Anne Vigna

Pored svih službenih isticanja važnosti protestantske etike njegova osnivača, dr. Norberta, konglomerat Odebrecht svoj vrtoglav uspon prije svega duguje privilegiranim vezama s brazilskom državom. Posljednjih se godina posebno bivši predsjednik Lula da Silva isticao kao moćan saveznik, rukovodeći se, čini se, maksimom da je sve što je dobro za Odebrecht dobro i za Brazil

U The Economistu 2000. godine su pitali: “Znate li ime neke brazilske multinacionalne kompanije? Teško je, zar ne? Teže nego imenovati neku belgijsku slavnu osobu.”i Je li u pitanju šala britanskog tjednika ili su predvidjeli da će brazilsko poduzetništvo uletjeti brzo i spektakularno u igre velikog kapitala? Odebrecht, koji je Brazilu sada ono što je Tata Indiji ili Samsung Južnoj Korejiii, dobar je primjer tomu. Teško je provesti jedan dan u São Paulu, Rio de Janeiru, Buenos Airesu i Asunciónu a ne koristiti njegovu struju, plastiku ili ceste.

Odebrecht, koji često opisuju kao društvo za izgradnju i inženjerstvo, s vremenom se razgranao i postao najveća brazilska industrijska grupa. Nabrajajući sve čime se bavi, dolazimo do popisa koji nema ni glave ni repa: energija (plin, nafta, nuklearna energija), voda, agroindustrija, nekretnine, obrana, prijevoz, financije, osiguranje, zaštita okoliša ili pak petrokemija. Iako su izgradili najviše hidroelektrana (u 2012. godini istovremeno su počeli graditi njih jedanaest), sektor petrokemije je taj koji donosi više od 60 posto njihovih prihoda. Braskem, “dragulj” koji Odebrecht dijeli s Petrobrasom, proizvodi i izvozi plastičnu smolu u šezdesetak zemalja.

Grupa, ispričavam se, “organizacija”, kako smo zamoljeni da je zovemo, sada ima podružnice u 27 zemalja i zapošljava više od 250 tisuća ljudi, od čega 80 tisuća indirektno. U deset godina promet joj se povećao šest puta – s pet milijardi eura iz 2002. godine na 32,3 milijarde eura deset godina kasnije. Joao Augusto de Castro de Neves, zadužen za Latinsku Ameriku u centru za ekonomske analize Eurasia Group, zaključuje: “Odebrecht je jedna od brazilskih grupa koje su se u posljednjih deset godina najviše proširile te je u neku ruku postala kralježnica brazilske ekonomije.”

Obitelj Odebrecht njemačkog je porijekla. Godine 1856. emigrirala je u brazilsku državu Santa Catarinu. Kasnije su se smjestili sjevernije, u Salvadoru u državi Bahiji, gdje su 1944. godine osnovali obiteljsku tvrtku. Devedesettrogodišnji Norberto osnivač je, teoretičar i oličenje tog poduzeća koje sada vodi već predstavnik treće generacije, njegov unuk Marcelo. Bez sumnje, filozofija takozvanog dr. Norberta ključ je uspjeha kompanije.

Poslovna filozofija doktora Norberta

Glasnogovornik grupe Marcio Polidoro kaže: “Rizik je u prebrzom rastu i u tome što nove integracije [ne govori o ‘zaposlenicima’] neće imati vremena naučiti ono što nas čini jakima: TEO.” TEO? To je kratica za Odebrecthovu poduzetničku strategiju kojom se u “zajednicama učenja” podučava radnike. Glavna ideja tog mehanizma je “prijenos iskustva”, odnosno “stalno obrazovanje kroz rad” između “lidera koji obrazuju” i “mladih talenata”. To je model obrazovnog tipa poduzeća kojemu je svrha prije povećanje produktivnosti nego emancipacija.

U sabranim djelima Norberta Odebrechta naslovljenima “Edukacija kroz rad” (koja svaki novi zaposlenik mora pročitati) piše: “Organizacija mora imati horizontalnu strukturu kojom odluke i rezultati, umjesto da silaze ili se penju, protječu i dotječu.” Njega je odgojio luteranski pastor, isprva na njemačkom, potom na portugalskom, te se Odebrecht gorljivo drži moralnih vrijednosti njegovih učenja. Tako starješina piše i da je “prva zadaća poduzetnika da se brine za svoje zdravlje, živeći jednostavnim životom, daleko od svjetovnih užitaka i poroka”. No njegova je najdraža krilatica još uvijek: “Moralno bogatstvo temelj je materijalnog bogatstva.”

Bez uvrede Norbertu, ali u slučaju Odebrechta, kao i kod većine brazilskih multinacionalnih korporacija, bitni su i drugi čimbenici, barem jednako toliko koliko i duhovna uzornost. Na primjer država.

Država kao ekonomska “primalja”

Od 1930-ih na poticaj Getúlia Vargasa, a potom i za vrijeme vojne diktature (1964. – 1985.), vlast je poticala strategiju autonomnog ekonomskog razvitka i nadomještanja uvoza, što ju je navelo na ono što je ekonomist Peter Evans nazvao igrom “primalje” u “nastajanju novih industrijskih grupa ili širenju onih koje već postoje prema novim, riskantnijim tipovima proizvodnje”.iii Izgradnja hidroelektrana, cesta, metroa, petrokemijskih pogona i nuklearnih elektrana: “ekonomsko čudo” koje su začele proaktivne (i antisocijalne) politike diktature došle su kao dar s neba Odebrechtu.

Pod okriljem države, poduzeće može troškove svog tehnološkog razvoja prebaciti na društvo: porezni obveznici skuplje plaćaju proizvode i usluge koje zemlja odbija uvoziti. Rezultat opovrgava ideološke pretpostavke Brookings Institutiona, američkog liberalnog think tanka koji zaključuje kako je, “paradoksalno”, brazilska protekcionistička politika “dala solidne temelje novoj generaciji privatnih poduzeća, usmjerenima prema inozemstvu i angažiranima u kompetitivnosti svjetskih razmjera”.iv

U ranim 1980-im, kada je došao kraj brazilskom “čudu”, velike brazilske grupe dovoljno su tehnološki opremljene i imaju dovoljno resursa za uspjeh na međunarodnom tržištu. Odebrechtu su to bili Peru i Čile 1979. godine, Angola 1980., Portugal 1988., Sjedinjene Države 1991. i Bliski istok 2000-ih.

Poduzeća su ostvarila povlašten odnos s državnom nakon što je bivši sindikalist Luiz Inácio Lula da Silva postao predsjednik 2003. godine. Na iznenađenje mnogih, Lula je tražio kontakt i podršku poslodavaca koji su se djelomično osjećali zanemareni politikom slobodnog tržišta Henriquea Cardosa (1995. – 2002.). I dobio ju je.

Lula kao saveznik

Pedro Henrique Pedreira Campos, znanstvenik koji se bavi društvenom poviješću na Federalnom Sveučilištu Rio de Janeira, objašnjava: “S Lulom će se kapital privatiziran 1990-ih vratiti u javne ruke.” Ali neće biti nacionaliziran. Kako? “Preko Banke za ekonomski i društveni razvoj (BNDES), Petrobrasa i mirovinskih fondova službenikav, brazilska je vlada sada prisutna u 119 grupa, dok ih je 1996. godine bilo svega 30.” Može li tako Odebrecht računati na novac jamstvenog fonda FI-FGTS koji daje naknade nezaposlenim Brazilcima i u posjedu je 27 posto Odebrecht Ambientala, kao i 30 posto Odebrecht Transporta? Ili pak na novac BNDES-a koji nakon 2009. godine kontrolira 30 posto Odebrecht Agroindustriala? Na koncu, Petrobras je vlasnik 38 posto dionica Braskema. Koja je strategija brazilske vlade? Promicati “šampione” koji će najvjerojatnije biti konkurentni na internacionalnom tržištu.

Karizma predsjednika Lule da Silve i njegova nova vanjska politika, usmjerena manje prema Sjedinjenim Državama i Europi a više prema Latinskoj Americi i Africi, također su doprinijele uspjehu brazilskih grupa u inozemstvu. Tijekom njegova dva mandata (2003. – 2011.), predsjednik je otišao u dvadeset afričkih zemalja i otvorio 37 ambasada i konzulata. Svakog puta je BNDES ponudio kredite kako bi brazilska poduzeća dobila ugovore na stranom tržištu, posebice kada je u pitanju bila kineska konkurencija. Oliver Stuenkel, profesor međunarodnih odnosa u zadruzi Getúlio Vargas iz São Paula, objašnjava: “Treba znati da BNDES ima veći budžet od Svjetske banke i da su ti krediti u inozemstvu rezervirani za izvoz brazilskih dobara i usluga. To znači da samo brazilsko poduzeće može dobiti ugovor na stranom tržištu, čak i ako će strana država plaćati.” U dvije godine BNDES je financirao projekte Odebrechta u Africi i Latinskoj Americi do vrijednosti od 1,8 milijardi eura. Treba li se tomu čuditi? Odebrecht je bio zadužen za izgradnju glavnih stadiona na kojima će se održavati utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva 2014. (Rio de Janeiro, São Paulo, Recife i Salvador) i povjeren mu je projekt za Olimpijske igre 2016. godine u Riju (olimpijski kompleks, nova linija metroa, urbanizacija luke).

Tu smo već korak do pogodovanja i brojni se analitičari ne dvoume na to ukazati. Tisak tako ukazuje na privilegiran odnos koji ujedinjuje Lulu da Silvu i obitelj Odebrecht, koji opravdava optužbe o korupciji Radničke stranke (PT) i daje jedinstven kut napada opoziciji.

Brazilski zakon o izborima dopustio je da se u stranci koju je osnovao Lula da Silva poveća doprinos Odebrechta između dvaju zadnjih predsjedničkih izbora. No oprezno poduzeće pazi na to da financira sve velike političke stranke, posebice za vrijeme lokalnih izbora. Grupa je 2006. godine tako dala 7,8 milijuna reala, a kada je 2010. izabrana Dilma Rousseff, svota je dosegla 10,8 milijuna reala. Radnička stranka nije željela odgovoriti na naša pitanja o tome, ali sadašnji predsjednik grupe Marcelo Odebrecht nedavno je objasnio u časopisu Negócios: “Da, mi smo uz vladu, ali ne vidimo u tome nikakav problem. Na kraju, vladu je izabrao narod i ona predstavlja njegove interese.”vi

Urugvajski intelektualac Raúl Zibechi, koji je četiri godine istraživao porast snage Brazila i njegovih velikih grupa, procjenjuje da itekako “postoji blizak odnos između Lule i Emilia Odebrechta, predsjednika grupe od 1991. do 2004. godine. To prijateljstvo počelo je u vrijeme Luline prve kandidature 1989. godine i s vremenom se razvilo u odnos strateškog karaktera. Odebrecht je jedno od prvih poduzeća koje je podržalo Radničku stranku, i to u vrijeme kada je imala jako malo veza s poduzetništvom”.

“Poduzeće za regionalnu integraciju”

Odebrecht nije bezinteresno u takvom odnosu. Ekvadorski predsjednik i saveznik Lule da Silve, Rafael Correa, 2006. u velikom je stilu inaugurirao hidroelektranu u San Francisco de Quitou koju je Odebrecht izgradio zahvaljujući zajmu od 241 milijuna dolara od BNDES-a. Godinu dana nakon toga hidroelektrana je zatvorena zbog većih tehničkih kvarova. Kako su odbili priznati grešku, predsjednik Correa izbacio ih je iz zemlje i odbio vratiti novac BNDES-u sve dok centrala ne bude ponovno radila. Brazil je reagirao tako što je svog ambasadora pozvao natrag i raskinuo diplomatske veze s Quitom – potez koji se tada smatrao neobičnim. Horacio Sevilla, ekvadorski ambasador u Braziliji, kaže: “Za nas je to bila katastrofa jer nam je iznimno bitna veza s Brazilom.”

Pogotovo zato jer se na samitu, na kojem su se u prosincu 2008. u državi Bahiji našli čelnici država Latinske Amerike, sukob pogoršao. Odebrecht, kojemu je sjedište baš u Salvadoru, predstavljao se na velikim reklamnim plakatima, postavljenim duž puta kojim su išli čelnici država, kao “poduzeće za regionalnu integraciju”. Na konferenciji za novinare prije samita, venezuelanski predsjednik Hugo Chávez, tada još saveznik Corree, ustvrdio je da je Odebrecht “prijateljsko poduzeće Venezuele”…

Nezavisna komisija u Ekvadoru otkrila je tehničke greške i neispravnosti pri dobivanju ugovora i kredita. Komisija koja je ispitivala više projekata brazilske grupe ukazala je na sve “probleme” koji su skupo koštali ekvadorsku državu. U slučaju San Francisco de Quitoa početni budžet je probijen “samo” 25 posto, no budžet za projekt navodnjavanja sto tisuća hektara u ekvadorskoj provinciji Santa Elena probijen je za čak 180 posto.vii

Unatoč tome, Ekvador je bio prisiljen prvi učiniti korak prema normalizaciji. Iz Quitoa su u Braziliju poslali Horacija Sevillu da obnovi odnose s vrhom države. Istovremeno se mala andska država nagodila s poduzećem. “Cijeli svijet radi ustupke… ali Ekvador pogotovo”, zaključio je ambasador. U Brazilu nitko više ne želi komentirati ovaj slučaj, ni ministarstvo vanjskih poslova, ni ondašnji Lulini međunarodni savjetnici, ni njegov institut.

Veze s vojskom

Slične su se nejasnoće otkrile i u ugovoru za izgradnju pet podmornica za ministarstvo pomorstva (četiri konvencionalne i jedna nuklearna). Taj ugovor od deset milijardi dolara dan je 2008. godine bez natječaja Odebrechtu (49 posto) i francuskom društvu DCSN (50 posto), a preostalo mornarici. Do 2047. godine brodogradilište mora izgraditi još 20 podmornica. Taj ugovor, koji podrazumijeva prijenos francuske nuklearne tehnologije, bio je tek prvi Odebrechtov u sektoru naoružanja. Potom se 2010. Odebrecht povezao s EADS-om (European Aeronautic Defence and Space) oko izgradnje aviona, projektila i sustava za nadzor, te je 2011. godine preuzeo Mectron, najvećeg brazilskog proizvođača projektila.

Radi li se samo o diversifikaciji poslovanja? Ne sasvim. Takav ulazak u sektor obrane u skladu je s politikom modernizacije vojske Lule da Silve. Za vrijeme njegova drugog mandata (2007. – 2011.), budžet za obranu povećan je za 45 posto i usvojena je Nacionalna strategija za obranu. Od toga najviše profitiraju Embraer u avijaciji i tvrtka doktora Norberta u mornarici.

Za to je teren bio dobro pripremljen i prije dolaska na vlast Lule da Silve. Zibechi kaže: “Odebrecht je uspostavio dobre kontakte s vojskom još 1950. godine, preko vojnog fakulteta ministarstva obrane (ESG), glavnog zajedničkog brazilskog think tanka vojske i industrijalaca. Obitelj Odebrecht i više vodećih kadrova grupe tamo se školovalo, što je olakšalo sklapanje ugovora tijekom diktature, kao i danas.”viii Nadalje, Marcelo Odebrecht sam je izjavio da poduzeće u svojim “zajednicama učenja” promovira istu doktrinu kao onu koja se podučava u ESG-uix, tj. nacionalističku viziju razvoja kao nositelja suverenosti i neovisnosti.

Poduzeća koja raspolažu državama

Marcio Pochmann je 2010. godine, dok je vodio Institut za primijenjenu ekonomiju (IPEA), izjavio: “Ako se uzmu u obzir dimenzije velikih društava čiji prihodi nekad itekako nadmašuju BDP nekih država, više se ne radi o državama koje raspolažu poduzećima, nego o poduzećima koja raspolažu državom. Pod tim uvjetima, po mom mišljenju, nema drugog rješenja osim stvaranja velikih grupa.”x Promoviranje brazilskih divova, uzdignuto do ekonomske strategije, tako je postalo prioritet za predsjednika koji je političku karijeru započeo kao militantan sindikalist.

Čini se da mu je taj prioritet jednako bitan i u mirovini. U novinama Folha de São Paulo otkrili su 22. ožujka 2013. da su polovicu putovanja Lule da Silve nakon odlaska s vlasti financirala tri velika brazilska građevinska poduzeća (Odebrecht, OAS i Camargo Corrêa). Diplomatski telegrami objavljeni u tim dnevnim novinama sugeriraju da su ta putovanja doprinijela “prevladavanju otporâ” na koje su naišla brazilska poduzeća, na primjer u Mozambiqueu, gdje se dio stanovništva pobunio protiv prisilnog premještanja zbog rudnika ugljena.xi

Kasnije će svi sektori koje je grupa opisala kao strateške preuzeti ideju “održivog razvoja”. Što to znači Odebrechtu? Profitabilni spoj energije, vode i prehrane.

Tako je Odebrecht u Peruu prvi put iskopao tunel kroz Ande, preusmjerio rijeku i izgradio brane i umjetna jezera za navodnjavanje sušnog područja. Nakon što su završili radovi, tim je projektom, nazvanim Olmos, također upravljao Odebrecht, koji onda prodaje “usluge” vode, struje i zemlje da bi otplatio početno ulaganje (koje se, naravno, s vremenom povećalo). Prvih 110.000 hektara dano je u koncesiju velikim prehrambenim poduzećima. Svaka parcela ima minimalno tisuću hektara. Nemoguće je dakle da lokalni poljoprivrednici profitiraju od navodnjene zemlje jer je početni projekt rađen za vrlo specifične potrebe. Grupu se ne može smatrati odgovornom za zemlju ni za premještanje stanovništva u opasni kanjon – za sve je zapravo zaslužna peruanska vlast. Glasine da je taj ugovor dobiven zbog “privilegiranog odnosa” s predsjednikom Alanom Garciom (1985. – 1990. i 2006. – 2011.) nikad nisu dokazane. Odebrechtov glasnogovornik odgovara da su samo “odgovorili na javni natječaj i na potrebe zemlje, u ulozi koju smatramo našom – služiti čovječanstvu”.

Odebrecht je darovao Peruu “pacifičkog Krista”, skulpturu od 36 metara, repliku one u Riju. “Put Krista brodom trajao je 33 dana u čast naše 33 godine u Peruu.”

S francuskog prevela: Dorotea-Dora Held

i “Who dares wins”, The Economist, London, 21. rujna 2000.

ii vidi tekst Martine Bulard, “Nemilosrdni svijet Samsunga” u ovom broju

iii Peter Evans, Embedded autonomy: States and Industrial Transformation, Princeton University Press, 1995.

iv Lael Brainard i Leonardo Martinez-Diaz (mentor), Brazil as an Economic Superpower? Understanding Brazil’s Changing Role in the Global Economy, Brookings Institution Press, Washington, 2009.

v PREVI, FUNCEP i PETROS.

vi Negócios, br. 70, São Paulo, prosinac 2012.

vii Finalno izvješće komisije za ekvadorski dug, 2008.

viii Raúl Zibechi, Brasil potencia. Entre la integración regional y un nuevo imperialismo, Ediciones Desde abajo, Bogotá, 2013.

ix ADESG, časopis Udruge diplomanata ESG-a, posebno izdanje, Rio de Janeiro, 2011.

x Marcio Pochmann, “Estado brasileiro e ativo e criativo”, IHU, br. 322, Universidade do Vale do Rio dos Sinos, São Leopoldo, 22. ožujka 2010.

xi “Empreiteiras pagaram quase metade das viagens de Lula ao exterior”, Folha de São Paulo, 22. ožujka 2013.

Dobrodošli u Odebrechtov touring club

Predočimo si novinarku koja istražuje brazilsko društvo Odebrecht. Isprva je pozvana, s pokrivenim troškovima, naravno, u sjedište grupe u Salvadoru u Bahiji. To podrazumijeva hotel s tri zvjezdice, velike restorane i putovanje helikopterom. Na programu je sastanak s glasnogovornikom grupe i obilazak projekata iz Zaklade Odebrecht na siromašnom jugu, u državi Bahiji gdje siromašni seljaci prodaju jezgra palme, a djeca im se školuju za rad u poljoprivredi i građevini.

Razgovor sav odiše “srećom” zaposlenika Odebrechta – mladim Brazilcima jednog od najdražih poduzeća, prema anketi nacionalnog tiska – no bez mogućnosti izravnog razgovora s njima.

U središnjici se nalazi i muzej “sjećanja”, gdje je “organizacija” izložila fotografije generacija poslovođa, priču o društvenom uzdizanju sina Odebrechta, kao i krilaticu osnivača ugraviranu u zid: “Optimizam i osjećaj užitka u radu stvaraju bogatstva drugima”.

Razgovor postaje gotovo dirljiv kada se govori o Odebrechtovu angažmanu u ekološkim organizacijama za spašavanje male šume endemskih vrsta koju je zasadio Emil Odebrecht 1860. godine na mjestu na kojemu je grad htio sagraditi autobusni kolodvor. Tijekom ova dva dana naučili smo i mnoge pojedinosti o dobrim djelima zaklade, kao i o takozvanim “socijalnim” programima za građevinske radnike. “Jednostavno je, pothranjeni radnik ne radi dobro”, komentira sa smiješkom glasnogovornik društva. Pa ipak, 2009. je izbio nasilni štrajk na “gradilištu-modelu” tog programa. Radnici su tražili (a na kraju i dobili) povišice, klimatizaciju baraka, bolju hranu i slobodne dane za posjete obiteljima. Za Odebrecht taj je incident bio bez posljedica.

Ljubaznosti su prestale tijekom samog razgovora. Trebalo je unaprijed dati pitanja, odgovori su bili unaprijed napisani. Komunikacijski savjetnik grupe čitao ih je i komentirao, uglavnom glasom radijskog spikera. No čak i uz takve uvjete, saznaje se vrlo malo: najdelikatnija pitanja samo su ignorirali. Kao i naše ponovne pokušaje da dobijemo odgovore na njih.

U dvostanom razgovoru saznajemo sve o divotama Odebrechta. A bitno manje o svemu ostalome…

Krvavi dijamanti

Odebrecht se proširio na tržište Angole 1980. godine. Beluce Belucci, savjetnik Radničke stranke za Afriku i bivši ravnatelj Centra za afroazijske studije na Sveučilištu Candido Mendes Rio de Janeira, objašnjava: “Tijekom rata (1975. – 2002.), grupa je imala jedinstven utjecaj na predsjednika Joséa Eduarda dos Santosa i njegove generale. Na kraju sukoba, kada su generali htjeli vratiti u Angolu petrodolare koji su se akumulirali u stranim bankama, više poduzeća je, uz Odebrecht, ugovorilo zajednički pothvat (joint venture) kako bi olakšali prijenos.”

Tako se za projekt Biocom, kojemu je cilj proizvodnja biogoriva od šećerne trske, Odebrecht udružio sa Sonangolom i Damerom. Potpredsjednik Angole Manuel Vicente vodi Sonangol, najveće javno naftno poduzeće, a bivši generali vode Damer. U svojoj knjizi Diamantes e sangue (Krvavi dijamanti), angolski istraživački novinar Rafael Marques potvrđuje sudjelovanje Odebrechta u trgovini dijamantima. Preko rudarske tvrtke Catoca Lda, grupa je od 1993. godine zajedno s tvrtkama u vlasništvu predsjednikova sina eksploatirala četvrti najveći rudnik dijamanata na svijetu.