Neven Jovanović

Nedavnim donošenjem Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja mimo svake šire javne rasprave, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta nastavlja već dobro utvrđenu tradiciju rada. Izbornim ciklusom uvjetovane personalne smjene u vrhu MZOS-a ne narušavaju dubinske kontinuitete njegove politike, koji vizijom “modernizacije” visokog obrazovanja sektor guraju u smjeru komercijalizacije i kvazitržišnih mehanizama unutarnje kompetitivne borbe, nauštrb etike kooperativnosti i ideala socijalne inkluzivnosti

Hrvatska, godine 2053: “Deda, je li istina da je studiranje nekad bilo besplatno?” “Jest, sinko moj – zato sam ja i mogao ići na faks, kako smo onda govorili, i biti prvi iz naše familije koji je diplomirao.” “Ali kako je to bilo moguće?” “Pa lijepo, svi koji su u Hrvatskoj (zapravo u Jugoslaviji) radili, dio su svojih novaca davali u zajednički fond za obrazovanje.” “Ali dajemo i sada, pa opet svi moramo još plaćati. Ti si dizao kredit za mamin studij, i mama i ja morali smo za moj, a ja ću svoju školarinu otplaćivati još dvadeset godina nakon diplome…”

Hoću li sa svojim (zasad nepostojećim) unukom voditi ovakav razgovor? Znakovi postoje. Evo, prorektorica Sveučilišta u Rijeci za Novi list 27. ožujka 2013. izjavljuje: “Naše upisnine spadaju među najniže, kao što je i cijena ECTS boda najniža u Hrvatskoj.”

Na prvi pogled, izjava je umirujuća. Potvrđuje socijalnu osjetljivost u zemlji koju rastače kriza. Jedno sveučilište odgovorno drži cijene studija niskima, na njima minimalno zarađuje. No, ukoliko su prorektoričine riječi vjerno prenesene (a čak i ako su novinari nešto “slobodno preveli”, i to je znak vremena), ona ne govori o cijeni studija, nego o “cijeni ECTS boda”. I da ne znate što su “ECTS bodovi”, jasno vam je da se radi o nečemu što studenti kupuju od sveučilišta, i o nečemu što od sveučilišta do sveučilišta različito kotira. “Cijena ECTS boda” svjedoči koliko je odmakao proces razgradnje javno financirane znanosti i visokog obrazovanja; proces koji može učiniti mogućim moj zamišljeni razgovor.

Prenesena vrijednost

“ECTS bod” jedna je od inovacija koje su se u hrvatskom visokom obrazovanju pojavile prije osam godina, 2005, pošto su pet godina ranije (2003) propisane Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Inovacija je dio “bolonjske reforme” – usklađivanja obrazovnog sustava s načelima koja je EU prihvatila 1999. u Bologni. ECTS je kratica za European Credit Transfer System: “evropski sustav prijenosa vrijednosti”. Kad je sustav uvođen, hrvatskoj je akademskoj zajednici objašnjavano da “vrijednost” koja se prenosi (a prenosi se prilikom prelaska na drugo sveučilište, bilo gdje u Evropi) predstavlja vrijeme koje je studentu potrebno za svladavanje pojedinog kolegija. Odnosno, vrijeme koje sveučilišni student provodi učeći kako se baviti znanošću.

Prava je istina bila drugačija. Vrijednost je, izrazi li se u bodovima, mjerljiva. Što možemo izmjeriti, možemo i procijeniti, bez obzira na to što “cijena ECTS boda” – ma kakva bila – implicira da studenti od sveučilišta otkupljuju svoj vlastiti rad, rad učenja. Opredmećenjem u bodove jezično i konceptualno biva prikriveno čiji je rad. Tako se, naizgled prirodno i neumitno, “ECTS bod”, u Hrvatskoj godine Gospodnje 2013, doživljava kao vrsta sveučilišnog novca ili sveučilišnog proizvoda. A oni koji oblikuju i provode hrvatsku znanstvenu i visokoobrazovnu politiku (recimo: uprave sveučilišta), oni takvo otuđenje i prikrivanje prihvaćaju. “Takav je život.”

Socijalistička Jugoslavija, uza svu autoritarnost i ideološku rigidnost, nije dovodila u pitanje potrebu da se znanost i visoko obrazovanje u cijelosti financiraju javnim sredstvima. SFRJ je tako postupala dijelom da bi se razlikovala od prethodnoga režima, dijelom usvojivši prosvjetiteljsku krilaticu “prosvjetom slobodi”, dijelom i zato što se višak vrijednosti morao ulagati u javne, a ne privatne potrebe. I jugoslavenski je model bio nedovoljno promišljen, što dokazuju šuvarovske pritužbe iz osamdesetih da previše omladine odabire studij “neproizvodnih zanimanja”, pritužbe frapantno slične današnjem “imamo previše studenata na društveno-humanističkim fakultetima” (ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović u ožujku ove godine). No novci su jugoslavenskim poreznim obveznicima uzimani u vjeri da će obrazovanje i znanost pomoći da svi oni, i njihova djeca, žive bolje.

Perestrojka sa socijalizma na kapitalizam i tranzicijska preraspodjela moći i bogatstva značile su da će kad-tad na red za “reformiranje” doći i segment društva koji se bavi znanošću i visokim obrazovanjem, hrvatska akademska zajednica. Kao relativno malen sustav (obrazovanje i znanost Hrvatska financira s tri do četiri posto državnoga proračuna, za znanost i visoko obrazovanje izdvajajući manje od jedan i pol posto), zaštićen i izvjesnom mjerom autonomije, akademska je zajednica preodgoju za tržište privedena kasno i isprva prilično oprezno – više uz korištenje “mrkve” nego “batine”. Pritisci za preodgoj dolazili su iz nekoliko smjerova. Bio je tu svjetski trend transformiranja znanosti i sveučilišta u industrijske djelatnosti korporativnog tipa, koje rezultate proizvode masovno i statistički vjerojatno: bez obzira na to radi li se o “inovacijama” ili “stručnjacima”, rezultati moraju biti predvidljivi i mjerljivi. Drugi je izvor pritiska bilo prepoznavanje visokog obrazovanja kao prostora mogućeg i poželjnog rasta. “Prema mišljenju Nacionalnog vijeća za konkurentnost, kao i Nacionalne zaklade za znanost, visoko školstvo i tehnologijski razvoj Republike Hrvatske, u Hrvatskoj je potrebno podići broj visokoobrazovanih na najmanje 30 posto, jer je sadašnji broj diplomiranih studenata gotovo tri puta manji od broja potrebnog za brži gospodarski rast”, deklarira zagrebački Institut za razvoj obrazovanja. Treći je faktor bila želja Hrvatske da uđe u Evropsku uniju; odande je proizašao imperativ prihvaćanja ne samo ustaljenih uzusa kapitalističke akademske zajednice (od čega je socijalističko društvo navodno bilo izolirano), nego i svih eksperimenata koje predlažu aktualni menadžeri te zajednice.

Razvoj je događaja, međutim, pokazao da su hrvatsko društvo i akademska zajednica na komercijalizaciju znanosti i visokog obrazovanja – i pod izlikama približavanja Evropi, svjetskih trendova i “društva temeljenog na znanju” – bili bitno manje spremni nego što bi to znanstveno-obrazovni menadžeri željeli.

Na krilima lažnog rasta

Hrvatska je varijanta “Bolonjske reforme” visokog školstva provedena za vrijeme premijera Ive Sanadera i HDZ-ova ministra znanosti Dragana Primorca, na krilima lažnoga gospodarskog rasta (ostvarenog zaduživanjem države i građana do granica dužničkoga ropstva). U akademskoj je zajednici “Bolonja” doživljena kao snižavanje razine znanja koje se studiranjem stječe, i kao dekretirano nametanje hektičnog tempa “proizvodnje” – na jak je odjek naišao hrvatski prijevod knjige Konrada Paula Liessmanna Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja; govoreći o Austriji i Njemačkoj Liessmann kao da je opisivao hrvatske prilike – ali ključan se šok zbio travnja 2009. Tek pošto su studenti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu blokirali nastavu, tražeći potpuno besplatno javno obrazovanje za sve, tek pošto se blokada (neočekivano i za same prosvjednike) proširila na dvadesetak visokoškolskih ustanova diljem Hrvatske – tek je tada akademska zajednica počela shvaćati da se osim banalizacije studijskih programa i uvođenja novih akademskih titula događa još nešto: da sve veći i veći broj ljudi koje, po uvriježenom običaju, zovu “kolegama” svoj status kolega mora plaćati gotovim novcem.

Godine prelaska na tržišnu privredu uz porast broja studenata (95 posto u razdoblju 1990 – 2007) donijele su kako porast broja onih koji sami snose troškove studija – od 1990. do 2005. bilo ih je 814 posto više – tako i porast visine školarina. Iz četiri riječi članka 86, stavka 4 Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju: “Trošak redovitog studija (…) dijelom ili u cijelosti (…) subvencionira se iz državnog proračuna” – razvila se grana poduzetništva u kojoj su, konstatirano je 2005, “upisne kvote u najvećem dijelu ovisile o slijeđenju strategije maksimizacije prihoda i iskorištenosti vlastitih kapaciteta koje su uglavnom provodile uprave fakulteta”.

Masovnost i ustrajnost studentskih blokada dobrano su zbunile odgovorne za znanstveno-obrazovnu politiku. Ministru znanosti i visokog obrazovanja trebalo je mjesec dana da smisli kako će javno reagirati na studentske prosvjede, a na fakultetima poput zagrebačkih Hrvatskih studija gorljive su uprave blokadu sprečavale zaključavanjem, prijetnjama, legitimiranjem. Establišment je bio dodatno zbunjen odlukom studenata da bunt ne vode “liderski” nego direktnodemokratski, svake večeri plenarno glasajući o daljnjim zbivanjima, pa i o nastavku blokade. Tako je uz saznanje o razmjerima komercijalizacije visokog školstva u svijest hrvatske akademske zajednice ušla nova (ili zaboravljena) ideja: “dionici” znanosti i obrazovanja mogu zatražiti veći udio u upravljanju zajednicom kojoj pripadaju, i više pravednosti u ustroju i orijentaciji te zajednice.

Sanader je odstupio u lipnju 2009; na mjestu ministra znanosti i visokog obrazovanja Primorca je zamijenio Radovan Fuchs, dotad državni tajnik za visoko obrazovanje. Fuchsov je ministarski ulog – argumentiran, između ostalog, upravo studentskim prosvjedima, ali i medijski razglašenim antikorupcijskim istragama poput one iz “akcije Indeks” – bio ambiciozan i sveobuhvatan “paket” triju zakona koji bi odjelito regulirali sveučilište, znanost i visoko obrazovanje. Kad su se, nakon perioda tajnovite izrade, nacrti zakona pojavili na javnoj raspravi u listopadu 2010, akademska ih je zajednica iznenađujuće usuglašeno odbila. Pokazalo se da donose ne samo nastavak komercijalizacije znanosti i visokog obrazovanja te nastavak zarađivanja na studentima (“školarine” su bile kozmetički zamijenjene “upisninama”), nego i napad na sveučilišnu autonomiju – napad proveden kako kroz ustroj upravnih tijela tako i kroz način financiranja sveučilišta – i na sam ethos, osnovni ton i karakter akademske zajednice.

Piramida kompetitivnosti

Posljednju tvrdnju treba objasniti. Znanosti i visokom obrazovanju Fuchs i suradnici propisivali su takozvani “piramidalni sustav radnih mjesta” u kojem “najstarijih i najuglednijih” znanstvenika ima manje od “zrelih i uglednih”, dok je najviše “mladih i neafirmiranih”; piramida nastaje tako što na svakoj narednoj stepenici ima manje mjesta, a do vrha (i ključnih funkcija) stižu samo “najkonkurentniji”. Preferiranje kompetitivnosti i rata svih protiv sviju nauštrb suradnje i solidarnosti opravdavano je načelnim argumentom da je znanost “po svojoj prirodi” meritokratska (“ako niste dobri – letite van”), ali i mnogo konkretnijom “maltuzijanskom” tvrdnjom: hrvatskih znanstvenika ima previše.

Otkud to u zemlji kojoj je donedavno nedostajalo visokoobrazovanih za gospodarski rast? S jedne strane, lijepa se teza pokazala netočnom: visokoobrazovani očito nisu sami po sebi mogli dovesti do gospodarskog rasta. S druge strane, krupna “mrkva” kojom je ministar Primorac pridobio akademsku zajednicu za provođenje Bolonjske reforme bilo je pokretanje novog ciklusa znanstvenih projekata u ožujku 2006, kad je za trogodišnje ili petogodišnje financiranje prihvaćeno gotovo dvije tisuće projekata. Na njima su se zaposlili “znanstveni novaci” čija je obaveza, uz rad na istraživanju i u nastavi (ako su na sveučilištu), bila da doktoriraju. Tako su sveučilišta i instituti, dotad kadrovski obnavljani “na kapaljku”, dobili značajan priljev radne snage.

Međutim, već pri kraju trogodišnjeg projektnog ciklusa – koji se zlokobno podudario s ostavkom premijera i rekonstrukcijom HDZ-ove vlade – globalna je financijska kriza sustigla i prezaduženu, deindustrijaliziranu Hrvatsku, narkomanski ovisnu o uvozu, inozemnim bankama i fiksnom tečaju. Razmjeri Sanaderove izjave “u banani smo” (iz studenoga 2008) državnom su aparatu, uključujući i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, ubrzano postajali jasni. MZOS se našao na muci ne samo zbog potrebe da izbori sredstva za održavanje sustava – recimo, za sve spomenute znanstvene novake, koji su još svoj zadatak ozbiljno shvatili, savjesno doktorirajući u roku i prije roka – nego i zbog izvjesnosti da će administracija kad-tad, ali neumitno dobiti nalog sličan onome postavljenom Grčkoj u 2010: “Režite gdje znate i kako znate!” MZOS nije mučila sućut, nego svijest da za provedbu “oštrih i bolnih rezova” nisu uspjeli uspostaviti ni mehanizme (kako uskratiti novce?) ni kriterije (kome uskratiti?). A znanstvenici, napredujući ljestvicom zvanja, poskupljuju li poskupljuju; a studenti (zbog blokada i općeg pada kupovne moći) nisu više lako dostupan izvor dodatnih financija; a curi još na tisuću strana (projekti, znanstveno izdavaštvo, infrastruktura). Fuchsov je paket mehanizam uskrate uspostavljao kroz “programske ugovore”, koje s javno financiranim znanstvenim ustanovama sklapa država (tko drži kesu, diktira i uvjete); kriterije uskrate odredila bi sama zajednica gradeći planiranu “piramidu”.

Riječki dečki i povratnici

Kao što je studentska borba za potpuno javno financirano obrazovanje iznjedrila, mimo zakonom predviđenih (i anesteziranih) predstavničkih tijela, novi način političkog djelovanja kroz direktnodemokratski organiziran plenum, tako je borba akademske zajednice protiv Fuchsovih zakona dovela, između ožujka i srpnja 2011, do samoorganiziranja u direktnodemokratski strukturiran sindikat “Akademska solidarnost”, čiji su članovi i studenti i profesori. Između administracije, koja pokušava utjerati akademsku zajednicu u predviđeni okvir, i etabliranih akademskih struktura koje se takvom utjerivanju odupiru s nadom da će i dalje “maksimizirati prihode” svojih ustanova, kao posljednje sredstvo otpora – pošto je veći (“Ribićev”) akademski sindikat NSZVO još ranije Fuchsovoj inicijativi dao legitimitet i potporu, a Vlada RH zakone, usprkos prosvjedima, prihvatila i uputila u saborsku proceduru – Akademska solidarnost u srpnju 2011. provela je desetodnevni štrajk. Mada ograničenog opsega (štrajkalo se na šest ustanova, prvenstveno humanističkih), akcija je, zajedno s djelovanjem drugih kroz druge kanale, doprinijela da prijedlozi zakona u Saboru tiho potonu: o njima se nikad nije raspravljalo.

Nakon pobjede Kukuriku koalicije na izborima u prosincu 2011, u novouspostavljenoj je vladi resor znanosti, obrazovanja i sporta pripao SDP-u, točnije “riječkim dečkima”, znanstvenim menadžerima čije su karijere često vezane uz propulzivno Sveučilište u Rijeci. Podržana pojedinim “povratnicima”, znanstvenicima koji su se školovali ili su radili u inozemstvu te su se, usvojivši “svjetske vrijednosti”, odlučili vratiti u domovinu, SDP-ova je ekipa u MZOS-u izradila svoje prijedloge izmjena Zakona o znanosti i visokom obrazovanju i predstavila ih, u ožujku 2012, kao dio “zakonodavne oluje”. “Što rezovi budu dublji, to će i halabuka onih koji se ne slažu biti veća”, najavio je ministar Jovanović. “Mediokriteti u obrazovanju i znanosti su najopasniji… izvrsnost u Hrvatskoj nikada nije bila dovoljno cijenjena.”

Proučavanje predloženih izmjena zakona pokazalo je da je “izvrsnost” nejasan koncept. Teško ga je razlikovati od špekuliranja na međunarodnoj burzi znanstvenih reputacija, gdje su “faktori odjeka” i “citiranost” valuta na “tržištu grantova” (grant market), a objavljivanje i projekti vrijede više od traganja za istinom. A i zaklinjanje u izvrsnost tek je izlika. Hrvatsko je gospodarstvo u 2012. počelo grepsti po dnu (nezaposleno je skoro 20 posto radno aktivnog stanovništva, inozemni dug premašuje 45 milijardi eura); jasno je da Jovanovićevi “duboki rezovi” stižu izravno iz Sanaderove “banane”, da SDP-ov MZOS ima navlas isti zadatak kao HDZ-ov: uspostaviti mehanizme štednje i suziti krug onih kojima će se sredstva dodjeljivati.

Osobna krivnja za neuspjeh

Taktika je ovaj put drugačija, opreznija. Nova ekipa zakonodavne zahvate predstavlja kao “manje i funkcionalne” izmjene i dopune. Određen uspjeh je postignut: s javnim su sveučilištima probni ugovori za visoko obrazovanje zaključeni, u uvjetima tihe ucjene, u prosincu 2012, i njihov sadržaj još uvijek nije javno dostupan; studentski je bunt neutraliziran prikazivanjem naplate ECTS bodova kao kazne za neuspjeh (“plaća se nepoloženo”) i kontroliranjem njihove “cijene”. No kako se zakonodavna oluja prema piramidi kretala nedovoljno brzo, aktiviran je i plan B. U ožujku je Nacionalno vijeće za znanost, neovisno stručno tijelo, tik pred istek mandata dijela svojih članova (neće moći funkcionirati dok se novi ne izaberu), naglo donijelo posve nov pravilnik o napredovanju znanstvenika u zvanjima. Promijenjeni će uvjeti napredovanja praktički zaustaviti na godinu do dvije; ne zato što bi bili “stroži”, nego zato što su drugačiji. Primjerice, za humanističke znanosti “izvrsnost” je uvjetovana posve novom komponentom: obavezom objavljivanja u strogo određenim inozemnim publikacijama. Takva radikalna izmjena, osim što ugrožava domaće znanstveno izdavaštvo (“doma” će se manje objavljivati), posebna je opasnost za znanstvene novake, kojima nije osiguran nikakav period prilagođavanja: ako su svoje radove slali u dojučer “vrijedne” časopise koji su sada proglašeni manje vrijednima, mogu se frigati. Znanstveni se administratori tako namjeravaju osloboditi i obaveze financiranja domaćeg izdavaštva, i problema s podmlatkom. Na nesiguran status prekarne, “fleksibilno” zapošljive i jeftine radne snage neafirmirani će znanstvenici morati pristati ne samo zato što je “tako svuda u svijetu”, nego i zato što je – kao i kod studenata čiji se rad mjeri ECTS bodovima – ekonomsko iskorištavanje zaodjenuto u plašt osobne krivnje. Studenti plaćaju ECTS bodove jer nisu dovoljno učili; znanstveni novaci, po predloženim izmjenama “postdoktorandi”, imaju kratkotrajna, slabo plaćena radna mjesta jer nisu dovoljno “izvrsni”.

No izvršitelji koji su bili spremni provesti “plan B” nisu ga bili kadri provesti kompetentno. Mada je pred akademsku zajednicu donošenje pravilnika stavljeno kao svršen čin, neprimjerenost i nedomišljenost novih uvjeta (kao mjerodavan za hrvatsku humanistiku najprije je propisan jedan nizozemski poljoprivredni, a naknadno jedan humanistički, ali španjolski popis međunarodnih izdavača) izazvale su još jednu buru prosvjeda, od simboličnih spaljivanja “nevrijednih” radova do detaljnih objašnjenja kako lako izigrati “precizne” i “stroge” odredbe novog pravilnika. Upozoreno je i na zamke kolonijalne svijesti – na mimikrijsku snishodljivost prema svemu što se percipira kao “strano, dakle bolje” – i na nerealnost očekivanja da “hrvatskim tračnicama poleti magnetno levitacijski vlak”.

Iza nerealnih očekivanja krije se, dakako, realnost “oštrih rezova”, razgradnje i obezvrjeđivanja znanosti i visokog obrazovanja kao hrvatskog javnog dobra, kako bi i ove djelatnosti, poput industrije, iz pepela tranzicije uskrsle u formi javno-privatnog partnerstva – gdje privatnoj dobiti doprinose i porezni obveznici, i država kao naručitelj, i nedovoljno plaćeni akademski radnici, i studenti-“korisnici usluga”.

Otpor ovakvome “svjetskom” trendu u Hrvatskoj je još uvijek gerilski, katkad i raspršen. No studentske blokade, štrajk akademskih radnika, prosvjedi protiv pravilnika jasno su pokazali da je otpor moguć, i da su njegove ključne sastavnice dvije: javno djelovanje, i shvaćanje da naši unuci možda neće imati pristupa onome što smo imali mi. Ma koliko nam trubili o “krizi” i o “svuda u svijetu”, ta budućnost nije neizbježna, ona nije naša sudbina. Nije, ako to ne dozvolimo.

* Neven Jovanović predaje klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i član je sindikata Akademska solidarnost. U dvotjedniku Zarez piše redovitu kolumnu “Noga filologa”.