Bhaskar Sunkara

Predizbori za američke predsjedničke izbore u studenom 2016. započinju 30. siječnja. Među demokratima najveće šanse se daju bivšoj državnoj tajnici Hillary Clinton, no njezin “socijalistički” protivnik Bernie Sanders posljednjih je mjeseci ostvario značajan proboj. Unatoč otporu medija i washingtonskog establišmenta, njegove ideje katalizirale su dio javnog nezadovoljstva

Za birače ljevice u Sjedinjenim Američkim Državama politički put Bernieja Sandersa djeluje iznimno poznato. Senator savezne države Vermont i kandidat na predizborima Demokratske stranke – koje nije član – za predsjedničke izbore 2016. godine u javnoj se sferi pojavio na jednak način kao i većina progresivnih aktera u ovoj zemlji: preko malih i nestabilnih organizacija, životareći na margini američkog političkog života.

Rođen u Brooklynu 1941. godine u židovskoj obitelji poljskih imigranata, Sanders se kao student priključuje Savezu mladih socijalista (Young People’s Socialist League, YPSL), studentskoj sekciji Socijalističke partije Amerike. U godinama koje slijede, dok se YPSL urušava pod teretom vlastitih podjela, on se uključuje u ključne bitke svog doba: borbu za građanska prava, borbu protiv rata u Vijetnamu, itd. Zatim se priključuje maloj Stranci sindikata i slobode (Liberty Union Party) u Vermontu, gdje se u više navrata bezuspješno kandidira za pozicije senatora i guvernera.

Krajem 1970-ih, uzima pauzu od politike i angažira se u projektima narodnog obrazovanja. Godine 1979. za Folkway Records snima audio dokumentarac o legendarnom sindikalnom lideru i peterostrukom kandidatu Socijalističke partije Amerike na predsjedničkim izborima, Eugeneu V. Debsu. Time daje novu mladost njegovim izjavama poput “Ja nisam kapitalistički vojnik, ja sam proleterski revolucionar”, ili pak “Protivim se svim ratovima osim jednog”. To je bio izraz predanosti borbi protiv struje u zemlji koja se upravo priprema prigrliti reganovsku kontrarevoluciju.

Dvije godine kasnije, Sanders je na sveopće iznenađenje izabran za gradonačelnika Burlingtona, najvećeg grada u Vermontu. Taj je podvig pozdravio lokalni tjednik The Vermont Vanguard Press, koji u posebnom izdanju proglašava “narodnu republiku Burlington”. Novi gradonačelnik na zid svog ureda vješa Debsov portret. Izabran još tri puta na čelo grada, Sanders se ohrabrio 1990. kao nezavisni kandidat uspio probiti do Zastupničkog doma Kongresa. Svoje mjesto zadržao je do 2006. godine, kada je izabran za senatora Vermonta. Debsov portret trenutno krasi zid njegovog ureda na Kapitolu, u Washingtonu.

Kao nezavisni političar, Sanders nije oklijevao kandidirati se i protiv Demokratske stranke. Međutim, njegova vizija socijalizma više podsjeća na onu nekadašnjeg švedskog premijera Olofa Palmea (na vlasti 1982.-1986.), nego na viziju njegovog uzora, boljševički nastrojenog Debsa. Sanders voli kontrastirati uspjehe švedske socijalne države nejednakostima koje dijele američko društvo, naglašavajući uvijek siromaštvo djece i odsustvo pristupačne zdravstvene zaštite.

Iz njegovih usta, termin “socijalizam” odnosi se prije svega na dugu i bogatu povijesti progresivnog tabora u SAD-u, uvelike prešućenog u službenom diskursu. Zapravo, njegov politički pravac kao senatora Vermonta u stopu slijedi pravac lijevog krila Demokratske stranke. Kao što je Howard Dean, tadašnji predsjednik Nacionalnog odbora Demokratske stranke, 22. svibnja 2005. izjavio u emisiji “Meet the Press”, “on je jednostavno progresivni demokrat. Bernie Sanders u 98 posto slučajeva zapravo glasa kao i demokrati”.

Sanders, jedini nezavisni član Kongresa, nije dakle pristaša revolucije pa čak ni radikal poput Jeremyja Corbyna u Velikoj Britaniji.1 Njegova borba tiče se preraspodjele bogatstava, a ne vlasništva ili kontrole nad njima. U nedavnom je govoru tako posebno istaknuo kako ne vjeruje u “javno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju”.2 No i dalje se jasno distancira od pozicije izrazito sklone poslodavcima koju je zauzela njegova protivnica Hillary Clinton.

Favoritkinja demokrata i njezin socijalistički rival sasvim su različiti. To nije samo stvar stila, premda njezin oprezan jezik, čiju svaku riječ kao da su odvagnuli njeni PR savjetnici, stoji u kontrastu s njegovim jednostavnim i otvorenim načinom govorenja Sandersa. Nije to ni pitanje dosadašnjeg političkog puta, premda je, u doba kada se Sanders borio za građanska prava, Clinton podržavala ultrakonzervativnog republikanskog kandidata Barryja Goldwatera. Temeljna razlika tiče se njihovih političkih vizija. Clinton, koja je 2003. glasala “za” rat u Iraku, nikada ne propušta podsjetiti svoje glasače da je, kao senatorica savezne države New York, “predstavljala i Wall Street”. Njezin konkurent i dugogodišnji pacifistički aktivist poziva na “političku revoluciju”, pod čim ne podrazumijeva izgradnju socijalističkog društva, već uključivanje naroda u demokratski život zemlje, slično “građanskoj revoluciji” koju je u Francuskoj zazivao Jean-Luc Mélenchon.

Činjenica da jedan socijalist može biti popularan u Americi 21. stoljeća zapanjuje promatrače. U Europi pojava ljevičarski nastrojenih političkih ličnosti ne predstavlja anomaliju, ali u SAD-u, gdje se nikada u povijesti nije pojavila masovna stranka koja bi mogla doći na vlast i uvesti sveobuhvatan režim preraspodjele bogatstava, to predstavlja eksces. Tijekom većeg dijela 20. stoljeća brojni demokratski aktivisti su, međutim, kontinuirano radili na uspostavljanju jednog takvog sistema. Radnički sindikati, organizacije za građanska prava, udruženja i druge društvene snage koje su se angažirale oko tog projekta nisu nestale. Međutim, kako nemaju nikakvu kontrolu nad strankom, koja je u predana obrani interesa kapitala, one su se našle daleko od javnih rasprava, često bez mogućnosti pružanja ozbiljnijeg otpora. Dok se ponor koji ih razdvaja od vodstva stranke svakim danom sve više produbljuje, ne čudi toliko da riječi Bernieja Sandersa izazivaju sve veći interes.

Ideološke pozicije Hillary Clinton u velikoj mjeri počivaju na tradiciji “trećeg puta” koju su ustanovili tzv. Novi demokrati. Ta se tendencija oformila krajem 1980-ih unutar nekadašnjeg Vijeća vodstva demokrata (Democratic Leadership Council, DLC). Njihova platforma, koja je trebala biti odgovor na trijumf konzervativizma reganovske ere, tvrdila je da opadanje snage socijalnih pokreta pokazuje kako je nastupila smrt politike visokih poreza i socijalne pravde te da bi demokrati trebali pristati uz princip “smanjene države” usmjerene na pomaganje tvrtkama, umjesto na zaštitu građana.

Pokreti neskloni rizicima

Tijekom 1990-ih, predsjednik Bill Clinton i njegova supruga snažno su doprinijeli toj ideološkoj preobrazbi. Upravo je Clinton, a ne Ronald Reagan, proglasio “kraj države blagostanja kakvu poznajemo”. Tadašnja prva dama – i odvjetnica – davala je snažnu potporu reformama koje su potakli Novi demokrati, poput zakona iz 1996. godine koji je najsiromašnijima praktički oduzeo socijalnu pomoć.3 Za vrijeme demokratskih predizbora 2008. godine, Barack Obama se suprotstavio svojoj protukandidatkinji Hillary Clinton i obećao promjenu, no njegova se politika u Bijeloj kući malo razlikovala od programa bivšeg DLC-a – s izuzetkom nerealizirane reforme zdravstvenog osiguranja. Njegova stalna sklonost kompromisima s poslovnim miljeom razočarala je dio demokratske baze.

Posljednjih je godina više pokreta pokušalo osporiti predsjednikovu liniju, naročito nakon krize 2008. godine. Pojavljivanje pokreta Occupy Wall Street, štrajk nastavnika u Chicagu, mobilizacija radnika brze prehrane, ulični prosvjedi protiv policijskog nasilja, javne rasprave o nejednakosti – svi su ti fenomeni manje zastupljeni u medijima od razmetanja Donalda Trumpa, ali te društvene erupcije sugeriraju da bi američka ljevica, za koju se smatra da je na izdisaju, mogla biti u uzlaznoj putanji.

Sam Sanders svoju kandidaturu opisuje kao nastojanje da konsolidira i organizira tu rasutu ljevicu koja nastoji da je čuju: “Ja se kandidiram kako bih doprinio stvaranju koalicije koja može pobijediti, koja može transformirati politiku.”4 Nitko ne može predvidjeti dugoročne posljedice njegove kampanje, ali izgleda da je šest mjeseci nakon ulaska u ring pogodio živac. Neki od njegovih skupova privlače desetke tisuća ljudi. Dok je u Iowi prema anketama desetak bodova iza Clinton, u New Hampshireu vodi, a tamo će se odviti drugi demokratski predizbori. Još više čudi što je socijalistički kandidat uspio sakupiti novčana sredstva – conditio sine qua non za opstanak u američkoj politici: prikupio je već 73 milijuna dolara od preko milijun donatora. Njegova popularnost potakla je Clinton da u nekim pitanjima modificira svoju poziciju: primjerice, u listopadu je najavila svoje protivljenje projektu transatlantskog tržišta (TTIP), koji je ranije podržavala.

Ipak, prepreke pred Sandersom nisu time ništa manje značajne, da ne kažemo nepremostive. U većini saveznih država koje obično podržavaju demokrate, birači smatraju da se njegove šanse za pobjedu na izborima manje od onih Hillary Clinton – iako se, prema anketama, povremeno čini da bi pobijedio republikanskog kandidata. Osim toga, on ne može računati na potporu nijednog od “super delegata”, skupine dužnosnika i zastupnika ili bivših zastupnika koji čine petinu demokratskih delegata na predizborima. Čak su se i najprogresivnije figure unutar stranke, poput Elizabeth Warren, Jesseja Jacksona ili Billa de Blasia, suzdržale od toga da mu daju javnu podršku.

Uz to, ni sindikati se nisu osobito angažirali da podrže Sandersa, što govori nešto i o stanju sindikalnog pokreta u SAD-u. U studenom je snažan Međunarodni sindikat uslužnih djelatnosti (SEIU), koji predstavlja dva milijuna zaposlenih, unatoč živim internim debatama dao snažnu potporu Clinton. Dva mjeseca ranije Američka federacija učitelja (AFT) napravila je istu stvar. Clinton se sada može pohvaliti potporom 9,5 milijuna sindikalista, što čini dvije trećine njihovog ukupnog broja.5

Naravno, ima značajnih iznimki: NNU, glavni sindikat bolničarki i bolničara sa 180.000 članova, kao i Američki sindikat poštanskih radnika (APWU), koji broji 200.000 članova, pristali su uz Sandersa. No velike središnjice smatraju da je pametnije okladiti se na favorita. Ista je stvar i s dobrim dijelom mreža civilnog društva – naročito crnim pastorima, čije se mišljenje dosta uvažava u njihovim župama – koji nisu skloni rizicima. Clinton se, dakle, ne mora previše brinuti. Osim što je jako poznata, u prilog joj idu i agresivni nastup Donalda Trumpa, koji mnoge Amerikance potiču da stanu uz kandidatkinju koja je očito najozbiljnija i ulijeva najviše povjerenja. Novi demokrati uvijek su znali zadržati svoju dominaciju predstavljajući se kao manje zlo…

Također, Sandersova kampanja nema ambiciju transformirati Demokratsku stranku iznutra, što su obećavali Eugene McCarthy 1968. ili George McGovern 1972. godine, niti izgraditi pokret sličan “duginoj koaliciji” koja se 1980-ih pojavila oko kandidature Jesseja Jacksona. Ona umjesto toga milijunima odbačenih nudi priliku da podignu glas i zatraže alternativu politici dosluha s Wall Streetom. Eto zašto socijalistički kandidat golica biračku pažnju: on rehabilitira ideju da država može priskočiti u pomoć siromašnima, pri tome se slabo oslanjajući na na društvene pokrete koji se mogu mjeriti se s moći kapitala.

Premda posljednjih mjeseci nije stao rasti, broj aktivista uključenih u kampanju socijalističkog kandidata ne prelazi nekoliko tisuća. U populaciji od 330 milijuna ljudi, to je malo. No možda ih i ne treba više da se ubace lijeve ideje u javnu debatu i daju argumenti onima koji, zbunjeni, osjećaju da “klasa milijardera”, kako je naziva Sanders, nije nepovezana s njihovim nedaćama.

S obzirom na prirodu i povijest Demokratske stranke, sudjelovanje na njezinim predizborima zasigurno je odvažna strategija. No, nezavisni senator Vermonta nema puno za izgubiti, a ima mnogo za dobiti; počevši s rađanjem nove javnosti koju zanima opasna “riječ na S”.

S francuskog prevela Sana Perić

* Bhaskar Sunkara je pokretač i urednik američkog časopisa Jacobin.

1 Vidi Alex Nunns, “Izazovi pred laburističkom ‘crnom ovcom'”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, listopad 2015.
2 Govor na sveučilištu Georgetown, Washington, DC, 19. studenog 2015.
3 Vidi Loïc Wacquant, “Quand le président Clinton ‘réforme’ la pauvreté”, Le Monde diplomatique, rujan 1996.
4 “Bernie Sanders is thinking about running for president”, The Nation, New York, 18. ožujka 2014.
5 Brian Mahoney i Marianne Levine, “SEIU endorses Clinton”, Politico.com, 17. studenog 2015.