David Price

Afera Snowden otkrila je neslućene razmjere elektroničkog prikupljanja podataka koje prakticira američka Nacionalna sigurnosna agencija. No pored svih indigniranih protesta, ovaj skandal je pokazao i da su veliki dijelovi američkog stanovništva danas pomireni s takvim praksama ili ih čak eksplicitno odobravaju. Antropolog David Price daje historijski prikaz državnog prisluškivanja u SAD-u i metamorfozâ sudskih praksi i javnog mnijenja

Otkrića Edwarda Snowdena o širini programa za elektronički nadzor američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) na dnevni red donose pitanje o intruziji američkih obavještajnih agencija u život građana. No uz otkrića o bilježenju metapodataka s telefonskih linija i internetskih veza, ova afera otkriva još jednu realnost, barem jednako toliko uznemirujuću: većina Amerikanaca odobrava kontrolu nad privatnom elektronskom komunikacijom. Prema istraživanju Washington Posta provedenom nekoliko dana nakon Snowdenovog izvješća, 56 posto stanovništva smatra da je program nadzora PRISM “prihvatljiv”, a 45 posto da država treba “biti sposobna nadzirati elektronsku poštu bilo koga, u svrhu borbe protiv terorizma”. Rezultati nisu iznenađujući: već više od deset godina mediji, stručnjaci i politički vođe kontinuirano predstavljaju nadziranje građana kao nužno oružje u ratu protiv terorizma.

Ovakvo pristajanje građana na državnu špijunažu nije oduvijek bilo prisutno u SAD-u. Nekoliko tjedana nakon napada 11. rujna 2001., dnevne novine USA Today objavile su na naslovnici: “Četiri od deset Amerikanaca nema povjerenja u FBI” (20. lipnja 2001.). Tijekom proteklih desetljeća, čitav niz studija ministarstva pravosuđa ukazivao je na živo suprotstavljanje stanovništva prisluškivanju telefona od strane javnih vlasti. Između 1971. i 2001. stopa nepovjerenja fluktuirala je između 70 i 80 posto. Ali napadi na World Trade Center i Pentagon, pa potom rat protiv terorizma koji je poveo predsjednik George Bush, promijenili su odnos snaga, navodeći Amerikance da naglo odustanu od svojeg tradicionalnog suprotstavljanja nadziranju građana.

Godine 1877. na planeti je postojala samo jedna telefonska linija koja je povezivala 778 postaja između Bostona i Salema (Massachusetts). No ova se tehnologija počela širiti neuobičajeno velikom brzinom. Početkom dvadesetog stoljeća tek jedan od tisuću Amerikanaca posjedovao je telefon; dvadeset godina poslije, broj je porastao na jedan posto; a sredinom stoljeća jedna je trećina stanovništva raspolagala telefonom. Danas u SAD-u ima više telefona nego stanovnika. Prije pojave optičkog vlakna i mobilnih telefona krajem dvadesetog stoljeća, prisluškivanja su iziskivala ne pretjerano sofisticirana tehnička sredstva i tek slabu suradnju telekomunikacijskih kompanija. Za snimanje jednog razgovora na liniji od bakrene niti bilo je dovoljno imati pristup liniji i priključak kako biste na njega zakačili mikrofon.

Prvi skandali vezani uz prisluškivanje sežu na početak dvadesetog stoljeća. Tijekom Prvog svjetskog rata ova se praksa – koju je stanovništvo osuđivalo – proširila do te mjere da ju je Kongres proglasio ilegalnom, unatoč realnoj opasnosti koju su predstavljali strani špijuni. Veći broj saveznih država u stopu je slijedio Kongres, usvajajući zakone koji ograničavaju ovlasti lokalnih snaga reda za nadziranje građana. No to nije spriječilo da se ove prakse nastave. Tijekom prohibicije (1919. – 1933.), lokalne i federalne policijske snage, u želji da nadziru krijumčare koji su koristili telefone kako bi povezali proizvođače, distributere i konzumente alkohola, redovito su kršile zakon snimajući njihove razgovore. S potporom javnog mnijenja, državni tužilac Sjedinjenih Američkih Država Harlan F. Stone za to doznaje i 1924. zabranjuje ministarstvu pravosuđa da provodi prisluškivanje. Uzaludan trud: ne vodeći računa o Stoneovoj odluci, ministarstvo financija i njegov ured za istraživanje (prethodnik FBI-ja) tajno nastavljaju svoje aktivnosti.

Dvije godine kasnije, nova afera ovo pitanje stavlja u žižu rasprava: u Seattleu savezni agenti špijuniraju razgovore bivšeg policijskog poručnika Royja Olmsteada, koji je osumnjičen da je trgovao rumom. Unatoč tomu što su prisluškivanja ilegalna, sud će policiji dati za pravo i osuditi Olmsteada. Od ove su odluke zabrujali sudski kuloari. Sudac Frank Rudkin tvrdi da kriminalne prijetnje ne mogu opravdati ilegalne policijske prakse: “Niti jedan savezni agent nema pravo prisluškivati telefonski razgovor nekog građanina kako bi to iskoristio protiv njega. To su žalosni manevri koji se ne smiju tolerirati. Prihvatiti ih značilo bi priznati neuspjeh naših predaka u njihovu htijenju da uspostave, kako za sebe tako i za svoju djecu, državu koja jamči slobodu i blagostanje.”[1]

Godine 1928. Olmstead svoj slučaj dovodi do Vrhovnog suda SAD-a. Primio je potporu tvrtki poput Seattle Pacific Telephonea i Telegraph Companyja, koje su objavile izvješća u kojima brane pravo krijumčara da razgovaraju bez opasnosti da će biti špijunirani. “Kada se dvije telefonske linije povežu sa središnjim uredom [jedne telefonske kompanije], one bi trebale biti rezervirane samo za dva korisnika i u tom im smislu ekskluzivno pripadaju. Treća strana koja nadzire linije krši istovremeno vlasničko pravo korisnika, kao i vlasničko pravo telefonske kompanije.”[2] Danas je teško i zamisliti providera koji pristupa internetu ili telekomunikacijsku tvrtku koji bi branili pravo svojih klijenata na privatni život. Nakon optužbi koji im je uputio Snowden, Facebook, Google, MSN i drugi radije se pretvaraju da ništa ne znaju…

Vrhovni sud presudio je konačno protiv Olmsteada, s pet glasova protiv četiri. Jedan od sudaca, Louis Brandeis, izrazio je žestoko protivljenje takvoj odluci: “Zločin je zarazan. Ako se država stavi izvan zakona, ohrabruje druge da učine to isto; poziva ih na anarhiju. Izjaviti da u borbi protiv zločina cilj opravdava sredstva, da država može počiniti kriminal kako bi optužila kriminalca, imat će užasne posljedice. Vrhovni sud treba se odlučno suprotstaviti takvoj pogubnoj doktrini.”[3]

Stav Amerikanaca promijenio se tijekom 1940-ih. U tijeku je rat i, osim toga, telefon više nije rezerviran samo za elitu koju suci posjećuju i štite: postao je dostupan i nižim klasama. To je vlasti navelo da preispitaju pitanje legalnosti prisluškivanja. Malo prije ulaska SAD-a u rat, ravnatelj FBI-ja John Edgar Hoover zatražio je od Kongresa nove prerogative po pitanju telefonskog nadzora. Unatoč suprotstavljanju predsjednika vijeća Federalne komisije za komunikaciju (FCC) Jamesa Flya, Franklin D. Roosevelt tajno dozvoljava ministarstvu pravosuđa da nadzire “subverzivne” pojedince i pretpostavljene špijune.

Budući da se njegov pojam subverzivnog pokazao u najmanju ruku ekstenzivnim, Hoover nije koristio svoje nove ovlasti samo za istrage čije su mete bili nacisti. William Sullivan, njegov pomoćnik, priznao je da je tijekom rata FBI redovito provodio prisluškivanja ne raspolažući mandatom za to: “Budućnost zemlje bila je u igri i dobiti dopuštenje od Washingtona bilo je tek nepotrebna formalnost. Nekoliko godina poslije [završetka sukoba], FBI je nastavio prisluškivati razgovore bez dopuštenja državnog tužioca.” Drugim riječima, u povijesti prisluškivanja u Sjedinjenim Američkim Državama dogodilo se tiho pomicanje interesa agenata FBI-ja s njihovog početnog zadatka (ući u trag simpatizerima nacista) na nadziranje aktivista i boraca za ljudska prava, sindikalnih vođa, društvenih radnika, progresivnih kršćana i osoba za koje se sumnjalo da su komunisti.

Od 1950-ih godina, u sklopu lova na vještice koji je pokrenuo antikomunistički senator Joseph McCarthy, FBI se okoristio strahovima koje je raspirio Hladni rat kako bi proširio svoja ilegalna prisluškivanja. A sve to unatoč suprotstavljanju pravosudnih organa, koji odbijaju odobriti ovakve prilagodbe zakona. Tako je za vrijeme apelacijskog procesa u slučaju Judith Coplon, optužene da je bila agentica KGB-a, FBI otkrio da je snimio razgovore optužene s njezinim advokatom. Rezultat: apelacijski sud je poništio presudu prve instance.

Godine nakon Hooverove smrti 1972. donijele su nova otkrića o ilegalnim intruzijama FBI-ja i CIA-e u privatni život Amerikanaca. Povjerenstva Church i Pike 1975. godine[4] objelodanjuju podatke o ogromnim kampanjama za nadzor čija su meta građani uključeni u političke aktivnosti koje su savršeno legalne. Afera dospijeva na naslovnice novina, javno mnijenje se buni. No Kongres ubrzo napušta daljnja istraživanja.

Novi skandal dogodio se 1978. godine: za vrijeme saslušanja na pododboru za informiranje Senata, David Watters, bivši inženjer telekomunikacija CIA-e, tvrdi da NSA nadzire i bilježi na tisuće telefonskih razgovora u Sjedinjenim Američkim Državama i u inozemstvu. Ovo svjedočanstvo razbjesnilo je stanovništvo, ali ništa nije pomoglo: u listopadu 1978. predsjednik James Carter proglašava Foreign Intelligence Surveillance Act (FISA), koji uspostavlja tajni pravni sustav koji bdije nad “nacionalnom sigurnošću”. To je pobjeda za svijet obavještajnih službi, koji se godinama borio za ozakonjenje prisluškivanja. Broj ovlaštenja izdanih u okviru ovog zakona neprestano raste (sa 322 odobrena zahtjeva godine 1980. na čak 2224 odobrena zahtjeva 2006.), a broj odbijenica za ovlaštenje cijelo je vrijeme zapanjujuće nizak: samo pet odbijenih zahtjeva od 22.990 između 1979. i 2006. godine.

Dok su u početku internet koristili samo vojni službenici i istraživači, njegovo otvaranje širokoj javnosti postavilo je nove probleme. Sve do usvajanja uredbe Electronic Communications Privacy Act 1986. godine, bilo je legalno presretati elektronsku poštu koja je cirkulirala telefonskim linijama. S ovim zakonom elektronska je komunikacija dobila istu zakonsku zaštitu kao telefonski razgovor. Godine 1994. mnogi Amerikanci ukazuju na uredbu Digital Telephony Act, koja nalaže opremanje optičkih vlakana na izvjestan način, a u svrhu lakšeg prisluškivanja, što su odobrili pravosudni organi. American Civil Liberty Union (ACLU) i Electronic Privacy Information Center organizirano se suprotstavljaju nacrtu ovog zakona. U svim zemljama šalju se pisma novinama kako bi se ukazalo na opasnost ovog zakona po slobode. No od apelacijskog procesa u slučaju Olmstead iz 1927. vremena su se promijenila: telekomunikacijske tvrtke iz sve snage podržavaju Digital Telephony Act i zakon je konačno izglasan. Stanovništvo nije kako valja ni shvatilo o čemu se radi, a administracije predsjednika Ronalda Reagana, Georgea Busha starijeg i Billa Clintona, svaka u svojem mandatu, dozvoljavale su sve opsežnija prisluškivanja, kao i prikupljanje privatnih podataka od strane kompanija. Pravosuđe nije imalo nikakvih prigovora na to.

Krajem 1990-ih godina dogodio se novi niz afera. NSA je optužena da je prisluškivala međunarodne telefonske linije i da je koristila računala kako bi im analizirala deskriptore. Istovremeno, čitav niz procesa pokrenut je kako bi se odredilo treba li ili ne treba profesionalna elektronska pošta uživati isti nivo zaštite kao pisma i telefonski pozivi. Većina sudaca nema nikakvih znanja o tomu kako internet funkcionira; teško im je uopće shvatiti da se može očekivati ista povjerljivost u razmjeni elektronske pošte kao u telefonskoj konverzaciji. Još početkom 1990-ih pravosuđe smatra da elektronska pošta predstavlja svojevrsnu elektronsku kuvertu, no SAD je danas veoma različita zemlja. U svojem izvješću tijekom procesa Olmstead, sudac Brandeis povukao je paralelu između telefona i poštanskih pošiljki: “Ne postoji stvarna razlika između zatvorenog pisma i privatne telefonske poruke.” No u svijetu nakon 11. rujna šanse za zaštitu privatnosti elektronskih pošiljki vrlo su slabe, i to upravo zahvaljujući ovoj logici…

Patriot Act, donesen 26. listopada 2001., zapravo je ukinuo određena pravna ograničenja (donesena u skladu s napucima povjerenstva Church) za telefonska prisluškivanja koja smije provoditi savezna vlada. Ovaj je zakon uklonio i restrikcije koje su sprečavale obavještajne službe da špijuniraju američke građane; odobrio je korištenje naprava za praćenje kretanja; ovlastio obuhvatnu kontrolu elektronske pošte i drugih online aktivnosti. Stvaranjem ministarstva unutarnje sigurnosti 2003. (Department of Homeland Security), država ima centraliziranu agenciju za koordinaciju obavještajnih operacija na način o kakvom se Hoover ne bi usudio ni sanjati i koja povećava nadzor nad pojedincima na dosad nedosegnutu razinu.

Nakon stoljeća žestokog suprotstavljanja, američko društvo naučilo je odreći se svojih prava na povjerljivost. Znalački održavan strah od terorizma i obećanje da će prava “nevinih” biti pošteđena unutar velikog dijela stanovništva pobijedili su nad težnjama za privatnim životom i građanskim slobodama. “Pustinja organiziranog zaborava”[5], kako se izrazio sociolog Sigmund Diamond, ostavlja puno manevarskog prostora onima koji žele održati postojeći poredak.

S francuskog prevela: Milena Ostojić

* David Price je profesor antropologije na Sveučilištu Saint Martin de Lacey u Washingtonu. Autor je knjige Weaponizing Anthropology: Social Science in Service of the Militarized State, AK Press, Oakland (SAD), 2011.


[1] “Minority opinion on the appeal of the Olmstead defendants”, Apelacijski sud Sjedinjenih Američkih Država za deveti okrug, San Francisco, 9. svibnja 1927., www.fjc.gov

[2] “Amicus curiae brief of telephone companies submitted to the Supreme Court in Olmstead v. United States”, Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država, Washington, 1928., www.fjc.gov

[3] “Dissenting opinion of Justice Louis D. Brandeis in Olmstead v. United States”, Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država, 1928., www.fjc.gov

[4] Prvo vijeće, prema imenu demokratskog senatora Franka Churcha, oponenta Richarda Nixona, osnovao je Senat nakon skandala Watergate kako bi se istražile aktivnosti CIA-a. Drugo, prema imenu zastupnika Otisa Pikea, također demokrata, slično je tijelo koje je osnovao Kongres.

[5] Sigmund Diamond, Compromised Campus: The Collaboration of Universities with the Intelligence Community, 1945-1955, Oxford University Press, New York, 1992.