veteranu upijajućeg donjeg rublja. “Nemojte misliti da mu je dobro: izgubio je sve. Delwar je zaglibio u dugovima, nema nijednog klijenta i svi su mu okrenuli leđa, čak i njegovi prijatelji u BGMEA-i. Što biste vi htjeli, da ide u zatvor?” Šteta što nitko nije postavio takvo pitanje Rehanni koja nam je odmah pala na pamet: otkako se uvukla u ventilaciju na četvrtoj etaži kako bi se bacila u prazno, bježeći od plamena koji je spalio do neprepoznatljivosti njezine kolegice, ta mlada radnica iz Tazreena zaista je izgubila sve, uključujući i nogu. Sada koristi drvena kolica umjesto invalidskih.

Radnice koje su preživjele industrijski masakr u Ashuliji ne vide blistavu budućnost za svoje kolegice koje rade u obližnjim tvornicama. “Bit će novih katastrofa, možda i gorih od naše”, pribojava se djevojka s rukom zavijenom u prljavu krpu. Saydia Gulrukh slaže se s tim predviđanjem: “Tazreen nije promijenio ništa da smanji opasnosti po tekstilne radnike, elite su ravnodušne prema radničkim mukama. Stoga moramo očekivati nove užase. Poduzete su kozmetičke mjere kako bi se umirilo strane klijente BGMEA-e i kako bi oni umirili svoje potrošače, no ništa se neće promijeniti dok se cijeli sustav ne sruši, ukine i izgradi na novim načelima.” Dva tjedna kasnije, u urušavanju Rana Plaze umrlo je deset puta više ljudi nego u Tazreenu, s prigodnim epitafom bangladeškog ministra financija Abula Maal Abdul Muhitha: “Ne mislim da se radi o nečemu ozbiljnom. To je samo obična nesreća.”

S francuskog prevela: Marija Ćaćić

i Aluzija na govor Charlesa de Gaullea u Alžiru.

ii Ime je promijenjeno.


New York i Daka – iz požara u požar

Požar koji je prouzrokovao smrt najmanje sto dvanaest radnika bangladeške tvornice Tazreen Fashions 24. studenoga 2012. godine pobudio je stare uspomene. Radionice zapaljive konfekcije, zakračunati izlazi za nuždu kako bi se olakšao nadzor radnika, radnici koji se bacaju u prazno kako bi pobjegli od plamena, preživjeli koji nisu dočekali pravdu: isti niz događaja već se odvio sto godina ranije, u samom srcu Manhattana.

Ujutro 25. ožujka 1911. godine planuo je požar u njujorškoj zgradi Triangle Shirtwaist Company, tekstilnom poduzeću koje je zapošljavalo petsto radnika, većinom mladih žena koje su potjecale iz židovske i talijanske imigracije, s plaćom od dolara po danu – ista bi tarifa danas, sto godina kasnije, vrijedila za njihove kolegice u Bangladešu. Osma, deveta i deseta etaža zgrade brze su zahvaćene vatrom. Izlazi za nuždu bili su zatvoreni po naredbi uprave, a radnice zatočene u užarenoj prostoriji gorjele su žive na radnom mjestu ili iskakale kroz prozore. “Otkrio sam novi zvuk – previše strašan da ga se opiše. Nijemi zvuk živućeg tijela u slobodnom padu kako se razbija o pločnik”, pisao je William G. Shepherd, novinar koji je bio u mnoštvu okupljenom u podnožju zgrade. Sto četrdeset i šest osoba poginulo je u tom požaru koji sve do danas ostaje najgorom industrijskom nesrećom u povijesti New Yorka.

Ako je analogija između Tazreena i Trianglea uznemirila duhove u Daki kao i u New Yorku, nije to samo zbog sličnosti sudbine koja je zadesila te mlade žene, ranjive i izolirane imigrantice, ili doseljenice sa sela. Dijelom je to i zbog nedodirljivosti gospodara tekstila: pravda ih nije stigla, a vlasnik Tazreena uživa isti imunitet kao i njegovi njujorški prethodnici, koji su spremili u džep novac od osiguranja i bili proglašeni nevinima.

Te se dvije epizode ipak razlikuju u jednom bitnom aspektu: dok katastrofa u Tazreenu nije ni milimetra poljuljala ravnotežu moći u Bangladešu, slučaj Trianglea potaknuo je masovnu mobilizaciju radnika koja je kulminirala usvajanjem više povijesnih zakona o sigurnosti na radnom mjestu. New York je 1911. godine bio najveći proizvođač konfekcijske odjeće u Sjedinjenim Državama. Danas Bangladeš služi kao šivaća mašina najbogatijih zemalja svijeta. Razlika u razmjerima, bez sumnje, djelomično objašnjava zašto isti uzroci nisu doveli do istih posljedica. “Bangladeš živi u sustavu prvobitne akumulacije kapitala u periodu svemoći globalizirane ekonomije”, glasi analiza ekonomista Anua Mohammeda. Poginuli u požaru u Triangle Shirtwaist Companyju vjerojatno bi se nadali boljem nasljeđu.

*Tekst je objavljen u 6. broju hrvatskog izdanja LMD-a (lipanj 2013).