Maurice Lemoine

Godine 2008. izbor bivšeg “biskupa siromašnih” Fernanda Luga za predsjednika Paragvaja označio je prekid šezdesetjednogodišnje vladavine stranke Colorado. Taj intermezzo nije bio duga vijeka. Lugova reformska politika dovodi do njegova rušenja 2012. i povratka Colorada, koji upreže državni aparat za nastavak pogodovanja moćnim “gospodarima soje”. Za paragvajske seljake to znači zaoštravanje represije i izgone sa zemlje, za sojerose – veće profite

Tog 24. kolovoza ledeni vjetar šiba lica. Sto i osam obitelji, podijeljenih u četiri “brigade”, ponovno zauzima zemlju u malom mjestu zvanom Naranji To s koje su ih snage reda već četiri puta protjerale. Na zaklonjenom mjestu, između svojih razbacanih stvari i zavežljaja odjeće, podižu improvizirane šatore. “Od sutra sadimo prehrambene kulture”, obznanjuje njihov vođa Jorge Mercado, sa sigurnošću koju baš i ne osjeća, pritisnut snažnim teretom prošlih iskustava. Zadnje protjerivanje bilo je posebno nasilno: “Policajci su spalili sto osamdeset i četiri barake! Ukrali su životinje, perad, ubili svinje…”

Ovu zemlju je 1967. godine paragvajski diktator Alfredo Stroessner poklonio jednom Nijemcu, Erichu Vendri. Vendrijeva djeca, Reiner i Margarita, “naslijedila” su je po ocu. No vlasništvo nad zemljom traži i država. “Provjeravamo u institucijama što je zakonito, a što nezakonito stečeno”, objašnjava Mercado. “Imamo dugogodišnje iskustvo u ponovnom zauzimanju paragvajskog teritorija, komad po komad.” Dok pripovijeda o gramzivosti teratenientesa (velikih zemljoposjednika) i sojerosa (proizvođača soje), obrise budućeg kampa guta mrak. Okupljeni oko logorske vatre, seljaci ispijaju paragvajski čaj od matea, da ih njegova toplina zagrije iznutra.

Dva dana kasnije, policija će ih ponovno izbaciti, uobičajenom brutalnošću.

Zemlja… bez nje je u ovoj državi od 6,7 milijuna stanovnika otprilike tristo tisuća obitelji seljaka. Da ne idemo daleko u povijest, treba reći da se tzv. model latifundija (privatnih poljoprivrednih veleposjeda) razvio potkraj devetnaestog stoljeća. Za vrijeme Stroessnerove vladavine (1954. – 1989.), pozamašne površine “slobodne zemlje” koje su pripadale državi i koje su zakonski bile namijenjene raspodjeli putem agrarne reforme, poput one u Naranji Toa, podijeljene su prijateljima, ortacima, vojnim licima, dužnicima. Također, krajem sedamdesetih dolazi do velike promjene: mehanizirana poljoprivreda pristiže iz južnih pokrajina susjednog Brazila i prelazi granicu sa svojim glavnim proizvodom, sojom.

Sela zahvaća snažan grč. Mali i srednji proizvođači koji, povijesno gledajući, hrane zemlju, ometaju ekspanziju ovog sektora usmjerenog na izvoz. No novi igrači pronalaze brojne metode da uklone smetala. “Najjednostavniji način je od njih otkupiti zemlju”, komentira ekonomist Luis Rojas. “Seljaku ponude svotu koju nikada u životu nije vidio. On si umisli da se radi o pravom bogatstvu, odlazi u grad, potroši sve u roku od tri ili četiri mjeseca i tako podebljava pojas bijede, jer za njega tamo nema posla.”

Cijele zajednice migriraju zbog pustoši koju uzrokuje deforestacija. Uz to, zaprašivanje pesticidima iz zraka djeluje štetno na obližnje kulture, zagađuje vodu, tjera stoku da prelazi kilometre i kilometre u potrazi za pašnjacima, da pase i zadnji busen trave, da ojađeno muče. Ljudi pate od povraćanja, proljeva, glavobolje… Bespomoćni, susjedi prodaju svoje komade zemlje.

Godine 1996., GMO sorta soje, Monsantovo sjeme roundup ready, pojavljuje se u Argentini, otkuda kreće u osvajački pohod, bez dozvole vlada, u Brazil, Boliviju, Paragvaj, oboružana pesticidima smrtonosnima za okoliš.i

Okružene, preostale grupe nepokorenih seljaka uporno pokušavaju ostvariti svoja prava. “Pod izlikom da udovoljava njihovim zahtjevima, vlada ih seli”, mršti se Perla Alvarez iz Koordinacije ruralnih i domorodačkih žena (Conamuri). “Ostavlja ih nasred šume koju moraju najprije prokrčiti, osamdesetak kilometara od prve ceste, bez zdravstvene ustanove, bez ičega…” Kada se neki, usprkos svemu, opru ili ponovno zauzmu plodna tla koja su im oduzeta, agrobiznis na njih pušta svoje pse čuvare. “Od početka demokratskog perioda, odnosno od 1989. godine, pa do danas”, otkriva odvjetnik Hugo Valiente iz Koordinacije za ljudska prava u Paragvaju (Codehupy), “zabilježeno je stotinu i šesnaest slučajeva ubojstava ili nestanaka vođa i aktivista seljačkih organizacija.” Osim državnim agentima, to i privatnim zaštitarima velikih zemljoposjednika, koje nazivaju batinašima, prolazi nekažnjeno.

Izrazito utjecajni, jako dobro organizirani, uhljebljeni unutar dviju velikih tradicionalnih stranaka – Nacionalnog republičkog saveza (ANR ili stranka Colorado koja je vladala bez prestanka od 1946. do 2008. i 2013. ponovno došla na vlast) i Autentične radikalno-liberalne stranke (PLRA) – terratenientesi žive na visokoj nozi, posjeduju vlastite aerodromske piste i vlastite avione. Poslovna grupa Brazilca Tranquila Favera, “kralja soje” (vidi okvir), posjeduje stotinu i četrdeset tisuća hektara zemlje u osam okruga (Alto Paraná, Canindeyú, Itapúa, Caaguazú, Caazapá, San Pedro, Central i Chaco), devet tvrtki (za obradu i distribuciju sjemenja, razvoj i uvoz agrokemikalija i gnojiva, financiranje proizvodnje gnojiva, opskrbu strojevima i gorivom), kao i vlastitu luku na rijeci Parani – ključnom riječnom toku za velike infrastrukturne projekte na kontinentu. Osam članica Nacionalnog saveza kooperativa (Unicoop) kontrolira više od tristo i pet tisuća hektara zemlje. Grupa Espiritu Santo (Duh Sveti) sama raspolaže sa sto i petnaest tisuća hektara. Ukratko, prema popisu poljoprivrede iz 2008., dva posto vlasnika drži monopol nad 85 posto zemlje u Paragvaju.

Multinacionalke su u toj situaciji također dobro prošle. Tako uz američku korporaciju Cargill (dvadeset silosa, jedna tvornica, tri privatne luke)ii, ADM Paraguay Saeca (trideset silosa, šest privatnih luka) i Bunge (pet silosa ukupnog kapaciteta od dvjesto i trideset tisuća tona), korporacije Louis Dreyfus (Francuska) i Noble (Hong Kong), koje najviše prihoda ostvaruju od soje, kontroliraju više od 40 posto ukupnog izvoza zemlje. BASF i Bayer (Njemačka), Dow (SAD), Nestlé (Švicarska), Parmalat (Italija) i Unilever (Nizozemska, Velika Britanija) samo su neke od korporacija koje upotpunjuju sustavnu eksploataciju ove zemlje.iii U tom smislu, spomenimo jedan detalj: iako kroz svoje aktivnosti generiraju 28 posto domaćeg bruto proizvoda, veliki zemljoposjednici i transnacionalne korporacije doprinose sa samo dva posto ukupnih proračunskih prihoda zemlje.iv

Uz snažne zvuke automobilskih truba, beskrajni redovi poljoprivrednih strojeva i kamiona prevaljuju ceste, dok se polja soje beskonačno protežu po crvenoj zemlji istočne regije, uključujući i onoj ganderosa (stočara) – uzgajivača četrnaest milijuna grla potisnutih u ruralnu regiju Chaco. Paragvaj se pretvorio u četvrtog svjetskog izvoznika soje, površine koje je preplavilo to “zeleno zlato” narasle su od 1993. do danas sa 1,5 milijuna hektara na 3,1 milijun. Gotovo 60 posto soje odlazi za Europu, za hranjenje stoke i proizvodnju biogoriva.

Seljaci se odbijaju predati

Međutim, seljaci nisu ni poslušni ni glupi i ne guraju glavu pod sjekiru svog krvnika. “Povratili smo dosta zemlje”, objašnjava Esther Leiva, nacionalna koordinatorica Organizacije za borbu za zemlju (OLT). “Više od tristo naših compañerosa trenutno okupira zemlju u predjelima Itapúa i Caazapá.” Između 1990. i 2006., u devetsto i osamdeset sukoba, došlo je do četiristo i četrnaest okupacija, što je najučestalije sredstvo pritiska za “senzibiliziranje” vlasti. Njih su moćnici preimenovali u “invazije”, a to je dovelo do tristo šezdeset i šest progona sa zemlje te sedam tisuća tristo četrdeset i šest pritvaranja.v Ipak, Dominga Noguera, koordinatorica socijalnih organizacija iz Canindeyúa, procjenjuje da je “samo u ovom okrugu vraćeno sto i trideset tisuća hektara zemlje”.

U ovim poljima, gdje su putevi jedva prohodni, jedino rojevi motora male zapremnine mogu prodrijeti do poljoprivrednih naselja, asentamientosa. Ovdje, u srcu okruga Itapúa, u asentamientu 12. srpanj, pričaju nam kako je 1996. godine pritvoreno sedamdeset osoba na šest mjeseci zato što su pokušale na silu zauzeti ovo imanje od tisuću i šesto hektara, koje je navodno pripadalo Nikolaiu Neufeldu, jednom njemačkom menonitu.vi U ovoj zemlji bez katastra, pravosuđe, pod kontrolom sudaca povezanih sa Stroessnerovom diktaturom i strankom Colorado, izdalo je brojne lažne vlasničke listove. Došlo je do administrativnog kaosa u kojemu se jedna te ista zemlja nekada pojavljuje pod tri ili četiri različita imena. Tako je Paragvaj, ako zbrojimo te dokumente, jedina zemlja na svijetu koja se prostire na najmanje… dvije etaže.

Godine 2005. seljaci iz asentamienta 12. srpanj ponovno su otpočeli borbu, uz potporu OLT-a i Nacionalne koordinacije seljačkih organizacija (MCNOC). Četiri puta su “okupirali”, četiri puta su ih nasilno deložirali policija, vojska i batinaši, sve naočigled specijalnih izvjestitelja medijske oligarhije (ABC ColorviiLa NaciónÚltima Hora), koji su oduševljeno došli pomoći spašavanju ranchosa od ovih bosonogih “kriminalaca”.

Borba je ipak urodila plodom. Dvjesto i trideset obitelji danas legalno živi na ovoj lokaciji, gdje su zasadili kasavu, kukuruz, grah, batatu, kikiriki i sezam. Godine 2009. Nacionalni institut za ruralni razvoj i zemlju (INDERT), institucija zadužena za provedbu agrarne reforme, otkupio je zemlju od Neufelda, koji je kasnije osuđen na pet godina zatvora: on je između 2007. i 2011. njemačkim imigrantima za 14 milijuna eura prodao terene koji mu nisu pripadali. No najbitnije je, govori nam Magno Álvarez, robusni vođa zajednice koji nam objašnjava ovaj sretan kraj, da je “2009. godine došlo do smanjenja tenzija; to je bilo vrijeme kada je na vlast došao predsjednik [Fernando] Lugo”.

Umorni od šezdeset i jedne godine autoritarne vladavine stranke Colorado, 40,5 posto birača položilo je 20. travnja 2008. svoje nade u ovog bivšeg “biskupa siromašnih”, društveno jako angažiranog. U nedostatku organizirane političke baze, on je na vlast došao uz pomoć Patriotskog saveza za promjenu (APC), koalicije socijalnih pokreta, i osam stranaka, među kojima je i PLRA, glavna opozicijska konzervativna stranka koja dotad nije bila u stanju nadvladati dominaciju ANR-a.viii No ovaj je savez kratko trajao.

Pad Fernanda Luga

Blizak progresivnim vladama Bolivarskog saveza za narode naše Amerike (ALBA)ix, Lugo je vodio tek umjerenu politiku. No i to je bilo previše. Neke od njegovih politika bile su odbijanje postavljanja američke vojne baze u gradiću Mariscal Estigarribiji (Chaco); odbijanje davanja dozvole kanadskoj multinacionalki Rio Tinto Alcán koja je htjela izgraditi tvornicu aluminija na obali rijeke Parane i za to dobiti državnu subvenciju za energiju čiji bi se troškovi penjali na 200 milijuna dolara godišnje; omogućavanje besplatnog prijema siromašnih u bolnice; najava agrarne reforme i puno razumijevanja za seljačke pokrete koji su, ohrabreni ovom implicitnom podrškom, pojačali okupacije i prosvjede. Nakon što ga je podržala iz čistog izbornog oportunizma, PLRA, koja je iz svojih redova dobila potpredsjednika države Federica Franca, okrenula se protiv šefa države. Ruku pod ruku s dojučerašnjim suparnikom, strankom Colorado (te dvije stranke imale su apsolutnu većinu u Kongresu), otvoreno je igrala na kartu destabilizacije.

Uz pomoć medija koje kontrolira, Savez proizvođačkih korporacija (UGP) oglašava uzbunu. Sukob se pogoršava jer ovaj moćni lobi zahtijeva uvođenje novih sorti genetski modificiranog kukuruza, pamuka i soje. “Ministar poljoprivrede, liberal Enzo Cardozo”, prisjeća se Miguel Lovera, koji je tada bio predsjednik Nacionalne službe za kvalitetu i zdravlje biljaka i sjemenja (Senaves), “radio je potpuno u interesu Monsanta, Cargilla i Syngente. Bio je doslovno njihov zaposlenik, a istovremeno i glasnogovornik UGP-a.” Međutim, dozvola im nije odobrena: ministar zdravlja Esperanza Martínez, ministar okoliša Oscar Rivas i Lovera iz Senavesa tome se usprotivljuju. ABC Color nato protiv njih pokreće neviđenu medijsku hajku. A potpredsjednik Franco, po tisućiti put, spominje svrgavanje Luga putem “političke osude” (podizanja optužnice protiv predsjednika na temelju koje ga Senat može razriješiti dužnosti). Trebalo je još samo pronaći izliku.

Četiristo kilometara sjeveroistočno od Asuncióna, u blizini Curuguatyja (gradića od tri uske avenije, desetak ulica koje se sijeku pod pravim kutom i, na svakom uglu ulice, banke u kojoj se gomila novac sojerosa), u mjestu Marina Kueu, “bezemljaši” mirno okupiraju posjed koji je prisvojio Blas N. Riquelme, bivši predsjednik stranke Colorado (koju je predstavljao u Senatu od 1989. do 2008.) i vlasnik sedamdeset tisuća hektara preko tvrtke Campos Morombí. Svi znaju da je spornih tisuću hektara u Marina Kueu pripadalo paragvajskoj vojsci sve do kraja 1999. i da su 4. listopada 2004. dekretom br. 3532 proglašeni zemljom “od društvenog značaja” i predani INDERT-u. Međutim, 15. srpnja 2012. tristo dvadeset i četiri policajca, teško naoružani, upadaju da deložiraju (sedmi put u deset godina!) šezdesetak seljaka koji se u tom trenutku nalaze u improviziranom kampu.

Što se zatim dogodilo? “Htjeli smo zemlju, a dobili smo rat”, žali se Martina Paredes, članica Komisije za žrtve obitelji iz Marina Kuee, koja je izgubila brata. Tog 15. srpnja, nakon prvog ispaljenog metka dolazi do velike pucnjave, u kojoj jedanaest seljaka i šest pripadnika snaga reda gube živote. Ni danas se ne zna tko je prvi zapucao. “Pričala sam s nekim policajcima”, povjerava nam Martina Parades, “oni ne znaju ništa više od nas.” Vidal Vega, jedan od vođa seljaka iz Marina Kuee, najavio je da će svjedočiti o prisustvu infiltriranih policajaca i batinaša iz tvrtke Campos Morombí na mjestu masakra; ubijen je 16. prosinca 2012. godine. Između ostalog, policijska snimka iz helikoptera, koji je stalno nadlijetao mjesto događaja, misteriozno je nestala.

Prisutnost žena i djece u kampu ruši svaku vjerodostojnost hipoteze da su seljaci priredili zasjedu snagama reda. Ali kao da to išta znači… Dana 22. srpnja 2012. godine Fernanda Luga, optuženog da je potaknuo nasilje protiv velikih zemljoposjednika, Senat je razriješio dužnosti u roku od dvadeset i četiri sata iako je, prema članku 225. Ustava, trebao dobiti najmanje pet dana da organizira svoju obranu. To se, da ne okolišamo, zove “državni udar”.

Čim se Franco konačno domogao vlasti, njegova vlada odmah raspušta nezavisnu komisiju koja je imenovana da istraži događaje iz Marina Kuee uz pomoć Organizacije američkih država (OAS). Nije trebalo pričekati ni tjedan dana da se dekretom, bez ikakve tehničke procedure, dozvoli korištenje genetski modificiranog pamuka. Narednih mjeseci odobreno je i sedam drugih GMO sorti kukuruza i soje.

Kako to inače biva, izbori od 22. travnja 2013. označavaju “povratak u normalu” Paragvaja, koji je poslije golpea (puča) isključen iz Zajedničkog tržišta Južne Amerike (MERCOSUR), Unije južnoameričkih država (UNASUR) i Zajednice latinskoameričkih i karipskih država (CELAC).

Horacio Cartes vraća stvari na staro

Nakon što je 15. kolovoza preuzeo funkcije šefa države kao kandidat stranke Colorado, Horacio Cartes, najbogatiji čovjek u zemlji (čiji je savjetnik Čileanac Francisco Cuadra bivši ministar i glasnogovornik Augusta Pinocheta), iz predsjedničke palače u katedralu stiže u bijelom kabrioletu “Chevrolet Caprice”, koji je svojevremeno koristio Stroessner. Kao uvod u svoj budući mandat, Cartes je za vrijeme poslovnog ručka, na kojem je sudjelovalo “sto i dvadeset” (La Nación), “tristo” (ABC Color, str. 2) ili “četiristo” (ABC Color, str. 3) “direktora nacionalnih tvrtki ili entuzijastičnih stranaca”, obećao da neće tolerirati da “državni službenici loše tretiraju investitore”.

Dva dana kasnije, pokrenuvši lavinu medijskog zgražanja, misteriozna paravojna skupina imena Paragvajska narodna vojska (EPP) likvidirala je pet privatnih zaštitara estancíjex Lagunita. Riječ je prije o grupici nego gerili, kojoj se pripisuje trideset i jedna otmica i ubojstvo od 2006. u teško pristupačnim područjima okruga Concepción i San Pedro, inače najsiromašnijima u zemlji. Istraga je otkrila da je jedna od žrtava, policajac Feliciano Coronel Aguilar, potajno u svoje “slobodno vrijeme” vodio zaštitarsku tvrtku San Jorge koja je osiguravala estancíju. Istodobno, EPP je na svom Facebook profilu objavio da su njegove mete “bili članovi parapolicijske grupacije koja je ubila dvadeset seljaka”. To je kasnije implicitno potvrdio bivši zastupnik stranke Colorado Magdaleno Silva kada je rekao da “treba istražiti prave aktivnosti zaštitarske tvrtke San Jorge”.xi Pablo Caceres, svećenik iz biskupije Concepción, smatra kako su “ovi tipovi što su ih ubili, ti zaštitari, za koje nam govore da su siromašni radnici, zapravo bili batinaši”.xii

U travnju 2010. predsjednik Lugo, redovito optuživan za veze s EPP-om, proglasio je izvanredno stanje na mjesec dana kako bi pokušao iskorijeniti EPP iz četiri okruga, no to nije urodilo plodom. Prošlog 22. kolovoza Kongres svjetlosnom brzinom usvaja zakon koji dozvoljava Cartesu da naredi vojne operacije bez obaveze da proglasi izvanredno stanje. Nacionalna policija stavljena je pod zapovjednu kontrolu vojske koja je poslana u okruge San Pedro, Concepción i Amambay, oboružana helikopterima i oklopnim vozilima. Sve kako bi se stalo na kraj opozicijskom pokretu, doduše naoružanom, ali od čijih se članova zajedno ne bi mogla sastaviti jedna nogometna momčad.

U zajednici Tacuatí Poty, da navedemo samo jedan primjer, vlada apokaliptična atmosfera. Taj asentamiento od sedamsto obitelji okruženih sojom, vodio je brojne bitke, prvo za zemlju, onda za zdravstvenu ustanovu, osnovnu i srednju školu, pitku vodu, put. Osam kilometar odavde, 31. svibnja 2013., EPP je oteo bogatog terratenientea Luisa Lindstroma, kojega su oslobodili za otkupninu od 130.000 dolara, da bi ga 31. svibnja 2013. ubila dva odmetnika za koje se govorilo da pripadaju “gerili”. Tacuatí Poty, optužen da je sjedište jedne od glavnih baza za subverziju, proživljava pakao pretresa koje noću i bez naloga izvršavaju zamaskirani vojnici, prijetnji, lažnih dokaza koje policija podmeće u domove onih koje odluči okriviti, podizanja optužnica bez ikakvih osnova, osim (kao što je to slučaj s Iraneom Vallejosom, Damacijom Mirandom, Gustavom Cardozom) nepouzdanih i kontradiktornih izjava jednog para sumnjiva ponašanja i klinca od šest godina…

“Ljudi se boje”, uznemirena je Victoria Sanabria. “Nemaju povjerenja ni u pravne institucije, ni u institucije koje bi trebale štititi naša prava. Optuženici su očevi, borci koji ustaju u pet ujutro da bi radili. Tobože slučajno, oni su i vođe sela. Mislimo da je stvarni problem koji se krije iza ovoga naša zemlja. Unatoč svom našem neznanju, to je ono što primjećujemo. Rješavajući se vođa, misle se riješiti svih nas.”

Sve u svemu, ovdje se radi o velikom latinskoameričkom klasiku. Kako to obično biva, neočišćena rana se inficirala. Grupe, bilo male ili velike, kriminalne ili ne, radikaliziraju se. “Demokratska” vlada na to bjesni i, naređujući da se uhvate pretpostavljeni krivci, kriminalizira u prvom redu… socijalne pokrete. A u slučaju Paragvaja, sve to za što veći profit sojerosa.

S francuskog prevela: Jelena Miloš

i Dovedena “pred gotov čin”, paragvajska vlada će 2004. godine bez puno nagovaranja legalizirati GMO soju.

ii Cargill je trenutno u centru skandala u Kolumbiji, gdje je optužen da je nezakonito stekao pedeset i dvije tisuće hektara koje je država vratila siromašnim seljacima.

iii Luis Rojas Villagra, “Actores del agronegocio en Paraguay”, BASE Investigaciones sociales, Asunción, 2012.

iv E’a, Asunción, 19. rujna 2013.

v “Informe de derechos humanos sobre el caso Marina Kue”, Coordinadora Derechos humanos Paraguay, Asunción, 2012.

vi Članovi evangeličke kongregacije europskog porijekla (primarno njemačkog) koji su emigrirali u Paragvaj 1920-ih. Otprilike ih je trideset tisuća i drže više od 80 posto nacionalne proizvodnje mlijeka.

vii Aldo Zuccolillo, vlasnik novina ABC Color, većinski je dioničar Cargilla u Paragvaju.

viii Vidi Renaud Lambert, “Au Paraguay, l’élite aussi a voté à gauche”, Le Monde diplomatique, srpanj 2008.

ix Antigva i Barbuda, Bolivija, Kuba, Ekvador, Honduras (do državnog udara 2009.), Nikaragva, Dominikanska Republika, Sveti Vincent i Grenadini, Venezuela.

x Farma za uzgoj goveda.

xi E’a, 21. kolovoza 2013.

xii Radio Ñanduti, Asunción, 6. rujna 2013.

————————————————————————————————————

Omraženi “Brazigvajci”

Otprilike 19 posto paragvajskog nacionalnog teritorija ili 7,7 milijuna hektara (32 posto ukupne obradive zemlje) u rukama je stranih vlasnika. Od toga nekih 4,8 milijuna hektara pripada Brazilcima, primarno u graničnim područjima Alto Paraná, Amambay, Canindeyú i Itapúa.[1] To su pokazali rezultati studije napravljene u sklopu popisa poljoprivrede za 2007./2008. koju su vodili Marcos Glauser iz organizacije BASE – Društvena istraživanja i Alberto Alderete iz Zajedničke pravne službe za poljoprivredni razvoj (SEIJA).

Dva su perioda pogodovala dolasku takozvanih Brazigvajaca (dijelom Brazilci, dijelom Paragvajci). Zakoni koji su omogućili prodaju javnih zemljišta doneseni su nakon poraza Paragvaja u ratu protiv Trojnog saveza, koalicije Brazila, Argentine i Urugvaja (od studenoga 1864. do ožujka 1870.), u kojemu je zemlja pretrpjela razorne posljedice. Sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, niska cijena zemljišta još je olakšala nekontroliranu deforestaciju, dok tadašnji predsjednik Alfredo Stroessner nije mogao ništa odbiti svojim susjedima.

Proces se nastavio nakon što je Stroessnerovu diktaturu 1989. zamijenila vojna diktatura: brazilski naseljenici, koji su sa sobom doveli i mehaniziranu poljoprivredu, postat će glavni pokretač uvođenja kulture soje, osnovat će najvažnije tvrtke za agronegócio (agrobiznis) i… ući u direktan sukob s lokalnim seljacima.

U pogledu “pripitomljavanja” lokalnog stanovništva, novopridošlice su iz svoje zemlje donijeli već razvijene prakse.[2] “Većina njih dolazi sa ‘siledžijskim mentalitetom’, želi se brzo obogatiti, nameće se nasiljem, ne poštuje običaje, norme, okolišne propise… da ne govorimo o radnom zakonodavstvu”, tuži se Miguel Lovera, predsjednik Nacionalne službe za kvalitetu i zdravlje biljaka i sjemenja (SENAVES). Unatoč tome što zbog mehanizirane obrade zemlje malo koriste radnu snagu, ovi došljaci, čija se imanja kreću od stotinjak hektara pa do oko sto i četrdeset tisuća hektara, koliko ima “kralj soje” Tranquilo Faver, svojim radnicima često nameću polurobovski režim rada. “Imaju vlastite zaštitare”, pojašnjava Jorge Lara Castro, ministar vanjskih poslova za vrijeme bivšeg predsjednika Fernanda Luga. “Međutim, često unajmljuju i lokalne seljake kao batinaše (matónes), za malu plaću.” Esther Leiva, nacionalna koordinatorica Organizacije za borbu za zemlju (OLT), koja je u direktnom kontaktu s aktivistima na terenu, daje nam više detalja: “Ako se nađete na njihovom zemljištu, mogu vas upucati na licu mjesta.”

“Među njima ima svega”, tvrdi ekonomist Luis Rojas. “‘Čistokrvnih’ Brazilaca, naturaliziranih, djece druge i treće generacije. Bez obzira na to imaju li paragvajske papire ili ne, svi održavaju snažne veze sa zemljom porijekla.” U pojedinim općinama nastavljaju pričati na portugalskom, a to je i jezik na kojemu se emitiraju i svi radijski i televizijski programi, imaju i vlastite škole, crkve i ekonomski su jako vezani uz tvrtke iz susjedne zemlje. “Nama to nije drago”, povjerava nam Isebiano Diaz, seljak jednog asentamienta (poljoprivrednog naselja) u okrugu Caazapá, koji rezimira stavove svoje i mnogih drugih zajednica. “Pune ljudima glave krivim idejama.”

Je li to ksenofobija? “Postoji neprihvaćanje”, priznaje Rojas, “ali stvar je jako kompleksna: dok su seljaci prepušteni sami sebi, Brazigvajci su jako prisutni u poslovnim krugovima koji ih potkradaju.” Iako se brazilska zajednica kao takva pretjerano ne miješa u život političkih stranaka, ipak vrši energičan pritisak kada procijeni da su njezini interesi ugroženi. I to uspješno radi, potpomognuta bezuvjetnom podrškom vladajućih krugova. “Ova će se područja uskoro pretvoriti u brazilske enklave na paragvajskom teritoriju”, smatra Alderete. Ako već i nisu…

[1] ABC Color, Asunción, 22. kolovoza 2013.

[2] Pročitati “Le Brésil des hommes marqués pour mourir” i “Les nouveaux forçats du travail-esclave au Brésil”, Le Monde diplomatique, prosinac 1990. i kolovoz 1993.