Pauline Perrenot i Vladimir Slonska-Malvaud

Unatoč velikim očekivanjima, stranka Podemos nije uspjela osvojiti vlast u Španjolskoj. No u nizu gradova, snage kritične spram mjera štednje ostvarile su velike izborne iskorake, pa čak i pobjede. Postupci novih gradonačelnika su ipak uvelike sputani kompleksnim odnosima sa socijalnim pokretima koji su ih doveli do vlasti, kao i pravilima koja im nameću centralne i regionalne vlasti

Gomila cvijeća i raspela uzdiže se na trgu Pilar u Zaragozi sredinom prošlog listopada, prilikom proslave gradskog sveca. Ulice su krcate turistima, veliki dućani su puni: nema ni traga sovjetima ili jurišima na nekakav iberijski Zimski dvorac. Kao i u Madridu, Cadizu, Santiago de Composteli, Barceloni, Valenciji, Ferrolu, La Coruñi i Badaloni, ovdje je “koalicija narodnog jedinstva”, koju čine aktivisti socijalnih pokreta i različite partije ljevice, pobijedila na lokalnim izborima održanim u svibnju 2015. Unatoč jaucima i kuknjavi konzervativaca, uplašenih tim rezultatima, “revolucija” se odvija vrlo diskretno.

“Grad se ne može promijeniti u godinu i pol dana”, tvrdi Guillermo Lázaro, koordinator koalicije Zaragoza en Común (ZeC).1 Potom dodaje da, unatoč obećanjima o socijalnoj promjeni koja stoji u izbornom programu, ono čemu teži stanovništvo nije toliko ukidanje privatnog vlasništva koliko uklanjanje “kaste”. “Ljudi se ne nadaju toliko stvarnoj promjeni svojih životnih uvjeta koliko dolasku normalnih osoba na vlast, osoba koje su slične njima”. U Santiago de Composteli, koalicija nazvana Compostela Aberta (Otvorena Compostela) nastala je iz “gađenja”, objašnjavaju nam Marilar Jiménez Aleixandre, glasnogovornica, i Antonio Pérez Casas, član te koalicije. “Jedva godinu dana nakon što je izabran, bivši je gradonačelnik, konzervativac Gerardo Conde Roa, osuđen zbog utaje poreza”. Još su se dvije osobe izmijenile na toj poziciji tijekom mandata obilježenog aferama, zbog čega je grad prozvan – “Santiago de Corruptela”.

Kriza političke reprezentacije, koja je služila kao pogonsko gorivo pokreta 15-M (prema prosvjedima 15. svibnja 2011. u Madridu) pogodovala je stvaranju heterogenih koalicija, koje su izmijenile profil tradicionalne politike: “Compostela Aberta se dijelom sastoji od starih aktivista iz velikih stranaka, ali ne samo od njih”, objašnjavaju Jimenez Aleixandre i Pérez Casas. “Mnogi od njezinih članova nikad se ranije nisu bavili politikom, dolaze iz udruženja stanara,2 feminističkog ili sindikalnog pokreta, iz kolektiva koji se bore protiv spekulacije nekretninama itd. Tu su i javne ličnosti, pisci, predstavnici svijeta kulture, kao i ljudi iz 15-M”. I ne deklariraju se svi kao “ljevičari”.

Termin “Podemosove općine”, koji koriste njihovi suparnici i dio medija, zanemaruje komplicirane, pa čak i konfliktne odnose koje različiti dijelovi koalicije održavaju s tom mladom strankom. “Pored svih naših razlika između koalicija u različitim gradovima, ipak imamo jednu zajedničku točku”, smatra Aleixandre. “Ne doživljavamo sebe kao stranku. U velikoj većini, tradicionalne stranke ljevice daju prioritet održavanju pozicija svojeg vodstva, bez da uvijek o tome raspravljaju sa svojim aktivistima… Sličan razvoj događaja primjećujemo u Podemosu. Mi testiramo različite oblike organizacije kako bismo prioritet dali našem programu”.

Kakvom programu? Od grada do grada, političke strategije uključuju mnoge zajedničke ciljeve: demokraciju, raspodjelu bogatstava, smanjenje utjecaja Crkve, reaproprijaciju javnih službi, ženska prava itd. Naš razgovor trajao je tek nekoliko minuta kad je gradonačelnik Santiago de Compostele, Martiño Noriega Sánchez, ustao. “Moram dolje u dvorište”, najavio je. “Organiziramo minutu šutnje svaki put kada žena izgubi život zbog muškog nasilja”. U tom gradu od skoro stotinu tisuća stanovnika, ovakve simboličke akcije prate i konkretni programi sanacije centra za prihvat žena žrtava nasilja, kao i kampanje kojima je cilj borbu žena učiniti vidljivom. Na UN-ov Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, koji se obilježava 25. studenog, cijeli grad se zaodjene u crno, a autobusi i izlozi izvjese natpise “Protiv nasilja”.

Po povratku, gradonačelnik nam izlaže program socijalne sigurnosti koji je uspostavio u listopadu i za koji se nada da će inspirirati druge gradske vlasti. “Compostela Suma je najambiciozniji program koji smo izveli do sada. Potpisali smo sporazume s hotelima, udrugama poput Crvenog križa i osigurali sredstva da bismo smjestili beskućnike, koristeći nekretnine u vlasništvu grada koje ranije nisu bile namijenjene za tu svrhu”. Program predviđa pomoć za stanovnike koje se prema nekim kriterijima smatra “previše bogatima” da bi primali socijalnu pomoć regije Galicije. Noriega Sánchez je osim toga glasno podržao štrajkaše koji su se borili protiv prekarizacije i autsorsinga u kompaniji Telefónica-Movistar, koja je glavni telekomunikacijski operater u Španjolskoj.

Između ostaloga, nove gradske uprave pozornost obraćaju i na simbole: u Barceloni je ponovno postavljanje dekapitirane statue generala Franca skandaliziralo konzervativce. Na blagdan Sveta Tri Kralja prošle godine, madridsko poglavarstvo izazvalo je šok zamijenivši neke od kraljeva – kraljicama. Nepotrebne provokacije? Prije se čini kao uzdrmavanje frankističkog i katoličkog nasljeđa, kao odjek republikanskih aspiracija pokreta 15-M, koje na španjolskim demonstracijama i dalje predstavlja zastava u ljubičastoj, žutoj i crvenoj boji (bojama Druge Španjolske Republike 1931.-1939.).

“Aktivizam” unutar okvira lokalnih vlasti

Jednom kada je program definiran a izbori dobiveni, valja se uhvatiti u koštac s upravljanjem. Navikli na konfliktne odnose s gradskim upravama, aktivisti se sada polako privikavaju na promjene. “Vidimo da postoji volja da nas se uključi u proces donošenja odluka”, zadovoljan je Enrique Villalobos, predsjednik Federacije udruženja madridskih četvrti (FRAVM). “Postalo je lakše dobiti informacije. To možda ne izgleda puno, ali ogroman je korak jer, sad kada posjedujemo ove informacije, možemo uputiti zahtjeve. Rješavanje sporova koje imamo s gradom sada olakšava sam grad!”

No kako raditi zajedno, ali ne odustajati od svojih pozicija? Za aktivističke kolektive, suradnja s bivšim drugovima podrazumijeva također očuvanje neovisnosti kako bi mogli “održati pritisak”. Jer poboljšanje odnosa između aktivista i (novopečenih) političara nije jamstvo socijalnog progresa. “Imamo pomiješane dojmove o dosadašnjem vladanju platforme Barcelona en Comú”, izjavljuje Daniel Pardo, član Vijeća četvrti za održivi turizam (ABTS). “Prostori za dijalog su se otvorili, dok su ranije pitanja vezana uz turizam ostajala u ingerenciji institucija usko povezanih s industrijom koja bi odlučivala, a grad bi potpisivao odluke. Prilično smo iznenađeni što je naš glas, koji zastupa javni interes, tretiran jednako kao mišljenje bilo kojeg hotelijera”.

Zajedno s dvadesetak aktivista raspoznatljivih po zelenim majicama i veselim sloganima, Carlos Macías, glasnogovornik Platforme žrtava hipotekarnih kredita (PAH) u Barceloni, prosvjedovao je ispred zgrade poglavarstva, na dan kad se održavala sjednica gradskog vijeća, u listopadu 2016. Prijedlog koji su mjesecima nastojali progurati upravo je bio usvojen. Njime se ukida nepovoljna indeksacija koja se odnosi na više od milijun kredita, pri čemu mnogobrojne obitelji nisu više mogle plaćati svoje mjesečne rate zbog znatnog porasta iznosa. Tako u Barceloni grad nastoji raskinuti veze s bankama, a pored toga pruža administrativnu pomoć žrtvama. No moć gradske vlasti ipak je ograničena: u najboljem slučaju, ona može zahtijevati od španjolske vlade da promijeni zakon, da uspostavi sustav kredita uz nultu kamatnu stopu te da nadoknadi ljudima novac koji odlazi na otplatu kamata koje banke nepravedno ubiru. To uznemiruje velike financijske igrače. “Znam da je malo vjerojatno da će gradska uprava prestati raditi s tim financijskim ustanovama”, priznaje Macías. “Preostale bi dvije banke, najviše, i niti jedna koja bi gradu mogla pozajmiti novac. Ali uvjeren sam da treba nastaviti vršiti pritisak kako gradska uprava ne bi odustala”.

Spriječiti posustajanje promjena – to je prioritet. “Barcelona en Comú kao i Podemos imaju odgovornost: odgovornost za ono što su izgovorili”, nastavlja Macías. “Pošaljete li vlastitim biračima poruku: ‘Sve je dobro, smirimo se, na vlasti smo i sve ćemo riješiti’, to znači da ništa niste naučili tijekom posljednjih četrdeset godina”. Novi gradski čelnici tvrde da su svjesni rizika: “Nipošto ne želimo ponoviti grešku iz 1982, kad je pobjeda PSOE-a [Španjolske socijalističke radničke partije] rezultirala raspadom socijalnih pokreta”, objašnjava Luisa Capel, članica komunikacijskog tima koalicije Ahora Madrid (Madrid sada). “Tada je ljevica odabrala predstavničku demokraciju i izgubila svoju moć na ulici. Ta se situacija održala tijekom čitavih 1990-ih godina, s razornim učincima. Nadamo se da će društveni pokret nastaviti igrati svoju ulogu i pomoći da vodimo svoju politiku…”

Ta suradnja se ipak suočava s određenim tenzijama. U Barceloni se one kristaliziraju oko borbe protiv masovnog turizma, na koju program platforme Barcelona en Comú stavlja naglasak. U ljeto 2015., gradonačelnica Ada Colau usvojila je jednogodišnji moratorij (produžen do lipnja 2017.) na dozvole za otvaranje novih turističkih smještaja, a za to vrijeme bi trebala biti osmišljena dugoročna politika kojom bi se trebao riješiti problem masovnog turizma od kojeg pate sve gradske četvrti. Iako moratorij – na veliku žalost turističkog sektora – u skladu sa zahtjevima ABTS-a, ta je udruga žestoko kritizirala dugoročni plan gradske uprave.

O njemu se još uvijek raspravlja, nakon što je zaprimljeno stotinjak amandmana. Radi se o podjeli grada na četiri zone. U centru, zoni takozvanog “prirodnog odrasta”, neće biti dopuštena nikakva nova hotelska gradnja, a postojeće zgrade ne smiju se povećavati niti zamijeniti drugima kada se jednom zatvore. U drugoj zoni će se zadržati status quo, a dozvole će se nastaviti izdavati (na “održiv” način) samo u perifernim četvrtima trećeg i četvrtog prstena, s restrikcijama vezanim za površinu ili smještajne kapacitete. “Znamo da je ovaj projekt nešto najhrabrije napravljeno u Barceloni, ali isto tako znamo koliko je nedostatan”, objašnjava Pardo. “Gradska uprava od nas traži da ga podržimo, no ne možemo potpisati bianco ček. ‘Prirodni odrast’ je jezična prevara. Prema planu neke od četvrti koje su predstavljene u našim skupštinama naći će se odmah na milost i nemilost spekulantima. Naš zahtjev je moratorij na sve bez razlike. Politički to možda znači samoubojstvo, ali ne možemo tražiti manje”.

Između starih i novih izazova

Sve nove administracije svakodnevno se bore s problemima koji su proizašli iz njihova prelaska s ulice u institucije. Ta promjena lišava društveni pokret znatnog dijela njegove snage. Dok sjedimo na terasi kafića, Ana Menéndez, nedavno promaknuta na čelo Federacije udruženja stanara Barcelone (FAVB), nabraja svoje nekadašnje drugove koji sada rade za gradske službe. Ta dinamika podsjeća na pretakanje brojnih aktivista iz socijalnih pokreta u Podemos. U koaliciji Compostela Aberta, Jimenez Aleixandre ne skriva svoju obeshrabrenost dok analizira posljedice godinu i pol dana prisustva u institucijama po aktivističko djelovanje: “U zadnje vrijeme, funkcioniranje Compostela Aberta bilo je jako pogođeno izbornim procesima. Imali smo jedne lokalne izbore, dvoje opće i jedne regionalne u godinu i pol dana! Izrazito smo se tome posvetili i to je apsorbiralo ogromni dio energije koju smo mogli posvetiti gradu. Da i ne govorimo o unutarnjim napetostima koje su ti procesi izazvali, jer se sastav koalicija mijenjao sa svakim sljedećim izborima”.

Napetosti ne proizlaze isključivo iz različitih vizija. One otkrivaju poteškoću da se u političkim institucijama reproduciraju prakse i slogani društvenih pokreta. Kao pristalice koncepta empowerment, koji je prigrlio i Podemos, nove gradske uprave promišljaju institucionalni teren kao polje političkog eksperimentiranja. Tako, primjerice, ulažu sredstva u osmišljavanje digitalnih platformi3 koje se oslanjaju na metode popularne za vrijeme djelovanja pokreta 15-M, kada je svatko mogao, u kutku nekog trga, tijekom rasprave zabilježiti prijedloge na bijelu ploču. “Cilj je prekinuti s birokratizacijom participacije kako bi se napravilo nešto dinamičnije, još više u duhu 15-M, u okviru kojega se do odluka dolazilo konsenzusom i u kojem nije bilo nužno pripadati formalnoj udruzi kako bi se moglo sudjelovati”, objašnjava Capel iz Madrida.

No ova digitalna inventivnost – koju je novinar Ludovic Lamant nazvao “tehnikom profanacije institucija”4 – i dobra volja koja ju prati, katkad su u neskladu s praksama stanovništva. “Mnogi su konačno otkrili da institucije nisu Twitter”, konstatira koordinator FRAVM-a. U Santiago de Composteli, glasanje za participativni proračun mobiliziralo je tisuću ljudi, dakle nešto manje od jedan posto stanovništva. U Madridu, za vrijeme široke kampanje za obnovu Španjolskog trga, 31.761 osoba je glasala za različite projekte: oko jedan posto ukupnog stanovništva glavnog grada. Odlučivanje o raspodjeli 60 milijuna eura participativnog budžeta je izazvalo interes 45.522 stanovnika. Gradonačelnik Santiago de Compostele smatra da će ovi alati retroaktivno dokazati efikasnost, “jednom kad stanovnici budu u mogućnosti konstatirati da su prijedlozi koje su poslali – usvojeni i provedeni”.

Naravno, pod uvjetom da će vlasti biti u stanju donijeti sve te mjere i da će ih općinsko vijeće usvojiti. Niti jedna od koalicija koje su došle na vlast u svibnju 2015. ne uživa apsolutnu većinu. “Upravljamo gradom, ali nemamo vlast”, rezimira Pablo Hijar, gradski vijećnik iz ZeC-a. Podrška drugih stranaka – najčešće PSOE-a, ili regionalnih stranaka poput nacionalističkog i ekosocijalističkog pokreta Chunta Aragonesista (Aragonska unija) – pokazuje se neophodnom. U Zaragozi, “socijalisti nas sprječavaju da primijenimo kriterije fiskalne progresivnosti”, ljuti se gradonačelnik Pedro Santisteve. “PSOE sustavno blokira velike odluke, one koje dovode u pitanje kapitalistički sistem”, ističe Lazaro, predstavnik ZeC-a.

Osim toga, određen broj mjera koje se nalaze u izbornim programima spadaju u nadležnost regionalnih ili nacionalnih vlasti. “Kad bi postojala simultana promjena na toj razini, bilo bi lakše”, smatra Villalobos. “Madridska regija upravlja bolnicama, javnim obrazovanjem, zemljištem. Mnoge odluke gradske uprave teško su provedive: one samo pozivaju regionalne vlasti da poduzmu neku mjeru… što se najčešće ne dogodi”. Osim toga, sredstva na raspolaganju nisu dostatna za provedbu obećanih radikalnih mjera protiv deložacija. Tim manje što gradske uprave trpe fiskalni pritisak Madrida: “Samo 12,8 posto državnog proračuna im pripada”, dodaje Santisteve. “Tim pak novcem moraju odgovoriti na osnovne potrebe građana poput prijevoza, vodoopskrbe i zbrinjavanja otpada”.

Strategija “promjene iznutra” koju promiču novi gradski dužnosnici spotiče se o njihove skromne ovlasti, naslijeđene iz vremena demokratske tranzicije, kao i o pojedine nacionalne zakone. Naročito zakon o “racionalizaciji lokalne administracije”, odnosno zakon Montoro, nazvan prema ministru financija u vladi Mariana Rajoya, Cristóbalu Montorou, koji ga je dao na usvajanje 2013. Prva rečenica preambule tog zakona ne ostavlja mjesta sumnji o njegovim ciljevima: “Reforma članka 135. španjolskog Ustava (…) utvrđuje da je proračunska stabilnost glavno načelo koje određuje djelovanje svih javnih administracija”. Zakon se poziva na “poštivanje europskih obaveza fiskalne konsolidacije” i donesen je zajedno s mjerama štednje te nalaže, uz smanjenje deficita, da se svaki eventualni proračunski višak usmjeri na otplatu duga.

Entuzijazam u opadanju

Pored vlastitih političkih zahtjeva, gradske vlasti moraju voditi bitke po pitanju same koncepcije lokalnog djelovanja: trebaju li se zadovoljiti time da budu lokalni izvršitelji u okvirima koje je zadala država, ili pak pokušati konsolidirati se kao punopravni politički entiteti, na liniji “municipalističke” tradicije usađene u povijest ove zemlje još od 19. stoljeća.

Iako se svi mogu pohvaliti da su konsolidirali javne financije i stvorili komotan proračunski višak otkako su došli na vlast,5 ipak su morali, zbog zakona Montoro, taj višak proslijediti bankama (kumulativno 2,3 milijarde eura6). Neki su pokušali ovo interpretirati u pozitivnom svijetlu: budući da nisu mogli uložiti ušteđeni novac, predstavili su ove otplate kao dokaz dobrog upravljanja. Ipak, takva strategija ne sprječava glavne figure pokreta da pokušaju ishodovati promjenu zakona. S podrškom “gradonačelnika za promjenu”, parlamentarna grupa Podemosa je u listopadu 2016. predstavila prijedlog zakona koji ide u tom smjeru. Krajem studenog, pedesetak lokalnih predstavnika okupilo se u Oviedu kako bi pokrenuli ciklus susreta na kojima će raspravljati o nelegitimnom dugu i proračunskim rezovima. U Barceloni je 4. i 5. rujna 2015. održan samit “Gradovi za javno dobro. Iskustva promjene”, koji je nastavljen u La Coruñi mjesec dana kasnije. U oba slučaja se radilo na razmjeni iskustava o temama koje izazivaju najžešće sporove, kao što su remunicipalizacija javnih usluga, detencijski centri, izbjeglice, povijesno sjećanje.

Barem za neke, dvanaest mjeseci je bilo dovoljno da stvori osjećaj razočaranja. Macías, koji je naslijedio Colau na mjestu glasnogovornika PAH-a Barcelone, žali se na sporost obećanih promjena: “Uzmimo pitanje sankcija bankama zbog stanova koje drže praznima: gradska vlast nije ispunila svoju misiju. Izrekli su pedeset ili šezdeset kazni: trebalo ih je izreći dvije tisuće. Ili stvar ne ide u dobrom smjeru, ili ide odveć sporo. A u ovom slučaju njezini prerogativi nisu u pitanju: to je svakako u njezinoj nadležnosti”.

Početkom 2016., gradsku upravu su potresle oštre kritike zbog odnosa prema štrajku radnika javnog prijevoza. On se dogodio se u trenutku održavanja međunarodnog sajma telefonije Mobile World Congress, krajem veljače 2016., i zahtijevao je dokidanje prekarnih ugovora, odmrzavanje plaća i objavljivanje visine prihoda članova uprave. Nakon što su sindikati odbili rješenja koja je predložila gradska uprava kako bi zaustavila štrajk, Colau je nazvala zahtjeve “pretjeranima”, a njezina savjetnica za promet, Mercedes Vidal, pozvala je štrajkaše na “odgovornost”. “Takva potpuno neprijateljska pozicija prema štrajku, možda i žešća nego ona ranijih gradskih uprava, mnoge je iznenadila”, govori José Ángel Ciércoles, delegat CGT-Metro-a, većinskog sindikata u ovog grani transporta. “Sasvim sigurno su se oni koji su glasali za Adu Colau osjećali izdanima”.

Predsjednik Ateista Katalonije (Ateus de Catalunya), udruge koja se bori protiv utjecaja katoličke religije na španjolsko društvo, Albert Ruba Cañardo, pita se kada će biti dovršen popis nekretnina koje su u vlasništvu Crkve – kao i njihovih privilegija – koji je zahtijevao od općine Barcelona i koji smatra ključnim za rješavanje problema stanovanja. “Konkordat, koji želimo ukinuti, izuzima od poreza crkvene nekretnine, koje su zavedene kao religijski objekti. No to je licemjerje. Postoje ogromne nekretnine u samom središtu grada koje pripadaju Crkvi, a unutar kojih su odvjetnički uredi, dućani: svi iznajmljeni. Na te nekretnine Crkva ne plaća nikakav porez. Zašto? Jer je namjestila kip sveca u nekom kutku”.

Zamijenivši na vlasti tvrdu desnicu – kao u Madridu, gdje je Manuela Carmena postala gradonačelnica nakon dvadeset i četiri godine vlasti Pučke stranke (Partido Popular, PP) – nove vladajuće koalicije katkad nasljeđuju ranije sklopljene sporazume i projekte. Novopridošli se tako nađu pod paljbom kritika koje bi se velikim dijelom trebale odnositi na njihove prethodnike. Španjolska je prijestolnica tako nedavno potvrdila realizaciju plana izgradnje četvrti Los Berrocales, koji je osmislila bivša uprava i kojim je predviđena izgradnja više od 22.000 stambenih jedinica do 2018. “PP je iza sebe ostavio u nasljeđe ugovore na trideset godina s različitim tvrtkama”, komentira Villalobos. “Dovesti ih u pitanje podrazumijevalo bi ogromne odštete. Los Berrocales je, primjerice, ludost. Grad danas raspolaže s dovoljnim brojem stanova za narednih trideset ili četrdeset godina. Izgradimo li novo naselje, neki će ostati prazni”. Carmena je obećala da neće dozvoliti nova gradilišta ove veličine; no ipak je procijenila da ne može opozvati projekt koji su osmislili njezini politički protivnici.

U travnju 1931., pobjeda ljevice u većini gradova u zemlji, među kojima je bio i Madrid, nagovijestila je osnivanje Druge Republike. Neki su u aktualnim promjenama na lokalnoj razini prepoznali odjek tog događaja. No paralelno s tim, prisutna je doza razočaranja, razmjerna entuzijazmu koji su potaknule pobjede 2015. Nove političke organizacije iskoristile su snažan zamah pokreta, u nadi da će trijumfirati na parlamentarnim izborima u prosincu iste godine. Njihovi vođe razvili su ideju “juriša na institucije”: brzog osvajanja vlasti na svim razinama pomoću izborne strategije koja ne polarizira biračko tijelo (diskurs “ni desno ni lijevo”) i koja se otvoreno nazivala “populističkom”.

U očekivanju nove prilike za “napad”, gradske vlasti se, pored borbe s vlastitim proturječjima, moraju suočiti i s vlastima na nacionalnoj i regionalnoj razini, koje su strukturno moćnije i koje su odlučne držati “pobunjene gradove” pod kontrolom.

S francuskog prevela: Milena Ostojić


1 Koaliciju čine Podemos, Ujedinjena ljevica formirana oko Komunističke partije Španjolske te nekoliko drugih stranaka ekološke, antikapitalističke, republikanske ili aragonske nacionalističke ljevice.
2 Udruženja stanara nastala su još za vrijeme frankističke diktature, a predstavljaju snažan socijalni pokret koji organizira društvene aktivnosti u četvrtima i sudjeluje u javnim raspravama.
3 Uprava Madrida je npr. otvorilo platformu decide.madrid.es
4 Ludovic Lamant, Squatter le pouvoir. Le mairies rebelles dEspagne, Lux Éditeur, Montréal, 2016.
5 Madrid naročito figurira kao “dobar učenik”, jer je smanjio javni dug za 19,7 posto u jednoj godini.
6 Eduardo Bayona, “La deuda en los ayuntamientos del cambio se reduce 160.000 euros cada hora”, Público, 26 novembre 2016.