Pierre Rimbert

Dramatični pad cijena nafte u drugoj polovici prošle godine znatno je utjecao na vanjskopolitički položaj i unutarnju stabilnost pojedinih zemalja čije su ekonomije ovisne o izvozu te sirovine. Ova je činjenica potaknula brojne, često proturječne teorije o uzrocima fluktuacija cijena. Nafta naime osim važnog faktora svjetske ekonomije ostaje i snažna poluga u geopolitičkim sukobima

Genijalna ideja kolumnista New York Timesa Thomasa Friedmana, koji je 2009. osmislio “Prvi Zakon Petropolitike” – inzistirajući pri tome na velikim slovima, zacijelo je bila posljedica pomnog promišljanja situacije u Iranu i Venezueli. Taj tobožnji zakon glasi: “u zemljama bogatima naftom cijena sirove nafte i razina sloboda uvijek se kreću u suprotnim smjerovima”.1 No Friedman je odmah pozvao i na oprez te pojasnio da za “uređene” zemlje koje obiluju naftom ipak ne vrijedi ta specifična fizika. “Ujedinjeno Kraljevstvo, Norveška i SAD, primjerice, ne podliježu Prvome Zakonu Petropolitike.”

Iako ni Rijad ni Moskvu još uvijek nije zapuhao snažan vjetar slobode, spektakularan pad cijena nafte nakon 2014. nastavlja nadahnjivati poklonike “velikog otkrića” o odnosu cijene nafte i političkih sloboda. Cijena barela nafte, koja se nakon 2011. držala na otprilike 110 dolara, pala je za više od 50 posto između 19. lipnja 2014. (115 dolara) i 13. siječnja 2015. (46 dolara), prije nego što se u ožujku stabilizirala na razini između 50 i 60 dolara. Analitičari su prognozirali da će kaos na Bliskom istoku i pad proizvodnje u SAD-u održati cijene relativno visokima, no pokazalo se da su bili u krivu. S jedne strane, sve slabiji ekonomski rast u Kini i nepostojeći rast u Europi smanjuju potražnju za naftom. S druge strane, globalna ponuda buja više nego što se očekivalo: porast proizvodnje u Libiji tijekom ljeta, gotovo neometen izvoz iračke nafte i povećana ekstrakcija u SAD-u, u kojem eksploatacija nafte iz škriljca probija rekorde. Pad u potražnji, rast u ponudi: čini se da pad cijene diktira aritmetika tržišta. No na cijenu ipak velikim dijelom utječe i geostrateška situacija koja potiče različita nagađanja o skrivenim namjerama aktera u ovoj drami.

Počnimo sa Saudijskom Arabijom, predvodnicom Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC), za koju se smatra da je početkom 1980-ih preuzela ulogu regulatora svjetske cijene nafte. Ali al-Naimi, saudijski ministar crnoga zlata, ravnodušan je prema padu cijena. Na sastanku OPEC-a 27. studenog čak odbija prijedloge smanjenja proizvodnih ciljeva tog kartela. Ta pasivnost saudijskog ministra brzo je došla u žižu svjetske pažnje i postala predmetom zapanjujućih interpretacija. Desetog listopada, turska novinska agencija Anadolu prenosi izjavu jednog saudijskog analitičara koji tvrdi da Rijad službeno prodaje naftu po niskim cijenama kako bi sačuvao svoj tržišni udio, no da neslužbeno “Saudijska Arabija želi napraviti pritisak na Iran zbog nuklearnog pitanja te na Rusiju zbog podrške sirijskom režimu”. Ubrzo nakon toga utjecajna informativna stranica Zero Hedge razvija i proširuje ovu tezu povezujući izjavu za agenciju Anadolu s navodnim postojanjem “tajnog sporazuma” SAD-a i Saudijske Arabije: zastupnici tog tumačenja tvrde da je državni tajnik SAD-a John Kerry tijekom svog posjeta Rijadu 11. rujna 2014. prihvatio veću uključenost SAD-a u borbi protiv sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, a da je u zamjenu kralj Abdulah podržao zapadnjačko bombardiranje ISIS-a i započeo “rat cijena” protiv Rusije i Irana, dvaju saveznika sirijskoga režima.2

Međutim, očiti nedostatak entuzijazma Amerikanaca za svrgavanje Asada potiče analitičare na prekrojavanje hipoteza, iako to ne znači i da odustaju od pretpostavljene centralne uloge Washingtona. “Razmislite kako Obamina administracija vidi svijet”, piše ekonomski novinar Guardiana Larry Elliot. “Ona želi da Teheran odustane od svojeg nuklearnog programa. Želi da Vladimir Putin prestane utjecati na istočnu Ukrajinu. (…) Uz pomoć svog saudijskog saveznika Washington želi sniziti cijenu nafte preplavljujući svojom naftom tržište koje je već preplavljeno. S obzirom da su Rusi i Iranci ovisni o izvozu nafte, na taj ih način želi pritisnuti” (9. studenog 2014.). Koliko god da je privlačna ta hipoteza, njezina snaga ne ovisi toliko o činjenicama koliko o poklapanju s općim geopolitičkim sukobima koji nisu sporni. Postaviti pitanje cui bono, odnosno tko će se okoristiti padom cijene nimalo ne pomaže u pronalasku krivca: Kina i Indija, veliki potrošači nafte, zapravo najviše profitiraju od niskih cijena.

Izazov nafte iz škriljca

Fokusiranju na pitanje nafte pri analizi međunarodnih odnosa ne manjka povijesnih opravdanja. Tijekom dvadesetog stoljeća vođe Francuske, Velike Britanije, Njemačke, SAD-a i Rusije neprestano su, bilo otvoreno bilo iza kulisa, kontrolirali taj izvor energije. Tok ugljikovodika preusmjeravao je svjetsku trgovinu, preoblikovao monetarni sustav, mijenjao granice. Kada je 2012. godine bivši državni tajnik SAD-a Henry Kissinger sažimao pola stoljeća američke politike na Bliskom istoku, među ključnim ciljevima naveo je: “spriječiti da regionalna sila postane hegemonijska sila; osigurati slobodan tok energetskih resursa” (International Herald Tribune, 2. travnja 2012. godine). Toliko je pučeva, diktatura i vojnih intervencija osmišljeno u sjeni pumpi za vađenje nafte da se interpretacija svjetskih događaja odabiranjem upravo nafte kao uzročnika nameće gotovo sama od sebe. Nafta fascinira i “izaziva raznovrsna fantaziranja o njezinoj navodnoj ulozi u političkim nemirima i izbijanjima oružanih sukoba”.3

Čini se kako bi se ovim posljednjim padom cijena nafte 2014.-2015. godine mogao ponoviti scenarij naftnog “protušoka” iz 1985.-1986. godine: Saudijska Arabija tada je odvrnula svoje ventile i potaknula pad cijena. To je možda napravila pod utjecajem SAD-a, čiji je cilj bio da uguši sovjetsku ekonomiju koja je već bila izmorena utrkom u naoružanju. Tri desetljeća kasnije, Putin ne isključuje mogućnost ponavljanja povijesti. “Neki govore o američko-saudijskoj zavjeri u svrhu kažnjavanja Irana, vršenja pritiska na rusku ekonomiju i sabotiranja Venezuele”, objasnio je prošloga prosinca. No odmah je i ublažio svoju izjavu: “Možda se radi o tome. No također bi mogla biti riječ o bitci između tradicionalnih proizvođača i onih koji proizvode naftu iz naftnog škriljca” (Tass, 18. prosinca 2014. godine).

Pad cijena naime potiče i druge teorije, poput one o saudijskom manevru protiv Amerikanaca. Dvadeset i osmog studenog, sa sastanka Organizacije zemalja izvoznica nafte dolazi vijest da je taj kartel upravo odbio prijedlog održanja cijena i da je “saudijski ministar nafte rekao kolegama iz OPEC-a da se trebaju boriti protiv američkog booma nafte iz škriljca” (Reuters, 28. studenog 2014.). Ako je doista tako, neprijatelj se ne nalazi u Sibiru ili Teheranu nego u Dakoti. “Rijad smatra da će zakoni tržišta s vremenom istisnuti male Jenkije, čiji su troškovi proizvodnje tri puta veći od onih na Arapskom poluotoku”, tumači Le Monde (22.-23. veljače 2015. godine). Jednom kada američke naftne bušotine ispadnu iz igre, cijene će ponovno porasti.

Ta hipoteza o ratu “šeika protiv škriljca” (The Economist, 6. prosinca 2014.) pojavljuje se u dva oblika. Prema Jacquesu Attaliju “pad cijena nafte koji je hrabro izazvala Saudijska Arabija, protivno američkoj volji i interesima” (L’Express, 19. veljače 2015.) mogao bi potaknuti SAD na snažniji vojno-diplomatski angažman u regiji. S druge strane francuskog ideološkog spektra, ekonomist Jacques Sapir se pita: “Postoji li prešutni sporazum između Saudijske Arabije i Rusije kako bi zbacili ili makar ograničili novog aktera na tržištu ugljikovodika?”4

Nakon scenarija o američko-saudijskom savezu za uništavanje Rusa i onog o saudijsko-ruskoj spletki za slabljenje Amerikanaca, pojavila se i nova interpretacija: “Amerika je ubila OPEC”, tvrdi Eduardo Porter, ekonomski kolumnist New York Timesa (22. siječnja 2015. godine); Washington se od 1973. godine želio osloboditi svoje ovisnosti o kartelu te je masovno subvencionirao istraživanja tehnologija zaslužnih za trenutni naftni boom iz škriljca. Prema tumačenju poznatog konzultanta Daniela Yergina, OPEC je zbog nemogućnosti da ostvari rast cijena uslijed pritoka nafte iz škriljca bio prisiljen SAD-u “predati odgovornost glavnog određivača cijena”, odnosno ključnog igrača u naftnom sektoru (The New York Times, 25. siječnja 2015.).

Kada je u pitanju energetska politika proturječne se teorije ne moraju nužno međusobno poništavati – većina aktera uspješno igra dvostruku igru. Sigurno je jedno: šest mjeseci vrlo niske cijene nafte oživilo je transportna poduzeća i zemlje bez fosilnih resursa, utjecalo na najslabije države proizvođače (posebice u Africi), odgodilo na neodređeno perspektivu uspostavljanja ekonomije bez fosilnih goriva te na kraju destabiliziralo multinacionalne naftne kompanije koje su se oslanjale na dugotrajnost visokih cijena kako bi dodatno pomaknule geološke i geografske granice ekstrakcija.5

“Rijetkog” resursa i dalje ima u izobilju, toliko da se u Americi razvio novi problem – pronalaska prostora za pohranu nafte. Cijena rezervoara je skočila, zajedno s cijenom tankera, a za skladištenje se koriste čak i bivšim rudnici soli! “Skladišni prostor postaje roba”, entuzijastično tvrdi Wall Street Journal (6. ožujka 2015. godine), koji najavljuje skoro puštanje na tržište financijskog proizvoda koji omogućuje kupovinu ili prodaju prava na pohranu sirove nafte tijekom jednog mjeseca u rezervoare u Louisiani. “Wall Street i dalje profitira”: je li to prvi zakon petrofinancija?

S francuskoga prevela: Dorotea-Dora Held

1 Thomas Friedman, “The First Law of Petropolitics”, Foreign Policy, Washington, 16. listopada 2009.

2 “Why oil is plunging”, 11. listopada 2014., zerohedge.com

3 Marc-Antoine Pérouse de Montclos, “Les fantasmes géopolitiques du pétrole dans les pays en guerre… ou pas”, Hérodote, broj 155, Pariz, 2014.

4 Jacques Sapir, “Rouble, pétrole et idéologie”, 13. prosinca 2014., russeurope.hypotheses.org

5 Mickael Klare, “Big oil’s broken business model”, 12. ožujka 2015., mondediplo.com