Owen Jones

U većini zemalja udruge poslodavaca su obično glavni prokazivači “glomazne države” koju treba smanjiti kako bi se olakšalo poslovanje privatnog sektora i tako omogućio ekonomski oporavak. No ti se prigovori za državnu rastrošnost nikada ne odnose na onu javnu potrošnju koja omogućuje poslovanje privatnog kapitala i reprodukciju klasnih razlika

U televizijskim studijima i na svim govornicama koje im pružaju mediji, glasnogovornici vladajuće klase neprestano zanovijetaju kako država guši poduzetnički duh koji je, prema njima, jedini zamašnjak rasta, inovacije i napretka. No, elite ipak usko ovise o velikodušnosti države. Sve počinje jamstvom privatnog vlasništva koje počiva na skupom sudskom i policijskom sustavu. Država se ne zadovoljava samo zaštitom poduzeća od napada na njihovu imovinu ili od krađe njihovih proizvoda. Britanski zakon, koji regulira patente i koji zabranjuje konkurentsko korištenje izuma ili postupka, 2013. je godine donio amandman prema kojem patentiranje izuma koje vrijedi na području cijele EU košta samo 600 funti.

Osim toga, privatni sektor od države redovito zahtjeva financiranje istraživanja i razvoja o kojima ovisi njegova djelatnost. U Velikoj Britaniji cijena ovog oblika pomoći, o kojoj se rijetko piše u medijima, doseže i do 10 milijardi funti godišnje, a cifra neprekidno raste. Glavna britanska organizacija poslodavaca, Konfederacija britanske industrije (Confederation of British Industry, CBI) 2012. je godine zadovoljno obznanila povećanje investicija u “znanstvenu infrastrukturu (…) i za istraživanje”, tvrdeći da će to omogućiti Velikoj Britaniji da “nastavi privlačiti poduzeća koja investiraju u istraživanje, razvoj i inovaciju”. Ukratko, zahvaljujući inovaciji koju subvencionira država, plima obilja podići će jednako čamčiće zaposlenika kao i jahte poslodavaca.

Ekonomistkinja Mariana Mazzucato otkrila je neke mehanizme koji omogućuju privatnom sektoru da se izravno koristi javnim novcem. Još od 1970-ih godina, primjerice, Vijeće za medicinska istraživanja (Medical Research Council, MRC) razvilo je monoklonska antitijela koja se koriste za liječenje autoimunih bolesti i nekih vrsta raka. Javna institucija otvoreno se hvali da je time “revolucionarizirala biomedicinsko istraživanje i potaknula uzlet međunarodne biotehnološke industrije koja donosi milijarde”. Osim toga, iako je stvorio golema privatna bogatstva ‒ primjerice vlasnicima Facebooka ‒ Internet je rođen iz istraživanja koje je financirala američka vlada, a sam World Wide Web stvorio je britanski inženjer Tim Berners-Lee dok je radio u javnoj instituciji, Europskoj organizaciji za nuklearna istraživanja (CERN). Tražilica tvrtke Google (drugog najvećeg poduzeća na svijetu prema burzovnoj vrijednosti) ne bi postojala bez algoritma koji mu je velikodušno ustupila Američka fundacija za znanost (National Science Foundation). Appleov iPhone bio bi manje zadivljujući da ne sadrži veliki broj inovacija koje je financirala država, od zaslona osjetljivog na dodir (touchscreen) do GPS-a.

Bi li “stvaratelji bogatstva”, koje mediji slave kao moderne heroje, uostalom, bili jednako uspješni bez javne infrastrukture koju im država stavlja na raspolaganje: autocesta, aerodroma, željeznica? Dok zahtijeva sve veće rezove u socijalni proračun države, CBI ne pristaje ni na kakvu štednju u sektorima koji su mu dragocjeni. S jedne strane, organizacija tvrdi da se “u potpunosti zalaže za [vladine] programe smanjenja javnog deficita” kako bi “održala povjerenje inozemnih tržišta”: ovim je riječima, nakon rebalansa proračuna 2012. CBI pohvalio smanjivanje (u realnoj vrijednosti) doplataka za radnike i nezaposlene. U isto vrijeme, bore se za jedno drugo rezanje: rezanje poreza na korporacije. Zašto, uostalom, ne ubiti dvije muhe jednim udarcem? Tako je 2012., nakon tradicionalnog jesenjeg govora ministra gospodarstva Georgea Osbornea, CBI predložio da uštede ostvarene smanjenjem doplataka namijenjenih radnicima posluže za financiranje “poboljšanja strateške cestovne mreže i smanjenje zakrčenja u prometu na manjim cestama”.

Privatni sektor na državnoj sisi

“Infrastruktura je važna za poduzeća”, izjavio je John Cridland, aktualni generalni direktor CBI-a. “Razvoj naše prometne mreže ubraja se u najviše prioritete u svjetlu ponovnog pokretanja ekonomije”. Poruka je primljena: u lipnju 2013. britanska vlada obećala je ono što je dnevni list Guardian nazvao “najvećim izdvajanjima za ceste još od 1970-ih godina”, u iznosu od 28 milijardi funti. Dobar dio cestovnih ulaganja i skoro cjelokupni troškovi održavanja mreže namijenjeni su za promet teških teretnih vozila. Težina vozila nužna za transport robe odgovorna je za velike troškove jer uzrokuje habanje prometnica nemjerljivo veće u odnosu na automobile (prema više studija, jedan jedini kamion od 40 tona uništava cestu kao najmanje stotinu tisuća automobila).

Željeznička mreža ‒ čiju su izgradnju prije privatizacije financirali porezni obveznici ‒ predstavlja školski primjer svega već rečenog. Prema izvještaju Centra za istraživanje o socio-kulturnim promjenama (Centre for Research on Socio-Cultural Change) iz 2013. koji je naručio Kongres britanskih sindikata (Trades Union Congress, TUC), javni izdaci za željezničku prometnu mrežu ušesterostručili su se od privatizacije 1993! Prema ovom dokumentu željezničke tvrtke okoristile su se “povećanjem javnih izdataka 2001., kad je država bila prinuđena intervenirati kako bi nadoknadila nedostatak njihovih ulaganja”. Privatizacija nije dovela do obećanog unapređenja vlakova i željezničkih pruga, zamjena voznog parka odgođena je do daljnjeg, a odveć malobrojni vlakovi nisu na zadovoljavajući način mogli odgovoriti na rastuću potražnju. Za “privatne tvrtke koje su nestrpljive investirati i preuzeti rizik”, učinak privatizacije ponajviše je mjerljiv omogućavanjem “ubiranja vrijednosti na bivšim javnim dionicama, a sve zahvaljujući golemim subvencijama države”. I tu su porezni obveznici trebali pokriti troškove, a tvrtke su profit spremile u džep. Ili, da ponovimo rečenicu iz izvještaja: “S jedne strane privatna poduzeća dobivaju, a s druge mi gubimo”. Između 2007. i 2011. pet najvećih britanskih željezničkih tvrtki primilo je tri milijarde funti javnih subvencija. Tijekom ove četiri godine izvukli su više od 500 milijuna funti profita, od kojih je većina podijeljena dioničarima u obliku dividendi.

No država tetoši elite na tisuću drugih načina. U pravilu, najbogatiji Britanci zaziru od javnog obrazovanja. Slanjem svoje djece u privatne škole, godišnje se okoriste poreznim olakšicama u iznosu od ukupno 88 milijuna funti jer škole uživaju status karitativnih organizacija. Uzmemo li u obzir socijalno porijeklo učenika iz privatnih škola, rezultati koje ostvaruju ne pokazuju se boljima od njihovih kolega iz javnih škola. Pa ipak, kako pokazuje povjesničar David Kynaston, ove ustanove nude “izvrsne socijalne mreže koje sprečavaju da manje nadarena ili naprosto lijena djeca iz boljih obitelji potonu”. Drugim riječima, porezni obveznici izravno subvencioniraju klasne povlastice i društvenu segregaciju.

Iako privatna poduzeća ovise o kvalificiranom radu svojih zaposlenika, plaćaju ih sve manje i manje. Prosječna plaća još od viktorijanske ere nije bila tako niska. Prema think tanku Resolution Foundation, u 2009. godini skoro tri milijuna i četiristo tisuća britanskih radnika je zarađivalo manje od egzistencijalnog minimuma, dakle 7,20 funti na sat izvan Londona. U 2012. cifra je dosegla četiri milijuna i osamsto tisuća, a ta brojka uključuje i gotovo četvrtinu radno aktivnih žena (prema 18 posto ukupne ženske populacije prije tri godine). Kako bi mogli preživjeti, ovi potplaćeni radnici računaju na državne naknade kojima dopunjuju svoju plaću na teret proračuna. Koliko je državu koštala ova subvencija na niske plaće? 174,64 milijardi funti između 2003. i 2011.

Ista logika vlada i u području stambenih subvencija koje dosežu 24 milijarde funti godišnje. Stotinu tisuća stanovnika Londona 2002. godine koristilo se ovim izdvajanjima. Krajem ere “novih laburista” (1997.-2010.), kad su se cijene stanova vinule u visine, bilo ih je dvjesto pedeset tisuća. Brojka ilustrira neuspjeh niza sukcesivnih vlada da osiguraju dostupno socijalno stanovanje. Budući da se stambene potrebe svih ne mogu zadovoljiti socijalnim stanovanjem, neki su prinuđeni okrenuti se skupljem sektoru privatnog unajmljivanja stanova: doplaci za stanovanje ovdje funkcioniraju kao neki oblik subvencije za povišene cijene najma stanova koje zahtijevaju vlasnici najmodavci. Osim toga, pomoć za stanovanje omogućava niske plaće. Prema jednoj studiji Fundacije za izgradnju socijalnih stanova (Building and Social Housing Foundation) iz 2012., više od 90 posto kućanstava koji su postali korisnici ove pomoći za vrijeme prve dvije godine mandata aktualne koalicije (konzervativaca i liberalnih demokrata, koja je došla na vlast 2010.) činili su potplaćeni zaposleni, a ne nezaposleni.

I za kraj, majka svih subvencija: spašavanje banaka od strane britanske vlade 2008. Privatna poduzeća propala su vlastitom krivnjom, povlačeći za sobom dio globalne ekonomije. Rezultat? Zahtijevali su da porezni obveznici dodatno plate. Vlada Davida Camerona potrošila je više od 1 000 milijardi funti kako bi spasila britanske banke od potonuća. Financijski sustav zemlje dobio je infuziju iste one države koju proglašava “glomaznom” ako priskoči u pomoć najsiromašnijima. “Socijalizam za bogate, kapitalizam za ostale”. Je li zaista nepravedno ovako sažeti ideologiju vladajuće klase?

S francuskoga prevela: Milena Ostojić

* Owen Jones je autor knjige “The Establishment. And How They Get Away With It”, Allen Lane, London, 2014., dio koje je i ovaj tekst.