Anne Vigna

Nestašice živežnih namirnica u pravilu najviše pogađaju najsiromašniji sloj stanovništva. U Venezueli pak najosnovniji proizvodi nedostaju onima koji su visoko pozicionirani na ljestvici društvene hijerarhije

Stanica Altamira, luksuzna četvrt na istoku Caracasa. Alejandra ulazi u četvrti supermarket tog jutra. Njezina majka upravo ju je nazvala kako bi ustvrdila da “ondje sigurno ima”. Čega? Toaletnog papira. Majka je dodala: “Ako nađeš i palentu, kupi što je više moguće.” I zaista, nasred prvog reda polica u supermarketu, gomila toaletnih rola izložena je poput trofeja. “Konačno!” razveselila se Alejandra, poslavši odmah potom pobjednički SMS svojoj majci. Cijena je četiri puta veća od one koju bi obično trebalo platiti za ovaj proizvod čiju prodaju regulira država. Supermarket krši zakon, ali Alejandru nije briga. Napunila je kolica pakiranjima od po dvanaest rola, bacila pogled na praznu policu na kojoj bi se trebala nalaziti palenta i uputila se prema blagajni.

Ostali kupci u redu pred blagajnom svi ispredaju iste analize: “inflacija”, “racioniranje”, “nepoštenje”. “Ali kada će konačno prestati ta inflacija?” uzvikne jedan (prema Središnjoj banci Venezuele, porast cijena prešao je 20 posto samo u 2012).[1] “Kada se promijeni vlada”, odvrati mu susjeda. “Pa i vrijeme je da se konačno promijeni, više ničega nema u dućanima. Nema se više što čekati!” ispali treća žena.

Na ove riječi neki od kupaca se osmjehnu. Ovdje nitko ni najmanje ne vjeruje u tezu vlade prema kojoj poslodavci koji kontroliraju opskrbu robom široke potrošnje (praktički sve iz uvoza) organiziraju nestašicu kako bi potpirili bijes narodnih masa. Ne, kupci s kojima u redu za blagajnu razgovara Alejandra željno iščekuju trenutak kada će, nakon petnaest godina čavizma, oporba ponovno preuzeti vlast. Blagajnica u tišini otkucava artikle, između ostalog i nekoliko boca whiskeyja ili šampanjca (3600 bolivara ili 421 euro[2], što je iznos u visini njezine mjesečne plaće). Za to vrijeme, kupci se žale na redovite restrikcije vode i struje koje prekidaju rad njihovih električnih kućanskih aparata.

Stanica Plaza Venezuela u centru Caracasa kolijevka je srednje klase. Supermarket Bicentenario, u državnom vlasništvu od 2011., posve je nalik na bilo koji klasični hipermarket pariškog predgrađa. Ovdje se može pronaći sve. Ili skoro sve: nema šampanjca. Za vrijeme naše posjete u lipnju 2013., police su bile krcate toaletnim papirom, a cijene ni za centim više od one redovite: 51,56 bolivara za dvanaest rola, dakle šest eura. Kupci uzimaju maksimalno dva paketa: nitko njima ne puni kolica… Pokušavamo upitati jednoga od njih zašto ih nije uzeo više. On se obrecne: “Ranije, dok nismo imali što jesti, nitko se nije brinuo za nas. Sada svi cmizdre oko nekakve navodne nestašice toaletnog papira!” Zaista, rijetki su članci o Venezueli u međunarodnom tisku koji ne spominju tu temu.

Stanica Agua Salud, na siromašnom zapadu Caracasa, ispod četvrti 23 Enero, jedne od najvećih radničkih četvrti u glavnome gradu. Kako se penjemo nepravilnim stepenicama ovog grada u gradu izgrađenog na obronku brežuljka, tako se spuštamo društvenom piramidom. Ljudi u dugačkom redu čekaju ispred Mercala, jednog od supermarketa u mreži koju je država stvorila 2003., a u kojemu su svi proizvodi subvencionirani. Kao i svakog mjeseca, distribuiraju se namirnice s cijenama koje bi porazile svaku konkurenciju. Diljem zemlje razbacani su supermarketi Mercal u različitim veličinama, od jednostavnih depoa za voće i povrće do supermarketa srednje veličine. Dućani se ne oglašavaju niti promoviraju proizvode na svojim policama. Nisu tako dobro opskrbljeni kao klasični supermarketi: nema alkohola, sasvim je malo markiranih proizvoda. Ali ovdje nalazimo sve proizvode čije su cijene regulirane, prehrambene namirnice (žitarice, meso, mliječni proizvodi, kava), kao i higijenske proizvode (zubna pasta, šampon, pelene za bebe, sapun).

U Mercalu u četvrti 23 Enero za 200 bolivara (23 eura) žene (muškarce ćete rijetko vidjeti ovdje) u košare stavljaju piletinu, rižu, ulje, mlijeko i… šest rola toaletnog papira. Uglavnom se dolaze opskrbiti jednom mjesečno, katkad dvaput. Miriam Maura, zadužena za zdravlje u četvrti, prolazi kroz red ljudi pred supermarketom kako bi ustanovila koje su obitelji u teškoj situaciji. Diskretno razgovara s pokojim kupcem: uglavnom sa starijim osobama, ali i s mladima s djecom. “Kako ide? Imaš li čime platiti? Slobodno reci, bez brige”, nježno pita. Mlade majke pripremaju novčanice zajedno s bonovima za prehranu, koji u Venezueli upotpunjuju plaće i mirovine, i primaju se u svim supermarketima. Ove žene dakle imaju posao ili ga barem ima njihov partner. “Nemoguće je umrijeti od gladi danas u Venezueli. Čak i ako nemate novca, imat ćete što jesti”, objašnjava Maura. Košare su već pripremljene za one koji ne mogu platiti. Besplatne su i uručuju se odmah po razgovoru sa socijalnom službenicom.

Alejandra ulazi u svoj terenac, gepeka nakrcanog toaletnim papirom, i dalje zabavljena crnim mislima. Sada je zabrinjava kazalište. Još od Chaveza, objašnjava, Festival kazališta u Caracasu je nestao, umjetnička i kulturna scena je degradirana, a inozemne se knjige više nigdje ne mogu pronaći. “Baš kao na Kubi”, zaključuje ogorčeno.

Pa ipak, tek nekoliko metara od kavane “Venezuela” nalazi se Južna knjižnica, jedna od mnogih iz mreže državnih knjižnica. Veliki klasici latinskoameričke književnosti, poezije, kazališta, politički eseji… toliko djela dostupnih za samo nekoliko bolivara, tj. cijenu jedne kave. “Uvijek se govori o tomu da imamo najjeftiniji benzin na svijetu, a zaboravlja se da imamo i najjeftinije knjige”, primjećuje jedan od kupaca. Da, ali što je sa stranim knjigama? “Točno je da su strana izdanja skupa i teško ih je pronaći.” Što se tiče kulturnih aktivnosti, kazališta, kina, koncerti koštaju jednako kao dvije kave, dok su svi muzeji besplatni. Festival kazališta je cenzuriran? Obavještavaju nas da je prostor koji ga je organizirao ekspropriran kako bi se ondje smjestilo eksperimentalno sveučilište umjetnosti. Festival se ponovno počeo održavati zahvaljujući privatnoj fondaciji, ali sada s elitističkim cijenama ulaznica.

“Moji roditelji me ne shvaćaju, ali socijalizma mi je preko glave!” ljuti se dvadesettrogodišnji Luis. “Ništa si ne možeš priuštiti u ovoj zemlji, sve je zabranjeno, previše je ograničenja i sve je preskupo.” Po svemu sudeći, situacija ne odgovara svima. Među mladima, od kojih 95 posto posjeduje mobitel, “sloboda da konzumiraju” najčešći je prioritet, naročito unutar srednje klase.[3] Luis je sa svojim prijateljima nedavno “opljačkao vladu”, kako ponosno izjavljuje. Pod izgovorom da putuje u Panamu, kupili su devize od države – “3000 dolara svaki, pravi zlatni rudnik”. Od Paname su vidjeli samo trgovačke centre, kupivši ondje elektronički materijal. “Dolare je moguće dobiti samo jednom godišnje. Ponovit ćemo to i sljedeće godine, bio je to dobar posao.”

“Sada putuje i srednje klasa, a ne samo viša. Ranije to nisu mogli”, otkriva Antonio, koji je živio u Francuskoj i ima dvoje djece s Francuskinjom. “Ovdje je život drukčiji od uobičajene predodžbe o ovoj zemlji”. Antonio je novinar, njegova žena je profesorica na sveučilištu; usprkos mršavim plaćama, njihov je život lakši nego što je bio u Francuskoj. “Zarađujem 6000 bolivara (700 eura), ali primam još 1000 bolivara za zdravstveno osiguranje i 1200 za prehranu, privatno osiguranje i pomoć za plaćanje jaslica. Moja žena zarađuje 4000 bolivara (468 eura), ali i ona prima još po 500 za svako dijete i nekoliko vrsta socijalne pomoći. Za djecu, dakle za porođaj, jaslice, školu ili njihovo zdravstveno osiguranje, nikada nismo ništa platili.”

U Venezueli je minimalna plaća i dalje niska: iznosi 2700 bolivara (316 eura), uz nadopunu od 1600 bolivara u bonovima za prehranu. No najam stana u Caracasu prosječno košta između 1500 i 2000 bolivara. Uz bonove za prehranu, kvalificirani radnik zarađuje oko 6000 bolivara, učitelj oko 5200. U radničkim četvrtima, ljudi bez oklijevanja govore kolika im je plaća. U Alejandrinoj četvrti najčešće odbijaju reći. Ali “plaća nije najvažnija”, primjećuje jedan radnik iz poduzeća Kraft Food. Pristup zdravstvenom osiguranju i obrazovanju, činjenica da se ljudi mogu organizirati u svojoj tvornici ili u svojoj četvrti kako bi poboljšali uvjete svog svakodnevnog života, “sve su to stvari zbog kojih se osjećamo dobro u ovoj zemlji”.

Dakle, jesu li svi Venezuelanci nesretni poput Alejandre? Posljednje “Svjetsko izvješće o sreći” Sveučilišta Columbia (zanemarimo sada kritike koje mu se mogu uputiti) nudi jedan element odgovora na pitanje: Venezuela se nalazi na devetnaestoj poziciji od 150 država.[4] Iza Kostarike (ukupno dvanaesta i prva zemlja tog kontinenta), ali ispred Meksika (24.), Brazila (25.), Argentine (39.)… i Francuske (23.).

S francuskog prevela: Milena Ostojić



[1] “Inflación en Venezuela cerró 2012 en 20,1%”, Ultimas Noticias, Caracas, 11. siječnja 2013.

[2] Sve konverzije izračunate su prema službenoj deviznoj tarifi.

[3] Xavier Bringué Sala, Charo Sádaba Chalezquer i Jorge Tolsá Caballero, “La Generación Interactiva en Iberoamérica 2010. Niños y adolescentes ante las pantallas”, Fundación Telefónica, coll. “Generaciones Interactivas”, Madrid, 2011.

[4] John Helliwell, Richard Layard i Jeffrey Sachs, “World Happiness Report”, University of Columbia, New York, 2012.