Florian Gautier

Još od proglašenja neovisnosti 2008. godine Kosovo se pokušava izboriti za međunarodno priznanje, s promjenjivim uspjehom. Posljednjih godina, osobito pod pritiskom Europske unije, započet je proces normalizacije odnosa sa Srbijom, no ta zemlja svoju bivšu pokrajinu još uvijek nastoji sabotirati u međunarodnim aktivnostima. Kulturne i sportske organizacije pri tome nisu iznimka, već se u posljednje vrijeme promeću u prvu crtu bojišnice diplomatskog sukoba

Iako ga je kao samostalnu državu priznalo više od stotinjak zemalja članica UN-a, Kosovo je daleko od jednoglasnog prihvaćanja, čak i u Europskoj uniji, gdje pet članica osporava njegovu neovisnost kao i načine na koje ju je zadobilo. U studenom prošle godine, primjerice, Kosovo nije uspjelo dobiti potporu dvije trećine članica UNESCO-a koliko je neophodno da postane članica te međunarodne kulturne organizacije.

S druge strane, 9. prosinca 2014. bez većih je poteškoća primljeno u Međunarodni olimpijski odbor (MOO). U zadobivanju međunarodnog političkog legitimiteta, kosovski čelnici ozbiljno računaju na sport, naročito jer je 2009. godine i sam MOO dobio status promatrača u UN-u. U govorima službenih sportskih tijela u zemlji suprotstavljaju se dvije pozicije, a neslaganja su katkad rječitija nego tobožnje usuglašenosti.

“Bavimo se sportom, ne politikom!”, inzistira tako Besim Hasani, predsjednik nacionalnog olimpijskog odbora Kosova. Prema njemu, situacija je opuštenija otkako je njegova zemlja primljena kao 205. članica MOO-a i 50. članica Europskog olimpijskog odbora. Kosovski su sportaši dobili priliku defilirati pod svojom zastavom na prvim Europskim igrama održanim u lipnju 2015. u Bakuu u Azerbajdžanu. Hasani, koji je osnovao nacionalni olimpijski odbor Kosova još 1992., nakon izbora Ibrahima Rugove za predsjednika samoproglašene republike paralelne službenoj autonomnoj pokrajini u sastavu Srbije, ispunio je svoju misiju.

U svojem uredu, za stolom ukrašenim olimpijskim prstenovima, taj bivši čelnik Kosovske karate federacije odao je priznanje predsjedniku MOO-a Thomasu Bachu: “Nismo članovi UN-a, unatoč našem zahtjevu za pristupanjem. Mislim da odluka koju je donio MOO i njegov predsjednik Thomas Bach ukazuje na veliku razliku između sporta i politike. Oni žele da sport i politika budu odvojeni. Ja sam zbog toga vrlo zadovoljan. Jer da je odluka bila vezana uz UN, trebali bismo čekati godinama prije nego što Rusija odustane od veta. I izgubili bismo puno sportaša koji ne bi na taj način imali nikakvu perspektivu”.

Sve je međutim pitanje gledišta. Erold Belegu ne slaže se s ovakvom interpretacijom stvari – ili se, barem, nije slagao sve do prijema Kosovske košarkaške federacije, kojom predsjeda, u Međunarodnu košarkašku federaciju (FIBA) u ožujku 2015. godine. Nakon što je nanizao nekoliko neuspjeha u pokušajima da izbori integracijom u međunarodne sportske organizacije, 2008. godine je najavio instrumentalizaciju sporta: “Sad to postaje čisto političko pitanje. Naivni su oni koji smatraju da sport i politika nisu povezani”.1 U prilog ovoj tezi ukazivao je na srpsko preuzimanje FIBA-e: “Borislav Stanković, glavni tajnik FIBA-e od 1976. do 2002., potom glavni tajnik emeritus, je Srbin.”

Nakon rata i zapadne intervencije iz 1999, Srbija nije priznala neovisnost i suverenitet svoje bivše pokrajine, na koju i dalje tvrdi da polaže pravo. Veći susjed je 2008. godine čak vršio pritisak na FIFA-u i UEFA-u kako bi poništile prijateljsku nogometnu utakmicu u kojoj su se trebali sučeliti Kosovo i olimpijska momčad Brazila. Iako priznanje i dalje ne dolazi u obzir, dvije vlade su ipak normalizirale odnose pod pokroviteljstvom Europske unije sporazumom koji predviđa uzimanje u obzir interese srpske manjine na sjeveru Kosova, koji je 25. kolovoza 2015. upotpunjen novim tekstom.

Ako politika utječe na sport, sport je često nastavak politike drugim sredstvima. Fadil Vokri, predsjednik Kosovske nogometne federacije i posljednji kosovski igrač koji je igrao za ekipu Jugoslavije, sve je to dobro shvatio. Zalaže se za sportski susret dva susjeda: “Trebalo bi odigrati tu utakmicu koja se može nazvati ‘utakmicom mira'”. Iako ih FIFA i dalje ne priznaje – izvršni odbor trebao bi se o tom izjasniti u ožujku ove godine – Kosovo ipak može igrati prijateljske utakmice od 2014. godine, kada je odigran prvi susret protiv Haitija (0-0).

Velika očekivanja

Priznanje međunarodne nogometne federacije izaziva opet nove probleme s političkim implikacijama. Svi igrači koji su rođeni ili čiji su roditelji rođeni na Kosovu moći će se uključiti u redove ove selekcije. I to po prvi put u povijesti: naime, kosovski igrači koji su pobjegli od rata nisu imali mogućnost izbora između zemlje koja ih je primila i zemlje porijekla, budući da potonja službeno nije postojala. Ekipa Švicarske i Albanije mogle bi tako izgubiti neke talentirane igrače, kao što su Xherdan Shaquiri, Granit Xhaka, Valon Behrami ili Lorik Cana. Isto tako, slovenski skijaš i hrvač koji se natječe za reprezentaciju Albanije već su najavili da žele nastupati pod kosovskom zastavom.

“Za Kosovare je ovo vjerojatno najvažniji događaj od proglašenja neovisnosti”, rekao je Petrit Selimi, ministar vanjskih poslova, po prijemu Kosova u MOO 2014. godine. Hasani govori o novom sjaju svoje zemlje: “U atletici smo se se po prvi put natjecali na svjetskom prvenstvu u Pekingu, i bili smo priznati. Imali smo jednog atletičara. Nije to bila čast samo za njega, nego za cijelu zemlju. Potom smo sudjelovali na europskom prvenstvu u Bakuu. Osvojili smo brončanu medalju u džudu zahvaljujući Nori Gjakovoj. Nitko nije očekivao da ćemo osvojiti medalju i svi govore o tome.” Vidno je ganut dok govori: “Zahvaljujući sportu naša nacija ima razlog da bude ponosna, dok puno drugih razloga baš i nema. Kada me novinar pita na što mi, Kosovari, možemo biti ponosni, odgovorit ću: na sport!”

Veliku potvrdu mnogi očekuju na sudjelovanju na Olimpijskim igrama 2016. u Rio de Janeiru. Pogledi pet milijardi televizijskih gledatelja bit će uprte prema Brazilu: moći će vidjeti zastavu Kosova na defileu reprezentacija, dok u pozadini svira njegova himna. Jedinstvena je to prilika da se priča o zemlji i da kosovski sportaš zablista na ekranima diljem svijeta. Najveća nada za medalju je džudistica Majlinda Keljmendi, dvostruka prvakinja svijeta i prvakinja Europe u kategoriji do 52 kilograma.

Nekoć se borila pod zastavom Albanije kao i Internacionalne džudo federacije. Sad, kada treba predstavljati svoju zemlju, ne krije da osjeća pritisak: “Pokušat ću ne razmišljati o tomu kako me svi Albanci gledaju i očekuju da pobijedim. Takav je bio pritisak u Londonu 2012. Kad se natječem, ne razmišljam o svojoj protivnici. Mislim na sve osim na džudo. Pokušat ću razbistriti misli”.

Sportske instance zahtijevaju da zemlja domaćin prihvati kosovski pasoš. Čak je i Rusija, iako vrlo kritična po pitanju neovisnosti države koju ne priznaje, morala primiti kosovske sportaše za vrijeme svjetskog prvenstva u džudu 2014. kao i uručiti zlatnu medalji Keljmendi. Ipak, iako se sportska arena natječe s geopolitičkom, ne može je potpuno zamijeniti. Brazil će tako dočekati kosovske sportaše pod vlastitom zastavom, iako on nije priznao tu zemlju – barem, još uvijek nije; naime, čelnici bivše autonomne pokrajine nadaju se da će Olimpijske igre biti dobra prilika za diplomatsko približavanje ove dvije zemlje.

Iz mnogih aspekata ovaj političko-sportski sukob podsjeća na one u kojima su se nalazili Istočni Timor, Južni Sudan ili Palestina. Iako su potonju priznali FIFA i MOO, mnogi drugi međunarodni odbori ostaju podijeljeni po tom pitanju, i za sada ima samo status promatrača pri UN-u. Istočni Timor je članica FIFA-e, a Južni Sudan MOO-a.

Predsjednik nacionalnog olimpijskog odbora Južnog Sudana, Wilson Deng Kuoirot, bio je prvi koji je izvukao političke zaključke ovog priznanja: “Uvjereni smo da će povijesni dan u kojem nas prizna MOO biti sredstvo promicanja pomirenja”. Sportska diplomacija ne može se više podcjenjivati.

S francuskoga prevela: Milena Ostojić

*Tekst je objavljen u 39. broju hrvatskog izdanja LMD-a.


 multimedijalni web-portal Kosovo 2.0