Renaud Lambert

Iako su mnogi komentatori francuskih izbora s uzdahom olakšanja dočekali poraz ultradesne kandidatkinje Marine Le Pen, taj se poraz ne bi trebao uzimati kao konačan. Jedan od razloga je taj što ova stranka svojim “ekonomskim programom” nastoji obuhvatiti izuzetno raznorodne interese i okupiti široku narodnu podršku. Dok su neki komentatori njezine ekonomske ideje prozvali ljevičarskim ili čak marksističkim, pažljivija analiza otkriva brojne proturječnosti koje nevješto maskiraju činjenicu da francuska krajnja desnica nema namjeru ugrožavati interese kapitala

Kakav ekonomski program ima Nacionalna fronta (FN)? “U pozadini njega je udruga poslodavaca”, upozorava sindikat CGT. Pierre Gattaz, predsjednik Francuske udruge poslodavaca (Medef), je pak prozvao FN da kopira program Françoisa Mitteranda, bivšeg ljevičarskog francuskog predsjednika koji je 1981. obećavao “raskrstiti s kapitalizmom”. To je, prema nekadašnjoj predsjedničkoj kandidatkinji male socijalističke stranke Radnička borba Nathalie Arthaud, pogrešno čitanje, jer FN “radi u interesu velikih korporacija”. S njezinim se mišljenjem pak nikako ne može složiti Edouard Tétreau, kolumnist Les Echosa. On tvrdi da program FN-a kombinira “ekonomske politike [Huga] Cháveza, (…) Kim Il-sunga, Kim Jong-ila i Kim Jong-una, Fidela Castra, Lenjina, Staljina, Hruščova i Brežnjeva”.i S obzirom na ovoliko kontradiktorna tumačenja, nije li ekonomska strategija FN-a naprosto oksimoron?

Obožavam Le Monde diplomatique“, govori tridesetogodišnji François de Voyer koji predsjeda Audaceom, kolektivom “mladih domoljubnih poduzetnika” bliskim FN-u. Razgovarali smo s njim u jednom kafiću u sedmom pariškom arondismanu, dok su nam se nad glavama nizali upitnici. Među našim obožavateljima je i Jean Messiha, nekadašnji student ENA-e, Nacionalne škole za administraciju, koji na svome bloguii citira Marxa, Staljina i šesnaestostoljetnog filozofa Etiennea de la Boétieja. On koordinira program Marine Le Pen, a po pitanju nacionalnog duga kaže sljedeće: “Stvoren je monopol. Državu financiraju isključivo financijska tržišta, koja traže izuzetno visoke kamate…” A što misli o offshoringu? “Govori se da zbog toga kupci profitiraju od nižih cijena, što je pogrešno! Tvornice se sele izvan zemlje da bi porastao profit. Rezultat je taj da siromašnii izrađuju proizvode koje konzumiraju nezaposleni.”

Krivolov na lovištima ljevice

Uoči parlamentarnih izbora u lipnju 2012., “čak je 76 posto mjera koje je predložila koalicija desnih stranaka pod vodstvom Marine Le Pen dolazilo s lijeve strane ekonomskog spektra”. Tako je izračunao politički analitičar Gilles Ivaldi.iii Ista je situacija i 2017. godine: planirana je reindustrijalizacija, vraćanje dobi za mirovinu na 60 godina, zadržavanje radnog tjedna od 35 sati, borba protiv tzv. “medicinskih pustinja” i utaje poreza, odbijanje sporazuma o slobodnoj trgovini, jamčenje dostupnosti javnih službi, ponovna nacionalizacija autocesta… Kako objasniti ovaj krivolov ekstremne desnice na tradicionalnim lovištima ljevice?

Ponajprije strategijom kojom se kani oteti biračko tijelo suparnicima oponašanjem njihova diskursa: slavnom “triangulacijom”. Osamdesetih godina Socijalistička stranka je počela vrbovati birače srednje klase, smatrajući da joj je naklonost radničke klase zajamčena. Nacionalna fronta dokazat će da su socijalisti bili u krivu, tim više što, umjesto da pokušaju shvatiti svoje nekadašnje birače, socijalistički vođe uporno drže prodike onima koji pristaju uz FN. U knjizi objavljenoj 2012. Le Pen se ismijava toj sljepoći: “Ljevica je malo pomalo zamijenila obranu niže klase, radnika, eksploatiranih – da, usuđujem se upotrijebiti tu riječ – fetišističkom obranom izbjeglih iz trećeg svijeta i ilegalnih migranata. Odustajanje od obrane francuskog radnika, tog rasističkog i neukog seljačine koji će uskoro (što je onda bio dodatan razlog da od njega digne ruke) masovno dati glas Nacionalnoj fronti, postalo je logično za uzvišene umove Ljevice.”iv

Neki ljevičari smatraju da je trijumfalni uspjeh FN-a svodiv na vještu zamjenu teza te da prije odaje dvoličnost te stranke krajnje desnice nego što upućuje na njezinu promjenu. Novi diskurs stranke po njima prikriva njezino pravo lice. Radi se naprosto o tome da “FN laže”, zaključuju iz kolektiva Visa (Vigilance et Initiatives Syndicales Antifascistes).v U njemu se okupljaju članovi različitih sindikalnih središnjica koji su osobito zainteresirani za borbu protiv ekstremne desnice.

Zapravo, FN često sam daje municiju svojim kritičarima. Le Pen ove godine kritizira europsku direktivu o “upućenim radnicima”,vi tobože zaboravivši činjenicu da joj se nije usprotivila tijekom glasanja u Europskom parlamentu u travnju 2014. U svibnju 2016. Le Pen zahtijeva povlačenje Zakona o radu (tzv. El Khomri zakon), iako su zastupnici njene stranke predlagali amandmane koji bi ga učinili još liberalnijim. U svome programu iz 2017. FN obećava s jedne strane porast državne potrošnje, a s druge snižavanje strukturnog deficita na nulu, sukladno europskom “zlatnom pravilu” koje nameće mjere štednje narodima starog kontinenta. No znači li to da se Nacionalna fronta bitno razlikuje od Socijalista (PS) ili Republikanaca (LR), dominantnih stranaka koje se nikad nisu suviše zamarale održavanjem svojih obećanja?

“Smjena generacija” u FN-u

“Jedan dio ljevice nije ‘nadogradio svoj softver’ još od Dimitrovljeva izvještaja Sedmom kongresu Kominterne”, primjećuje novinar René Monzat. Tada je, 1935. godine, Georgij Dimitrov definirao fašizam kao “otvorenu terorističku diktaturu najreakcionarnijih, najšovinističkijih, najimperijalističkijih elemenata financijskog kapitala”. Ocijenjena “fašističkom”, Nacionalna fronta bi tako bila naoružano krilo krupnoga biznisa.

“Takav pogled zanemaruje činjenicu da jedan dio ekstremne desnice nema nikakve veze s navedenom ekonomskom opcijom”, tvrdi René Monzat. U stvarnosti je reganistička faza FN-a bila kratkoga daha: trajala je od 1983. do 1989. Samo nekoliko tjedana nakon pada Berlinskoga zida teorijska publikacija stranke Identité objavljuje: “Sukob marksizma i liberalizma već je ustupio mjesto novoj polemici: onoj o ljudskim pravima nasuprot identitetu”.vii Tri godine poslije, potpredsjednik stranke Bruno Mégret inzistira: “Upravo prolazimo kroz vrlo veliku promjenu. (…) Sutrašnje društvo oblikovat će druge silnice. Više to neće biti marksizam protiv kapitalizma nego globalizam protiv nacionalizma”.viii

Stranka otada radi na preobrazbi koje je Marine Le Pen više ishod negoli pokretač. Većina visokopozicioniranih stranačkih kadrova pridružila se FN-u tijekom proteklih šest godina. Neki su možda bili privučeni prilikom za napredak u karijeri. Florian Philippot postao je potpredsjednik stranke 2012., godinu dana nakon što se u nju uključio. S obzirom na znatno oštriju konkurenciju, u PS-u ili LR-u takav bi uzlet zasigurno bio sporiji. Obnovu na vrhu stranke slijedi i ona u njezinoj bazi: “Tri četvrtine članova ima stranačku iskaznicu manje od četiri godine”, ističe jedan od voditelja kampanje Marine Le Pen. “To znači da stranka raskida s epohom Marinina oca. Dogodila se promjena.”

U FN-u su ponosni na ovu transformaciju koja je vidljiv znak da su se napori u smjeru “desotonizacije” stranke isplatili. Svejedno, ne radi se o tome da je plavo-bijelo-crveni plamen (logo stranke) zamijenjen srpom i čekićem: “Nadam se da će se zbog mog programa moći kazati ‘sretan poput poduzetnika u Francuskoj'”, izjavila je Le Pen 5. siječnja 2017. “Mi smo najprije kapitalisti”, potvrđuje nam i Bernard Monot, ekonomist, koji se predstavlja kao “jedan od očeva ekonomskog programa” FN-a. Na pitanje što je posebno u njegovom planu odgovara: “U Francuskoj smo liberali, to jest favoriziramo profit. Izvan granica sve se mijenja: valja se boriti protiv nelojalne konkurencije koju nam nameće globalna deregulacija.” Nije to ni “makronizam u jednoj zemlji”, nipošto: “Macron, to je ultraliberalizam: model koji profit rezervira samo za odabrane!”

U svojoj knjizi iz 2012. Marine Le Pen nikad ne kritizira “liberalizam” ili “kapitalizam”, a da im odmah ne dometne oznaku devijacije, “ultra”, “hiper”, “ekstremni”, “internacionalni”, čime daje naslutiti da više osuđuje sklonost neumjerenosti negoli sam ekonomski sistem. “Društvo je otišlo predaleko s rentijerskom ideologijom”, dodaje “domoljubni poduzetnik” Voyer. “Ove su godine francuska poduzeća isplatila 50 milijardi eura dividendi svojim dioničarima, to je rekord. To nije zdravo.” Kao čitatelj Christophera Lascha, Jean-Claudea Michéaa i Jacquesa Ellula, on zagovara povratak “osjećaja za mjeru” uz vodstvo “snažnije prisutne države”.

Što je s “francuskim liberalizmom” koji promovira Monot? Naročito kad je riječ o “planiranju”. Nakon uvjeravanja da ono “naravno ne bi bilo prinudno”, Messiha nam u detalje opisuje njegovu provedbu: “Uzmimo za primjer francusku industriju namještaja. Godine 1990. zapošljavala je oko 600 tisuća ljudi. Danas se to svelo na nekoliko tisuća. Što činimo? Sastanemo se s nekoliko naših proizvođača namještaja i izračunamo da, na primjer, državna industrija može zadovoljiti 2 posto nacionalne potražnje za namještajem. Tada obavijestimo velike trgovce – Ikeu, But, Conforamu itd. – da od iduće godine moraju u svojim prodavaonicama izložiti 2 posto proizvoda ‘made in France'”. Ako tvrtke to odbiju, povećat će im se porezi. Je li zamislivo tražiti od Ikee da prodaje 20 posto francuskog namještaja? “Naravno, čak i više kako industrija bude rasla.”

Razilaženja postoje, ali “domoljublje okuplja”

Nacionalni kapital protiv inozemne grabežljivosti za jedne (Bernard Monot), javni interes protiv “životinjskog instinkta” za druge (François de Voyer), slobodno poduzetništvo protiv državne inercije za treće (Robert Ménard)… “Da, među nama postoje razilaženja”, potvrđuje Mikaël Sala, predsjednik kolektiva Croissance bleu Marine, think-tanka koji podržava FN. “No okuplja nas domoljublje. A nacija je svijet u kojemu se svaki entitet može staviti u službu drugih.” Ovaj nekadašnji poduzetnik služi se primjerom pijanista: “Mišići prstiju i leđa rade u sinergiji ne bi li stvorili skladan pokret. Po tome se naše gledište suprotstavlja dvjema velikim političkim tradicijama koje društvo promatraju kroz koncept klase: marksističkom gledištu koje brani ‘proletarijat’ i drugom, jednako horizontalnom, koje bi se moglo nazvati ‘strankom stranaca’, baš kao za vrijeme Francuske revolucije. Ta druga nastoji braniti povlastice neke malene skupine, uključujući ljude izvan nacionalnih granica, prije nego se zalagati za prava vlastitog naroda.” U ovome nema zaista ništa novo. Potpredsjednik stranke Mégret je u svojoj knjizi iz 1992. napisao: “To više neće biti stranka šefova protiv stranke radnika, nego stranka stranaca protiv stranke Francuske”.

Neki od promatrača zbunjeni su FN-ovim zaokretom prema radnicima, jer su ekonomska pitanja inače smještena nisko na ljestvici prioriteta ove stranke, osim kad se za njima može posegnuti kako bi se naglasilo ono što FN vidi kao fundamentalnu podjelu, onu identitetsku. Narod, žrtva globalizacije – utjelovljene u imigrantu, islamistu ili “poljskom vodoinstalateru” – tada staje rame uz rame s poslodavcem, malim poduzetnikom koji je također žrtva navodne “strane” prijetnje: žrtva financija ili multinacionalnih kompanija. Diskurs se od oca do kćeri promijenio, ali poruka ostaje ista.

Obrana “realne ekonomije” od “anonimnih financija” ili zaštita hrabrih “malih poduzetnika” pred grabežljivošću multinacionalki proizlazi manje iz strategije ponovnog pokretanja francuske proizvodnje, a više iz želje da se svijet strukturira oko jedne opreke: one gdje je “naš sunarodnjak” suprotstavljen “strancu”. Godine 2012. FN je objašnjavao svoju obranu malih i srednjih poduzeća ovim riječima: njihova djelatnost “doprinosi ovjekovječenju tradicija koje su intimno povezane s poviješću francuskih gradova i sela, stvarnih simbola francuskog umijeća življenja i profinjenosti naše civilizacije”.

Takva vizija društva ne ostavlja mnogo prostora za sindikalnu akciju, područje za koje je naročito zainteresiran Thibaut de La Tocnaye: “Kad je Marine lansirala slogan ‘Dovest ćemo Francusku u red’ svi su pomislili na borbu protiv terorizma, na zatvaranje granica… Ja sam pomislio na svijet rada.” Ambicija FN-a je formalno izmijeniti organizaciju privrednih grana “kako bi se malima omogućilo da se međusobno udruže i suprotstave velikim igračima i da se bore protiv nelojalne konkurencije”. No tu je prije svega riječ o oslobađanju od “zastarjelog” radnog zakonodavstva i uspostavi sektorskih, umjesto kolektivnog sporazuma.

La Tocnaye podržava FN-ove planove reformiranja predstavničkih tijela sindikata kojima bi se “otišlo korak dalje od onoga što je François Fillon učinio 2008.”: “Za mene, naša zdrava doktrina pomirbe ekonomskog i socijalnog podrazumijeva stvaranje novih sindikata koji bi okupljali zaposlenike, menadžere i gazde.” Korporacijski model koji jamči da “ljudi brane svoju struku više nego svoje partikularne interese”. U Nacionalnoj fronti nisu pretjerano naklonjeni štrajku…

U knjizi objavljenoj 2003.ix, La Tocnaye piše o svome angažmanu u kršćanskim maronitskim falangama u Libanonu, o svojoj borbi na strani Contrasa u Nikaragvi i o svojoj bliskosti s Robertom d’Aubuissonom, osnivačem antikomunističkih eskadrona smrti u Salvadoru. Kada smo ga upitali je li FN postao “marksistički”, kao što tvrdi ekonomist Christian Saint-Etienne,x samo se nasmiješio.

S francuskog prevela: Mirna Šimat


i Les Echos, 16. siječnja 2017.; blog Pierrea Gattaza, 26. ožujka 2015.; France 2, 12. studenog 2015. i Les Echos, 11. prosinca 2013.
ii jean.messiha.over-blog.com
iii “Du néolibéralisme au social-populisme?”, u Les Faux-semblants du Front national. Sociologie d’un parti politique (Sylvain Crépon, Alexandre Dézé i Nonna Mayer, ur.), Sciences-Po Les Presses, Pariz, 2015.
iv Pour que vive la France, Jacques Granchet, Pariz, 2012.
v “Les 35h, les retraites, la Loi travail: l’attrape-couillon du FN”, 17. ožujka 2017., visa-isa.org
vi Vidi Gilles Balbastre, “Borimo se protiv povrede radnog prava, ne protiv stranaca”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, travanj 2014.
vii Identité, br. 4, studeni/prosinac 1989. Zahvaljujem Renéu Monzatu što me uputio na taj dokument.
viii Le Mondialisme. Mythe et réalité, Editions nationales, Pariz, 1992.
ix Thibaut de La Tocnaye, Les peuples rebelles. Itinéraire d’un Français aux côtés des combattants de la liberté, Godefroy de Bouillon, Pariz, 2003.
x Christian Saint-Etienne, “Le ‘marinopenisme’ est un marxisme péroniste”, Le Figaro, Pariz, 14. studenog 2014.