Philippe Descamps

Među zemljama Srednje Europe, Slovačku bi se možda moglo opisati i kao najboljeg europskog đaka. Jedina je članica eurozone u regiji i veliki primatelj stranih investicija. No fiskalna disciplina i loše plaćena radna mjesta u skladištima zapadnoeuropskih kompanija pokazuju se, suprotno očekivanjima, kao nedovoljna garancija za opće blagostanje. U tom kontekstu povremeno se rađaju politička čudovišta, ali i poneki tračci nade

Početkom ljeta, turisti se u Bratislavi skupljaju u uskim ulicama povijesnog središta grada koje je posljednjih desetljeća donekle obnovljeno. “Ožiljcima” koje je u ovom prostoru ostavio bivši režim – modernističke zgrade i prometnica koja prolazi kroz srce grada, između dvorca i katedrale – pridružili su se znakovi novog vremena, skladišni hangari i staklene poslovne zgrade s logotipovima stranih kompanija. Njihovo širenje tobože svjedoči o novopronađenom prosperitetu. I stručnjaci izražavaju oduševljenje: “Čvrste ekonomske performanse, uz snažan rast koji potiče zdravi financijski sektor, niska razina javnog duga i međunarodna konkurentnost na koju pozitivno utječu velike investicije”.1

Na blagdan svetog Ćirila i Metoda (5. srpnja), biciklisti preplavljuju staze uz Dunav. Na ušću Morave, podno dvorca Devín, nitko previše ne obraća pažnju na spomenik podignut onima koji su poginuli pokušavajući pobjeći preko “željezne zavjese” u Austriju u periodu 1948.-1989. Nešto južnije, monumentalna brana Gabčíkovo-Nagymaros, originalno zajednički projekt socijalističke Mađarske i Čehoslovačke, koja je 1980-ih izazvala burne reakcije lokalnih zaštitnika okoliša, sada je pretvorena u krajnju točku šetališta.

Barem prema statistikama, područje Bratislave zauzima šesto mjesto u Europi po bogatstvu proizvedenom po stanovniku2 (sam grad ima svega 420 tisuća stanovnika). Kako onda shvatiti strah od migracija, mržnju prema Romima, dobre izborne rezultate ekstremne desnice ili nezainteresiranost za europska pitanja? Prvo valja uzeti u obzir optičku iluziju koju stvara Bratislava u koju su zbog geografske blizine i niskih cijena neke svoje djelatnosti preselile međunarodne kompanije. Ostatak zemlje nema te prednosti, a primanja su prosječno dvostruko niža.

Na putu za Zvolen

Srednja Europa zapravo počinje kada napustite bratislavska predgrađa.  U vlaku koji putuje prema istoku, Miroslava K. povjerava nam svoje brige: “Situacija je katastrofalna u školama i bolnicama. Nedostaje svega. Većina mojih kolega je odustala i zaposlila se u banci, osiguranju ili otišla raditi van. Samo najuporniji ostaju”. Ova profesorica iz Košica predaje povijest i likovnu kulturu djeci od 10 do 15 godina. Iako ne želi da joj objavimo ime, ne srami se reći da joj mjesečna plaća iznosi oko 600 eura. “To je još uvijek više nego što zarade medicinske sestre. Moja je sestra imala oko 400 eura i na kraju je otišla u Austriju…”

Većina njezinih kolega u školi bili su spremni za štrajk, ali ravnateljica ih je izmanipulirala: “Uprava i vlada uvijek igraju na naše slabosti, našu pasivnost i naš osjećaj krivnje zbog djece”. Objašnjava načine na koje pronalazi sredstva za kupnju školskog pribora bez da se previše opterete roditelji: “Košice su 2013. bile proglašene ‘europskom prijestolnicom kulture’. To smo iskoristili kako bismo kupili kompjutore koji su nam trebali preko fondova”. Posljednjih desetak godina, država se za javne investicije, poput onih u prometu ili školstvu, uvelike oslanja na europske fondove.

Dva lica Banske Bystrice.

U najvećem gradu središnje Slovačke, svega tri sata od Bratislave, ne može vam promaknuti veliki spomenik Slovačkom narodnom ustanku, izgrađen na brdu iznad središta grada. Slovačko narodno vijeće, središnje tijelo ustanika, 29. kolovoza 1944. započelo je borbu protiv nacističke Njemačke i tadašnje kvislinške Slovačke Republike koju je vodio svećenik Jozef Tiso. Wehrmacht je uspostavio kontrolu nad područjem u listopadu 1944., a partizani su se povukli u planine gdje su čekali pomoć Crvene armije. Događaj je bio snažna ilustracija toga da velik dio stanovništva ne pristaje uz fašistički režim i kolaboraciju.

Danas je Banská Bystrica poznata po sasvim drugačijim stvarima, poput izbora Mariana Kotlebe iz Narodne stranke Naša Slovačka (Ľudová strana Naše Slovensko, ĽSNS) za predsjednika Banskobistričkog samoupravnog kraja 2013. godine. Kako bi privukao pažnju uoči drugog kruga izbora, ovaj političar ekstremne desnice intenzivirao je svoje otvoreno fašističke ispade i parade u povijesnim uniformama. Na parlamentarnim izborima prošle godine njegova stranka osvojila je 8 posto glasova, a Kotleba mjesto u parlamentu uz još 13 stranačkih kolega koji se, između ostalog, zalažu za izlazak iz NATO-a i EU . Unatoč pravnim problemima zbog svojih otvoreno fašističkih sklonosti i unatoč nesposobnosti da išta napravi na svojoj poziciji bez većine u vijeću kraja, Kotleba je favorit na novim lokalnim izborima koji se održavaju početkom studenog.

“Ljudi s uvjerenjima su rijetki. Većina glasa za Kotlebu iz očaja”, objašnjava Ján Lunter koji mu je protukandidat. Ovaj bivši informatičar u poljoprivrednoj zadruzi početkom 1990-ih upustio se u IT biznis, a kasnije je osnovao prehrambenu tvrtku Alphabio, koja zapošljava dvjestotinjak ljudi iz okolice. “Želim pokazati kako možemo promijeniti stvari preko projekata razvoja poljoprivrede i turizma”, objašnjava ovaj nezavisni kandidat. “Također možemo integrirati i Rome, koji u mojoj tvrtki čine 10 posto zaposlenih”. No nitko nije siguran hoće li takva obećanja biti dovoljna, osobito zato što će se sada predsjednik birati u samo jednom krugu, relativnom većinom. To je razlog zašto neki od kandidata, poput Stanislava Mičeva, ravnatelja Muzeja ustanka, planiraju čekati ankete u rujnu, a onda odustati u korist onoga tko ima najbolje šanse da pobijedi Kotlebu, usprkos tome što bi takva strategija mogla ojačati antiestablišmentski imidž aktualnog predsjednika.

Dileme odlaska i ostanka u Tisovcu

Na rubu nacionalnog parka Muránska planina, brežuljkasti krajolik prepričava povijest prostora: prisilnu  industrijalizaciju 1960-ih i 1970-ih, ali i brutalno uništavanje “socijalističke” ekonomije 1990-ih godina. Sela okružuje velika šuma nagrizena nedavnom ilegalnom sječom. U svakom je selu rudnik, kamenolom ili tvornica s visokim dimnjakom. No malo njih se još dimi. U centru Tisovca, stari model Škode Sport parkiran je ispred kuće Vladimíra Clementisa, bivšeg ministra vanjskih poslova Čehoslovačke rođenog u ovom mjestu i osuđenog na smrt 1952. Troje mladih koji izlaze iz nje su svi rođeni nakon pada Berlinskog zida i više su zainteresirani za sadašnjost nego za povijest.

“Kada bih mogao zarađivati tisuću eura ostao bih ovdje”, objašnjava Andrej. Ovaj autolimar se preselio u Beč, udaljen nekih pet sati vožnje, gdje zarađuje 2000 eura mjesečno, “a uz to dobijem i naknadu za stan i put, pa mogu svaki vikend doma”. Njegov prijatelj Marian L. ostao je u svom kraju. Ne smije reći koliko točno iznosi njegova plaća dostavljača, ali iz razgovora je jasno da se radi o nekih 400 eura, što je i zakonski određen minimalac. “Od kad smo uveli euro [2009.] cijene su narasle, a plaće ostale iste”, žali se. “Dobivamo novce iz europskih fondova, ali sve ide za ceste i škole. Nitko se ne zapošljava preko toga.” To je ono o čemu piše i ekonomist Joachim Becker3: “U Slovačkoj dobro vidimo granice europske regionalne politike i posljedice izostanka industrijske politike. Nije dovoljno investirati samo u infrastrukturu u perifernim regijama, treba investirati u proizvodnju. Jedini način da se zaustavi rast regionalnih nejednakosti je javna inicijativa.”

Patrik V., treći putnik u Škodi, radi u lokalnoj tvornici Calmit za manje od 600 eura. No otkad ju je kupio Austrijanac, modernizacija i zamjena peći koje onečišćuju dovela je do brojnih otpuštanja. Svi se slažu s Patrikom kada kaže da ga ne zanima politika: “Novac kvari ljude. Stariji kažu da je u socijalizmu bilo bolje. Naši roditelji su vjerovali u sva obećanja 1990-ih, ali sad su postali vrlo kritični. A mi bi samo htjeli da naši prijatelji ne moraju odlaziti da bi našli posao.” Prema podacima od prije dvije godine, oko 150.000 Slovaka putovalo je na posao preko granice (6,1 posto radno aktivnog stanovništva), a 250.000 ih se trajno preselilo u druge zemlje.4 To je jedan od fenomena koji presudno utječe na taj toplo-hladni odnos prema Zapadu.

Etnički mozaik u Rožňavi

Jedan od najupečatljivijih pothvata Kotlebe odvio se u selu Krásnohorské Podhradie, blizu gradića Rožňava, koje je u periodu između 1938. i 1945. anektirala Mađarska. Nakon nehotice izazvanog požara u poznatom dvorcu u rujnu 2012. godine, koji je prebrzo i bez dokaza pripisan romskoj djeci, Kotleba je sa svojim batinašima došao u romsko naselje s namjerom da prisilno iseli njegove stanovnike. “Svi su bili u velikom strahu”, prepričava Ľudovít Gunár, stanovnik naselja i tada jedini romski zastupnik u općinskom vijeću. “Išao sam na radio da objasnim stanovnicima sela, od kojih su većina Mađari, kako se trebaju solidarizirati, jer bi i oni mogli biti sljedeći.”

Od tada su ulice asfaltirane sredstvima europskih fondova i saniran je vodovod. No kontrast između romskog naselja i drugih dijelova sela je frapantan: ovdje vlada veliko siromaštvo, loše izolirane i malene kućice su sklepane od svega i svačega, no ujedno ima i više života, djece, domaćih životinja i muzike na ulicama. Kao i u ostatku Slovačke, Romi su smješteni u geta i osuđeni na život u izolaciji, pri čemu je njihov životni vijek jedanaest godina kraći od ostatka stanovništva – za muškarce, i čak četrnaest za žene.5

“Kad sam ja bio dijete, svi su radili u poljoprivredi ili tekstilnoj industriji i sva su djeca išla u istu školu”, prisjeća se Gunár. “Prije dvadeset godina, ostali su počeli slati djecu u Rožňavu, a romska su djeca ostala sama u školi u selu. Više od 70 posto mojih susjeda je nezaposleno.” Nakon zatvaranja radnih mjesta u poljoprivredi, mnogi su Romi ostali trajno nezaposleni. Iako službeno čine oko 2 posto stanovništva, njihov udio među nezaposlenima znatno je veći. Svaki nezaposleni prima pomoć od 62 eura mjesečno, a taj se iznos udvostručuje za one koji odrade sedamnaest sati društveno korisnog rada. Dobar dio stranaka, uključujući naravno i Kotlebinu, često napada ove “poklone” Romima.

Stanovanje u Košicama

Uprava najvećeg grada istočne Slovačke je 1995. godine odlučila iseliti cijelo svoje romsko stanovništvo u četvrt Luník IX, koja je u međuvremenu postala najveći romski geto u Srednjoj Europi. Većina preostalih obitelji preselila se u Sídlisko Ťahanovce, veliki stambeni blok iz socijalističkog perioda na sjeveru Košica, u kojem živi više od 22 tisuće stanovnika. Početkom 1980-ih godina, vlasti su nastojale povećati stambeni fond, a rezultat je ovaj veliki skup nebodera. Sídlisko Ťahanovce je najgušće naseljen lokalitet u Slovačkoj. Čelnik kvarta, Cyril Betuš, navodi niz sadržaja, trgovina, škola i sportskih objekata koji ovo predgrađe čine ugodnim za život, no usput upozorava na ključni problem gotovo svih javnih politika u zemlji: pitanje vlasništva.

“Originalno nije bilo zamišljeno da će biti toliko automobila”, objašnjava. “Danas se moramo prilagođavati da izbjegnemo gužvu u vrijeme odlaska na posao i osiguramo parking za stanovništvo, ali nova gradnja je skoro nemoguća. Komunisti nisu razvlastili bivše vlasnike sukladno propisima, a zakon iz 1989. im je dao sva prava . Nekad ih je teško uopće pronaći, a kamoli nagovoriti da prodaju zemlju po razumnoj cijeni”. Kvart je nekada služio i kao smještaj za izbjeglice, npr. iz Ukrajine nakon katastrofe u Černobilu. No od privatizacije više ne postoje socijalni stanovi.

Levoča i duh nacionalizma

Vrhovi Visokih Tatri snažan su nacionalni simbol prikazan i na slovačkom grbu ispod dvostrukog križa. U njihovom podnožju, u danas najsiromašnijem dijelu zemlje, nalazi se grad još uvijek okružen zidinama, u kojem je otvorena prva škola na slovačkom u povijesti. U Levoči se nalazi i kip Ľudovíta Štúra koji je standardizirao jezik u 19. stoljeću. Njegovanje folklora radi čuvanja “nacionalnih običaja” i danas je popularno, a osobito je ojačalo za vrijeme vladanja Vladimira Mečiara 1992.-1998. No dok su Slovaci stvarali “svoju državu”, istodobno su gubili socijalna prava. Stalno spominjani europski fondovi (često povezani s korupcijskim aferama) ne mogu zamijeniti javne investicije i jačaju ekonomsku zavisnost zemlje.

“Komunisti nikad nisu uspjeli natjerati Slovake da mrze Zapad, a danas je taj osjećaj vrlo jak. I osjećaj besperspektivnosti je puno snažniji, a to baš i ne ohrabruje”, smatra Juraj Marušiak, politolog i član slovačke Akademije znanosti. Između 1970. i 1985. realni prihodi su narasli za 50 posto,6 a 1990-ih su snažno pali. Bruto domaći proizvod je razinu iz 1989. dosegao tek 2007. “Slovaci osjećaju da nisu ravnopravni partneri Zapadu i duboko su nezadovoljni liberalnim reformama za koje odgovornima smatraju domaće elite.”

“Postoji neupitni konsenzus među političarima o socijalnom dampingu”, žali se Brigita Schmögnerová, ministrica financija između 1998. i 2002. “Od proširenja EU strane kompanije traže jeftiniju radnu snagu, a vlade u regiji, umjesto da se udruže, natječu se u tome tko će ponuditi niže poreze”. Nakon ulaska u EU 2004. godine, Slovačka je postala prva zemlja članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) koja je uvela potpuno jedinstvenu stopu poreza od 19 posto, istu za dohotke tvrtki, prihode i na potrošnju. Izostanak progresivnog oporezivanja doprinio je snažnom rastu nejednakosti, socijalna pitanja ponovno su dobila na važnosti, a najviše ih je iskoristila stranka Smer.

Nakon što je pobijedio na izborima 2006., 2012. i 2016., premijer Robert Fico odrađuje svoj treći mandat. Šef stranke Smer održava se na vlasti odmakom od liberalnih ekonomskih modela koji su dominirali u vrijeme ulaska zemlje u EU, ali bez da dovodi u pitanje “komparativnu prednost” svoje zemlje, odnosno niske plaće kojima privlači investitore. Uvedena je dodatna porezna stopa od 25 posto za visoke prihode, a porez na prehrambene proizvode je smanjen na 10 posto. Dućani su zatvoreni za državne praznike, destimuliraju se kratkoročni ugovori o radu i uvedena je skromna naknada za nezaposlene, a studenti i umirovljenici imaju besplatan prijevoz.

No, iako Fico često zaziva državu blagostanja u svojim govorima, konkretni potezi izostaju, a državni izdaci za zdravlje, obrazovanje ili stanovanje su debelo ispod europskog prosjeka. Osim toga, Smer je na vlasti u koaliciji s nacionalističkom strankom i, iako se definira kao “socijaldemokratska” stranka, zapravo je konzervativan u društvenim pitanjima. Fico se proteklih godina osobito istakao na međunarodnoj sceni izjavama da “islam nema mjesta u našoj zemlji”. Na posljednjem stranačkom kongresu u prosincu 2016. godine najavio je mjere protiv “druge generacije onih koji ne žele raditi” i koji “iskorištavaju sustav”, dodajući cinično kako “to nisu samo Cigani”.

“Robert Fico koristi isti jezik kao i svi njegovi kolege”, objašnjava Miroslav Tizik, sociolog i također član Akademije znanosti. “Netolerantni govor se lako razvije u zemlji u kojoj je potpuno razbijen javni duh. Mediji koji danas moraliziraju o toleranciji su nas posljednjih 25 godina uvjeravali da se svatko mora pobrinuti za sebe, a ne za druge.”

Povratak u Bratislavu

Radnici Volkswagena upravo su uspjeli slomiti svoju upravu (vidi okvir). Sastajemo se s Karolom Klobušickým u Partizanskom parku u podnožju Karpata koji dominiraju nad gradom. On je 2005. godine vodio studentski štrajk koji je uspio spriječiti uvođenje školarina, a kasnije je savjetovao liječnike u uspješnoj borbi protiv privatizacije bolnica te sada sudjeluje u borbi radnika Volkswagena. “Mislim da su sindikati preslabi i to objašnjava jačanje ekstremizma. Štrajk je pokazao koliko su duboke frustracije. Slovački radnici ne mogu shvatiti zašto su njihove plaće tako male u usporedbi s onima na Zapadu pa misle da je to zašto što su Slovaci, odnosno žrtve ksenofobije. I onda ih je lakše uvjeriti da sav europski novac ide za korupciju, migrante i Rome.” Uspjeh prvog velikog štrajka u privatnom sektoru od 1989. pokazuje da stvari ne moraju uvijek biti takve.

S francuskog preveo: Nikola Vukobratović


1 “Economic Surveys: Slovak Republic 2017”, OECD, Bratislava, 21. srpnja 2017.
2 Eurostat, 30. ožujka 2017.
3  Autor tekstova “Europe’s other periphery”, New Left Review, London, broj 99, svibanj-lipanj 2016. i “Višegrad u sjeni Njemačke”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, rujan 2016.
4 “Many Slovaks still migrate for work”, Spectator, Bratislava, 18. svibnja 2015.
5  Branislav Šprocha, Reprodukcia rómskeho obyvateľstva na Slovensku a prognóza jeho populačného vývoja, Akademija znanosti, Bratislava, 2014.
6 Catherine Servant i Étienne Boisserie (ur.), La Slovaquie face à ses héritages. Horizons critiques de la culture slovaque contemporaine, L’Harmattan, Paris, 2004.

Pročitajte više:


“Ne želimo biti robovi zapadnih kompanija”

“To su nerazumni zahtjevi”, tvrdila je Lucia Kovarovič Makayová, glasnogovornica Volkswagena (VW) u Slovačkoj, kada su radnici zahtijevali povećanje plaće za 16 posto. No 26. lipnja, nakon uspješnog šestodnevnog štrajka, 12.500 radnika je dobilo povećanje od 14,1 posto kroz dvije godine, premiju od 500 eura koja se isplaćuje odmah te dodatni slobodni dan.

“Štrajk je bio kao grom iz vedra neba”, priča Ján Macho, zadužen za tehničku kontrolu motora u tvornici u Martinu i povjerenik Modernog sindikata. “Investitori znaju da Slovaci dobro rade i nikad se ne žale. Maksimalno su se okoristili visokom stopom nezaposlenosti i strahom od gubitka posla onih koji rade. Ali mi smo svjesni svojih kvalifikacija i ne damo se zastrašiti prijetnjama o preseljenju.”

Od kad je kupio Škodu 1991. godine, VW se snažno oslonio na te pogone i bogato okoristio “fiskalnim odmorom” koji mu je priuštio liberalni premijer Mikuláš Dzurinda 2001. te školovanom i jeftinom radnom snagom. Slovački su radnici 2016. godine sastavili 388 tisuća vozila različitih marki koje pripadaju ovoj najvećoj svjetskoj automobilskoj grupi, uključujući i prestižne Porsche Cayenne, Audi Q7 i Volkswagen Touareg. Ali nitko od njih te aute neće voziti, jer su oni namijenjeni za izvoz u Zapadnu Europu, Kinu i SAD. Iako im je produktivnost na istoj razini kao ona njihovih njemačkih kolega, slovački radnici dobivaju tri puta manju plaću. U Bratislavi početnici dobivaju 679, a u šesto kilometara udaljenom Wolfsburgu 2070 eura.

Iznenađenje je pomoglo štrajkašima: “Uprava nije vjerovala da možemo zaustaviti rad. Nijemci su mislili da je dovoljno da proglase da smo bolje plaćeni od ostatka zemlje, a spominjali su i cifru od prosječnih 1800 eura”, objašnjava sindikalac. “To je naljutilo većinu radnika, koji dobivaju manje od tisuću”. Prosvjedi ispred tvornice postali su slavlja prenošena u medijima i na Internetu. “Radnici VW-a su se obraćali svim Slovacima: ‘Mi se borimo i za vaše plaće i za vas'”, prepričava Karol Klobušický, još jedan član Modernog sindikata. Na kraju je i većina stranaka stala uz radnike, uljučujući predsjednika parlamenta i premijera. “Vidjeli su da ćemo pobijediti”, šali se Macho. “Uostalom, vlada se baš nije pretrgla da plati učitelje ili bolničare.”

Najteže je bilo prije štrajka, kada su radnici morali uvjeriti same sebe da mogu uspjeti. Postojeći sindikat OZ Kovo bio je još jedna prepreka. Pasivnost i netransparentnost tog sindikata i cijele njegove središnjice (ranije jedine u zemlji) već su doveli do pada sindikalne gustoće sa 70 posto 1993. na jedva 10 posto danas.* Grupa radnika oko Zoroslava Smolinskýja pokušala je natjerati sindikat na akciju i smijeniti dotadašnje rukovodstvo. Sindikat je reagirao dogovorom s upravom tvrtke nakon kojeg je pedesetak “problematičnih” radnika otpušteno. Vraćeni su tek nakon intervencije njemačkog sindikata IG Metall, a uprava je bila prisiljena priznati Moderni sindikat koji danas okuplja tri četvrtine svih radnika slovačkog VW-a.

Važnost ovog štrajka treba mjeriti prema važnosti ovog sektora u slovačkoj ekonomiji: više od 40 posto industrijske proizvodnje, trećina izvoza i četvrtina bruto domaćeg proizvoda. Kada bismo računali broj proizvedenih automobila po stanovniku, Slovačka bi bila prva zemlja u svijetu. Od 2000. do 2016. godine porast broja proizvedenih Volkswagenovih automobila, kao i pristizanje u zemlju Peugeot-Citroëna i Kie, povećalo je godišnju proizvodnju s 200 tisuća na preko milijun automobila. U novoj tvornici Jaguar Land Rover koja se gradi u Nitri proizvodit će se 150 tisuća vozila od 2018. godine.

“Siguran sam da će štrajk imati povijesni značaj”, kaže Macho. “Po prvi puta svi pričaju o našoj poziciji u Europskoj uniji. Ne prihvaćamo da budemo robovi zapadnih kompanija. Ne možemo ostati Treći svijet u Europi.” Klobušický dodaje da “ljudi žele poštovanje, hoće da ih strani investitori priznaju kao ljude.”

Radnici Peugeot Citroëna su također nedavno osnovali podružnicu Modernog sindikata, a u Kii je OZ Kovo već izborio povećanje plaće od 8,8 posto. Hoće li ova borba za dostojanstvene plaće označiti kraj potplaćenog i teškog rada u Srednjoj Europi? Nešto je slično nedavno najavio mađarski premijer prilikom objave odluke o povećanju minimalne plaće, a to obećavaju i češki socijaldemokrati uoči izbora u listopadu?** U siječnju su radnici Audija Mađarska (11.500 zaposlenik) prekinuli rad na dva sata kako bi natjerali upravu na pregovore i izborili isto što i njihovi kolege u Daimleru – povećanje plaće od 20 posto kroz dvije godine. U Kragujevcu u Srbiji premijerka Ana Brnabić morala je osobno intervenirati da bi nagovorila radnike Fiat Chryslera da prekinu dvadesetodnevni štrajk. Dvadeset tisuća zaposlenika Škodine tvornice u češkom gradu Mladá Boleslav najavljuje skore akcije…

_____________________

* Magdalena Bernacia et Marta Kahancová, Innovative union practices in Central-Eastern Europe, European Trade Union Institute, Bruxelles, 2017.

** Ja Lopatka, “No more low cost: East Europe goes up in the World”, Reuters, 25. srpnja 2017.